недеља, 14. децембар 2014.

OGNJIŠTE - SRCE KUĆE


Duša slovenska (22)


U svim mitologijama sveta ognjište je sveto mesto – omfal. Središte života i utočište. Unutrašnje duhovno središte. Ono je i središte doma i znači žensko gospodarstvo – oganj u žensko-zemaljskom vidu. Predstavlja pupak, širanje i blagodarnost života porodice.


"Ognjište" - Biljana Ristić
(akril na kamenu; 48 x 58 cm)

Kult vatre je prisutan u slovenskom narodu od iskona. Strahopoštovanje prema bogovima vatre, praćenje običaja vezanih za vatru i čuvanje vatre kao svetinje i stuba opstanka porodice proširilo se i na vatru u kući - ognjište oko koga se okupljala porodica. Nije se gasilo od prve vatre u novoj kući. Ugašeno ognjište bilo je kletva i propast familije. Napustiti ognjište značilo je nepovratni odlazak iz kuće.

Ognjište je bazični element strukture kuće, izvor toplote i mesto gde se priprema hrana. Ognjište je sakralni centar kuće; tu su obavljane i magijske radnje  namenjene blagostanju kuće, zdravlju i uspehu ukućana. Po narodnim predstavama, ognjište je mesto gde borave kućni duhovi (domovoj), gde se okupljaju preci.

U novoj kući ognjište se pravilo na kraju. Za ognjište je mesto određivano u centru ili u istočnom delu kuće, osvećivali su ga i kadili tamjanom. Prvu vatru palila je najstarija žena u porodici donevši žar iz rođačke kuće i izgovarala bi blagoslov: “Da nikad ne ugasne ovo ognjište i da se na njemu kuva u posudama i kotlovima za svadbe i slave”. Za useljenje u novu kuću svaki gost je donosio poklon koji je kačio iznad ognjišta. Predmeti koji su pratili ognjište nova porodica dobijala je na svadbi ili prilikom osvećenja nove kuće. Nevesta je od oca dobijala mašice i tronožac, kao deo miraza. 



Unutrašnjost seljačke kuće u Magliču
 (Slovenska mitologija)

Pored ognjišta obavljani su mnogi porodični obredi; upravo tu se zbivalo uvođenje novog člana porodice. Prvo kupanje novorođenčeta je bilo pored ognjišta da bi bilo dugog veka i privrženo kući. Kršteno dete se ostavljalo neko vreme pored ognjišta.  

Oko ognjišta obavljane su ritualne radnje u vreme kalendarskih praznika: na Badnje veče, Božić, Novu godinu i Blagovesti. Pored ognjišta su postavljali prazničnu trpezu i izvodili su obrede. Pored ognjišta su klali crnu kokošku u čast duha – pokrovitelja kuće. Oko ognjišta obnosili su božićnu slamu, položajnik je prvi prilazio ognjištu, tu su pekli obredni hleb – česnicu, i pripremali ritualno jelo – pečenicu. 

Preko ognjišta su pokušavali da privuku bogatstvo.  Za Novu godinu su bacali u ognjište rečni kamen i blagosiljali ukućane da im se novac sliva u džepove lako, kao što se reka sliva preko kamenja, i da im novčanici budu teški kao što je kamen težak. 

Plodonosna snaga ognjišta prenošena je i na predmete vezane za njega. Tako je žarač korišćen u vreme prve grmljavine – njime su lupali po naćvama, zemljanim sudovima i ambaru, iskazujući želje “da se pune žitom”, “da bude plodova”.

Ognjište i njegovi prateći predmeti korišćeni su u narodnoj medicini i magiji: ognjištu su se obraćali s molbom za pomoć, koristili su vatru i žar za skidanje čini. 

Ognjište je prevashodno povezano sa vatrom čija su se osnovna obeležja (lustrativna i zaštitna) prenosila na ognjište i njegove atribute. Mašice i žarač korišćeni su za teranje gradonosnih oblaka i u prolećnim obredima za zaštitu od zmija i guštera. Ove predmete su obavezno postavljali pored porodilje i deteta u toku 40 dana od porođaja da bi ih štitili od zlih duhova i bolesti. 

Za ognjište kao sveto mesto vezan je niz zabrana. Deci je zabranjivano da džaraju po vatri, da ubadaju nož u ognjište, da nogom udaraju u ugarke jer će se razboleti. 

Kod Srba ognjištu su se ispovedali grešnici. Pored ognjišta postizali su se dogovori, davalo se i uzimalo u zajam… Kod Crnogoraca  najstrašnija kletva vezuje se upravo za ognjište.

Vatra u ognjištu nikada nije gašena. Ugaslo ognjište gubilo je svoju stvaralačku snagu. Na ugaslom ognjištu obavljale su se crne magijske radnje.


 Literatura:

F. Guirand - J. Schmidt, MITOVI I MITOLOGIJA
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA
Enciklopedijski rečnik  SLOVENSKA MITOLOGIJA



"Odžaklija" - Dragica Gajić, 1972.
(ulje na platnu, 46 x 64 cm)
Muzej naivne umetnosti, Jagodina

Upućeni na prirodu, naivni sikari sa sela najčešće u pejzaž postavljaju prizore koje prikazuju jer se život sela odvija uglavnom napolju. Na unutrašnjost kuće više su upućene žene, pa stoga slike sa motivima domaćih “ženskih “ poslova susrećemo mnogo više kod žena naivnih slikara.
Dragica Gajić, naslikala je seoski enterijer: prostoriju u starinskoj srbijanskoj seoskoj kući – “odžakliju”, nazvanu tako po ugrađenom ognjištu – odžaku, u kome uvek gori vatra. Gajićeva ovde brižljivo slika sve pokućstvo koje je nekad imala seoska kuća i predstavlja ga sa puno osećanja za meru i uzdržljivost, kao i za uravnoteženost same kompozicije. Žena koja priprema hleb da ga peče pod “sačom” podređena je opštoj celini slike. Predstavom ovog ambijenta, slikarka je pored likovnih vrednosti dala i dokumentarnu vrednost, čiji je značaj tim veći jer se takav način života danas izgubio. 


KUĆA

Samo vetar još otvara vrata
kuće stare što se padu nada.
Ukraj zida cveta bela rada,
a koprive niču iz pregrada.

Živi kuća, živi kućna zmija,
mali svet se sveo na tišinu.
Ćuti tamna kućna istorija,
jer sve minu niz vek, u mračninu.

I prag kućni više ne svedoči
zašto ga je sekira ranila.
Ni opanak, ni čizma da kroči
pod krov gde je vatra žuborila.
 

Zoran Vučić (1947. Svrljig)

Izvor:
Antologija poezije, slikarstva i vajarstva
naivaca Srbije, Crne Gore i Republike Srpske
PASTIR TRAŽI DNO NEBA
Beograd, „Draganić“, 2001.  






RUINA

Ona Usamljena, 
ni sa čim nespojiva. 

Sama sebi dovoljna. 

Od Srca neodvojiva.

 Milija Dikić (1949. umetnički fotograf, Sevojno)



U Jagoštici, na Zvijezdi - Srbija
Foto: Milija Dikić  


"Lepi dani mladosti... cvetne livade pune čobana, pesma i stada. Samotni dani starosti i nestajanja sela. Lagano gašenje života i ognjišta... U zadnje vreme, neki strani ljudi, koji povremeno prozuje zaraslim putevima, pokušavaju da fotografijom zaustave nezaustavljivo vreme..." (Milija Dikić)


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila:
 Nadica Janić

Veza:  

ARHIVA 
STV USA, Stari sajt 
Sveta mesta kuće STV USA, Novi sajt  


субота, 2. август 2014.

GROM - NEBESKA VATRA


Duša slovenska (21)




Munja i grom su od pamtiveka bili obavijeni velom duboke tajne, misterije i straha čoveka pred sudom Božjim. Smatrao je da je bleskom munje i udarcem groma bio kažnjavan za počinjene grehove.

Gotovo svim narodima i kulturama su grom i grmljavina bili znaci božanskog delovanja. Narodu stare Grčke grom je predstavljao jedno od Zevsovih oružja koje je za njega načinila Minerva, boginja mudrosti. I Grci i Rimljani su osmatrali nebo, plašili se grmljavine kao znaka da su bogovi loše volje ili da se među njima događaju svađe i obračuni.

Predstava groma je strela, a sastoji se od velikog vretena  iz čije sredine izlazi nekoliko plamenih kopalja koje izbacuje 12 zraka - tri od grada, tri od kiše, tri od vatre, tri od vetra. Da bi odobrovoljili bogove, obožavajući ih i bojeći ih se, svoje hramove su najčešće gradili na mestima koja je pogodio grom i koja su stoga za njih bila sveta.

Grom objavljuje volju i svemoć vrhovnog boga. Simbolizuje stvaralačku i razornu moć božanstva, Šive i Višnua u hinduizmu, a Indre u vedizmu, koji poput Zevsa i Jupitera u sebi spaja obe vrednosti. Ne mogu se razdvajati dva simbolizma groma i strele (munje), jer ona su predstava groma - nebeske vatre neizmerne jačine.

Grom se od davnina smatrao božanskim oruđem i oružjem, pogotovo kad je u rukama Zevsa. U svim mitologijama je mesto o koje Bog udari gromom sveto  a čovek koga ošine grom je posvećen. Grom je neka vrsta teofanije koja stavlja zabranu na sve što dotakne. Osim toga, neolitsko gromovno kamenje, kamena sekira i kameni čekić simboli su groma koji udara i cepa zemlju. Grom rađa i ujedno satire, on je život i smrt. U tome i jeste značenje dvostruke oštrice sekire. Grom je simbol nebeske delatnosti, preobražajnog delovanja neba na zemlji. U vezi je sa kišom koja predstavlja dobročinstveni aspekt tog delovanja.


Kako grom simbolizuje iznenadno i grubo posredovanje neba, njegov se simbolizam razlikuje od simbolizma zvezde. Dok je grom snažno pražnjenje energije, zvezda je nagomilana energija. Zvezda ima vrednost prikovanog groma. Ručna sekira je simbolički nagomilan grom, oruđe promišljenog stvaranja sveta u kome se udarac sekire povezuje  sa zlatnom kišom. Grom je stvaranje koje iskrsne iz ništavila u još haotičnom stanju ili stvaranje koje se poništi u požaru Apokalipse.


U biblijskom predanju grmljavina je Jehovin glas. Ona nagoveštava bogojavljenje. Pre sklapanja saveza s Izraelcima, kojima će Jehova poveriti Deset zapovesti, prolomi se grmljavina, munje zasevaše, a gust oblak se nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav narod koji beše u taboru. Mojsije povede narod iz tabora u susret Bogu.


Stadoše na podnožju brda. Brdo Sinaj zavilo se u dim, jer je Jehova u obliku ognja sišao na njega. Dizao se dim kao iz peći. Sve se brdo silno treslo. Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao. Jehova siđe na Sinajsko brdo, na vrh, i pozva Jehova Mojsija na vrh brda. Mojsije se uspe(Izlazak, 19, 16-20).


Ko li će shvatiti širenje oblaka,

tutnjavu strašnu njegovih šatora?

Gle, on nad sobom razastire svetlost
i dno morsko vodama pokriva.
On munju drži obema rukama
i kazuje joj gde će pogoditi.
Glasom gromovnim sebe najavljuje,
stiže s gnevom da zgromi pakost.
(Jov, 36, 29-33).


U grčkom predanju grmljavina se najpre povezivala s tutnjavom u zemljinoj utrobi. Kad je Zevs osakatio i svrgnuo s prestola svog lukavog oca Krona i oslobodio svoju braću, grom je iz zemlje prešao u njegove ruke. Hesiod kaže da njegova braća nisu zaboravila njegova dobročinstva: dali su mu gromove, munje i blesak, koje je dotle skrivala golema zemlja i na koje se Zevs oslanjao vladajući smrtnicima i besmrtnicima.

Gali su se bojali da će prilikom  grmljavine nebo pasti na zemlju. Postojalo je shvatanje o direktnoj ljudskoj odgovornosti za bešnjenje groma i munje, kojima vrhovni bog kažnjava krivce. To objašnjava  paničan strah Kelta kad se na njih, dok su pljačkali svetilište Delfi, iznenada sručila žestoka oluja.


U Autraliji je bog groma i oluje prikazivan kako plovi na barci u obliku polumeseca. Grom se često prikazuje kao jednonogi čovek, naročito u američkim civilizacijama Maja, Asteka i Inka. Kod Asteka se bog kiše, oluje, groma i bleska, Tlalok, nalazi na istoku, u zemlji proleća. On je, uz Podnevno sunce jedno od dvoje velikih božanstava kojima se prinosi najviše žrtava. Do dolaska Španaca njihovi žtrvenici su stajali jedan kraj drugog na vrhu velike meksičke piramide. U mnogim mitovima (Australija, Amerika) grom i blesak se povezuju sa mitskom Velikom majkom i Blizancima, prvim junacima.


U sibirskim mitologijama, kao i u mitologijama onog dela američkog kontinenta koji se nalazi na istoj geografskoj širini, postoji mitska ptica koja stvara grom lepećući krilima. Mongoli, Sojoti i neka istočna tunguska plemena veruju, poput Kineza, da grom stvara nebeski zmaj. Za Turgute je grom delo đavola preobraženog u leteću nakazu. Ptica-grom je saveznik šamana i vodi ih na njihovom putu prema višim nebesima. Grom-orao, koji je nakon uvođenja hrišćanstva u srednju Aziju postao inkarnacija svetog Ilije, za Teleute boravi na dvanaestom nebu.


Primitivna objašnjenja munje i groma nalazimo kod svih naroda svih religija Srednjeg veka. Tek u XVII veku čovek počinje polako da se oslobađa svog praznoverja. U nekim sredinama još se i danas veruje da zvuk crkvenih zvona može odagnati gromove. Dugo je vremena trebalo da prođe, da bi se ova božanska pojava transformisala u čovekovoj svesti u prirodni klimatski fenomen.



GROM U SLOVENSKOJ TRADICIJI


Kod svih Slovena postoji verovanje da sv. Ilija gromom pobeđuje đavola koji se krije i pokušava da se spasi zavlačeći se u vodu, pod drvo ili pod kamen. Za vreme nepogode ljudi ne treba da se kriju pod drvećem ili u vodi, ne treba sedeti na međi jer tamo se javljaju đavoli.Smatralo se da grom ne udara u pojedina drveta, u koprivu, u kuću na kojoj se nalazi rodino gnezdo. Srbi su verovali da grom ne udara u lesku, pa su se za vreme nepogode opasivali leskovom granom. Kod Slovena, čovek koji pogine od groma, mogao je biti smatran za pravednika, srećnika, ali i za gršnika u kome se krio đavo.

Drvo koje je pogodio grom nije korišćeno za gradnju ili za loženje; međutim, ponekad mu pripisuju lekovita svojstva (iverkom tog drveta lečena je zubobolja).

Kuća koju zapali udar groma često nije smela biti gašena (smatrali su da nije moguće ugasiti požar) ili je trebalo gasiti mlekom od crne krave, kiselim mlekom, surutkom, nikako vodom.

Najvažnijim i najpouzdanijim načinom zaštite protiv groma smatrali su poštovanje i praznovanje “gromovitih" dana, koji su bili izuzetno brojni kod Južnih Slovena: svaki četvrtak između Uskrsa i Spasovdana, nekoliko dana u periodu žetve (Ognjena Marija i dr.) i Ilindan  kada je strogo bio zabranjen svaki rad, pogotovu rad na njivi, predenje i tkanje.

Prvi prolećni grom smatran je značajnim događajem i bio je praćen mnoštvom magijskih rituala i gatanja. Kod Istočnih Slovena bio je običaj da se čovek, kad začuje grmljavinu, prisloni uz hrast.


ILIJA GROMOVNIK


U narodnoj tradiciji Ilija Gromovnik, starozavetni prorok i svetac, gospodar je groma – nebeske vatre i kiše. Zaštitnik je letine i plodnosti. Praznik svetog Ilije je 2. avgusta.

Po slovenskim narodnim legendama, koje su utemeljene na biblijskoj tradiciji, sv. Ilija je živ uznet na nebo. Do tridesete godine nije mogao da hoda, ali su ga Bog i sv. Nikola izlečili i podarili mu ogromnu snagu posle čega je bio uznesen na nebo.




Ikona Eparhije šumadijske - Sv. Prorok Ilija

Prorok Ilija putije nebom vozeći se u vatrenim (kamenim) kolima u koja su upregnuti ognjeni, beli krilati konji ili jaše na belom konju od čega i nastaje grom. Zimi putuje sankama i zato tada nema nepogoda i groma. Grom takođe nastaje od toga što Ilija Gromovnik kotrlja burad po nebu. Sila Ilije Gromovnika je do te mere velika da je treba suzbijati: Bog je sv. Iliji na glavu stavio težak kamen, zakovao mu jednu nogu i ruku. Sestra sv. Ilije, Ognjena Marija, krije od njega dan njegovog praznika, inače bi sv. Ilija od radosti munjama uništio celi svet. Sv. Ilija ima samo levu ruku; kad bi on imao dve ruke, onda bi prebio sve đavole na zemlji. Pred smak sveta, prorok Ilija će tri puta da obiđe svet upozoravajući na Strašni sud. Pojaviće se na zemlji da umre ili primi mučeničku smrt odsecanjem glave na koži ogromnog vola koji pase na sedam planina i pije vodu iz sedam reka. Pri tome će njegova prolivena krv da spali zemlju.

U srpsikim  pesmama, Ilija Gromovnik rešava spor zemlje i neba o pravdi i krivdi, pošto je neko vreme boravio na zemlji i spoznao da je “krivda na zemljici crnoj”. Ilija Gromovnik kažnjava ljude za njihove grehove zatvarajući nebo na tri godine tako da sunce  greje a kiša ne pada. Ilija Gromovnik nebom razvozi vodu za svece, pa je prospe i tako nastaje kiša.

Duše umrlih cigana prave grad i padaju na njive grešnika. Munje su tragovi kola Ilije Gromovnika ili ognjenih strela kojima s neba gađa đavole. Od udara kopita konja proroka Ilije ili od njegovih gromovitih strela nastaju izvori koji su u narodu poštovani kao sveti.

Kao davalac letine i stočnog priploda sv. Ilija se javlja u obrednom folkloru: pesme uz gatanje, novogodišnje, uskršnje, koledarske, žetelačke pesme. Beli letnji oblaci su ovce proroka Ilije. Među kalendarskim obredima usmerenim na uvećanje plodnosti i zaštitu stoke, zavetovanje svetom Iliji je kada se uoči Ilindana kolje za tu priliku odgajana životinja (najveći deo mesa žrtvuje se crkvi) i pale “žive vatre” u petak uoči Ilindana. Na Ilindan su priređivali “bratčinu” - zajedničku trpezu svih žitelja sela. Ilindan je praznik krznara, suknara, krojača.U slovenskim basmama (bajalicama) i molitvama sv. Ilija pomaže da se nađe blago, povećava rod žita i cvetnih trava, izaziva i prekida kišu, privlači životinje u zamke, štiti ljude od požara, čini i uroka, bolesti, veštica, razbojnika, nečistih duhova, grabljivih životinja; isceljuje rane, leči…

Osobenosti narodnog kulta proroka Ilije svedoče u prilog teze da je sv. Ilija hrišćanski zamenik slovenskog paganskog boga- gromovnika Peruna. U narodnom kultu svetaca, funkcije sv. Ilije delimično se mogu poistovetiti sa funkcijama sv. Georgija (ratnik na konju).  Antipod sv. Ilije koji kažnjava jeste mislostivi sv. Nikola. 


Literatura:

F. Guirand - J. Schmidt, MITOVI I MITOLOGIJA
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA
Enciklopedijski rečnik  SLOVENSKA MITOLOGIJA
     



 “Vatrene kočije” -  Miroslav Živković 
(1997. ulje na platnu; 48 x 66 cm)

Maštovite zamisli o onostranom poretku Miroslav Živković (med. tehničar, rođen 1934. u Pirotu) najčešće slika u sopstvenoj viziji sadržaja. Bliske su mu i priče iz naroda o životu svetaca na zemlji koje je kao dete slušao. Za sliku “Vatrene kočije” inspirisao se pričom o odlasku na nebo svetog Ilije zajedno sa sestrama Ognjenom Marijom i Blagom Marijom, kako su nazvane u narodu. Priču o borbi sa đavolom, odnosno zlom, doživeo je kao istinitu i  prikazao je sa iskrenim osećanjem čoveka koji veruje u pobedu dobra nad satanskim silama. Požar na zemlji, koji preti da uništi čitav svet, naslikao je kroz snažnu ekspresiju crvene boje, a crveno je boja svetog Ilije. Nasuprot vatrenoj buri, stoji Svetitelj, još dete - čist i  nevin, jer ga tako narodno predanje opisuje. On je spasitelj koji na zažarenoj kočiji uzleće na nebo da bi odozgo kišom izbavio zemlju i narod. 


Izvor:
Antologija poezije, slikarstva i vajarstva 
naivaca Srbije, Crne Gore i Republike Srpske
PASTIR TRAŽI DNO NEBA
Beograd, „Draganić“, 2001.  


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić


Veza: Arhiva STV USA Stari sajt


Veza: STV USA Novi sajt

понедељак, 28. јул 2014.

VATRA – STRAST SRCA I SVETLOST DUHA


Duša slovenska (20)




Vatra - simbol očišćenja i preporoda

Vatra i voda su dve prirodne sile koje prate čoveka, kojih se čovek plaši, mistifikuje i sa kojima se bori od praiskona. Usmerava ih, premošćuje, ali njihove namere su nepredvidljive. Kada je čovek otkrio varnicu, razdvojio se od životinjskog sveta i spojio sa božanskim. Vatru je stavio u svoju službu, postao joj gospodar ali i pokoran i nemoćan sluga. Čovekove moći su male i pored tehnološkog progresa. U borbi sa njima ove dve uništavajuće sile su za čoveka pročišćenje i prosvetljenje. Njihov spoj, koji je treća materija, essentia mundus - para, simbol je oslobođenog i uzdignutog duha.

Vatra simbolizuje strasti (ljubav i mržnju), duh (plamen duha) i dah – intuitivna spoznaja.Natprirodno značenje vatre obuhvata i lutajuće duše i božanski duh.



"Duša vatre" - Olja Ivanjicki

Vatra je bitan božanski simbol. Čuvanje svete vatre počelo je još od starog Rima. Simbol vatre koja očišćuje i preporađa zastupljena je u svim religijama sveta i poklapa se sa obnavljanjem godine. Prema legendama Hrist oživljuje tela provlačeći ih kroz oganj kovačke peći. Sveti Ilija se uspeo na nebo u ognjenim kočijama. Sveti teolozi često u usijanom obliku opisuju nebeska bića. Oko njih su goruće žeravice i plamene reke koje se valjaju uz zaglušujuću buku. Prestolja su usijana. Nebom krstare vatrene kočije. Hinduizam joj pridaje temeljni značaj: „Podstičem u sebi plamen. Moje srce je ognjište. Plamen je ukroćeno  Ja.“

Kako sunce zracima  tako vatra plamenom simbolizuje oplođenje, očišćenje i rasvetljenje. Svojim dimom ona zamračuje i guši, pali, guta, uništava: vatra strasti, kazne i rata. Vatra što dimi i guši je sasvim suprotna plamenu koji osvetljuje i predstavlja sve snage psihičke regresije. Plamen koji se uspinje ka nebu predstavlja polet prema produhovljenju. Um u evolutivnom obliku u službi je duha. Ali plamen je i treperav, simbolizuje egzaltiranu maštu, podsvest, pobunjen um.




"Između dve vatre" - Borko Petrović

I kad spaljuje i uništava vatra je simbol očišćenja i preporod. Voda takođe očišćuje i prosvetljuje ali za razliku od nje vatra simbolizuje očišćenje poimanjem, sve do njegova dajduhovnijeg oblika, svetlošću i istinom. Voda simbolizuje očišćenje želje do njenog najuzvišenijeg oblika, do dobrote. Spoj vode i vatre stvara paru – dah materije, suptilnost.

Vatra pripada nebu jer uspinje, voda pripada zemlji jer s kišom silazi. Voda je nebeskog porekla i zemaljske sudbine, vatra je zemaljskog porekla i nebeske sudbine. Razurnni aspekt vatre podrazumeva gospodarenje tom silom. Lucifer, nosilac svetlosti nebeske survao se u plamen pakla. To je vatra koja gori ne uništavajući ali koja zauvek isključuje preporod. 

Seksualno značenje vatre vezano je uz prvobitnu tehniku dobijanja vatre trljanjem što je slika seksualnog čina („kresanje“). Seksualizacija vatre je u mnogim legendama. Po drevnom verovanju vatra je demonskog porekla i magijski se začinje u polnom organu veštica.

S obzirom da vatra nastaje udaranjem ili trljanjem u njenoj simbolici postoji podvojenost. U prvom slučaju, srodna je munji i streli, poseduje moć očišćenja i prosvetljenja: ognjeni produžnik svetlosti. Seksualna vatra, koja nastaje trljanjem, u ratarskim obredima suprotstavljena je plamenu očišćenja i predstavlja plamen materičine utrobe. Slavljenje nebeske svetlosti i ratarske plodnosti obeležava najvažniju etapu intelektualizacije  i čoveka sve više udaljuje od životinjskog stanja. Produžavajući simbol u tom pravcu, vatra bi bila onaj Bog koji živi i misli, koji se u arijevskim verama naziva Agni a u hrišćanskoj Hrist.



"Vatra" - Isidora Dunđerski

Različite moći vatre prate razna verovanja i običaji. Svrha običaja je uspostavljanje sklada između ljudske zajednice i njenog okruženja. Veruje se da obredne vatre imaju moć da donose ljudima, stoci i usevima plodnost i napedak. Obredi sa vatrom prate tok vremena, koje se poklapa sa kretanjem sunca (zimski i letnji solsticij), kao i prelaze iz oskudice u obilje (zimske, pokladne, prolećne vatre). Običaji vezani za kalendarske praznike, posvećeni istaknutim ličnostima iz hrušćanskog kulta, sadrže brojne elemente iz predhrišćanskog vremena. Predhriščansko  poreklo obreda sa vatrom dokazano je na primeru brojnih ritualnih aktivnosti koje su istovremeno usmerene ka umilostivljavanju i uništavanju bića iz prirode, duhova i duša aktivnih u određeno doba godine.

Brojni obredi očišćenja vatrom karakteristični su za ratarske kultove simbolizujući požare na poljima koja se potom ogrću zelenim plaštom žive prirode. U inicijacijskim obredima smrti i preporoda vatra se dovodi u vezu sa antagonističkim poreklom vode (pepeo se baca u vodu). Očišćenje vatrom se dopunjuje očišćenjem vodom na mikrokosmičkom planu (inicijacijski obredi) i na makrokosmičkom planu (neizmenični obredi potopa i velikih suša - požara).

Neka obredna spaljivanja proističu iz uvažavanja vatre kao prenosnika ili glasnika iz sveta živih svetu mrtvih. Paljenjem sveća na grobu i stavljanje hrane vatra će pokojniku taj prinos  preneti.

Igranje oko vatre je tipičan deo kulta mrtvih. Igra se u krugu. Igrom se uspostavlja veza između živih i mrtvih, pomažući duši pokojnika da se pridruži precima. Ove igre imaju duboke korene u najstarijim slojevima kulture i predstavljaju kult predaka. U našim narodnim verovanjima igranje u kolu posebno je privlačno za pokojnike. Jedna od osnovnih briga živih je da pokojnicima preko paljenja vatri doture svetlost. Zajednički obred, koji ima htonski karakter, predstavlja žrtvu precima, a htonska bića obezbeđuju plodnost. Vatri u čast mrtvih, u našim krajevima, ima o mnogim praznicima: Mladenci, Blagovesti, Cveti, za Uskrs. Veliki Četvrtak se npr. smatra opštim praznikom mrtvih. Tada se pred kućama pale vatre za duše pokojnika (pali se onoliko vatri koliko ima pokojnika iz te kuće). Vatre se lože slamom od burjana („smrdljiva zova“) a kad vatra izgori odlazi se na groblje i deli hrana „za dušu“.

Zbog svojih apotropejskih i lustrativnih svojstava, vatra se koristi kao odbrana i kao čistilačko sredstvo; ona ima i treću moć, a to je preobraženje. U svim obredima prelaza vatra ima magijsku ulogu. Da bi pojedinac prešao iz jednog statusa u drugi, vatra kao sredstvo preporoda uvek pomaže: kada od nezrelog, nedoraslog člana čovek postane zreo, punopravan član zajednice, ili kada iz statusa živog člana zajednice pređe u status predaka.


Bilo da se radi o zajednici ili o pojedincu, kada se zlu ne može suprostaviti iskustvom ili razumom, pripadnik tradicijske kulture koristi magične radnje u kojima vatra ima ključnu ulogu. „Živa vatra“ ima značajno mesto za lečenje ljudi i stoke.. Dobija se trenjem: drvo se tare o drvo, ili se drveni štapić vrti u udubljenju drugog komada drveta, kresanjem ognjila o kamen, udaranjem čekićem po komadu gvožđa (tzv. gvozdeni oganj), propuštanjem sunčevih zraka kroz zakrivljeno staklo... Živa vatra se koristi na graničnim mestima (međa, raskrsnica, direk, vrata) u vreme mladog meseca, u ponoć, povoljnim danima (nedelja, ponedeljak, četvrtak). Osobe koje „vade živu vatru“ su „čiste“ (časne, poštene, zdrave); obično su to starije, poštovane muške osobe.

Bajalice (basme) predstavljaju stare magijske verbalne formule koje imaju za cilj otklanjanje uzročnika zla (demoni, zle sile, bolest). One u sebi sadrže vatru kao važan i moćan sastavni elemenat.  „Idi u pustu zemlju gde petao ne peva, gde pas ne laje, gde mačka ne mjauče, gde vodenica ne melje, gde vatra ne gori.“.


Zabrane u vezi vatre imaju za cilj da se ne umanje njena blagotvorna svojstva. Vatru ne pale neumivene osobe, u vatru se ne pljuje, vatra se ne sme proklinjati niti udarati nogom. Kraj vatre se ne smeju izgovatati imena demona, trudnica ne treba da gleda u vatru da joj dete ne bude crveno ili da ima „žaravo lice“, deca ne valja da se igraju vatrom da noću ne bi mokrila u krevet. Vatra se ne pozajmljuje iz kuće noću, ni petkom, niti ako je u kući trudna žena (da je ne zadesi nesreća na porođaju), kao ni ljidima za koje se sumnja da su demoni (zduhaći, veštice).

U našem narodu se veruje da postoje ljudi koji imaju posebne moći u odnosu na vatru - zduhaći, i koji su umeli da je prave i kontrolišu. Ovo verovanje ima duboke korene u svim tradicijama gde „ljudi vatre“ imaju svetu dušnost - da je pale i čuvaju na ognjištu. Gospodari vatre bili su u vezi sa božanskim i demonskim svetom, znali su kako da postupaju sa moćima vatre. Stvaralačku i isceliteljku moć vatre koristili su šamani, alhemičari, vračevi. U našem narodu postoji izreka: Ko lako upali vatru, majka mu se obradovala na rođenju.

U kletvama, vatra se poziva kao moćni izvor nesreće koja se rečima usmerava na omrznutog sa uverenjem da će se određenom slikovitom  formom i uz određene  magijske radnje, želja i ostvariti: „Kuća ti se zapalila“, „Živa ga munja spalila“, „Ognjište mu se ugasilo“, „Vatra te izgorela“, „Oganj te izeo“.

Ljudi su se zaklinjali onim što im je najdragocenije i najsvetije (bog, deca, zdravlje, sreća, obraz, duša). Vatra i oganj u zaklinjanju imaju istaknuto mesto: „Vatre mi“, „Živoga mi ognja“, „Tako mi sunca i žive vatre“,“ „Izgoreo ako lažem“ itd.

etvama
Literatura:

F. Guirand - J. Schmidt, MITOVI I MITOLOGIJA
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA
Enciklopedijski rečnik SLOVENSKA MITOLOGIJA
Emila Petrović: Kult vatre, Časopis BUKTINJA br. 37
Sima Trojanović: VATRA U OBIČAJIMA I ŽIVOTU SRPSKOG NARODA


NEMA U ZLATU VATRE

Iz srebrne šuma stigao nam rumeni dan
i slušaćemo u crkvi jutra njegove zvuke.
Ljubiće naša tela da izmami daleki san.
Ustajale se noge u travi. Rasplakale se ruke.

Ostani u mojim nedrima – ljubiće te breg.
Videćeš moje nebo: obesi đerdan o moj vrat.
Ima u mojim stopama nemira i za tebe. Vreo sneg.
Ćilim lepote skrivaće nas. Mi gorimo, a gluvi je sat.

Bora Simić 


Antologija poezije, slikarstva i vajarstva
naivaca Srbije, Crne Gore i Republike Srpske
PASTIR TRAŽI DNO NEBA
Beograd, „Draganić“, 2001.   



Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt
Veza: STV USA Novi sajt 


субота, 19. април 2014.

USKRS - PRAZNIK NAD PRAZNICIMA


Duša slovenska (19)






Praznikom Uskrsom se završava sedmonedeljni Veliki post. U narodu Uskrs se pored Božića smatra najvećim hrišćanskim praznikom i praznuje se tri dana. Međutim, hrišćanska crkva ga smatra najvećim praznikom u godini i stoga Uskrs i naziva ’’praznikom nad praznicima’’. Ne samo što se smatra najvećim praznikom, već je, možda, Uskrs i najstariji praznik, pominje se još od II veka.

Uskrs – ’’praznik nad praznicima’’ uvek pada u nedelju, i to u prvu nedelju posle punog meseca – prolećne ravnodnevnice. Pošto je Uskrs pokretan praznik, datum njegovog praznovanja može se pomerati u razdoblju od pet sedmica ili trideset pet dana. Najranije može pasti 22. marta po starom, odnosno 4. aprila po novom kalendaru. Najkasnije pada 25. aprila po starom, odnosno 8. maja po novom kalendaru. U slučaju prvom Uskrs biva pre Blagovesti, a u drugom, posle Đurđevdana.

U samom proslavljanju Uskrsa preovlađuju crkveni elementi, jer se Uskrs proslavlja kao uspomena na Hristovo stradanje – smrt, ali i njegovo uskrsnuće iz mrtvih, a za koje su tesno vezani i dani koji mu neposredno prethode u Strasnoj nedelji. U samoj narodnoj tradiciji proslavljanja Uskrsa sadržani su pored crkvenih i drugi elementi, koji su u kontinuitetu sačuvani iz znatno starijih religijskih epoha a vezani su za kult pripode i njeno ponovno prolećno obnavljanje iz dugotrajnog zimskog sna, to jest ponovnog rađanja života u prirodi, što se manifestuje različitim postupcima praznovernih žitelja, koji su kao i u svim do tada obrednim radnjama želeli obezbediti dobro zdravlje, berićetnu letinu, kao i zaštititi se od svih nevolja i zlih sila koje su čoveka vrebale u toku prolećnog i letnjeg perioda. Zato su glavni elementi i u samom prazniku Uskrsa bilje, zelenilo, voda, vatra, bojena ili nebojena jaja kao simbol života, a neizostavan je i kult predaka, koji naročito prati kako praznike koje mu prethode, tako i praznike koji se proslavljaju posle Uskrsa.

Sam praznik Uskrs je dan radosti i veselja, dan opšteg praštanja i druženja. Toga dana se svi u susretanju pozdravljaju sa ’’Hristos voskrese’’, a otpozdravljaju ’’Vaistinu voskrese’’. U prošlosti su se tako pozdravljali sve do Spasovdana.

Na sam dan Uskrsa, rano, već posle pola noći, u crkvi se proslavlja vaskrsenje Hristovo, koja crkva obeležava posebnom svečanošću, zvonjavom zvona, pucanjem prangijama, kao i idenjem oko crkve ili sela sa litijom, što je crkva održavala sve do Drugog svetskog rata, a nakon toga vremena sve crkvene manifestacije održavane su samo u krugu crkve i crkvene porte.

U nekim selima južnog Banata, Bačke i Srema bilo je u običaju da pale vatre po ulicama kojima je prolazila litija ili su pak palili sveće u prozorima kuća. U nekim selima sveštenik je na kraju bogosluženja vernicima delio cveće kojim je bio okićen Hristov grob u crkvi. Tom cveću narod je pripisivao magijska svojstva i čuvali su ga u kući preko godine, te kad neko oboli od ukućana, to cveće su potapali u vodu i njome umivali bolesnog da bi ozdravio. U nekim porodicama pripisivali su mu apotropejsku snagu, te kad je nevreme, iznosili su ga na dvorište da bi rasterali njime gradobitne oblake ili ako je padao grad, da bi grad što pre pestao da pada (Klenak).

Većina obrednih radnji na dan Uskrsa bila je vezana za bojena jaja koja su pripremana za Uskrs, kao i za uskršnje kolače i prvo mršenje ukućana nakon dugortajnog posta.

U nekim selima ujutru na Uskrs umivali se se u vodi u kojoj je bilo potopljeno cveno uskršnje jaje, da bi bili zdravi i rumeni. U nekim porodicama na Uskrs crvenim jajetom ’’čuvarom’’ i bojom od jaja mazali su po obrazu i čelu decu iz kuće da bi bili zdravi i rumeni kao što je i uskršnje jaje (Zagajica, Vatin, Banatska Subotica).

Po dolasku s jutrenja iz crkve o Uskrsu u običaju je da se okupi cela porodica i da se ukućani tucaju bojenim jajima između sebe. U Đurđevu, ljuske od prvog razbijenog jajeta bacaju u kuhinju za vrata, gde stoje preko uskršnjih praznika. Svako od ukućana mora da pojede po jedno jaje i deo od barene šunke. U nekim selima Srema prvo svi ukućani probaju pihtije i bojeno jaje, kao i kolač ’’jajčenik’’(Laćarak, Grabovci). U severnoj Bačkoj (Stapar, Žarkovac) prvo se jajetom omrsi starešina kuće, pa tek onda ostali članovi porodice. Uz jaje obavezno jedu i kolač zvani ’’batinica’’. U Mošorinu prva jaja koja jedu za doručak o Uskrsu ne ljušte već ih polove nožem, da bi se lako legla živina.

U Banatskoj Subotici omrse se jajetom i jagnjećom kaurmom. Međutim, u mnogim selima Banata o Uskrsu stari nisu dali da se jedu bojena jaja na Uskrs, da stoka ne bi dobila ’’supurkat’’ (da stoci ne bi izrastale guke po telu i vimenu). Tako u Cvenoj Crkvi ni gazda, ni ovčar ne samo da nisu jeli bojena jaja, već ih čak ni u ruku nisu uzimali čitavo vreme Uskrsa, da im stoka ne bi dobila ’’supurkat’’. Neki pak vele da gazda ne uzima bojeno jaje u ruku da žito ne bi obolelo od glavnice.

U Sremskoj Rači i Šimanovcima bojena jaja nisu davali o Uskrsu svinjaru, da im muške svinje ne bi bile kilave. U Elemiru bojena jaja nisu davali pastirima da marva ne bi dobila guke po telu, a takođe ih nisu smeli nositi ni na njivu. Slične paralele ovim običajima nalazimo i kod Srba u istočnom delu Srbije (Homolje, Lužnica, Nišava), gde takođe seljaci strogo paze da o Uskrsu ne jedu jaja, da im stoka ne bi dobila ’’jajčenice’’ po glavi.

U Klenku u Sremu od Uskrsa do Spasovdana nisu jeli nebojena jaja, da useve ne bi tukao ’’led’’ (grad).

Još i danas je opšti običaj o Uskrsu da se svi ukućani tucaju bojenim jajima. Obično se prvo tucaju vrhovima jajeta, pa ukoliko se vrhovi jajeta razbiju, tucaju jaja i drugom stranom. Onaj kome se jaje ne razbije dobija razbijeno jaje onoga drugog. Taj se smatrao da će biti veoma uspešan u svim započetim poslovima tokom godine. Ako se jaje razbije i jednom i drugom, smatrali su se ravnopravnim (Deč). Naročito je kucanje jajima predstavljalo radost za malu decu. Deca su naročito bila ponosna ako je njihovo jaje odnelo pobedu i mnoga jaja svojih drugova razbilo. Jaja su deca razbijala i ciljanjem metalnog novca iz daljine u jaje. Takođe se praktikovalo i kotrljanje jajeta sa neke uzvišice i da se tako pogodi tuđe jaje. Od novijeg vremena u severnobanatskom selu Mokrinu održava se organizovano takmičenje u tucanju jajima na dan Uskrsa, gde se okupljaju ne samo seljani, već i mnogi učesnici iz drugih sela.

U nekim selima Srema ranije je bilo uobičajeno da deca već ujutru na Uskrs obilaze kuće pevajući Hristos voskrese. U kućama koje su pohodili i čestitali Uskrs, domaćini su im darivali bojena jaja, kolače, novac (Belegiš, Krčedin, Subotište, Bešenovo).

U nekim selima južnog Banata u običaju je da se bojena jaja dele susedima, deci i rodbini za dušu umrlih (Jarkovac). Kod banatskih Hera jaja odnose o Uskrsu i u crkvu i darivaju popu, crkvenjaku i rodbini.

Pošto je Uskrs predstavljao i završetak Velikog uskršnjeg posta, Su porodicama se gledalo da o Uskrsu bude bogata trpeza. Za Uskrs se, pored bojenih jaja, u mnogim porodicama klalo jagnje, a kod mnogih obavezno se barila šunka, koja se služila sa jajima i renom. U nekim selima jagnjeće meso se nije smelo jesti do Uskrsa (Banatka Subotica). Za Uskršnji ručak se priprema i supa od živine. U nekim selima Srema (Ilinci, Berkasovo) za Uskrs ne kolju petla, jer je Isus Hristos rekao svetom Petru da će se on njega tri puta odreći dok petao ne kukurikne. Umesto petla kolju kokošku. Takođe ni u Staparu za Uskrs ne kolju petla, jer veruju da bi u tom slučaju umro gazda, te stoga kolju kokošku. Obilna uskršnja trpeza simbolizovala je i bogatu letinu.

U nekim porodicama za vreme ručka seku uskršnji kolač na četiri dela, a jaje na kolaču simbolisalo je plodnost.

Bilo je i drugih običaja vezanih za Uskrs. Tako kod banatskih Hera na dan Uskrsa davali su stoci varzilo u kome su bojena jaja, i u kome je bila pomešana zob.

U nekim selima severnog Banata momci uveče na Uskrs okite prozore devojačkih kuća strukovima zelenog žita, što je devojkama bio znak da će im drugi dan Uskrsa doći ’’polivači’’. Takođe i pred crkvu momci su donosili posudu s vodom i prskali one koji izlaze iz crkve, dajući im po struk žita (Novi Kneževac).

Neki od običaja primenjivali su sve do Spasovdana, pa čak i Duhova. Tako od Uskrsa do Spasovdana u mnogim selima svih sedam četvrtaka između Uskrsa i Spasovdana nije se oralo, jer se verovalo u narodu, ako se pak ore, da će im uginuti vo u jarmu. Takođe se u tom periodu nije smelo prati ni širiti rublje, naročito belo rublje, jer ako se te zabrane ne bi pridržavali, letinu će u tom slučaju potući ’’led’’ (grad).

U Mošorinu od Uskrsa do Duhova (sedam nedelja) u svaki petak u nedelji nisu radili veće poslove, a takođe su i postili toga dana.


Izvor:
Dr Mila Bosić:  Godišnji običaji kod Srba u Vojvodini

Priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt

Veza: STV USA April, 2017.



JAJE - UNIVERZALNI SIMBOL IZVORIŠTA ŽIVOTA


Duša slovenska (18)

Jaje je simbol uskršnjih praznika svuda u svetu. Tom prilikom jaja se boje u različite boje, iscrtavaju ili ukrašavaju na druge načine, a sve u čast proslavljanja njegove simbolike.




Pre nego što je jaje povezano sa Uskrsom, bilo je poštovano za vreme prolećnih festivala i svetkovina.







Jaje je klica svega stvorenog. Univerzalni simbol - vaseljensko jaje, predstavlja životni princip. To je nediferenciranost sveukupnosti i potencijalnost. Simbol je praiskonskog sveta haosa. To je velika okruglina u kojoj je svemir. U njemu je skriveno ishodište i misterija bića, vaseljensko vreme i prostor, početak, utroba, sve što postoji u zametku, praroditelji, savršeno stanje sjedinjenih suprotnosti. U hrišćanskoj tradiciji - simbol uskrsnuća, ponovnog stvaranja i nade.


Jaje sa zametkom iz koga će se razviti svet je univerzalan simbol. Mišljenje da je svet nastao iz jajeta je zajedničko Keltima, Grcima, Egipćanima, Feničanima, Kanaancima, Tibetancima, Indijcima, Vijetnamcima, Kinezima, Japancima, stanovnicima Sibira i Indonezije i mnogim drugim narodima. Proces stvaranja sveta poprimio je međutim različite oblike; keltsko zmijsko jaje, jaje koje je ispljunuo egipatski
 Knef, ili kineski zmaj – slike su sveta koji je stvorila Reč. 

Ponegde iz jajeta nastaje prvi čovek, na primer Pan Gu. Neki drugi kineski junaci rođeni su posle iz jajeta koje je oplodilo sunce. Još češće se kosmičko jaje, na površini prvobitnih voda iz kojih je nastalo, deli na dve polovine od kojih nastaje nebo i zemlja: to je polarizacija Androgina. Indijski Bramânda deli se na dve polulopte, zlatnu i srebrnu; iz Ledinog jajeta rađaju se dva Dioskura s poluloptama na glavi; kineski jin-jang, polarizacija prvobitnog jedinstva, isto je takav simbol sa svoje dve polovine, crnom i belom.

Jaje je prvobitna stvarnost koja sadrži mnoštvo bića u zametku. Za Egipćane
 je personifikacija prvobitnog okeana, čista voda s klicama sveta u iščekivanju. Iz tog jajeta izašao je bog koji je sredio haos oblikujući različita bića. Bog Knum, koji je izašao iz tog okeana i iz prvobitnog jajeta, izradio je, kao grnčar, jaja ili embrione života. U starom Egiptu je bilo više kosmogonija. Prema onoj iz Hermopolisa, prvobitno jaje je Kerehet, zaštitnica životnih sila ljudske vrste. U drugim predanjima je takvu ulogu imao prvi veliki lotos, koji zablista kad se u zoru otvori na površini mulja u delti. I samo je sunce nastalo iz čudesne klice u majci-jajetu.

U Indiji, jaje je nastalo iz nebića i stvorilo elemente.
 U početku beše samo ne-biće. Iz njega nastade biće. Ono naraste i postade jaje. Ono mirovaše godinu dana i onda se raspuknu. Pojaviše se dva dela ljuske: jedan srebrni i jedan zlatni. Onaj srebrni, to je zemlja, onaj zlatni, to je nebo. Ono što beše spoljna opna, to su planine; ono što beše unutrašnja opna, to su oblaci i magla; ono što behu žile, to su reke; ono što beše voda u mehuru, to je okean.

U kineskim predanjima, pre podele na nebo i zemlju, haos je imao oblik kokošjeg jajeta. Kad je proteklo 18.000 godina, otvorilo se jaje haos: od teških elemenata nastala je zemlja (jin); od laganih i čistih nastalo je nebo (jang). Prostor koji ih je razdvajao povećavao se iz dana u dan. Kad je prošlo još 18.000 godina, Pan Gu je izmerio udaljenost neba od zemlje. Prema teoriji Huntian, svet je kao golemo jaje uspravljen na svom dužem promeru. Nebo i zvezde su u unutrašnjem i gornjem delu ljuske; zemlja je žumance što pliva usred prvobitnog okeana koji ipunjava dno jajeta. Periodičnim gibanjem tog okeana nastaju godišnja doba.


Glavni ukras velikog hrama Inka u Kusku, bila je zlatna pločica ovalnog oblika, sa slikom sunca s jedne strane, i slikom meseca s druge strane. Postoji više kosmoloških mitova koje su ih u Peruu zabeležili prvi španski letopisci, a među njima i ovaj: Junak stvoritelj moli svoga oca, Sunce, da stvori ljude kako bi nastanili svet. Onaj šalje na zemlju tri jajeta. Iz prvog jajeta – zlatnog – nastaće dostojanstvenici; iz drugog jajeta – srebrnog – nastaće njihove žene; iz trećeg jajeta – bakrenog – nastaće narod. Prema drugoj varijanti, ta tri jajeta padaju s neba nakon potopa.


Mit o
 kosmičkom Jajetu nalazimo na Maliju. Ono je prvobitni Duh nastao usred zvučne vibracije. Oblik je dobilo kovitlanjem, zgušnjavalo se, postepeno se odvajalo od vibracije, naduvavalo se, tutnjalo, lebdelo u prostoru, uzdiglo se i rasprsnulo ispuštajući dvadeset i dva osnovna elementa, nastala u njemu, koja prethode stvaranju raspoređenom u dvadeset i dve kategorije.

U Finskoj, Devica, boginja voda, izronila je, pre postanka vremena, svojim kolenom na površinu prvobitnih voda. Patka (gospodar vazduha) odložila je na njega sedam jaja, šest zlatnih i jedno gvozdeno. Devica je zaronila i jaja su se razbila u prvobitnim vodama: Svi delići se pretvoriše u loše i dobro: 
od donjeg dela ljuske nastade nebeski svod, od gornjeg dela žumanceta nastade blistavo sunce, od doneg dela belanceta nastade sjajni mesec, od delova ljuske s pegama nastadoše zvezde, od tamnih delova ljuske nastadoše oblaci vazduha i onda je počelo teći vreme...

U sklopu svih tih kosmogonija jaje ima ulogu slike-obrasca sveukupnosti. Ono se najčešće pojavljuje posle haosa, kao princip reda. Sve razlike potiču iz njega, a ne iz bezoblične magme na početku vremena. Mada jaje nikada nije prvo, ono je simbol prvih diferencijacija. Kosmičko i prvobitno jaje je jedno, ali obuhvata nebo i zemlju, donje i gornje vode; u svojoj jedinstvenoj sveukupnosti sadrži mnoštvo virtuelnog.


Jaje je i jedan od simbola
 periodične obnove prirode: uskršnja obojena jaja. Ono je ilustracija mita o periodičnom stvaranju. Jaje potvrđuje uskrsnuće koje nije rođenje nego povratak, ponavljanje. Očito je da jaje simbolizuje ponovno rođenje i obnavljanje; ali, prema najstarijim svedočanstvima, jaje je, u počecima, zametak ili prvobitna stvarnost.

Jaje pripada i simbolizmu sigurnosti
, zajedno s kućom, gnezdom, školjkom, majčinskim krilom. Ali, unutar školjke, kao i u simboličkom krilu majke, počinje igru dijalektika slobodnog i sputanog bića. Život teži za tim da se izvuče iz te slatke sigurnosti: pile razbija mek i topli omotač. Jaje postaje simbol unutrašnjih sukoba između građanina željnog udobnosti i pustolova zaljubljenog u izazov, između težnje za ekstraverzijom i težnje za introverzijom. Kao i u kosmogonijama, psihičko jaje obuhvata nebo i zemlju, sve klice dobra i zla, pa i zakon neprestanih rođenja i procvata ličnosti. 

Jaje mudraca, u alhemiji, takođe se povezuje s pojmom klice, ali klice duhovnog života. Kao postojbina sveta, ono krije u svojoj ljusci životne elemente kao što hermetički zatvorena posuda sadrži kompost dela.

Simbolizam jajeta izražava se i u manje direktnim slikama, kao što je jajoliko kamenje (Kibelin
 kamen), poluloptasti deo stupe koji se i zove anda (jaje). Ta kula, stupa, sadrži klicu, seme života. Jaje se u tom smislu može pridružiti simbolima kao što su školjka, pećina, srce, pupak, središta sveta, počeci prostora i vremena.

Leženje jaja i sedenje na jajetu imaju po sebi simbolično značenje. Kokoška koja sedi na jajima je u budističkim sektama simbol koncetracije duha i njene moći da oplođuje duh. Teorijsko učenje, sasvim spoljno, Čuang Ce upoređuje s neplodnim jajetom, jajetom bez zametka. Skolastici su se pitali što je pre, kokoš ili jaje:
J
aje je u kokoši, kokoš u jajetu, odgovara Silezius.


USKRS – ZAŠTO JAJE?

Jaje je simbol uskršnjih praznika svuda u svetu. Tom prilikom jaja se boje u različite boje, iscrtavaju ili ukrašavaju na druge načine, a sve u čast proslavljanja njegove simbolike. Pre nego što je jaje povezano sa Uskrsom, bilo je poštovano za vreme prolećnih festivala i svetkovina. Rimljani, Gali, Kinezi, Egipćani i Persijanci poštovali su jaje kao simbol kosmosa. Od prastarih vremena, oni su bojili jaja, razmenjivali ih i darovali. 





U paganskim vremenima jaje je predstavljalo ponovno rođenje zemlje. Dugačkoj i teškoj zimi došao je kraj i zemlja je ponovo počela da se budi i cveta. Sve to podseća na jaje, koje označava novi život. Zato se i verovalo da jaje ima specijalne moći. Sa dolaskom hrišćanstva, jaje nije ostalo samo simbol ponovnog rađanja prirode već je postalo i simbol ponovnog rađanja čoveka.

Tradicija bojenja i ukrašavanja jaja nastala je u Engleskoj u srednjem veku. Jedan od zapisa iz vremena Edvarda I, iz 1290. godine, govori da je u jednom domaćinstvu ofarbano čak 4.500 jaja za uskršnje poklone.


Najčuvenija i svakako najlepše ukrašena jaja su Faberžeova jaja. Prvo njegovo jaje bilo je ustvari jaje u jajetu. Spoljašnja ljuska bila je bela i ukrašena brilijantima. Ona se otvarala i otkrivala manje zlatno jaje u unutrašnjosti. Manje jaje je takođe moglo da se otvori, a unutra se nalazilo zlatno pile i replika carske krune.


Dizajneri jaja veruju u njegovu simboliku i slave ga praveći neverovatne umetničke predmete. Pri tom koriste cveće ili listiće, perje, nakit i elegantne tkanine, a sve to da bi jaja ukrasili na najveličanstvenije načine. Iako je danas ipak nestala sva misterija povezana sa jajima, ostalo je njegovo simbolično značenje. Umetnici širom sveta nastavljaju da u duhu stare tradicije obožavaju baš - jaje.


VASKRSNI PONEDELJAK – DRUGI DAN USKRSA

Drugi dan Uskrsa naziva se ’’vodeni ponedeljak’’, a čitava nedelja posle Uskrsa naziva se ’’Vodena nedelja’’. Neki je nazivaju i Tomina nedelja, jer se sedmog dana po Uskrsu u crkvi drži pomen svetom apostolu Tomi.

Za drugi dan Uskrsa to jest za Vodeni ponedeljak vezani su određeni običaji, kao i zabrane određenih poslova. Zabrane su važne kako za Vodeni ponedeljak tako i za čitavu nedelju Uskrsa i Malog uskrsa.

Najvažniji običajni elementi vezani za drugi dan Uskrsa su: kult mrtvih, to jest izlazak i posećivanje groblja, polivanje devojaka, nošenje kolača kumu i udatoj kćeri, kao i prikupljanje uskršnjih darova od strane čuvara Hristovog groba u crkvi. 


Izlazak na groblje

U mnogim selima Vojvodine običaj je još i danas da se na drugi dan Uskrsa masovno izlazi na groblje i nose na grobove uskršnji kolači i bojena jaja. Pre Drugog svetskog rata na groblje se išlo u procesiji sa litijom, na čelu sa sveštenikom. Sveštenik je na groblju držao opšti pomen za sve umrle seljane, ali i pojedinačno na pojedinim grobovima, čije su to porodice zahtevale. U nekim selima izlazak na groblje obavljale su žene trećeg dana Uskrsa. U Banatu se na groblje uglavnom izlazi ili drugi dan Uskrsa ili na drugi dan Malog uskrsa. Crkva je ustanovila „Pobusani ponedeljak“, nedelju dana posle Uskrsa to jest drugog dana Malog uskrsa. U narodu drugi dan Uskrsa, kada najviše izlaze u mnogim selima na groblje, nazivaju, u severnom Banatu, „Ružičara“. U Bačkoj i Sremu dane kad izlaze o Uskrsu na groblje, uglavnom nazivaju „Ružičalo“. U južnom Banatu izlazak na groblje drugog i trećeg dana Uskrsa ili drugog dana Malog uskrsa uglavnom nazivaju: „Pobušeni ponedeljak“ ili „Pobusani ponedeljak“. U običaju je da se toga dana pobusavaju grobovi. Obično tri puta motikom zahvate zemlju i stave na grob. U Vršcu, Uljmi i Jasenovu stavljaju na grob po tri busena i to čine pre izlaska sunca. Neko umesto busena stavlja na grob pesak. Pobusavaju se uglavnom novi grobovi. 

U južnom Banatu, kad izlaze na groblje, izlaze čitave porodice, i to i stari i mladi, a toga dana dolaze i članovi porodice koji žive na strani. U južnobanatskim selima iznose na groblje velike količine hrane i pića koje obično donose u velikim korpama, a u Dolovu i Dubovcu prenose i kolima. Tako se na jednom grobu može videti celo pečeno prase, pa i nekoliko torti, kao i druge vrste hrane i različitog pića. Jelo na grobu ne raspoređuju dok sveštenik ne održi pomen. Na grobovima se drži čitava gozba, poziva se rodbina kao i susedi, na posluženje za dušu umrlog. Kod banatskih Hera primajući jelo obavezno kažu: „Bog da prosti“. U Bačkoj i Sremu na groblje idu više žena, ali nose manje količine hrane, koje ostavljaju na grobove umrlih članova porodice. Hrana se razdeljuje i sirotinji na groblju.

U prošlosti je bilo u običaju da se na Ružičalo ili Pobusani ponedeljak nakon obilaska grobova žene sakupe na jednom mestu na groblju, rasporede hranu koju su donele i tu jedu i piju zajednički sa sveštenikom. U Fruškoj gori, dok žene jedu i piju, uvek se govori: „Za pokoj duši mrtvima a nama za zdravlje“. Tako se dešavalo da se na toj gozbi na groblju stare žene i napiju, pa često napite odlaze i pevaju kući. To je duhovito opisao i jedan Sremac, savremenik tih običaja. U nekim selima Banata početkom dvadesetog veka bilo je u običaju da kad žene završe obred na groblju i tri puta se obrede rakijom i nazdrave za žive, sveštenik na groblju povede kolo uz pesmu „Udri pojka nemoj stati...“ i tako žene u kolu izvede iz groblja (Elemir).

U Bačkoj od Uskrsa do Malog uskrsa groblje prelivaju samo vodom, dok u Sremu i Banatu pored vode prelivaju ih i vinom. Kod banatskih Hera na drugi dan Uskrsa ne valja zapevati na groblju, jer će u tom slučaju biti mutna voda pred mrtvima.

U Elemiru je ranije bilo u običaju da su žene između Uskrsa i Malog uskrsa išle svaki dan na groblje, a po povratku sa groblja nisu ništa smele raditi, naročito ne šiti, presti, pa ni iglu nisu uzimale u ruke. 


Polivanje devojaka

Jedan od karakterističnih običaja vezan za drugi i treći dan Uskrsa je polivanje devojaka vodom od strane momaka, kao i obrnuto. 

U mnogim selima Vojvodine očuvao se sve do savremenih dana običaj da drugog dana Uskrsa momci, svečano obučeni, idu u devojačke kuće i polivaju devojke i mlade žene. Imućniji momci su obično išli u okićenom fijakeru. To su takozvani polivači. U nekim selima polivanje je bilo vezano za Đurđevdan, ali je bilo i sela da je običaj polivanja i o Uskrsu i o Đurđevdanu uglavnom ostao nepoznat sve do danas (Buđanovci, Rivica, Kupinovo, Deč, Radojevo, Banatska Subotica, Starčevo i druga).

Običaj polivanja još je i danas ostao očuvan u selima severne Bačke. U severnoj Bačkoj polivači dobijaju uskršnji kolač i jaja. U prošlosti su kolače, koje dobijaju od devojaka posle polivanja, nosili obešene o štapu, tako da su po tome znali koliko su devojaka polili. U nekim selima Banata polivali su samo one članove u porodici koji drugog dana Uskrsa nisu bili na jutrenju u crkvi, a to su činili da bi godina bila kišovita i plodna. 

U fruškogorskim selima na drugi dan Uskrsa desetina ljudi „polivača“ su u polivanje išli kolima. Na kolima su nosili bure za vino. Išli su od kuće do kuće i u svakoj kući dobijali „polivački kolač“, slanine, sira, jaja, mesa, a što dobiju vina sipali su u bure. Vino je njihovo, a sve drugo prodavali su licitacijom, a novac su davali crkvi. U Čalmi (Srem), ako devojka stavi u prozor flašu s pićem (vinom), bila je pošteđena polivanja, jer je to bio znak momcima „polivačima“ da će biti počašćeni u devojačkoj kući i bez polivanja devojke. Često je polivanje trajalo čitav dan drugog dana Uskrsa. U Žarkovcu (Bačka) momci, kad ulaze u kuću da polivaju devojku, pevaju: 

„Ustaj curo pa suknju navlači,
Evo idu tebi polivači...“

A u Sremu (Erdevik) su pevali: 

„Ide Uskrs, ide želja živa,
Ide lola da te ispoliva...“


Izvor:

Dr Mila Bosić: Godišnji običaji Srba u Vojvodini



HRISTOS VASKRSE!  VAISTINU VASKRSE!



"Vaskrsenje"
(fito-kolaž; 18 x 13 cm)
Autor: Nadica Janić


Literatura:


F. Guirand - J. Schmidt, MITOVI I MITOLOGIJA
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

Oslikana uskršnja jaja (tempera): Nadica Janić


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila:
 Nadica Janić

Veza: 

- Arhiva
STV USA Stari sajt

STV USA Novi sajt