O borbi sa željama i strastima; o patnji za izgubljenom nadom i verom u druge i u sebe; o snazi trpljenja i blagoslovenim trenucima sreće na ovom veličanstvenom putu postojanja obasjanom Božjom Ljubavlju.
Jutarnja kafa u krevetu. Pogled kroz prozor. Bor pored Dunava koji se uvek njiše. Vetar zvan "Sto ruža" miriše na vodu, na lišće, na poljsko cveće, na grožđe.
I tako zagledana, iskrsne misao, sećanje... Otvaram svoju "Plavu svesku". Ruka sustiže misli. Kao nit paučine beleži se titraj duše.
Dan počinje da teče neumitnim ritmom obaveza. Ali, nastaju i slike, zapisujem na blogu priče, pesme, postavljam muziku koju slušam i delim sa ljudima, znanim i neznanim.
Internet je čudo. Blagodat ljudima. Čitamo širom otvorenu knjigu znanja i umetnosti. Povezujemo se, upoznajemo.
Hvala svima koji me pratite.
Vaša Anima Art (Nadica Janić)
Plava sveska
„Plava sveska“ i nije plava.
Velika, neugledna svaštara.
Snovi su plavi, blistavi i večni
u mojoj „Plavoj svesci“.
Kao zabluda, kao razočaranje,
kao neutešnost su zgužvane korice
rokovnika iz 19.. godine.
Zatvarala sam ga u najdublju fioku,
govorila: „Neću više!“ Uzalud je.
A onda opet, ujutro, uzimam rokovnik i pišem plave snove u „Plavu svesku“.
I lakše mi je. On i Ona postoje, kao što postoji požutela plava hrizantema,
"Put do Večnosti" (akril; 13 x 10 cm) Autor: Nadica Janić
Ništa nije nemoguće!
Energija Stvoritelja je u nama. Božja promisao nas prati. Put nam je određen i teret iskonskog krsta dat prema snazi našeg tela i duha, prema volji da se odupremo iskušenjima i zavodljivosti zla.
Nadica Janić
„Kad sam bila mlada, mnogo mlađa nego danas,
nikad mi nije bila potrebna ničija pomoć ni na koji način.
Ali sada su ovi dani prošli, nisam toliko samouverena.
Sada sam otkrila da sam se predomislila.
Otvorila sam vrata. Pomozi mi ako možeš,
i poštujem što si tu.
Pomozi mi da se vratim na zemlju.
Molim te, pomozi mi.
A sada se moj život promenio, na mnogo načina.
Čini se da moja nezavisnost nestaje u izmaglici.
Ali s vremena na vreme, osećam se tako nesigurno
i znam da mi samo trebaš…“
Pričali su...obični, mali, iskreni ljudi sa velikim srcem i toplom dušom.
Slušala sam ih... Neki više nisu na ovom svetu. Ali govor duše ostaje. Neki su i dalje u Usnulom gradu, u svojim toplim domovima, tihi i sami. Neki u svojim fiokama možda čuvaju požutele isečke iz običnih, lokalnih novina - i tu je deo mene... Na izbledeloj stazi sećanja i snova, duša mi zatreperi i zaiskri nebo iznad Usnulog grada.