O borbi sa željama i strastima; o patnji za izgubljenom nadom i verom u druge i u sebe; o snazi trpljenja i blagoslovenim trenucima sreće na ovom veličanstvenom putu postojanja obasjanom Božjom Ljubavlju.
"Dodir praznine" (selfi odraza senke na zidu) Autor: Nadica Janić
Postoje dani praznine i tihe sete koja se šunja. Zlokobna,
hladna, kao jesenja magla. Obavija srce, steže, i ulazi u prazninu duše. A
plesala bih, smejala bih se. Obukla bih najlepšu odeću i otišla… Otišla negde,
brzim koracima, u susret radosti.
Postoje dani smirenja, blagosti… I sedela bih, sama, naslonjena na drvo i slušala tišinu.
Postoje dani nadahnuća. Sine tako ideja. Beležem. Grabim od zaborava.
Postoje dani kada samo šetam. Koraci kao ritam otkucaja sata. Koračam, koračam…
U susret ili se vraćam - svejedno. Koraci koji ne znaju pravac, ali me vode. Vode…
Negde. Gde neću stići ili gde se neću vratiti. Svejedno - lepo je.
Postoje dani bezrazložne radosti. Ne prepoznajem sebe u ogledalu. Ukradem osmeh bleska duše i sakrijem ga u zadnji džep
pohabanog ogrtača života.
Postoje dani kada mislim na Tebe. Plakala bih, i nikad se utešila ne bih.
San o Beskraju. Večita zapitanost o Smislu. Život - splet radnji, događanja, osećanja, snova... A Dunav teče... teče... I iste slike godinama ali moj pogled je drugačiji.
Pričali su...obični, mali, iskreni ljudi sa velikim srcem i toplom dušom.
Slušala sam ih... Neki više nisu na ovom svetu. Ali govor duše ostaje. Neki su i dalje u Usnulom gradu, u svojim toplim domovima, tihi i sami. Neki u svojim fiokama možda čuvaju požutele isečke iz običnih, lokalnih novina - i tu je deo mene... Na izbledeloj stazi sećanja i snova, duša mi zatreperi i zaiskri nebo iznad Usnulog grada.