четвртак, 20. јун 2013.

SIMBOLIKA BELE BOJE


Duša slovenska (9)


Josip Vaništa: "Bela slika sa srebrnom linijom", 1964.
(ulje na platnu;140 x 180 cm)

Pošto je belo apsolutna boja koja nema drugih varijacija, osim od prigušenog do sjajnog, ona označava ili odsutnost ili skup boja. Bela boja se tako nalazi ili na početku ili na kraju dnevnog života i vidljivog sveta. Ali završetak života je prolazni čas, zglob između vidljivog i nevidljivog - drugi početak.

Pri određivanju boja strana sveta većina naroda je belo uzela za boju istoka i zapada, dve krajnje i tajanstvene tačke gde se rađa i umire svakog dana. Bela boja zapada je prigušena boja smrti koja biće oduzima. Bela boja istoka je boja povratka: to je belina praskozorja kad se iznova pojavljuje nebeski svod, još bez boja, ali pun mogućnosti ispoljavanja. Ta dva trenutka, te dve beline su u sebi prazne, lebde, između odsutnosti i prisutnosti, između meseca i sunca, između dva lica svetoga, između njegove dve strane. Čitav simbolizam bele boje i njenih obrednih primena proizlazi iz takvog posmatranja prirode, iz kojeg su sve ljudske kulture izgradile svoje filozofske i religijske sisteme.

Belo se asocira sa svetlošću i sa stvaralačkom snagom koja se nalazi u mleku, jajetu i muškom semenu. Otelotvorenje bele boje je dan i srebro i ima značenja ’’onaj koji se svetli’’, ’’srebrnast’’, ’’jasan’’, ’’svetao’’, ’’čist’’. Otuda jedna od čestih završnih formula u srpsko – bugarsko – rumunskim basmama glasi:

Da bude čisto, kao čisto srebro,
blago kao materino mleko.

Atribut ’’belo’’ u narodnim pesmama je čest i označava čistotu i lepotu (bela vrata, bela česma, bela pčenica, belo lice).

U svadbenom običaju u Kučima (Crna Gora) mlade nose posebnu kapu na koju se zakači velika bela marama koja se zove duvak. Vezivanje bele boje za mladu odlika je i savremenih evropskih običaja.

U frazeologiji kod Srba zadržao se pomen na beloga boga (kad je nemirno dete, u istočnoj Srbiji, kod Svrljiga, kaže se „od njega nema beli bog“).

Ispoljavanje atributa „belo“ ilustruje običaj koji se izvodi prilikom prvog oranja u Vranjskom Pomoravljui: kad pođe na prvo oranje, orač je vezivao glavu belim maramčetom, a pred volove koji polaze na oranje prostiralo se takođe belo maramče da preko njega pređu zajedno s ralom, plugom i kolima. U žito se stavljala bela srebrna para.

U Srbiji je običaj da porodilja sedam dana posle porođaja, uvek kada danju izlazi napolje, uzima u desnu ruku ražanj („baština sila“) na kome je glavica bela i crna luka i kokošija noga, a glavu poveže belim povezom.

U basmama pominju se beli hrtovi (psi). Oni se u srpskim i bugarskim basmama javljaju kao protivnici nečistoj sili, kao što su to i neke druge životinje i ptice sa atributom beo: bela kvočka i beli pilići, bela ptica, beli orao, bela patka, bela guska, kuja s belom štenadi, beli zmaj. U beloruskim basmama sveci, koji se takođe javljaju u funkciji progonitelja nečiste sile jašu na belom konju. Kod Srba, u basmama, na belom konju jašu sveti Nikola, sveti Evrem i sveti Jovan, takođe odnoseći bolesti.

Motiv belog mleka koje ispušta bela ptica na kamenu (ili bela devojka) i od njega se kamen rasprskava, javlja se u više basama kod Srba i Bugara i najčešće se odnosi na uroke (pucanje kamena treba da izazove pucanje zlog, uročnog oka). U bajanjima se javlja i belo pero ili jaje od bele kokoši.

Posebno simboličko obeležje beloj boji daje njeno vezivanje za neka noćna mitološka bića. Na primer, kod Slovenaca mora se zamišlja kao bela žena. Mnogi susreti s nečistom silom opisani su kao susreti s nekim bićem odevenim u belo. U Mošorinu (Srbija) kad neko mlad boluje i umre, govorilo se: „Pojele ga bele“ (umorile ga vile).

Mnoga demonska bića potiču iz vremena tzv. „belih dana“ (od Božića do Bogojavljenja) kada nečista sila luta. Bela boja, vezujući se za svetlost, vezuje se i za bestelesnost i prazninu, pa otuda i atribut bestelesnih mitskih bića.

Simbolika praznine koja se vezuje za belu boju vidi se iz obreda gatanja: kada se pojede kokošije meso (obično je to petao koji se kolje pre početka oranja ili posle vršidbe), gata se po boji njegove grudne kosti da li će domaćinova kuća imati napredak i bogatstvo – ako je ta kost crvenkasta, kuća će imati napredak i bogatstvo, ako je bleda, svetla, kesa domaćinova biće prazna. Slična simbolika javlja se u tumačenju sna: ako je čovek sanjao mleko (= belo), to je najava bede.

Literatura:

SLOVENSKA MITOLOGIJA
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA



Vasilij Kandinski (1866-1944), “Beli trougao” (1930)

“Bela boja, koju često smatramo ne-bojom je kao simbol jednog sveta gde su sve boje, kao svojstva materijalnih supstanci, iščezle. Belo deluje na našu dušu kao apsolutna tišina. Ta tišina nije smrt, ona je prepuna živih mogućnosti. To je jedno ništa puno mladalačke radosti, ili bolje rečeno, jedno ništa pre svakog rođenja, pre svakog početka. Tako je možda odzvanjala hladna i bela zemlja u dane ledenog doba… Teško je bolje opisati svitanje, a da se ono ne imenuje - belo.”
(
Vasilij Kandinski)


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt

субота, 1. јун 2013.

SIMBOLIKA BOJA U SLOVENSKOJ MITOLOGIJI


Duša slovenska (8)


Boja u slovenskoj narodnoj kulturi jedan je od osnovnih elemenata koji karakteriše čitav niz obrednih simbola i mitoloških likova. Najznačajnija je trijada boja belo-crveno-crno. Simbolika bele i crvene boje, koje se nalaze na polarnim tačkama spektra boja, je protivurečna: odnos „bela – crna“ odgovara parovima „dobar – rđav“, „živ – mrtav“, „muški – ženski“. Istovremeno, u obredima i verovanjima, bela i crna boja mogu se naći u sličnom kontekstu (npr., pogrebni obred, nečiste sile). Crvena boja može biti suprotstavljena beloj, svetloj – kao ne-belo, „obojeno“, „tamno“. Bela, crvena i crna boja imaju zaštitna svojstva i koriste se kao apotropeji (amajlije za zaštitu od uroka, nesreće i sl.).

Simbolika svake od tih boja je dvojaka.

Bela može da označava sakralnost, čistotu, plodnost, svetlost; istovremeno, ona je u vezi s predstavama o onostranom svetu („bela žalost“ kod mnogih slovenskih naroda, smrt u liku žene u beloj odeći) i demonskim bićima (belu odeću, kod Istočnih Slovena, nose rusalke, lesnik, straha i dr.).

Crvena je boja života, vatre, plodnosti, zdravlja (javlja se u porođajnim i svadbenim obredima, u agrarnoj magiji) i boja onostranog sveta (upotreba predmeta crvene boje u pogrebnom obredu; crveno kao znak žalosti), htoničkih i demonskih likova (crvenu odeću ili kapu nose domovoj, lesnik, vodenjak, đavo, patuljci; crvene su oči, zubi, kosa kod veštica, đavola, rusalki; upotreba „crveno“ kao stalni epitet mitoloških likova u basmama). U narodnim predstavama su posebno značajni crveni konac, crveno platno, crveno jaje.

Najkonkretniju i jednoznačnu simboliku ima crna boja koja asocira na mrak, zemlju, smrt (crna boja kao znak žalosti; u ožalošćenim porodicama uskršnja jaja su bojena u crno – Boka Kotorska). Crne boje su obično demonski likovi (pojavljuju se i u obliku crne životinje ili predmeta): đavo, banjik, ovinik, poljevoj. U crnog konja se pretvara vukodlak (Srbi); vampiri muče ljude pretvarajući se u crnu kokoš (Slovenci); veštice se pretvaraju u mačke, pse, svinju crne boje (opšteslovenski). Pojava crne životinje posle smrti čarobnjaka svedoči o tome da je iz njega izašao đavo (Srbi). U magijskoj praksi (apotropejskoj, ljubavnoj, isceliteljskoj) korišćeni su predmeti i žrtvene životinje crne boje, npr. nož crnih korica radi zaštite od strave (Srbi), od „more“ (Slovenci); crni trn je zabadan mrtvacu ispod nokta da ne bi ustao (Srbi); kost crnog psa plašila je vešticu (Srbi); crnu kokošku su obnosili oko njiva, zbog grada (Srbi); crnu kokošku su žrtvovali kugi na dan sv. Atanasija (Bugari); jaje crne kokoške nošeno je uza se kao lek od kokošijeg slepila (Belorusija).

Kombinacija crveno-belo suprotstavljena je sklopu žuto-crno u značenju život-smrt, svetlost-tama, zdravlje-bolest. Uoči Đurđevdana majka vezuje crveni i beli konac oko divlje ruže (šipak), da bi ih ujutro vezala oko vrata detetu, a na ružu vezuje žuti i crni konac, govoreći: „Ostavljam žutilo, uzimam crvenilo, ostavljam crnilo, uzimam belilo“.

Kombinacija crveno-belo je karakteristična za amajlije. Svadbeni hleb se ukrašava crvenom i belom vunom koja se zatim upliće u poklon novorođenčetu (Srbi). Krstić od crnog trna nose na uzici od belih i crvenih konaca (Srbi). Kod Bugara na Blagovesti devojkama buše uši i kače srebrni novčić o crvenom svilenom koncu. Kod Srba, kada sveštenik sveti vodicu, đakon u ruci drži crvenu i belu vunicu. Po verovanju, ako dete nosi jednu belu a drugu crvenu čarapu, zaštićeno je od uroka (Hercegovina). U Đevđeliji (Makedonija) deca su radi uroka nosila crvenu kapu prošivenu belim koncem.

Sklop crveno-crno, karakterističan za mitološke likove, dominira u odeći maškara (đavo na Bele poklade kod Slovenaca).

U narodnom kalendaru Slovena, „beli dani“ su dani Bele nedelje kod Srba i Makedonaca; nekršteni dani (kada nema posta) u Srbiji i Pomoravlju; Velike nedelje kod Ukrajinaca i Belorusa, Velika subota kod Hrvata, Slovenaca, Čeha i Slovaka.

„Crveni dani“ padaju na Veliku subotu, uskršnju sedmicu, Tominu nedelju i Trojice.
„Crni dani“ su Todorova nedelja, prvi dan četrdesetodnevnog posta kod Čeha i Slovaka; sreda u Velikoj nedelji kod Poljaka.


Literatura:

SLOVENSKA MITOLOGIJA
Enciklopedijski rečnik
ZEPTER BOOK WORLD



 Anuika Maran: „Nošenje vrbe“ (1964.)
(ulje na platnu; 80 x 100 cm)
Muzej naivne umetnosti, Jagodina

Muzej naivne i marginalne umetnosti je prva muzejska ustanova za naivnu umetnost u Srbiji, osnovana 1960. godine u Jagodini,pod nazivom Galerija samoukih likovnih umetnika. Likovna zbirka MNMU broji oko 2.500 dela (slika, skulptura, crteža i grafika). Zahvaljujući tome, Muzej je u mogućnosti da pored samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i svetu priređuje i veoma raznovrsne tematske izložbe koje omogućavaju potpuniji uvid u prirodu i sadržaj naivne umetnosti.
                                                                 
      
Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza:

Arhiva STV USA Stari sajt

STV USA Novi sajt