субота, 31. децембар 2016.

DEDA MRAZ, POKLONI I ČESTITKE


Duša slovenska (38)

Deda Mraz je važna figura u odrastanju deteta. Fantastične priče govore o lepoti darivanja, milosrđu kao i dobroti koja zaslužuje da bude nagrađena.
















STARAC MRAZ I BOŽIĆ BATA

Kod Slovena legende se vezuju za Deda Mraza kao zlog čarobnjaka starca Mraza koji je imao moć da zaledi ljudska bića. Otimao je decu i odvodio ih u svom džinovskom džaku. Za njihov otkup od roditelja je tražio da mu daju poklone. Tokom vremena, pod uticajem hrišćanstva, lik Deda Mraza je izmenjen, tako da je on postao ljubazan i počinje da daje poklone deci. Od 19. veka legende o njemu su oblikovali i književni uticaji. Oblikovan je od vilenjaka u ono kako izgleda danas zajedno sa Snjeguročkom, likom iz bajki ruskog pisca Aleksandra Ostrovskog.

U Srbiji, sve do kraja drugog svetskog rata, deci je poklone donosio Božić Bata. Pojava Deda Mraza vezuje se za period druge polovine dvadesetog veka kada je nametnut kao sekularni lik. U zadnje vreme Božić Bata kao sinonim za Deda Mraza postaje sve popularniji i kao zasebna ličnost koja postoji uporedo sa Deda Mrazom. Predstave Božić Bate u priličnoj meri liče na deda Mraza. Predstavljen je u narodoj nošnji sa područja Šumadije sa čakširama, dok na nogama nosi opanke, vunene čarape, sa prepoznatljivim motivima pirotskih šara. Na ramenu nosi platneni džak prepun raznih poklona: drvenih igračaka, pletenih prsluka, vunenih kapa, rukavica…

Hiper-potrošačka kultura je uticala da se lik Deda Mraza prihvati u nehrišćanskim kulturama na globalnom nivou. Deca širom sveta pišu pisma sa dugim spiskom želja potvrđujući da su ih primerenim ponašanjem zaslužila. Deda Mraz je važna figura u odrastanju deteta. Fantastične priče govore o lepoti darivanja, milosrđu kao i dobroti koja zaslužuje da bude nagrađena. Deda Mraz podstiče kognitivni razvoj deteta, učeći decu da razvijaju maštu, a i inspiriše dete na pisanje pisma, podstičiću ga na jasno izražavanje želja. Izmišljena bića posebno su važna u razvoju dece između treće i pete godine, a kada napune sedam godina deca sama prestaju da veruju u Deda Mraza. Često se pretvaraju da on postoji, jer uživaju u poklonima i čaroliji koja ide uz verovanje. (P. Marković)
















DEDA MRAZ KROZ ISTORIJU

Tomas Nast, koji je radio za nedeljnik "Njujorške novine”, 1860. godine je prvi put obukao Deda Mraza u crveni kostim, oivičen belim krznom i pritegnut širokim kožnim kaišom. Sledećih 30 godina Nastove ilustracije su ocrtale svaki deo legende o Deda Mrazu. Posle 25 godina, 1885, Nast je ustanovio zvaničnu rezidenciju Deda Mraza na Severnom polu, kada je skicirao dvoje dece kako gledaju u mapu sveta, prateći Deda Mrazovo putovanje od pola do SAD. Sledeće godine Vebster preuzima ovu ideju, objašnjavajući da su fabrika igračaka Deda Mraza i njegova kuća, tokom dugih letnjih meseci, sakriveni u ledu i snegu Severnog pola.

Deda Mraz dobija sasvim novi izgled 1931. reklamnom ilustracijom kompanije Koka-kola. Hadon Sandblam mu je tada dao ljudskiji izgled, povećao mu stomak, napravio simpatično lice. Ova kompanija je skoro 35 godina koristila takav lik Deda Mraza za svoje reklamne kampanje.

Američka štampa je zaslužna što je tako mnogo personifikacija o davaocu poklona za Božić sjedinjeno u jednom liku. Poznata poema "Poseta svetog Nikole" Klementa Klarka Mura, objavljena 1823. u Americi, a zatim prevođena i štampana širom sveta, govori o darežljivom malom vilenjaku, koji se spušta niz odžak, putuje u letećim malim sankama koje vuče osam irvasa - Dešer, Denser, Prenser, Viksen, Komet, Kjupid, Donder i Blicen. 

OBIČAJI VEZANI ZA DEDA MRAZA

Širom sveta postoje različiti običaji vezani za Deda Mraza koji se izvode da bi deca dobila poklone. Neki običaji (kao što su poseta mestima gde se organizuje dodela poklona) vrše se u nedeljama ili danima koje prethode Božiću i Novoj godini, dok se drugi, kao što je priprema zakuske za Deda Mraza, vezani samo za Badnje veče. Drugi običaji, kao što su kačenje čarapa koje treba da budu napunjene poklonima, su starinski običaji, dok suradarsko „praćenje“ Deda Mrazovih sanki kroz noć su novijeg datuma.

Deda Mraz se pojavljuje u nedeljama pred Božić u robnim kućama ili tržnim centrima, ili na veseljima. Zasluge za ovu praksu su pripisane Džejmsu Edgaru, koji je počeo da radi to 1890. u robnoj kući u Broktonu. Deda Mraza glumi glumac, često uz pomoć ostalih glumaca (radnika zaposlenih u tržnom centru) obučenih u vilenjake ili druga stvorenja iz priča vezanih za Deda Mraza. Deda Mrazova uloga je da promoviše prodavnicu koja deli male poklone deci, ili da pruži praznični doživljaj deci slušajući njihove želje dok im ona sede u krilu, ponekad uz slikanje. Ako deca otkriju da je taj Deda Mraz lažan, glumci obično odgovore da oni samo pomažu pravom Deda Mrazu koji je izuzetno zauzet u to doba godine. Na porodičnim veseljima, Deda Mraza ponekad glumi muška glava kuće ili neki drugi odrasli član porodice.

Pisanje pisama Deda Mrazu je postao običaj kod dece. Ova pisma obično sadrže spisak željenih igračaka i potvrde o dobrom ponašanju Mnoge poštanske službe dozvoljavaju slanje pisama Deda Mrazu, a na njih odgovaraju radnici pošte ili spoljni saradnici, kao što su članovi dobrotovornih organizacija. Prema Svetskom poštanskom savezu, Poštanska služba SAD ima najstariji organizovani pokušaj odgovaranja na pisma Deda Mrazu od strane nekog nacionalnog poštanskog sistema. Ova praksa je počela 1912. godine, a od 1940. godine se naziva „Operacija Deda Mraz“ čiji je cilj da su pisma Deda Mrazu prosleđena dobrotvornim organizacijama, velikim korporacijama, lokalnim poslodavcima i pojedincima kako bi se ispunili dečji snovi.



















ČARAPE ZA POKLONE 

Za Božić je neizostavno vezano i tradicionalno kačenje čarapa. Prvi su ove čarape, koje su visile sa odžaka, pomenuli ilustrator Tomas Nast i pisac Džordž Vebster u priči o poseti Deda Mraza. U Kanadi su deca stavljala cipele blizu kamina, tako da bi mali Isus, kasnije Božić Bata pa Deda Mraz, mogao da stavi poklone za njih. U mnogim zemljama se više ne kače čarape na kamin, jer su ih deca stavljala na ram od kreveta, kako bi im bliže bili očekivani pokloni ali su kasnije, unošenjem jelke u kuću, pokloni dobili svoje mesto ispod ovog božićnog drveta.

ČESTITKE

Propratni rekviziti, bez kojih se danas ne mogu zamisliti Božić i Nova godina, nastali su u evropskim zemljama. Engleska je bila majka čestitki, Irska je donela stavljanje sveća i svetiljki na prozore, Čehoslovačka i Japan su kumovale poplavi jelki i ukrasa za kućnu upotrebu.

Početkom 15. veka pojavili su se papiri s najlepšim željama. Dva veka kasnije, prodavci nešto slično šalju u štampanoj verziji svojim mušterijama. Ali, tek pojavom litografije u Nemačkoj, 1786, počela je proizvodnja velikog broja čestitki, koje su se mogle dobro i naplatiti. U Engleskoj, gde su se i pojavili prvi oblici čestitki, 1840. godine javljaju se i prve markice i crteži s božićnim motivima. Tri godine kasnije, Džon Kalkot Horsli pravi prvu čestitku za Sir Henri Kola, na kojoj je predstavljena porodica u vreme Božića, kako diže čaše da nazdravi. Luis Prang, nemački litograf koji je emigrirao u Njujork polovinom 19. veka, napravio je prvu čestitku za američko područje. U Bostonu je otvorio radnju i tu je nastala prva čestitka u boji. 


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA


недеља, 25. децембар 2016.

NOVA GODINA KROZ ISTORIJU I OBIČAJE


Ljudi i vreme (5)




















Slavljenje odlaska stare i dolaska nove godine je prastari religijski, društveni i kulturni obrazac u skoro svim delovima sveta. Istorija proslavljanja Nove godine nije pouzdano utvrđena, ali se smatra da su Vavilonci to činili još pre 4.000 godina. Rimljani su takođe slavili Novu godinu, ali se njihov kalendar menjao sa svakim novim vladarom sve dok rimski Senat 153. godine pre nove ere nije „ustoličio“ 1. januar za početak Nove godine.

Nemci su, prema jednom od niza tumačenja, prvi u XVI veku uveli običaj kićenja jelke. U Evropi i Americi kićenje jelke postaje popularno u XVIII veku.

I danas se širom sveta, uz puno buke i pompe, šampanjac, razmenu poklona i vatromet, slavi nastupajuća godina. Neki novogodišnji simboli su opstali kroz sve civilizacijske promene. Jedan od najatraktivnijih simbola je novogodišnja parada, uobičajena kod mnogih naroda. Stvaranje zaglušujuće buke koja potiče iz rituala teranja zlih demona, takođe se zadržalo u mnogim krajevima sveta – ali danas kao lupanje u lonce i tiganje, kucanje čašama, zvonom zvona, bubnjevima, sirenama, muzikom.

Iako mnogi misle da su novogodišnja zaricanja novijeg datuma, tradiciju su započeli još Vavilonci, a njihova je odluka nalagala vraćanje posuđenog oruđa za rad. Moderna zaricanja najčešće se odnose na prestanak pušenja, držanje dijete, zdrav način života, štednju, više učenja, vernost… Nova godina je tradicionalno i vreme porodičnog okupljanja, sa prijateljima, na organizovanim proslavama i to u svečanim odelima, s posebnom brigom o izgledu, ukrašavanjem enterijera i eksterijera.

Svaka zemlja ima i poneku specifičnost. U Grčkoj se proslava poklapa s proslavom svetog Vasilija, jednog od osnivača Grčke pravoslavne crkve. Tada se servira Vasilopita ili torta svetog Vasilija, u koju se utisne srebrni ili zlatni novčić. Ko novčić pronađe, biće posebno srećan u Novoj godini. Danci u novogodišnju noć ulaze sa mnogo razbijenih tanjira ispred kućnog praga. Stari tanjiri se čuvaju cele godine i u ponoć se bacaju pred ulazna vrata prijatelja. Mnogo razbijenih tanjira simbolizuje društveno bogatstvo – prijatelje.

Japanci čitavog decembra održavaju zabave pod nazivom Bonenkai, kojima je cilj da se ostave loše stvari za sobom i pripremi se za novi početak. Zvona budističkih hramova zvone 108 puta kako bi oterala 108 ljudskih slabosti, a nakon toga se svi smeju terajući smehom zle duhove. Kubanska tradicija nalaže da se u ponoć pojede 12 grejpova, koji simbolizuju mesece godine, a poštovanje tog običaja treba da donese sreću.

Austrijanci na Novu godinu, kao desert za svečani ručak, pripremaju sladoled od mentola u obliku deteline s četiri lista. Stari sicilijanski običaj kaže da će sreća doći onima koji na Novu godinu jedu lazanje. Italijani najbučnije proslavljaju Novu godinu, jer, što je veća buka, zlo će brže pobeći. Iz kuće bacaju sve stare, nepotrebne stvari, od nameštaja do odeće, i to kroz prozor. Kad zakuca ponoć, Španci moraju da pojedu 12 zrna grožđa – po jedno za svaki mesec.

Norvežani se časte pudingom od pirinča u kojem je skriveno jedno zrno badema. Osobu koja pronađe badem, pratiće sreća. U Brazilu je običaj da se u novogodišnjoj noći nosi bela odeća za sreću i mir u godini koja sledi. Holanđani se za doček pripremaju pekući krofne jer veruju da to donosi sreću.

Cela Latinska Amerika uoči Nove godine traži gaćice određene boje, u zavisnosti od zemlje do zemlje – crvene, roze ili žute. U nekim zemljama običaji nalažu da da se veš obuče naopačke.

U gotovo svim narodima ponoć se dočekuje upućivanjem najlepših želja i poljupcem koji nije samo deljenje trenutka euforije, već i zavet bliskosti u dolazećih 12 meseci.

Nova godina se najčešće veže za datum koji je po Gregorijanskom kalendaru. Srbi i ostali pravoslavci koji računaju vreme po julijanskom kalendaru, Novu godinu proslavljaju dve nedelje kasnije. Pored ovih dveju, postoje islamska, kineska, jevrejska, iranska, tajlandska, koptska… Na ovu temu pronašli smo zanimljiv tekst Mirka Radonjića. Njegov prilog prenosimo u celini:


SVE SVETSKE NOVE GODINE


EVROCENTRICI se ponekad iznenade kada saznaju da ni u njihovom delu sveta nova godina nije uvek počinjala – prvog januara.

Tako je u Mletačkoj republici, sve do njenog ukidanja krajem 18. veka, a i u Rusiji, do 15. veka, prvi dan u godini bio – prvi mart. Rusi su, zatim, sve do dekreta Petra Velikog iz 1699, kada su prešli na računanje vremena po hrišćanskoj eri, pozdravljali dolazak novog leta Gospodnjeg – svakog 1. septembra.

Do danas, naravno, pravoslavni u Rusiji, Srbiji, Gruziji, Makedoniji, Crnoj Gori, Ukrajini, na Svetoj gori, kao i oni pod jurisdikcijom Jerusalimske patrijaršije, praznuju “staru”, ili “pravoslavnu” Novu godinu po julijanskom kalendaru; dakle, 14. januara po državnom, gregorijanskom. U Srbiji, međutim, crkvena nova godina slavi se 14. septembra (odnosno 1. septembra). Istoga dana, i ruski vernici obeležavaju staro “novoletije”.

Početak godine 1. januara, inače, prvi je uveo Gaj Julije Cezar – tvorac starog kalendara.

”SPECIJALNE”: PORESKA nova godina u Velikoj Britaniji i dalje počinje 6. aprila. Tog datuma, na Blagovesti, naime, u Londonu su čekali “pravu” Novu godinu sve do 1752. godine, kada su prešli na 1. januar.

REVOLUCIONARNU novu godinu imali su francuski republikanci, posle svrgavanja monarhije, između 1793. i 1805. godine – na jesenju ravnodnevicu.

Svet je, sa svojim mnogim i raznolikim civilizacijama, još mnogo komplikovaniji – i zanimljiviji. Svojevrstan izazov globalizaciji, tako, izvire iz onoga što često, po inerciji, uzimamo kao dato i kao isto za sve – iz kalendara.

ISLAMSKA nova godina više je kulturni događaj, nego gala proslava – ljudi dočekuju praznik u trezvenoj atmosferi, u miru i uz molitve. Islamska godina, u čijoj osnovi je lunarni kalendar, kraća je 11-12 dana od gregorijanske, pa im se počeci ne preklapaju. Srećnu novu 1432. godinu islamski svet je čestitao 7. decembra 2010.

KINESKA nova godina takođe se drugačije proslavlja od onoga na šta smo navikli u zapadnom svetu. Traje pet puta duže od Ivkove slave! To je 15 dana zabave i uživanja, lepog ophođenja prema prijateljima i najbližima. Praznik je zasnovan na kineskom kalendaru, a u njegovoj osnovi je lunarni ciklus od 29 i po dana. Počinje sa novim mesecom prvog dana Nove godine i završava se punim mesecom dve nedelje kasnije. Godine se zovu po 12 srećnih životinja, a to su: pacov, vo, tigar, zec, zmaj, zmija, konj, ovan, majmun, petao, pas i svinja. Trenutno je godina tigra, a 3. februara počinje godina zeca. Osoba rođena u eri “dugouhog”, veruju Kinezi, ima sve izglede da dugo poživi.

JEVREJSKA Roš hašana na hebrejskom jeziku doslovno znači “glava godine”. Ovaj praznik se slavi najranije 5. septembra, a najkasnije 5. oktobra (po kalendaru važećem u našem delu sveta). Kod Jevreja se ovaj praznik obeležava ozbiljno, uz prisećanje na grehe i pokajanje. Njime počinje period koji se naziva “deset dana kajanja” i koji se završava praznikom Jom kipur. Hebrejska prestupna 5771. godina počela je 9. septembra 2010, a završiće se 28. septembra 2011.

IRANSKA nova godina – Novruz – slavi se u Iranu, na Kavkazu, u Centralnoj Aziji i među Irancima širom sveta. To je državni praznik u Iranu, Avganistanu, Tadžikistanu, iračkom Kurdistanu, Azerbejdžanu, Turkmenistanu, Uzbekistanu, Kirgistanu i u Kašmiru. Ove, 1389. godine po solarnom kalendaru od Hidžre (prelaska proroka Muhameda iz Meke u Medinu), Novruz se slavi od 21. do 24. marta.

TAJLANDSKU novu godinu budistički vernici slave tokom trodnevnog vodenog festivala Songkran, 13-15. aprila. Velike Budine statue prskaju vodu po prolaznicima; u manjim selima, mladi ljudi se prskaju međusobno, iz zabave. Ljudi puštaju ribe u vodu, u znak dobrote.

KOPTSKA i etiopska pravoslavna nova godina čekaju se 11. septembra po gregorijanskom kalendaru. 


Autor: Vojislav Ananić, saradnik portala “Poreklo”

(Arhiva, 2012. godine, www.poreklo.rs)

Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA

субота, 17. децембар 2016.

NOVOGODIŠNJA JELKA


Ljudi i vreme (4)




Novogodišnja, ili božićna, jelka je skup simbola svetlosti stvaranja i blagodeti Božje i kretanje anđela. Na njenom vrhu se nalazi zvezda, koja ukazuje na kraj životnog putovanja, mesto mira i ponovnog rođenja. Sve su to simboli rađanja Isusa i obnove života. Božićna jelka hrišćanskih  vernika postala je simbol radosti iščekivanja Nove godine u celom svetu. Već početkom decembra osvetljava bulevare velikih gradova i raskošan je ukras svakog javnog prostora. I pravoslavni vernici je imaju u svom domu i prvi je čin ukrašavanja doma pred novogodišnje i božićne praznike. 

Smatra se da je unošenje zelenila u kuću, u vreme zimskih praznika, simbol života. Hrišćani nisu prvi koristili jelke da bi simbolizovali ponovno rođenje. Čak su drevni Rimljani ukrašavali svoje domove zimzelenim granama u januaru. Skandinavski Nordijci su smatrali da svako drvo koje preko zime zadrži svoje zelenilo, zapravo sadrži u sebi besmrtnog duha.


LEGENDE O BOŽIĆNOJ JELKI

Postoje mnoge legende o tome kako je nastala božićna jelka. Jedna od njih kaže da je Sveti Bonifas, engleski monah koji je ustoličio hrišćansku crvku u Francuskoj i Nemačkoj, dok je putovao, jednog dana naišao na grupu nevernika. Bili su okupljeni oko velikog hrasta, spremajući se da žrtvuju dete bogu Toru. Da bi zaustavio žrtvovanje, Bonifas je srušio drvo jednim udarcem pesnice. Na tom mestu je porasla mala jelka. Sveti Bonifas je tada rekao paganima da je ovo malo drvo Drvo života, koje predstavlja večni život Isusa Hrista.

Druga legenda kaže da je Martin Luter, osnivač protestantske vere, šetao kroz šumu na Badnje veče. Bio je zadivljen milionima zvezda koje su svetlucale kroz granje zimzelenog drveća. Toliko je bio obuzet ovim prizorom da je odsekao malo drvo i odneo ga kući svojoj porodici. Da bi oživeo istu lepotu koju je video u šumi, zakačio je i male sveće na grančice.

Treća legenda govori o siromašnom drvoseči, koji je jednom davno upoznao izgubljeno i gladno dete na Badnje veče. Iako je i sam bio siromašan, dao mu je nešto hrane i prenoćište. Kad se sledećeg jutra probudio našao je divno ukrašeno, svetleće drvo ispred svojih vrata. Gladno dete je, zapravo, bio prerušeni Hrist, koji je stvorio ovo drvo da bi nagradio čoveka za milosrđe.

Jedna od hrišćanskih legendi kaže da su ispred pećine, u kojoj je rođen Isus Hrist, rasla tri zimzelena drveta. Jedno je bilo kedrovo drvo, drugo bor, a treće jela. Kada se rodio mesija, sva drveća su se zatresla kako bi pozdravila božjeg sina. Kedar je novorođenčetu podario mirišljave iglice, a bor šišarke. Jedino jela nije imala plod, te je zaplakala. Anđeo se smilovao i poklonio joj zvezdu sa neba koju je ona spustila pred Isusa. Otuda i tradicija da se na vrh okićene jelke postavlja zvezda.

U etnološkoj literaturi zabeleženo je da je kićenje jelke prastar paganski rimljanski običaj. Rimljani su verovali da u jelama obitavaju duhovi šuma te su u novogodišnjoj noći odlazili u šumu i darivali ih da bi im se udobrovoljili. Kasnije su sekli mlade jele, donosili ih u domove i kitili. Tako je jelka postala simbol praznovanja nove nastupajuće godine i kao zimzeleno drvo radostan vesnik proleća - ponovnog rađanja u prirodi. 


ISTORIJA BOŽIĆNOG DRVETA

Još u 11. veku, drame zvane misterije bile su vrlo popularne. Jedna od njih je bila o Raju. Drvo ukrašeno crvenim jabukama bilo je simbol rajskog drveta sa zabranjenim voćem. Pošto su širile nemoral, crkva je ove predstave zabranila. Međutim, smatra se da su se ljudi navikli na ovo rajsko drvo, te su tokom 15. veka počeli da unose drveće u sopstvene kuće na katolički Božić, 25. decembra, gozbeni dan Adama i Eve prema Istočnoj crkvi. Ovo drvo je istovremeno bilo simbol greha, zbog čega su stavljane jabuke za ukrase, a kasnije kugle, ali i simbol života, pa su ga ljudi ukrašavali i ručno napravljenim predmetima.

U zapadnoj Nemačkoj u Srednjem veku ukrašavale su se i male drvene piramide svećicama. Prva  jelka, koja se pojavila u 16. veku u Nemačkoj, nastala je iz rajskog drveta i ove piramide.

Prvo božićno drvo kakvo danas znamo, mada još uvek bez svetiljki, pojavilo se u Alzaku u Nemačkoj 1521. godine. Francuskoj ga je predstavila princeza Elen de Mekenborg, koja je jedno takvo drvo donela u Pariz posle venčanja sa vojvodom Orleana. Već u 18. veku običaj ukrašavanja božićne jelke je bio ustaljen u Nemačkoj, Francuskoj i Austriji.

Princ Albert, poreklom iz Nemačke, muž kraljice Viktorije, 1841. je postavio jelku u vindzorski zamak u Engleskoj. Ovaj se običaj iz kraljevskog kruga brzo proširio na srednju klasu, pa i na radnike. Bilo je propisano koliko treba da bude visoka jelka i morala je da se nalazi na stolu pokrivenom belim stolnjakom od damasta. Bila je ukrašena venčićima, slatkišima i papirnim cvetićima.

U Kanadi se praktikovao običaj kićenja jelke krajem 18. veka, pre nego što je to uzelo maha u Engleskoj. Prvi ukrasi su pravljeni ručno, da bi se kasnije počeli industrijski proizvoditi. Polovinom 17. veka jelka je dobila i osvetljenje svećama. Tri veka kasnije ih zamenjuju električne svetiljke. Početkom 20. veka pojavljuju se i druge varijacije današnjih običaja, kao što je i jelka na otvorenom.

Nemačka je dugo bila vodeća zemlja za proizvodnju ukrasa, ali su se brzo pridružile i Austrija, Amerika, Japan, Italija, Čehoslovačka. Prvi stakleni ukrasi, takozvani "kugels", proizvedeni u Nemačkoj oko 1830, trebalo je da štite kuću od zlih duhova. Oblik "kugelsa" podseća na crvenu jabuku iz rajskog vrta.

Prve svećice su stavljene na jelku sredinom 17. veka, mada se ovaj običaj ustalio tek dva veka kasnije u Nemačkoj, a nedugo zatim u istočnoj Evropi i slovenskim zemljama. Ove prve svećice su se mazale lepkom po dnu i stavljale na završetke grančica. Radi lakše upotrebe, kasnije se pojavljuju i prvi stalci za svećice. Tek 1890. svećice dobijaju i štipaljku na dnu, kako bi se lakše zakačile za jelku. Staklene kugle i drugi ukrasi pojavili su se između 1902. i 1914. godine.

Božićna jelka je prvi put zasjala električnim svetlom 1882. u Njujorku. Edvard Džonson je osvetlio jelku žicom sa 80 malih svetlećih žarulja, koje je sam napravio. Posle osam godina je počela i da se proizvodi "svetleća žica". Početkom 20. veka velike prodavnice su postavljale osvetljene jelke ispred svojih izloga kako bi privukle mušterije.

Boston je bio prvi grad s jelkom na otvorenom, osvetljenom kako to danas činimo - 1912. godine. Ova tehnička inovacija se posle Prvog svetskog rata raširila po Evropi i postala uobičajena polovinom 20. veka


















KIĆENJE JELKE

Dekorisanje jelke vezano je za zapadno-evropsku, katoličku i protestantsku kulturu. Prvi dokazi o kićenju jelke potiču iz 11. veka. U Nemačkoj se za Božić kitila jelka crvenim jabukama, ukrašavala kolačićima raznih oblika i svećama koje su simbol Hrista i večne svetlosti. Ovaj ritual se tokom vekova proširio po celoj Evropi. U početku su se na zelene grančice, pored jabuka i kolačića, stavljale mašne i suvo voće, orasi, urme... Legenda kaže da je jedan nemački duvač stakla bio veoma tužan jer nije imao novac da kupi jestive ukrase za jelku svojim mališanima. Rešio je da napravi staklene kugle. Njegovi ukrasi su izazvali oduševljenje među narodom te se vremenom obogatio.

U Americi, prve jelke su se kitile u 17. veku zahvaljujući Nemcima koji su naselili te prostore. U Aziju su okićenu jelku preneli misionari u 19. veku. Vrlo brzo su skoro sve kulture rado uvrstile jelku u svoje običaje. 



Svaki od ukrasa je imao tačno određeno značenje, a neki su se održali do danas:

Zvončić - radost Božića
Ptica - simbolizuje sreću i veselje
Zvezda - magičnost nebesa
Anđeo - simbolizuje čistotu, mir i ljubav
Šišarka - plodnost i materinstvo
Orasi (i drugo voće) - jednostavnost i kontakt s prirodom.

Na teritoriji Srbije, pre dolaska komunista na vlast, grančica hrasta – badnjak imala je značajnu ulogu u božićnom ritualu. Jelka je počela da se koristi masovnije na području nekadašnje Jugoslavije od pedesetih godina prošlog veka. Kitili su je pioniri za novogodišnje praznike i nije imala nikakav religijski karakter.


U današnje vreme, bilo  da je ukrašavamo skupocenim staklenim kuglama, jevtinim plastičnim ili papirnim ukrasima, cvećem, bombonama..., okićena jelka je simbol blagostanja, sreće, radosti i nade.



Izvor


“Kako i kad je nastala prva novogodišnja jelka?”

Danijela Ćirović (Glas javnosti)

 “Zašto kitimo jelku”

Janja Rešćanski (LookerWeekly magazin)


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić


Veza: STV USA


среда, 14. децембар 2016.

SVECI I SLAVA


Duša slovenska (37)





U slovenskim verovanjima likovi paganskih bogova pod uticajem hrišćanstva su promenili imena, ali su zadržali svoju zaštitničku funkciju. Primanjem hrišćansva, u obrednom folkloru (božićnim, koledarskim, žetalačkim pesmama i sl.) likovi Hrista, Bogorodice, anđela i svetaca pretrpeli su bitnu transformaciju i približili se likovima niže mitologije. Hrišćanska crkva je pokušavala da zabrani negovanje starih obačaja u okviru hrišćanskih. Reformom svetosavske crkve u 13. veku mnogobožačka verovanja i običaji se spajaju u srodne običaje i daju im se hrišćanska obeležja. Stara srpska crkva prihvatila je Krsnu slavu kao spomen predaka i u tom smislu je sastavila najstariju molitvu za blagosiljanje krsnog kolača i koljiva. Likovi hrićanskog kulta i književnosti, prihvaćeni u usmenoj narodnoj tradiciji, bili su osnova za kanonizaciju.

Pravoslavna crkva dozvoljava slobodu izražavanja i potvrđivanja hrišćanske vere. Otuda proističu različiti obredi u okviru praznovanja crkvenih praznika, slava, krštenja... Vremenom, savremeni uslovi života menjaju i suštinu osnovnog praznika porodice – slave. Svedoci smo te promene bez želje da kritikujemo i osuđujemo. Sloboda izbora je najveća vrednost ličnosti koja nam je od Boga data.

U legendarnim pesmama zasnovanim na sižeima i motivima kanonskih, žitijnih i apokrifnih hrišćanskih tekstova, likovi svetaca, mada obogaćeni i folklornim crtama, čuvaju svoj sakralni oreol. U njima se najčešće priča o zemaljskim podvizima svetaca od kojih su najpopularniji Nikolaj, arhanđel Mihail, Kuzman i Damjan, Aleksej Božji čovek, koji su poštovani ne toliko zbog svoje čudotvorne moći, koliko zbog teške sudbine. Pripisivane su im radnje i postupci daleki od bogobojažljivosti, a u isto vreme ukazuju pomoć onima koji su u nevolji i kažnjavaju nasilnike i grešnike. 

U mnogim zbornicima basmi mogu se naći obraćanja svecima s molbom da pomognu izlečenje. U basmama svetac se može pojavljivati u ulozi čudesnog pomoćnika kao u bajci, ili u ulozi zaštitnika od zlih sila. U arhanđelskoj basmi od groznice , sv.Kuzman i Damjan i otac Simeon, susrevši 12 „kosmatih, raščupanih i raspasanih devojaka“, uzimaju „oštre sablje i nameravaju da im skinu glave“.

Često su ljudi sa svecima zaključivali dogovor o razmeni dobra. Kada završe žetvu, na polju su ostavljali nepožnjeven rukovet žita – „za bradu“ Hristu, sv. Nikoli ili sv. Iliji. Kao žrtvu svecima, u vreme porodičnih i seoskih kalendarskih praznika, prinosili su kokoške, svinje, ovnove i druge životinje. Sveci su poštovani iz straha, plašeći se da ne navuku njihov gnev. Na dan svetitelja postoje mnoge zabrane u radu i ishrani. Sa strahopoštovanjem su ostavljali sve ili pojedine „opasne“poslove i pridržavali se posta. 

Slava je srpski praznik posvećen patronu – pokrovitelju kuće, sela, roda, crkve ili profesionalne delatnosti. Najranije svedočanstvo (1018. g.) o slavi potiče iz Devola (okolina Ohridskog jezera) a ostavio ga je vizantijski letopisac Skilica. U prilog rodovskog porekla slave govore do danas prisutne zabrane da se sklapa brak između članova porodica koje praznuju istu slavu (Gruža, Hercegovina, Crna Gora). 

Slava se najčešće praznuje od jednog do tri dana i ona čuva mnoštvo elemenata vezanih za obezbeđenje blagostanja, dobitka u porodici, prinosa u polju, plodnosti stoke i dr. Glavni deo ovog praznika je obredni ručak koji porodica priređuje za svoje goste. Tada domaćin s muškim gostima, koje predvodi glavni gost - dolibaša (koji vodi računa da pred svima ima vina i sa čašom u ruci govori molitvu i nazdravlja) i sa sveštenikom ili bez njega, izvodi obred „dizanje u slavu“ kada se uz obrednu pesmu i blagosiljanje diže i lomi slavski kolač.

Upaljena sveća na stolu označava početak praznovanja. Sveća se pali vatrom s ognjišta, ukrašena je sveže ubranim cvećem i raznobojnim trakama, a gase je na dovratku ili poprečnoj tavanskoj gredi. Sveću čuvaju tokom godine i pale je kada zapreti opasnost od grada. 

Veliki deo rituala na slavi vezan je za glavni obredni hleb – slavski kolač. U nekim krajevima peku veći broj hlebova i na sto ređaju jedan na drugi ili na sud s kuvanim žitom – koljivo. Cilj ovog obreda je obezbeđenje velikih prinosa. Hlebovi po nazivima i simbolici vezuju se za pojedine sfere seoske delatnosti: oračica – hleb za orača; ovčarnik – za ovčara i sl. 

Glavni postupak vezan za hleb je njegovo lomljenje kada se hleb s donje strane unakrsno preseče i zalije vinom. Seče se odozdo „da rodi pšenica i raste nagore“ a lomi se s gostom koji sedi naspram „da se krste pšenice“. Pre lomljenja hleb okreću u pravcu kretanja sunca, a potom svako odlama po komad. Čiji komad se odlomio više imaće više sreće i uspeha.

Klanje životinja za slavu izgubilo je značenje žrtve. Kada je slava padala u mrsne dane, peklo se prase, jagnje ili ovca. U Crnoj Gori je sačuvan običaj da se na trpezu iznosi deo pečene životinje, pre svega glava. Stavlja se ispred najpoštovanijeg gosta. Tada on iskazuje poštovanje gostu pored sebe, stavlja tu glavu ispred njega, a on to isto čini dalje. Na taj način se svakom gostu iskazuje posebna čast, a glava biva ponovo vraćena ispred prvog gosta. On zahvaljuje prisutnima i sa svima deli pečenu glavu: nekom da jezik – da bi lepše govorio, drugom mozak – da bi bio pametniji, i tako razdeli sve – čeljusti, oči i drugo, često ostavljajući za sebe golu kost. Ovaj ritual predstavlja poznati motiv gde više božanstava dele sreću i sposobnost ljudima.




Stepa Sirković: "Slava", 1964. ulje na platnu, 50 x 70 cm. 
(Muzej savremene umetnosti, Beograd)

Stepa Sirković, slikar naivac, rođen 1932. u selu Drlupi kod Beograda, slika običaje vezane za predanja i duhovni život svoga naroda. Krsnu slavu je naslikao u svojoj kući, zapravo sam obred sečenja slavskog kolača. Svečani čin se odvija unutar stare srbijanske kuće, u kojoj su pored stola predstavljeni sveštenik i ukućani – muškarci, jer će oni, po utvrđenom patrijarhalnom redu, kroz sledeća pokolenja produžavati ovaj običaj. Sve je dočarano u tihom svečarskom raspoloženju.


Literatura:

- Zbornik O KRSNOM IMENU
- Enciklopedijski rečnik SLOVENSKA MITOLOGIJA
- Enciklopedija MITOVA I MITOLOGIJE
- Antologija
PASTIR TRAŽI DNO NEBA


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA


Veza: PRAVDA I PRAVO

четвртак, 8. децембар 2016.

SVETA MESTA KUĆE


Duša slovenska (36)




Srpska trpeza
(motiv sa razglednice iz 1939.)

Ognjište, kasnije peć odžaklija i sto su sakralna (sveta) mesta kuće, bazični elementi kuće, izvor toplote i mesto gde se priprema hrana i obeduje. Tu su obavljane i magijske radnje namenjene blagostanju kuće, zdravlju i uspehu ukućana. I u savremenim uslovima života, peć u kojoj pucketa vatra i trpezarijski sto imaju isto simboličko značenje - sigurnost, blagostanje i punoća porodičnog života.




Biljana Ristić: "Ognjište"

Po narodnim predstavama, ognjište je mesto gde borave kućni duhovi (domovoj), gde se okupljaju preci. Nije se gasilo od prve vatre u novoj kući. Pored ognjišta obavljani su mnogi porodični obredi. Upravo tu se zbivalo uvođenje novog člana porodice. Prvo kupanje novorođenčeta je bilo pored ognjišta da bi bilo dugog veka i privrženo kući. Ugašeno ognjište bilo je kletva i propast familije. Napustiti ognjište značilo je nepovratni odlazak iz kuće. 

Oko ognjišta obavljane su ritualne radnje u vreme kalendarskih praznika: na Badnje veče, Božić, Novu godinu i Blagovesti. Pored ognjišta su postavljali prazničnu trpezu i izvodili su obrede. Pored ognjišta su klali crnu kokošku u čast duha - pokrovitelja kuće. Oko ognjišta obnosili su božićnu slamu, položajnik je prvi prilazio ognjištu, tu su pekli obredni hleb - česnicu i pripremali ritualno jelo - pečenicu. 

Plodonosna snaga ognjišta prenošena je i na predmete vezane za njega. Tako je žarač korišćen u vreme prve grmljavine - njime su lupali po naćvama, zemljanim sudovima i ambaru, iskazujući želje “da se pune žitom”, “da bude plodova”. Ognjište i njegovi prateći predmeti korišćeni su u narodnoj medicini i magiji: ognjištu su se obraćali s molbom za pomoć, koristili su vatru i žar za skidanje čini. 

Kod Srba ognjištu su se ispovedali grešnici. Pored ognjišta postizali su se dogovori, davalo se i uzimalo u zajam… Kod Crnogoraca najstrašnija kletva vezuje se upravo za ognjište. Vatra u ognjištu nikada nije gašena. Ugaslo ognjište gubilo je svoju stvaralačku snagu. Na ugaslom ognjištu obavljale su se crne magijske radnje.




Paja Jovanović: "Odžaklija"
(Narodni muzej, Beograd)


GOVOR VATRE

Naručja puna nakupljena granja,
žaraju te moje ruke i lože.
Toplo sanja raskomoćeno pročevlje,
varnice na vatrištu, s panja,
dozivaju se i traže da se umnože.
Na uzglavlju nalaktile se davne želje,
govore razigrane vatre,
ne daju da me kletva kolena davnog
mrakom satre.

Milutin Beljaković




Đorđe Krstić: "Odžaklija"
(Narodni muzej, Beograd)

Vremenom, ognjište je zamenila peć odžaklija sa sličnim simboličkim značenjem. Simboličko osmišljavanje peći predodređeno je time što su održavanje domaćeg ognjišta i pripremanje hrane smatrani ženskim poslom. Neprimetna, ponekad čak od muškaraca i namerno skrivana, svakodnevna delatnost žena kao da je obavljana u prisustvu predaka i pod njihovim pokroviteljstvom. 




Dragica Gajić: "Odžaklija"
(Muzej naivne umetnosti, Jagodina)

Kao protivteža počasnom mestu gde su čuvane ikone i gde čovek kao da je stajao pred licem boga, peć ovaploćuje sakralnost drugog tipa. Na njoj se sprema hrana, na njoj spavaju, te simbolika peći ne pripada sferi ritualno-prazničkoj već intimnoj, telesnoj. Kao kućna vatra i spremište hrane ona simbiolizuje toplinu, udobnost, punoću kuće i povezuje se sa stolom. 

Pošto se kroz dimljak ostvaruje veza sa spoljašnjim, onostranim svetom, smatran je izlazom kuće i namenjen je natprirodnim bićima i kontaktu s njima: kroz njega unutra ulaze ognjeni zmaj i đavo a napolje izleću veštice i duša umrlog, bolesti, sreća i poziv upućan nečistoj sili. Kućnu vatru su stalno održavali u peći i čuvali noću u vidu žara koji bi nerado davali da se nosi u drugu kuću da s vatrom ne bi izneli i izobilje i blagostanje. Kada bi neko odlazio iz kuće zatvarali su vratnice na peći da bi imao sreću na putu i da ga drugi ukućani ne bi pominjali po zlu. Kada se približavalo nevreme zatvarali su dimnjak da đavo ili druga nečista sila ne bi mogla da se tu sakrije i da grom ne udari u kuću. Kroz dimnjak su zvali i stoku izgubljenu u šumi u nadi da će im se vratiti. 




Božićna trpeza

Sto je posebno poštovan predmet kućnog enterijera. Za Istočne i Zapadne Slovene karakterističan je visoki sto koji stoji na počasnom mestu u gostinjskoj sobi. Južni Sloveni (Srbi, Makedonci, Bugari) tradicionalno su koristili niski okrugli stolić koji se kod njih pojavio pod turskim uticajem. Sto je neotuđivi deo kuće prilikom prodaje kuće i obavezno je ostavljan novom vlasniku. Premeštanje stola bilo je moguće samo prilikom obavljanja obreda u vreme svadbe ili sahrane. 

U narodnoj tradiciji sto se poredio sa crkvenim prestolom. Za stolom treba sedeti i ponašati se kao u crkvi. Nije bilo dozvoljeno da se na stolu ostavljaju sporedni predmeti pošto je to mesto samog Boga. Na stolu je stalno stajao hleb što ga je preobraćalo u crkveni presto.Stalno prisustvo hleba na stolu trebalo je da obezbedi izobilje i blagostanje kuće. Nije bilo dozvoljeno lupanje po stolu jer se verovalo da je sto dlan Boga ili Božje Majke, ispružen ljudima. 

U mnogim slovenskim obredima poznato je ritualno obilaženje stola (svadba, običaji oko rođenja deteta i dr.).Obilaženje van rituala bilo je zabranjeno. Čovek je morao da ustane od stola na istu stranu na koju je i seo za njega. Smatralo se da će onome koji odlazi od stola obilazeći ga u krug umreti neko od bližnjih rođaka. 

Mesto za stolom važan je pokazatelj porodičnog i socijalnog položaja čoveka što je mnogo puta iskazano u obredima. Za božićnom trpezom se posebna čast ukazuje položajniku, a za slavskom kumu jer kaže poslovica: “Što je Bog na nebu, to je kum na zemlji”. 

U savremenim običajima raspored za stolom može biti tzv. engleski i francuski. Kod engleskog rasporeda domaćin i domaćica sede u čelu i začelju stola, a počasni gosti se smeštaju s njihove desne strane. Bračni parovi bi trebalo da sede sa suprotne strane stola. Kod francuskog rasporeda domaćini sede na sredini stola, a gosti se po značaju raspoređuju sa njihove desne strane. Prednost francuskog rasporeda je što domaćin i glavni gost mogu komunicirati sve vreme obeda, ali onda mesta u čelu i začelju postaju “slabija”. Neretko domaćini ustupaju svojim gostima počasna mesta, ali onda oni sedaju s desne strane gostiju. 

Za okruglim stolom svi su ravnopravni. Ako se posmatra negativni aspekt, okrugli sto je simbol gordosti i sujete jer svi žele da budu ravnopravni. Postoji priča o okruglom stolu kralja Artura koji je svom pomoćniku, čarobnjaku Merilinu, dao zadatak da reši problem istovremenog ukazivanja jednake počasti svim vitezovima. Tako je, po legendi, nastao okrugli sto kao simbol jednakosti.

Okrugli sto se vezuje i za priču o Svetom gralu, iz koga je, po predanju, Hrist pio na poslednjoj večeri. Vitezovi Svetog grala ga drže na centru stola pa on postaje simbol duhovnosti i svetosti.

U istoriji je čuvena priča o Kapeli mira u Sremskim Karlovcima za koju se vezuju neki kurioziteti. Veliki bečki rat (1683-1699) vođen između Svete lige (Austrije, Poljske, Mletaka i Rusije) i Otomanske carevine okončan je tzv. Karlovačkim mirom 1699. godine uz posredovanje Engleske i Holandije. U drvenoj zgradi izgrađenoj za tu priliku prvi put u istoriji se pregovaralo za okruglim stolom, kako niko ne bi imao prvenstvo i pravo da sedi u pročelju. Da bi jednakost bila dosledno sprovedena, na objektu su probijena četvora vrata kako bi svi učesnici istovremeno ušli u prostoriju za pregovore. Kasnije je na mestu na kome se nalazila drvena zgrada, podignuta bogomolja Kapela mira sa četvoro vrata, koja i danas postoji. 


Literatura:

- F. Guirand - J. Schmidt, MITOVI I MITOLOGIJA
- J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA
- Enciklopedijski rečnik SLOVENSKA MITOLOGIJA
- Antologija poezije, slikarstva i vajarstva naivaca PASTIR TRAŽI DNO NEBA
- Isidora Gordić, STO - MESTO OKUPLJANJA, JEDNAKOSTI ILI HIJERARHIJE


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA