понедељак, 9. март 2009.

BLJESAK U SVETLANINIM OČIMA

Feljton

STRADALNICI (5)


Svetlana je izbeglica iz zapadne Slavonije. Sa porodicom živi u adaptiranim ostavama stare švapske kuće u Novoj Pazovi. Radi u pekari kao pomoćni radnik. Njena krhka građa, tople crte lica i dečji, uplašen pogled su kontrast rukama koje liče na hrapavu hrastovu koru sa čvorovima. Priča tiho, rastrzano, sa povremenim podrhtavanjem u glasu. Krupne, nebo plave oči govore više od reči.

„Od kada je Mile bio mobilisan, spavala sam sa decom u bračnom krevetu. Zagrlim ih i bude mi lakše. Ujutro ih gledam kako mirno spavaju... Mile mi je mnogo nedostajao. Svi poslovi su se svalili na mene, a noću nisam mogla da spavam od straha... Odveli ga naši u teritorijalnu. Morao je... Da nije bilo pijančenja u rovu, ne bi izgubio nogu!

Jutro prvog maja devedeset pete ličilo je na jesen. Svu noć nisam oka sklopila. Imala sam predosećaj da će se nešto strašno desiti. U zoru sam čula zvuke automobila, lupnjavu. Kerovi su lajali. Od straha sam bila oduzeta. Lupanje u prozor. „Svetlana, spremaj se! Beži na cestu! Hrvati provalili u crkvu!“ Od straha sam dobila proliv. Drhtala sam. Kud’ ću, šta poneti... Budim decu. Ušuškavaju se i neće da ustanu. Kada sam vrisnula plačući: „Bežimo deco, ubiće nas!“, gledala su me u čudu i poskakala iz kreveta. Od panike sluđeni jedva smo nešto stvari potrpali u torbu... Marko je tada imao10 a Milica 8 godina.

Na cesti je bilo puno ljudi. Većina na traktorima ili u kolima. Kiša je padala, a mi nismo poneli kišobran. Bili smo mokri , stiskali se jedno uz drugo. Milicu je opet zaboleo stomak. Pobegla je u žbun pored ceste i vratila se plačući: „Mama, nisam stigla! Ukakila sam se.“ Dok sam je presvlačila komšije su prošle na traktoru....

Uz put nas uze na traktor neki čovek. Nikad mu ime nisam saznala.Traktor kao da je bio u mestu. Kiša je lila. Stiskala sam decu uz sebe. Granate su padale na nas. Na cesti su ležali mrtvi i ranjeni. Videla sam i decu. U tom užasu jedina misao mi je bila da mi deca ne poginu. Strah se pritajio i od tada me podmuklo proganja... Često u snu vrištim.

Oko podne se napad stišao. Prešli smo most na Savi. Smestili su nas u školu. Svo troje smo bili bolesni. Nije bilo tople vode, smrdeli smo, proliv nije prestajao... Ne mogu dalje da ti pričam! Nismo bili jedini i nisam ni htela o tome da ti pričam.

Dovezli su nas u Novu Pazovu. Ništa nismo imali... Pomagali su ljudi. Dobila sam ostavu i šupu na korišćenje. Uzalud sam krečila – vlaga je probijala i sve je smrdelo na memlu...
Najzad sam pronašla mog Mileta preko Crvenog krsta. Lečio se na VMA. Obilazila sam ga koliko sam mogla. I to su mi bili najteži trenuci. Izgubio je nogu i to nije mogao psihički da preboli. Prema meni je postao drugi čovek. Jedva da me i pogleda. Za decu procedi po koje pitanje. Bitno mu je bilo da mu donesem cigarete, a da li imam pare za put ne pita. U povratku kući bi plakala, ali pred decom sam bila drugačija.

Gazda mi je našao posao u pekari a od komšija sam dobila robice za decu i mene. Česma je u dvorištu i tu perem veš. U bolnicu sam odlazila uredna da ga ne brukam, a on meni: „Mora da se kurvaš kad se tako oblačiš“. Moj Mile to da mi kaže! Uz njega sam odrasla, zna me. Poštovali smo se i decu smo lepo vaspitavali. Da znaš samo kako smo lepo živeli! Na selu sve može da se ima ako se radi. Ja sam stizala i da heklam. Kuća mi je bila sva u šustiklama. Kad smo kupili dnevnu sobu s regalom, ja sam bila najsrećnija žena na svetu. Glancala sam ga a šustikle su samo nicale po njemu.

Došlo je vreme da Mile izađe iz bolnice. Ponovo sam, po ko zna koji put okrečila sobu. Od gazdarice sam dobila zavese, tepih i heklanu šustiklu... poderanu. Nisam stigla da zašijem rupu pa sam je pokrila pepeljarom. Mile ulazi u sobu. Ostavlja štake i seda za sto. Pali cigaretu, uzima pepeljaru. Zuri u rupu na šustikli i odjednom je zgrabi, izgnječi u rukama i baci je na mene. „Gora si od Ciganke!“, prodera se. Užasnim pogledom gleda kauče i vitrinu. „Šta je , kurvo! Na onu stvar si ovo dobila!“ Deca ga uplašeno gledaju...

Zimi me je iz čista mira izbacivao napolje, a ja sam, da ne bi čuo komšiluk, ćutala i drhtala pred vratima. Kao pas sam čekala da se smiluje da mi otvori. Kada me pusti unutra, zavučem se u krevet a on legne pored mene. Zagrli me, duva u hladne ruke, ušuškava... „Sunce moje, biće kao nekad, kaži mi to!“ Ja sam ćutala i plakala... Tako bi i zaspala. A onda, sanjam moj regal. Brišem ga i slažem šustikle. Mile ih gleda i pita me kad sam stigla već da ih isheklam. Ili, sanjam moju baštu. Sva pod konac. Svega u njoj. Ja kopam, kopam, a ujutro me sve boli kao da sam stvarno svu noć kopala... Ruke me najviše bole.

Kada se vratim s posla Mile već pola gajbe piva savladao. Smeje se bez veze, a deca se sklanjaju od njega. Uveče promeni raspoloženje. Iste scene se ponavljaju. Jedne noći sam najzad rekla: „Biće kao nekad, ako oboje odemo kod lekara.“... Lečili smo se zajedno. Kod psihijatra! Doktor je rekao da sve od mene zavisi. I stvarno, vidiš, dobro je... dobro je sad.“

Gledam je. Lepa mlada žena sa rukama starice. Uhvatila mi je pogled na njenim rukama. Uzvratila mi je bljeskom u očima.


Nadica Janić

„Pazovačke novosti“, jun 2007.

недеља, 8. март 2009.

VOJNIK SA PESMARICOM

Feljton

STRADALNICI (4)


Kada te upotrebe poput krpe
na nekom raskršću istorije,
samo si delić smeća iz hrpe
za koju nikoga briga nije.

Stihovi pukovnika u penziji Slobodana Perića, izbeglice iz Korduna, pesnika i humaniste, govore umesto njega. Kada govori uz širok osmeh, srdačno i toplo, to je Slobodan oslobođen svoje ranjene duše; kada govori Slobodanova duša – to je stih.

Ja sam vojnik pogođen u dušu

„Ja sam podvojen čovek. To je moj usud. Branim se smehom a beležnicu nosim kao sedativ. Moja najintimnija razmišljanja, emocije, sećanja, moram da „iznesem“ iz duše jer ... boli me. Ja sam vojnik pogođen u dušu“, priča Slobodan Perić povlačeći nežno šaku preko korica svoje nove zbirke pesama „Ranjene duše“.

Dolaskom u Staru Pazovu Slobodan se opredelio za život – pun i nesebičan. Ne zanemarujući porodične obaveza, višestruko je društveno angažovan. Kao član Udruženja za pomoć izbeglicama iz Hrvatske pomogao je preko 670 porodica iz Hrvatske da ostvare prava na osnovu pogibije svojih članova.
„Na srcu nosim svaku žrtvu. Moralno su me zadužili i doživljavam kao da su moja porodica“, kaže Slobodan.

Moja Srna je personifikacija sve dece

„Pročitajte pesmu „Smrt na cesti“. To je moje stradanje. Moja Srna je personifikacija sve dece... Kada sam prihvatio maleno beživotno telo, u očaju sam pomislio da je to moja unuka Srna. Krvavo mrtvo dete... Ne, to nije Srna...i Srnina kosa je plava ali nije prava. Vetar kosom pokriva lice devojčice... Zašto sam video moju Srnu? Kako li se zvala devojčica, nečija Srna?

Uveče, u polumraku, moja beležnica je primila još jedan zapis Apokalipse:

Zajedno s majkom,
na cesti smrti,
zatekla ih ova
patnja i jad.
Na postelji
drhtavo crvenoj
samo se prepoznaje
plavi šal.

I sa ove vremenske distance pitanja me guše, a odgovora se plašim. Dobrovoljno sam iz JNA angažovan kao pukovnik Vojske Republike Srpske Krajine. Porodica je ostala u Slavoniji. Svaki kontakt je bio nemoguć. Strahovao sam za njih. U hrvatskim novinama je izašao članak da je pukovnik Slobodan Perić poginuo, a u stvari bio sam ranjen. Tako je moja porodica saznala da sam mrtav. Mene obavštavaju da mi je porodica stradala u vojnoj akciji „Bljesak“. Bio sam očajan. U trenucima zatišja ili predaha, ili jednostavno na vojničkoj torbi ili u „Kompanjoli“ morao sam da pišem stihove. Kao dete koje posle plača nastavlja da se igra i prstićima ostavlja trag u prašini, moja duša je ostavljala trag u stihovima o nečoveštvu, o besmislu rata, o mom besmisli i postojanju u besmisli.

Ulazimo u selo... Smrad paljevine, smrti. Dečak drži granatu u ruci. Pored njega veselo kuče i njegov mrtvi brat. Prekinuo sam ih u igri. Dečak me gleda bez straha. Taj pogled neću nikada zaboraviti. S takvim prezirom niko me nikada nija pogledao... Eto, to je moje stradanje! Da li samo moje?... Prilazim mu. On u odbranu uzima kuče. U očima mržnja.

Tog maglovitog jutra, 25. januara 1991. u Glini, nastaju stihovi:

Priđoh mu malo bliže
sebi ga htedoh uzeti,
on samo prigrli kucu
i pogledom mi zapreti.

Prezreno gleda u mene,
pogledom kao da se čudi:
Zar u nečoveštvu ovom
još ima ljudi?

Tog maglovitog jutra shvatio sam da sam zalutao u životu. Zašto sam ovde – pitao sam se. Zašto sam ovde – ako sve ima razlog?"

Zalutao sam u vojsku – zbog sirotinje

Slobodan nervozno lista knjigu, kao da nešto traži, u stvari pribira misli... smiruje dušu, a onda me šeretski pogleda:
„Znate, ja sam zalutao u vojsku – zbog sirotinje. U ono vreme, kada siromašan mladić ode na vojnu akademiju stiče mnoge privilegije, dobar životni standard, kulturu. Roditelji su me poslali. A ja sam želeo da se bavim književnošću, da ne izlazim iz biblioteke, da pišem romane...“

Zabranio bih rat

„Vojni zanat je najsurovija delatnost. Da li je ponos biti vojnik? Naš srpski etnos slavi Smrt a ne Život. Rađaju se deca – Srbi kažu: „Jedno za plug, drugo za pušku.“ Ili: „Časno je poginuti“, „Bolje grob nego rob“. Ti recidivi prošlosti nas prate i danas. „Svi ćemo do zadnjeg izginuti za Srbiju“. Pa, kome onda Srbija! „Hrabra majka suzu nije pustila“. Ne! Hrabra majka sada plače... Ukinuo bih vojsku, zabranio rat. Posle svega što sam preživeo, verujem samo u hrabro srce da iznedri toplu ljudsku reč i oštrinu uma koja će da saseče nepravdu i zlo.

Pitam se i danas da li sam nekom ubio sina. Pucao sam. Video sam cev i vatru. Lica nisam video. Ni oni moje lice... Gde su nam bila srca?

U Banjaluci, 2. maja 1995. na cesti, u koloni izbeglica ugledah moju suprugu Miru, kćerku Slobodanku i Srnu. Prilazim im kao u snu. Grlim ih i plačem... A vojnik Slobodan Perić nikada nije plakao! I još jednom Vam kažem: zabranio bih rat.“

Stradanje je ranjena duša

Slobodan odlaže knjigu pesama „Ranjene duše“. Gleda u prazne ruke. Na licu grč.
„Imam orah na Kordunu. Kada se sestra odande nedavno vratila, kaže mi: „Orah se suši“. A ja njoj: „On za mnom tuguje“.

Ne žalim za izgubljenom imovinom. I ne treba mi. Nemam ni kola. Sve je ostalo u Slavoniji. Baš sve... i albumi sa dečjim fotografijama. U Pazovu sam došao sa krvavom uniformom i mojom pesmaricom...Stradanje nije gubitak imovine. Stradanje je ranjena duša. Kada se čitavom narodu rani duša – to je masovna patnja.“


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, januar 2007.

петак, 6. март 2009.

JELA

Feljton

STRADALNICI (3)


„Nomen est omen“ („Ime je znamenje“), stara je latinska izreka. Ime je sudbina, naslov životnog scenarija koji nam neko piše. Što je scenario lošiji po nas – postajemo bolji, čvršći, postojaniji.

I visoka je kao jela, i „evergrin“, i veoma lepa i u šestoj deceniji, graciozna, dostojanstvena.
Ne voli da priča o tome da je izbeglica, da je ovde ne prihvataju, ne podnose njen naglasak, da joj zavide.

Živi u blizini moje kuće, na visokoj obali Dunava zvanoj Đervin. Često uveče na obali, zagledane u daleke svetiljke Beograda, dugo pričamo. Za vreme bombardovanja, kada je cela Srbija bila u mraku, mi smo sa komšijama na mesečini pričali viceve. Jela nas je bodrila:
„More, sve treba okrenuti na šalu. U Sarajevu smo za vreme rata iz svake situacije izlazili sa nekim vicem. Sve može da se gleda sa dve strane. Da sam u životu bila okrenuta ka crnoj strani, ne bi ni ja ni moja deca opstali.“

Uskrs za vreme bombardovanja bio je tužan. Hladan, oblačan aprilski dan ličio je na jesen. Uz grejalicu, u kotlarnici u podrumu kuće čitala sam. Evo Jele. Donela mi je jaje i „da se pitamo“, kako ona kaže.
„Lepo si se smestila“, kaže razgledajuću po kotlarnici. Unesi tu televizor i frižider. Možeš i radio. Videćeš, biće ti lepo... Tako smo mi u Sarajevu. Baš te briga – nek’ gruvaju! Ti gledaj šta se dešava na televiziji.“
Na to sam mogla samo da se smejem. „Smej se ti, smej! Ne znaš ti šta je život... Kada pre neki dan nije bilo vode – toga sam se uplašila. Kakve bombe! Ne gađaju oni nas. Znaju oni šta će da pogode. U Sarajevu smo oguglali na granatiranje. Strah te uhvati kada je kanister za vodu prazan ...

Nas četiri smo rešile da ostanemo gde smo – pa šta bude. Ali, kada vidiš da je život „o koncu“ bežiš kao i svi drugi. Zgrabile smo u najlon kese ono što smo u tom paničnom trenutku mislile da je najvažnije. A šta bi žensko strpalo! Ćerkama su bile važne kasete i albumi sa slikama; majci, koja je bila najpribranija, nešto hrane - sigurno zbog dece, a ja sam strpala čistih gaća i majica.

Bio je avgust, vrućina. Znojiš se. Putujemo danima – ne znaš ni kuda, ni gde. Neoprana, smrdela sam. Gaće sam "potrošila", a nemam ništa čisto ni na sebe da obučem. Imaš samo go život i najlon kesu sa prljavim vešom.

Stigli smo u Srbiju, pa najzad u Beograd. Bilo je jutro. Čekamo autobus za naselje gde imamo rođake... Znaš, zavist je jedan od smrtnih grehova, kao i gordost, ljubomora. To me je moja baba naučila. Šta imaš, govorila je, budi zadovoljna. Ne meri se sa drugima. A ja sam to jutro bila velika grešnica. Očaj me je razdirao, a zavist stvarala mržnju. Gledam u prozore zgrada. Zamišljam kako ljudi ustaju, piju kafu, tuširaju se... Gledam žene koje prolaze. Lepe, čiste. Gledam im letnju odeću, modernu, lepu. Idu na posao. Zavidim im i mrzim sve. Mrzim „one tamo“, mrzim njega koji je kada je bilo najteže otišao od nas. Mrzim samu sebe, prljavu, smrdljivu, i što idemo u kuću gde će nas iz sažaljenja ili neke moralne obaveze primiti. Pogledam majku i ćerke. Stisle svoje najlon kese i žmirkaju sanjivo, odsutnog pogleda. Sunce je obasjavalo njihovu čistotu. Pošle su mi suze a srce mi je zatreperilo od iznenadne radosti. Pa, mi smo žive, šapnula mi je ona prava Jela u meni.“

Jela danas ima novu, prelepu kuću. Kada prijateljima pokazuje ukusno opremljen prostor oplemenjen slikama svoje ćerke, sa ponosom otvara kupatilo: „Ovo je moj hram.“


Nadica Janić

"Pazovačke novine", decembar 2006.