понедељак, 30. новембар 2009.

USPEŠAN DAN


Susret (1)


Beograd u izmaglici. Tužan, kišovit dan. Ljudi ispod kišobrana, kao pečurke, slede svoj put...

Iz kontejnera viri tur i dve krive, mršave noge. Gumene čizme ogromne - različite. Pored nogu tri plastične kese, pune, sortirane: hleb, neidentifikovano, novine.

Čekam. Izlazi trup i glava. Lice fascinantno, suptilno. Intelektualac!?

"Izvolite", nudim mu petstodinarku.
"Ne, hvala. Danas mi je bio uspešan dan. Uskoro završavam."

Glava i trup utonuše u kontejner.


Nadica Janić

четвртак, 29. октобар 2009.

PONOS

Reportaža

LJUDI PORED NAS (13)


Strah i nesigurnost je bila u pogledu Milovana Bate Mevželja kada smo započeli razgovor u njegovom domu u Novim Banovcima.
„Šta ima da se piše o mojoj porodici? Nisam ja socijalni slučaj. Što mi neko iz ove vlasti nije zakucao na vrata, a toliko pričaju o beloj kugi. Moje petoro dece su moja briga i moj ponos. Ali, oni će trebati i ovoj zemlji“, povišenim tonom kaže Bata.

Blag osmeh supruge Branke kao opomena ga je odobrovoljio. Deca su se igrala pored nas: šestogodišnje bliznakinje Marijana i Marina, petogodišnji Mario i jednogodišnji blizanci Mirjana i Mateo. Vesela, napredna, lepa deca.

„Pošto sam babica, sa Mariom sam se porodila sama u kući, ali to iskustvo mi nije pomoglo kod poslednjeg porođaja. Završila sam u bolnici sa carskim rezom i teškim komplikacijama. Rađanje je najteže i najlepše što žena uradi u životu... Žalim što ne radim kao babica. Ne verujem da ću ikada i raditi jer sam invalid. Podizanje naše dece je sada moj posao. Nije lako. Moj odmor je samo malo sna. Ne sećam se kada sam celu noć prespavala“, priča Branka.

Kao da se pravda, Bata dodaje:
„Nismo planirali toliko dece. Valjda je Bog tako odlučio. Iz prvog braka imam još dva sina. Oni su odrasli ljudi i žive u inostranstvu. Nisam ih video i čuo šest godina. Nema dana da ih se ne setim i boli me što nisu imali razumevanje za moje odluke u životu.“

Društvena događanja proteklih deset godina oboje nose kao pečat na svojim životima. Ali, u najvećim nevoljama rađala su se deca. I dalje su nevenčani, odbačeni od najbližih, prepušteni svojoj sudbini.

„Najvažnije je da čovek živi po svojoj meri, da bude zadovoljan i da u teškim periodima života ne izgubi ponos – nastavlja Bata. Znam ljude koji su bogati a nezadovoljni. I nikada im nije dosta para... Mi ni od koga ništa ne tražimo. Dok imam ruke i dok me zdravlje služi, brinuću o našoj deci i o mojoj ženi. Povremeno radim kao taksista, a u sezoni kao zidar. Gajimo koze, zečeve, kokoške... Nismo gladni. Komšinica Marica i kuma Ivka mnogo vole našu decu i nema dana da im nešto ne donesu. Snađemo se za odeću, ali oko struje i drugih komunalija imamo problema.“

Posmatrajući kako Branka daje flašice mleka Mirjani i Mateu, zamislila sam sliku petoro odrasle dece za stolom. Nametlo se pitanje: „Kako gledate u budućnost. Deca rastu, potrebe se umnožavaju?“

„Najvažnije je da deca budu zdrava i pametna. Sve probleme ćemo rešavati zajedno. Već sa šest godina ćerke imaju svoje obaveze. Vaspitavaću ih da budu odgovorni za svoj život“, odgovara Bata.

„I ja sam optimista – kaže Branka. Valjda zato što u Bati vidim oslonac u životu. Hrabrio me je kada mi je bilo najteže. Uvek mi pomogne kada ima vremena. Pre odlaska na posao uradi najteže poslove. Uveče mi pomogne oko dece... Na desnoj ruci sam imala tešku operaciju. Invalid sam. A tek mi je 36 godina. Moj muž je od mene stariji 13 godina. Od rada i problema već smo ostarili. Uveče jedva čekamo da deca zaspe. Ni ne mislim o budućnosti. Šta će biti? Ceo život mi je iznenađenje... Ipak, srećna sam. Lepo je imati decu. Ona su naše bogatstvo“.

Život, kao i svaka istina, ima dva lica čiji izgled zavisi iz kog ugla gledamo. Izlazeći iz kuće porodice Mevželj, odlučila sam da ponesem utiske o njihovom životu kao lepom i radosnom koji nadvisuje vrednosti ovog potrošačkog i otuđenog društva u kome je mera svih stvari novac.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, maj 2005.

четвртак, 22. октобар 2009.

LJUDI SA DVA SRCA

Reportaža

LJUDI PORED NAS (12)


Ciganin nije ni beo ni crn.
Ciganin je svako ko ima dva srca.
Jedno - da ga ubiješ u srce.
Drugo – da mu ga pojedeš sa usta.

(Miroslav Antić „Garavi sokak“)

Romi su narod koji je zadovoljan sa malim. Snalažljivi, znaju da se raduju, da vole... Njihovo bogatstvo je lepota ciganske duše.

Nada i Sava Jovanović često na svom traktoru polako krstare ulicama Novih Banovaca i povremeno oglašavaju: „Kupujemooo, starooo gvožđeee, akumulatoriii...“

Nada (47 g.) je iz Krčedina. Ima 4 razreda osnovne škole. Kaže da nema nikog svog rođenog. Ima samo Savu i njegovu decu i unučad. Savi je umrla žena, njoj muž i devetomesečna beba.
Sava (49 g.) je iz Stare Pazove. Nepismen. Radio je 23 godine u „Lifamu“. Težak je bolesnik ali invalidska komisija ga smatra sposobnim za rad. Na birou je. Žive u svojoj kući u Staroj Pazovi. Ljudi sa margine života kojima je najvažnije imati ljudsko dostojanstvo.

„Od materijalnog dodatka iz Centra za socijalni rad, koji je za mene i Savu 2700 dinara, platim struju, dodam na ostatak 10 dinara i kupim kutiju cigara... da mi u duši bude lakše. I od čega da živimo! Ako čekam podne da uzmem veknu leba i ručak u narodnoj kuhinji, ode mi dan. Mi rano ujutru krećemo sa prikolicom i do mraka, po celoj opštini, sakupljamo staro gvožđe. Nekada se prazni vraćamo kući, nekada puna prikolica. Onda sam srećna. Kada prodamo gvožđe prvo kupim deci nešto lepo za obući i šta treba za školu i obdanište...

Ja jesam Ciganka, ali neću da živim romski. Mi ne krademo, ne prosimo. Imamo kupatilo, čisti smo. Nikada se ne ponižavamo, ne molimo... Sava je četiri puta bio operisan. Centar za socijalni rad mi je dao novčanu pomoć kada se Sava vratio iz bolnice... A ljudi! Daju neki. Nisu ni svi prsti na ruci jednaki a kamoli ljudi“, kaže Nada i pali cigaretu.


Nadica Janić

"Pazovačke novine“, oktobar 2006.

четвртак, 15. октобар 2009.

CRVENI BOŽURI

Reportaža

LJUDI PORED NAS (11)


Kažu, žena drži tri stuba kuće, a u porodici Milošević iz Starih Banovaca, Milica je do nedavno držala sva četiri stuba. Potpora su bili deca i muž, a temelj ljubav.

Kada su došli sa Kosova u Stare Banovce, davne 1983. godine, počeli su novi život bez ičega. Sin i kćerka su im bili sve. Mirko, građevinski tehničar, otišao je u inostranstvo da radi a Milica se posvetila deci. Mirko je povremeno dolazio kući i samo što bi se privikli, on im je ponovo nedostajao.

Za Milicu i Mirka „daleko od očiju“ nije bilo i „daleko od srca“. Razdaljina ih je spajala. Ljubav je postajala još čvršća.

Milica je odrasla u sredini gde se teško živelo. Mnogo se radilo, malo se imalo. I uvek trpelo – ćutke. Nije se menjala. Kako je satkana, tako živi... Samoću je osećala ali nije dozvoljavala da je obezvolji. Završivši kućne poslove, sa decom bi uređivala vrt iza kuće. Deca su joj kroz igru pomagala. Delila je sa njima radost ukusa prvih jagoda i uživala u lepoti crvenih božura.

Radost koju je osećala u vrtu ne napušta je ni danas. Deca su odrasla, a Mirko je sada sa njom u vrtu. Vrt nije više obična baštica sa malim plastenikom za rasad paradajza. Uz Mirkovu pomoć, plastenici su se umnožavali a potom prerasli u veliki, savremeni plastenik od 300 m2. Po opremi – na nivou holandskih. A u njemu raj.

„Milica je sada pošteđena svih fizičkih poslova“, priča Mirko šaljivim tonom. „Postala je stručnjak za hortikulturu. Koristi Internet, a na literaturi koju dobija iz inostranstva pozavideli bi joj botaničari. Ja joj koričim članke o gajenju cveća koje isecam iz mnogih časopisa. Imam tri „izdanja“... Moram da je hvalim!

Milici ne silazi osmeh sa lica. Neka rumen je obliva i podseća me na sramežljivu seosku devojčicu. I o njenim priznanjima, nagradama i zahvalnicama priča Mirko.
„Tri godine zaredom je nagrađivana za najlepše uređenu terasu. Dobila je zahvalnice Pokreta gorana Stare Pazove i mnogih ustanova za saradnju i izuzetan doprinos u očuvanju životne sredine, nagrade na izložbama cveća u Staroj Pazovi, Rumi, Beogradu. Moram da kažem da Milica ima još jednu pasiju. Pravi herbarijum. Neda da se bacaju cvetovi koji moraju da se razređuju“, hvali je Mirko.

„Kada budem počela da slikam cvećem, prvu sliku ću pokloniti mom Mirku“, najzad se osmelila Milica. „Biće to buket crvenih božura.“


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, april 2005.

субота, 10. октобар 2009.

PARALELNI SVET BRANKA OREŠČANINA

Reportaža
LJUDI PORED NAS (10)

"Pazovačke novine", oktobar 2004.
----------------------------------------------------------------------------------
09.10.2009.

OTVORENA 50. IZLOŽBA BRANKA OREŠČANINA

Sinoć je u Staroj Pazovi,u holu Pozorišne sale, u prisustvu velikog broja ljubitelja likovne umetnosti, otvorena 50. izložba slika Branka Oreščanina koji, ovom jubilarnom izložbom obeležava 60 godina života i 40 godina slikarskog rada. Izložbu je čestitajući Oreščaninu kao najplodnijem članu Udruženja likovnih umetnika Stara Pazova, otvorio predsednik Udruženja Milenko Hadžić, o slikarskom radu slavljenika govorili su istoričar umetnosti Branislava Janković, recitator i književnik Rale Damjanović, Ratko Racković i dr Savo Bojović, a u kulturnoumetničkom programu su, pored Gradskog tamburaškog orkestra učestvovali i pesnici Stevan Vidović Brica, Radivoj Prokopljević, recitatori Milan Dudić i Ljiljana Kunić Oreščanin.
Izložba će biti otvorena naredne dve nedelje.


Izvor: veb sajt RSP

Priredila: Nadica Janić

четвртак, 8. октобар 2009.

BELA GOLUBICA

Reportaža

LJUDI PORED NAS (9)


Iza sigurnog i snažnog glasa na talasima Radio Stara Pazova, iz koga prosijava izuzetna inteligencija i obrazovanje, krije se suptilna priroda krhke žene zelenih očiju i duge smeđe kose – Anđelka Mali.

Novinarstvom je počela da se bavi još u osnovnoj školi. Od osnivanja lokalnog radija u Vojki, davne 1967. godine, do danas je ostala verna ovoj medijskoj kući. Iduće godine zaokružuje 30 godina profesionalnog novinarskog staža.

Završila je jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bavi se i književnošću, i s obzirom da kaže: „Čekam da kupim kompjuter i sve to lepo sredim...“, nadam se da će nas prijatno iznenaditi.

Kreativno druženje sa Anđelkom, kao saradnik iz ULUL u njenoj emisiji „Kulturna dimenzija“, uticalo je na mene da neke životne okolnosti gledam drugim očima. Njena sugestivnost i ubedljivost prožeta je objektivnim stavom prema svakoj temi.

Emisiju „Kulturna dimenzija“ vodi 24 godine. Svakog petka od 18 do 19 časova obaveštava nas o kulturnim dešavanjima. Gosti u emisiji su poznati umetnici i kulturni poslenici. Zaslužna je za afirmaciju amaterizma i njegove uloge u lokalnoj sredini. Emisiju uvek završava rečima: „Što god radili, neka vam bude prijatno i srećno.“

Anđelka Mali svojim načinom života, odnosom prema poslu, prijateljima i familiji, potvrđuje da maksimalnim davanjem sebe kroz požrtvovanost, upornost i nepristrasnost, može da se izgradi svet oko sebe, neki mikro svet, u kome caruju kultura, lepota i prijatnost življenja.
„Sve je kultura. Svaki naš dan, svaki posao, svaki razgovor... Sve oko nas treba da doživljavamo kao stvaranje kulture ili njeno negiranje“, kaže Anđelka.

Ulaskom iz širokog vojačkog šora u prostrano dvorište Anđelkine kuće, iznenadi bajkovit prizor. Ušuškana u zelenilu i cveću spojena su dva sveta, dva vremena. Prostor koji je nekada oslikavao seoski život petvoren je u sećanje. U kolicima za čišćenje štale je aranžman raznobojnog cveća. Ispod nastrešnice za krunjenje kukuruza je pletena garnitura za sedenje. Oko kotobanje se uvijaju raskošne puzavice... Ogroman orah sigurno u proleće budi setne uspomene, ali ona to neće nikome reći. Živi sama. Vrata su uvek otvorena za rođake, prijatelje, decu...

Veranda je oaza ogromnih biljaka. Kuća uredna, kako to samo Sremica nauči od majke. Mnogi predmeti govore o izuzetnoj posvećenosti narodnoj tradiciji i etno kulturi. Na vezenom stolnjaku domaći kolači, domaći sok i vaza sa cvećem. Ljubazno nas nudi a boja i lepota sremačke leksike upotpunjuje autentičnost i toplinu sremačke kuće.

Pored knjiga i časopisa pažnju mi privlači šivaća mašina i korpa sa vunicom i započetim pletivom. Zadivljena, upitah je koliko sati ima njen dan. Pogledala me je iznenađeno, verovatno i sama zapitana.

Primetivši da sam se zagledala u njene maštovite ikebane, spontano mi otkriva:
„Znaš da sam se dvoumila kod upisa na studije! Književnost ili primenjena umetnost. Odlučila je ljubav prema knjizi a primenjena umetnost ostala je moj životni san... Ali ipak sam, na neki način, u svetu umetnosti.“

Kolekciju umetničkih slika vešto je rasporedila u sve prostorije prema funkciji prostora i motivu na slici. U spavaćoj sobi - samo jedna slika. Slika poznatog slikara Franje Sotelija, njom inspirisana i za nju urađena. Na slici bela golubica - simbol čistote i bezazlenosti, žrtve za okajanje neznanja i nemara, i knjiga na crvenoj svili - duhovnost, misaonost i sticanje znanja uzdignuti iznad hedonističke prozaičnosti i prolaznosti.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, mart-april 2006.

понедељак, 5. октобар 2009.

VINO I GITARE

Reportaža

LJUDI PORED NAS (8)


U kućici na obali Dunava zvanoj Đervin, sa koje pogled dopire do Avale i slankamenskih brda, koja inspiriše i otkriva unutrašnje vidike, Skender Kulenović je napisao svoja najbolja dela. Po njemu nosi ime najlepša ulica pored Dunava. Mnogi koji su dolazili u ovaj deo Novih Banovaca odlučili su da tu naprave svoj mali raj.

Gospodin Mirko Milovanović, penzionisani direktor osnovne škole u Novim Banovcima, sagradio je na očevom imanju u ovoj ulici vikendicu, zasadio vinograd i voćnjak i tu uživa u „trećoj mladosti“. Za vreme tihih letnjih noći sa Mirkovog imanja dopiru zvuci violina i gitara. Kao u neka davna vremena, kada su se u takozvanim salonima održavali kamerni koncerti, u kući Mirka Milovanovića okuplja se intelektualna elita naše opštine. Sve su to poznata imena uspešnih i cenjenih ljudi koji su i u poznim godinama sačuvali mladost svoje duše i kreativni zanos. Formirali su orkestar i kada se okupe, uz vino i gitare nastaje čarolija letnje noći.
„Da sam znao da je ovako lepo živeti u penziji, ne bih nikada ni radio“, često u šali kaže Mirko.

Kažu da je život onakav kakvim ga čine naše misli, a pozitivan stav prema životu upravo je usmerio životni tok ovog krepkog, vedrog, mudrog i jednostavnog čoveka. U osnovnoj školi u Novim Banovcima proveo je 41 godinu: prvo kao učitelj, zatim kao nastavnik razredne nastave, a 31 godinu kao direktor škole. Inicijator je izgradnje PU „Radost“ i bio direktor te ustave u izgradnji. Dva mandata je bio predsednik MZ Novi Banovci, dva puta odbornik u Skupštini opštine i 20 godina predsednik Aktiva direktora predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola u Staroj Pazovi. Bio je aktivan sportista u Fudbalskom klubu „Omladinac“ iz Novih Banovaca, a sada je veteran Kluba. Za svoj rad odlikovan je Ordenom zasluga za narod i dobitnik Oktobarske nagrade. Penzionisan je 2001. godine i tada počinje njegov novi život.

„Možda su mi penzionerski dani ovako lepi jer sam se u najtežem periodu penzionisao. U mom životu 2000. godina je bila najteža.To je bilo vreme pritisaka svih vrsta... Kolektiv u školi, koji je toliki niz godina bio uz mene, počeo je da se menja. Iako nisam imao želju za afirmacijom u politici i politika mi nije bila potrebna kao odskočna daska, bio sam član Socijalističke partije Srbije. Sav moj društveni rad bio je u interesu mesta u kome živim i škole kojoj sam posvetio svoju karijeru. Danas se svi pripadnici te partije svrstavaju u isti koš – zaslužni i nezaslužni, i prilepljuju iste etikete. Ne osećam se lično uvređen jer moje profesionalne i moralne kvalitete znaju ljudi sa kojima se i danas družim. To su afirmisani, časni i vredni ljudi koji i sada, u ovom smutnom vremenu, gde su mnoge vrednosti devalvirane, gaje optimizam.

Znam da se ne mogu vratiti sedamdesete kada smo za susedne zemlje bili bogata država, kada se mirno i u blagostanju živelo, ali znam da se ne može ni večito teško živeti. Duboko verujem da će moj unuk, koji sada ima 8 godina, živeti u boljem društvu. To će biti novo doba sa novim stremljenjima“, kaže Mirko.

Sadašnjim načinom života, Mirko Milovanović potvrđuje da je život onoliko lep i ispunjen koliko se potrudimo da takav bude. Na moje pitanje da li je tačno da se za starost treba pripremati ceo život, žustro je odgovorio:

„Nije starost neki posao pa da se za njega pripremamo. Pripremali se, ne pripremali se - ona dođe. Čovek je i dalje čovek. To je normalan životni period, jedino ga treba dobro osmisliti. Najgore je predati se, pasti u depresiju. Moj savet je: Živite zdravim životom, što podrazumeva i fizičke aktivnosti, i pronađite hobi koji će vas duhovno ispuniti.

Rad u vinogradu održava moju fizičku kondiciju a sviranje violine i gitare ispunjava moju dušu. Ni sa 68 godina nije kasno da se otkrivaju skriveni talenti u sebi. U šali, jedan moj kolega mi kaže: „Ti bi bolju karijeru napravio u sviranju nego u školi“.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, februar 2006.

среда, 30. септембар 2009.

NATALIJINA ŠKRINJA

Reportaža

LJUDI PORED NAS (7)


Gospođa Natalija Pitarević, penzioner iz naselja Banovci-Dunav, sa svojih 73 godine pleni osmehom. Živahnih očiju, vedra, uvek raspoložena za razgovor i šalu.

Živi sama u stanu sa pogledom na Dunav, uređenom sa mnogo ukusa, u kome su našli mesto mnogi predmeti koji govore o minulom vremenu. Posebno joj je značajna škrinja u kojoj su fotografije. U kojoj je jedan život.

Razgledamo požutele fotografije i njena životna priča počinje.

„Vidite, najviše imam fotografija sa mojim đacima. Četrdeset godina sam bila učiteljica. Svega se još uvek sećam. Možda zato što često otvaram ovu škrinju.“

Natalija potiče iz učiteljske porodice. I dalji preci su bili učitelji. Otac – demokrata, veoma obrazovan i ugledan gospodin; majka stroga, dominantna.

„Bila sam nesrećna što mi je otac učitelj. Po naravi je bio blag, ali pošto se tada u školi kažnjavalo batinama, udarao je najviše mene – kao primer za strogoću. Nisam smela da se bunim, ali taj nagomilani bunt isplovio je kada su me upisali u učiteljsku školu. Ja sam želela da idem u pomorsku akademiju, da budem oficir, da putujem po svetu. A oni su želeli da se poštuje porodična tradicija. Iako sam u učiteljskoj školi namerno naređala sve dvojke, roditelji me nisu ispisali već su dobili bitku. Moj bunt je otišao u drugom pravcu. Krišom sam se upisala u padobransku školu. Želeći da bolje od ostalih savladam skokove, redovno sam kod kuće skakala sa ormara. Kada su to roditelji primetili, postali su posebno nežni prema meni, misleći da je to posledica što su me prisilili u učiteljsku školu.

Došlo je vreme i za prvi skok. Bilo je to 1949. godine u Beogradu. Novine su objavile tekst sa naslovom „Prva žena padobranac u Jugoslaviji“. Mislila sam da mi nema spasa kod roditelja, ali, prevarila sam se. Moj otac se ponosio sa mnom kao da sam heroj.“

Natalija za trenutak prestaje sa pričom. Upravo traži neku fotografiju. Strpljivo čekam i posmatram je. Zamišljam odvažnu devojku dečačkog izgleda. Pronalazim je u njenim očima koje nekako cakle i vragolasto igraju.

„Evo je! Ovo je moj prvi razred!“, s radošću mi pokazuje požutelu, iskrzanu fotografiju i s uzbuđenjem nastavlja sa pričom.

„Zamislite gde su me „bacili“ da budem učiteljica - u Dragojloviće kod Sjenice! A ja gradsko dete! Bio je to izazov za mene. Pre mog dolaska, u selu su uvek službovali učitelji, a sad im dolazi učiteljica – i to mlada, iz grada. I ja sam bila izazov za njih... Sada u Dragojloviću ima nekoliko đaka, a 1950. godine bilo ih je 120.“


Po direktivi, Natalija je dobijala premeštaj u mnoga mesta u Srbiji i Bosni i Hercegovini. U Brzoj Palanci je zavolela poštanskog službenika i zajedno odlaze na dužnost u selo Vitoš ispod Golije.

„U Vitošu je bio moj najlepši period života. Tu se rodila moja Saška. Sećam se dobro. Bila je velika mećava. Noć. Muž i ja sami. Dobila sam bolove, a do Novog Pazara je bilo nemoguće stići. Jedino na konju ili volovskim kolima. Odlučili smo da me muž porodi. Bilo mi je žao da prljam posteljinu. Držala sam se za šporet i porađala se iznad lavora. Tako su radile žene u selu... Kada su mi dolazile u babinje sa pogačom, pečenim piletom, medom i kolačima, osećala sam da pripadam tim ljudima, njihovoj deci. I moja Saška je pripadala njima. Porodiljsko bolovanje je trajalo tada samo 45 dana. Saška je bila moj „đak“ još kao beba. Sedela je u prvoj klupi i stalno dizala ruku.“

Priča je tekla... Brak ispunjen ljubavlju i velika privrženost poslu. Gde god je učila decu, uključivala se u društvene i humanitarne aktivnosti. Ni sa penzionisanjem njene aktivnosti nisu prestajale.

Doselivši se u novoizgrađeno naselje Banovci-Dunav, među prvim stanovnicima odmah se uključila u društveni život. Od 2003. godine do nedavno, bila je predsednik Mesne zajednice i to prva žena predsednik Mesne zajednice u staropazovačkoj opštini. Istovremeno je predsednik Udruženja penzionera Banovci-Dunav. Sarađuje sa Centrom za socijalni rad na projektu „Starima sa ljubavlju“. Takođe je nastavila rad u Crvenom krstu.

„U starosti je najvažnije ne zatvoriti se u četiri zida. Treba se družiti sa ljudima, pomagati im – koliko možeš. Samoća i sebičnost ubija čoveka.

Moj muž i ja smo u mladosti maštali kako ćemo zajedno uživati u penzionerskim danima... Mnogo mi nedostaje. Ali, ovde, u Novim Banovcima je moja Saška, podrška i oslonac u danima koji i mene čekaju“, završava svoju priču Natalija, vraćajući nežnim pokretima fotografije u škrinju.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, jun - jul 2005.

уторак, 18. август 2009.

NEMAM VREMENA ZA STARENJE

Reportaža

LJUDI PORED NAS (6)



Šta je starost? Šta određuje donju granicu ovog životnog perioda? Koji ljudi su stari? Da li je starost individualna stvar?

Olgica Sikra, krepka, lepa šezdesetsedmogodišnja žena ima jednostavan odgovor:
„Starost je stanje a ne hronološki broj godina. Ne treba dodavati godine životu, već ispuniti život. Ja životnu energiju crpim iz tri osećanja: ljubavi prema porodici, osećanja korisnosti i mogućnosti za rad. Svaki moj dan je osmišljen i ispunjen radom tako da nemam vremena za starenje. Ne znam za osećaj usamljenosti na koji se mnoge moje prijateljice žale.“

Usamljenost je sve češća pojava i problem kod ostarelih ljudi. Teža je čak i od materijalne nemaštine i ugroženosti jer čovek ne zadovoljava one socijalne motive koji ga čine čovekom: da bude u društvu, da bude priznat od sredine i da ima određenu ulogu i položaj, da voli i da bude voljen. Bez toga čovek je ogoljen, njegovo dostojanstvo je degradirano a životni uslovi narušeni i dehumanizovani.

„U vreme kada se najteže živelo, 1996. godine, kada su svi bili okrenuti ka sebi i borili se za puko preživljavanje, žene u Novim Banovcima su se udružile. Osnovano je Udruženje žena „8. mart“ kao vanstranačka grupa građana. Izabrana sam za predsednika Udruženja i na poslednjem izboru, po prestanku mandata, žene su me proglasile za doživotnog predsednika. To znači da moram još dugo da živim i radim da ne izneverim njihovo poverenje“, veselo priča Olgica.

Prisustvovala sam na njihovom sastanku sredom u prostorijama „Kluba penzionera“ u centru Novih Banovaca. Topla atmosfera, kafica, tiha muzika. Doterane, nasmejane, pričljive. Znajući da pripremam tekst za novine, svaka je htela da iznese svoje utiske, motivaciju za rad, da poruči nešto. Listala sam njihovu arhivu, isečke iz novina, gledala zahvalnice, priznanja, fotografije... i bila fascinirana. Olgica je uredno beležila sve aktivnosti, a aktivnosti su imale sadržaj koji je oslikavao sva neprijatna društvena dešavanja.

„Najviše smo radile za vreme bombardovanja. Kuvale smo i mesile kolače za vojnike i oficire PVO. Položaj sam samo ja smela da znam i sama sam sa vozačem odnosila hranu. Nisam se bojala. Mislila sam samo na majke tih momaka“, priča Olgica i za trenutak je nestao osmeh sa njenog lica.

Olgica je organizovala niz aktivnosti sarađujući sa Centrom za socijalni rad u Staroj Pazovi u vezi pomoći starim licima, u realizacija programa usvojenja i hraniteljstva i pomoći izbeglim i raseljenim licima.

„Ove godine smo za Uskrs pozvale decu bez roditelja iz Pančeva u goste i u Centru za kulturu pripremile uskršnji doručak i poklone. Sada sakupljamo odeću za decu bez roditelja u Sremčici“, nestrpljivo se uključuje Danica Miletić.

„Brinemo mi i jedna o drugoj. Idu godine koje donose bolest, gubitak muža, nerazumevanje najbližih u porodici. U najtežim trenucima nađemo se jedna drugoj kao uteha i podrška. Ali, ima i dana kada smo vesele kao devojčice. Sarađujemo sa 41 udruženjem žena u Vojvodini. Međusobno se posećujemo, organizujemo večeru i uz muziku godine ne primećujemo. Obišle smo celu Srbiju. Uspomena je puno i često se zabavljamo prepričavajući neki doživljaj“, nastavlja Olgica.

Razgovor je tekao sve spontanije.
„Mislim da bih poludela da samo sedim kod kuće. Kada dođem ovde, sve obaveze i brige zaboravim“, kaže Zlatanka Stanić.

„Ja nemam vremena ni da mislim kod kuće. Svi me vuku za rukav: Daj ovo, daj ono! A opet, u duši sam sama. Jedva čekam sredu kada ću moći da se nađem sa drugaricama u Udruženju“, veoma otvoreno i žustro kaže Stana Malinović.

Dotakle smo mnoge teme, čula sam i koji vic, smejale smo se ... Ispratile su me sa osmehom koji je poništavao njihove godine.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, decembar – januar 2004/2005.

субота, 1. август 2009.

POSLEDNJI OPROŠTAJ ZA ŽIVOTA

Reportaža

LJUDI PORED NAS (5)


U julu 2007. godine, u Novim Banovcima se dogodio neuobičajen, dirljiv susret. U prostranom, senovitom dvorištu porodice Vukobrat, na svečanoj večeri okupilo se 40 zvanica. Komunikacija je bila na tri jezika: engleskom, srpskom i mađarskom – pa šta ko razume. I emocije su bile različite. Mlađi su nasmejani škljocali foto-aparatima i pozirali pred kamerama. Stariji su plakali držeći se za ruke.

Povod susreta je oproštaj tri sestre, Novobanovčanke (rođene Savić), Jovanke Varga (77), Jelice Vukobrat (73) i Olgice Sikra (69), dok su još žove, a inicijator susreta je Amerikanac Steva Varga (79).

Život ih je rastavio pre 40 godina. Jovanka se udala za Mađara Stevu Varga i sa njim otišla u Ameriku... Tekao je običan život običnih ljudi. Ponekad su sestre razmenile pisma i porazgovarale telefonom. Poslednji put su se videle pre 19 godina. Njihovi unici prvi put ove julske večeri.

„U San Diegu Jovanka i ja nismo ostvarili „američki san“ ali smo stvorili veliku porodicu koja sada broji 16 članova. Moja supruga je ceo život pržila lepinjice i krofne držeći kiosk sa sremskom kuhinjom, a ja sam, kao taksista, ceo život proveo na asvaltu. Srećom, deca su nam školovana i vrlo uspešna u biznisu... Mi smo nazareni. Naša vera je jednostavna, okuplja časne ljude i zasniva se na poštovanju deset Božjih zapovesti. Zapovest „Ljubi bližnjeg svoga...“ važi za života. Kasno je za ljubav kada nas Bog pozove na poslednje putovanje“, uzbuđenim glasom priča Steva Varga.

Krajem jula, porodica Varga je otputovala u Ameriku. U avgustu, na Olgicinim rukama umrla je Jelica.


Nadica Janić

„Pazovačke novosti“, septembar 2007.

петак, 31. јул 2009.

NIKOLIN PUT KA PROSVETLJENJU

Reportaža

LJUDI PORED NAS (4)


Nikolu Belića, ikonopisca iz sela Ljukovo kod Inđije, upoznala sam 2004. godine u Galeriji „Kuća Vojnović“ u Inđiji na otvaranju kolektivne izložbe. Bilo je hladno februarsko veče. Mnogobrojna publika, nepoznati ljudi. Osećala sam se usamljeno...

Zastala sam pored ikone Bogorodice. Svetlost koju je reflektovala fascinirala me. U baroknom stilu, izrađena u drvetu, bojena prirodnim bojama, ukrašena zlatnim prahom i zlatnim listićima. Lik Bogorodice na ovoj ikoni imao je poseban izraz blagosti koji pleni.

Viđali smo se na otvaranjima izložbi i usledilo je prijateljstvo. Iako nerado govori o svojoj prošlosti, ipak je pristao da napišem reportažu o njegovom putu stradanja i prosvetljenju.

Kada je Nikola radio kao mašinski inženjer nije ni pomišljao da bi ikonopis mogao postati njegovo životno opredeljenje. Energičan, preduzimljiv, posvećen struci ostvario je uspešnu poslovnu karijeru. A onda, „vihor“ iz nepromišljenih glava okrenuo mu je život u pravcu koji nije želeo, a nije mogao da promeni: kao rezervni oficir morao je da ode na ratište.

„Upoznao sam strahote rata. Gledao sam smrti u oči i bio spreman na najgore. Bezumnost je bila u svemu što se dešavalo, ali u duši sam tada bio smiren, bez osećaja krivice.

Rat je prošao i život su mi ponovo činile obične stvari: odlazak na posao, porodične obaveze... I odjednom, te obične stvari postale su veoma neobične. Prinudni odmor, neplaćeno odsustvo, nesuglasice... doveli su me do apatije. Bezuspešno sam se lečio. Imao sam noćne more, strahove... osećao sam duševnu bol.

Odlazak u manastir promenio mi je život. Blagost monaha, tišina i molitva bili su lek za moju dušu. Samoća manastirskih večeri vratila me je u sebe. Spoznao sam šta je duhovnost. Osetio sam veru, nadu i ljubav u svom srcu. Spoznao sam da me Bog nije ostavio. Bog me je doveo na put kojim treba da idem.

Slučajno, ako slučaj uopšte postoji, upoznao sam monaha ikonopisca koji me je uputio u tajne duboreza, patiniranja, oslikavanja ikona. Kada sam prvi put uzeo drvo i počeo sa izradom ikone, imao sam utisak da to već odavno znam da radim. Fasciniran i ohrabren, sa ljubavlju sam nastavio da radim. Radost stvaranja ispunila mi je život. Usavršavao sam tehniku rada, proučavao žitija svetaca, obilazio manastire i u freskama pronalazio inspiraciju“, priča Nikola.

Nikola ikone radi posvećeno, u posebnom stanju duha. Sledi svoj put kroz svoje vreme. Usledile su mnoge izložbe. Od ikona se teško rastaje i ne zaboravlja ih. Prijatelj mu postaje svaki čovek koji kupi ikonu.

„Sada radim ciklus ikona posvećen Žitiju svetog Jovana. Želeo bih da radim ikone na kojima je moj doživljaj lika sveca. Život svetog Jovana je tragičan i opominje. Inspiriše me da svojim ikonama ljudima uputim tu poruku“, priča Nikola.

Nikola Belić je zahvalan Bogu na daru koji mu je poklonio: da stvara i da se raduje.

„I patnju i sreću moramo prihvatiti jer je od Boga, i biti mu jednako zahvalni“, Nikolina je poruka.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, jun – jul 2004.

четвртак, 30. јул 2009.

SNAGA VERE

Reportaža

LJUDI PORED NAS (3)


Na praznik Trojice, u sklopu obeležavanja mesne slave Novih Banovaca „Sveti Vasilije Ostroški“, u organizaciji novobanovačke parohije, veliki broj Novobanovčana i članova Crkvenog pjevačkog društva „Ostrog“ iz Novih Banovaca posetili su manastir Ostrog i poklonili se moštima svog zaštitnika.

Poklonička putovanja naroda u Ostrog počela su još za svetiteljevog života u 17. veku. Na poklonjenje dolaze vernici svih vera iz celog sveta. Pored praznika Sveti Vasilije Čudotvorac, dani sabora u Ostrogu su Trojice, Petrovdan i Velika Gospojina. U te dane u Ostrogu se okupi i do deset hiljada pobožnih poklonika.

Mošti sv. Vasilija počivaju u čudotvornom kovčegu koji je otvoren 1678. godine, sedam godina posle svetiteljeve smrti, na njegov zahtev javljanjem u snu monahu manastira Svetog Luke kod Nikšića. U kovčegu je nađeno očuvano telo svetitelja, „žuto kao vosak, koje je mirisalo na bosiljak“. Telo je preneto u crkvu Vavedenje Presvete Bogorodice u Ostrogu gde i danas počiva.

Tri puta su monasi skrivali mošti svetitelja. Dva puta od najezde Turaka i za vreme bombardovanja 1942. godine kada je manastir Ostrog na čudesan način spasen. Telo sv. Vasilija je skriveno u maloj pećinu u steni iza manastirskih konaka. Granate su doletale, padale oko manastira i rasprskavale se. Bombe su se delile na pola...

Pred polazak na poklonjenje vernici se pripremaju sedmodnevnim postom a ide se sa nadom i pobožnošću, pešačeći, često i na kolenima, idući od Donjeg do Gornjeg manastira, prolazeći kroz usek u pokloničkom, savijenom položaju tela. Iz Ostroga se nosi osvećena vodica, ulje i tamjan, nafora ili vata sa kivota svetiteljevog da se time poškrope i namažu oni koji nisu mogli doći na poklonjenje.

Pred kivot se donose neizlečivi bolesnici od različitih bolesti – telesnih i duševnih, a o izlečenju svedoče ostavljene štake, nosila, a i skupoceni darovi svetitelju u znak zahvalnosti. O mnogobrojnim isceljenima svedoče zapisi u manastirskim knjigama i još više neizbrisivi zapisi u srcima vernih.

„Snaga vere je nedokučiva. Pred svetim kovčegom sa čudotvornim moštima svetog Vasilija ljudi čiste srce, izlivaju svoju tugu i bol plakanjem, ispovedanjem i molbom za blagoslov. Najveća žrtva svetitelju za blagodat koju dobiju je ostavljeno iskreno pokajanje“, kaže Ljubodrag Tišma, koji drugi put posećuje manastir Ostrog.

Ljubodrag i njegova supruga Dubravka su članovi Crkvenog pjevačkog društva „Ostrog“ i sa horom su učestvovali u bogosluženju u manastiru.

„Svetog Vasilija doživljavam kao mog zaštitnika. Pevanje u crkvi je poseban duhovni doživljaj koji oplemenjuje dušu, ali iz Ostroga dolazim duhovno bogatija i emotivno ispunjena čistom, Božanskom Ljubavlju“, kaže Dubravka Tišma.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, jul - avgust 2007.

среда, 29. јул 2009.

SNAGA LJUBAVI

Reportaža

LJUDI PORED NAS (2)


Povodom Dana klinike „Plodnost“, 18. juna 2006. godine, u Domu kulture u Novim Banovcima, dr Savo Bojović je pred mnogobrojnom publikom promovisao svoju 21. knjigu, monografiju „Ispunjen život“.
Za „Pazovačke novine“ poznati bračni par, primarijus dr sci ph Blanka Bojović, diplomirani biohemičar, i primarijus dr sci med. Savo Bojović, ginekolog, seksolog, androlog, izumitelj i predsednik Akademije SAIN, profesionalni novinar, sportski lekar, diplomirani viši trener rvačkog sporta i nekadašnji aktivan sportista, razotkrivaju deo svoje intime sa porukom da je u životu najvažniji osećaj sreće i zadovoljstva, a on proističe iz ljubavi koja daje najveću snagu u postizanju cilja kome težimo.

Da li je ljubav između žene i muškarca Božja promisao?

„Znamo da se za ljubav ne može zamoliti. Ne može se ni iznuditi laskavim rečima, poklonima, zavođenjem. Ona se desi – ili se ne desi! Ljubav je samo Ljubav – i ništa više. A kada nam se desi, treba da je poštujemo, negujemo i čuvamo kao najveću dragocenost“, kaže dr Savo.

Ljubav za ceo život

„Kada sam kao student medicine u Zagrebu ugledao Blanku, istog trenutka sam znao da ću sa njim provesti ceo život.
- Udaj se za mene! - odmah sam joj rekao.
Smejala se, a iz prelepih plavih očiju izvirala je nevina, anđeoska ljubav.
- Ja sam verena! – iskreno mi reče.
- Ma, šta će ti on, kada sam ja tu!
Moja mladalačka drskost me i danas zadivljuje. Kada sam je oženio, bez igde ičega, njeni su me sa sekirom jurili... I, eto, ceo život smo zajedno.

Bez Blanke ne bih ostvario sve što imamo. Svi izumi i njihova realizacija - proizvodnja, su zajedničko delo“, sa ponosom priča dr Savo.

Različitost oplemenjuje

Dr Blanka je nenametljiva dama, u svemu odmerena, suptilna. Uz ovako snažnog i prodornog muškarca, dr Blanka je kontrast koji sliku njihovog života čini skladnom. Idealno dopunjavanje dve osobe sa različitošću koja stvara lepotu.

„Smisao mog života je porodica i maksimalna posvećenost nauci. Uspevam to da uskladim uz pomoć supruga. Rasterećena sam mnogih poslova u domaćinstvu i društvenih obaveza da bih se posvetila organizovanju njegovog rada. O svemu, što se Sava tiče, brinem do najmanje sitnice: od zakazanog sastanka do boje kravate“, priča dr Blanka.

Ljubav je smisao postojanja

„U životu punom izazova, iskušenja, prepreka, uspona i padova, uvek sam se pitao: Šta je najvažnije? Za šta vredi živeti i žrtvovati se?... A život mi nije bio lak. Do prve privatne klinike na našim prostorima i u našim uslovima nije bilo lako doći. Nije samo novac u pitanju. Osporavale su me kolege, pratila me je malicioznost, zavist i podozrivost mnogih ljudi. Neki prijatelji su me izneverili. Ali, odgovor, koji je intuicija davala, bio je: Najvažnija je ljubav. Iz nje proizilazi osećaj sreće i zadovoljstva. Sa ljubavlju koju delim sa suprugom i decom sve se prevazilazi. Ne usrećuje čoveka novac, imovina, priznanja i slava. To prija, ali ako nemate iskreno sa nekim da podelite radost postignutog uspeha, život vam je prazan“, kaže dr Savo.

Knjigu „Ispunjen život“ dr Savo je posvetio unucima kao svoju životnu poruku.
„Želim da me moji unuci pamte. Kada vreme i Bog učine svoje, počivaću daleko odavde, u selu mojih predaka. Najvrednije što ostaje iza nas je – reč.“

Ljubav je uteha

Čovek koji ima Ljubav u očima ne stidi se da zaplače. Takav čovek oprašta, uzvraća dobrim – a Bog sve vidi.

„Kad god sam učinio neko dobro delo, dvaput mi se vraćalo. Verujem u kosmičku pravdu i Božju Ljubav. Iz Ljubavi sve nastaje: život, sreća, uspeh... Ljubav daje čoveku najveću snagu. Majčinska ljubav je najjača, bezuslovna, neprestana. U borbi za svoje dete majka dobija nadljudsku snagu. Snaga ljubavi je u praštanju i utehi. Majčinska ljubav sve prašta, majčinska ljubav je uteha za sve boli“, sa suzama u očima priča dr Savo, kome je majka Kosa rođenjem podarila veličinu osećaja ljubavi.

„Sa godinama smo sve emotivniji i ranjiviji. Jedno drugom smo uteha. Dovoljno je samo da se pogledamo“, kaže dr Blanka, a oči govore mnogo više.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, jul - avgust 2006.

субота, 25. јул 2009.

ČAROBNA FRULA PERE FRANCUZA

Reportaža

LJUDI PORED NAS (1)


U Sremu se frula može čuti samo na koncertima KUD-a. I na njima je Pera Francuz iz Novih Banovaca svirao, ali njegova redovna i najvernija publika, skoro svakodnevno a nedeljom i praznikom – obavezno, je Đervin i obala Dunava sve dokle vetar i voda zvuk nose.

Petronije Stefanović je pre 30 godina na Đervin stigao u potrazi za svojim kamenom na reci. Mukotrpno zarađenim novcem u Parizu želeo je da svojoj porodici pruži udoban život a za sebe je zadržao pravo samo da živi pored reke.

„Kroz selo ispod Suve planine, gde sam rođen, protiče Kutunska reka. Naša kuća je bila na samoj obali reke. Svako je imao svoj kamen za umivanje, počevši uzvodno, od oca do najmlađeg brata, i na kraju je bio kamen gde se pojilo blago. Voleo sam svoj kamen gde sam se kao dete brčkao, gde sam satima svirao frulu, gde sam se prvi put obrijao, gde sam plakao kada sam odlazio“, sa nostalgijom priča Pera.

Sa 18 godina je ostavio svoje selo i sa sobom u Pariz poneo samo nekoliko frula i sećanje na detinjstvo i mladost. U Parizu nije bilo posla koji nije prihvatao da radi. U predahu, zvuk frule mu je bio isto kao hrana i voda... A kada je zaradio dovoljno da može da odredi svoj kamen na nekoj reci, odabrao je Đervin .

Od tada meštani ovog dela Novih Banovaca imaju redovne „solističke koncerte“ Pere zvanog Francuz. Ponekad svira narodnu muziku, ali većinom su to njegove „kompozicije“. Iz kolekcije frula, koje i sam pravi, uvek izabere frulu koja odgovara njegovom trenutnom raspoloženju i osnovnom tonu koji želi da dominira.
„Uživam kada zvucima frule mogu da dočaram zvuke prirode i sela, ali ne samo zvuke. Mogu da dočaram spuštanje magle u dolinu, izlazak sunca, ogledanje meseca u vodi...“, poetski objašnjava Pera svoj „muzički opus“.

A ja se setih prolećnih noći za vreme bombardovanja, kada mesec nikada jasnije nije sijao, a Pera nikada tužnije i lepše nije svirao. Oboje se spontano vraćamo u to vreme.
„Čim bi počela najava bombardovanja, istrčao bih ispred kuće i počeo da sviram. Hteo sam time da komšijama razbijem strah. Mislio sam, ako meni ne staje dah i mogu da sviram, da će i njima biti lakše“, kaže Pera.
I bilo je tako. Kada nismo slušali Perinu frulu znali smo da su negde sva stakla „otišla“ i da Pera tamo odvozi tone stakla.

Pri kraju rata vode nije bilo skoro tri dana. Svi smo držali otvorene slavine željno je očekujući. A bombardovanje nikada češće! Oko ponoći, iznenada su uključili vodu, a Pera neprestano, do zore svira... Ujutro se već prepričavao vic kako se Pera zamalo nije udavio kada je ušao u kuću.

Pera je danas u zasluženoj penziji. Obožava unuke i sa svojom suprugom provodi mirne dane u dokolici ili u nekim majstorijama.

U okruženju mnogi znaju Peru Francuza kao neobičnog vozača GSP-a. Bio je jedini vozač koji nije hteo da nosi uniformu i redovno je samoinicijativno uplaćivao mesečnu kaznu. A od GSP-a je dva puta dobio diplomu za najboljeg vozača bez ijednog saobraćajnog prekršaja. Svojim „francuskim“ izgledom, odećom i ljubaznošću šarmirao je putnice. Na svakoj stanici, dok putnici izlaze i ulaze u njegov autobus, svirao je frulu.

Vozačku karijeru je nastavio u fabrici stakla „Zvezda“ u Zemunu i 17 godina je samo on vozio jedini teretni kamion TAM-260 sa 26 tona tereta sa staklom.
„Nije lako upravljati tim vozilom sa takvim teretom, kaže Pera. Najteže mi je bilo za vreme bombardovanja. Ture sam vozio po celom gradu. Sećam se, vozim teret pored rafinerije u Pančevu koja gori. Stravičan prizor, a moram da budem pribran... Vozio sam tada i do Čačka, Niša... Od buke motora nisam čuo bombe, ali prizori uz put su bili užasni. Na mestima gde sam se zadržavao radi istovara, prvo sam morao da sviram na fruli. Možda sam izgledao sulud ili inadžija, ali samo moji Banovčani bi me razumeli.“

Čarobna frula Pere Francuza je njegova duša. Kada čujete zvuke muzike kaja se stapa sa zvucima prirode i mirisom Dunava to Perina duša peva za nas.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, decembar - januar 2005/2006.

среда, 1. јул 2009.

VETAR ZVAN „STO RUŽA“

Priče iz Usnulog grada (11)


Već dugi niz godina živim u Novim Banovcima na veoma visokoj, strmoj obali Dunava zvanoj Đervin gde uvek duva čudesni vetar zvan „sto ruža“. Možda je taj „lekoviti vetar“ ili „voda koja nešto nosi“ promenilo moja urbana razmišljanja.

Živeći pored Dunava prestanete da žurite. Vreme dobija drugu dimenziju. Pogled koji dopire do Avale i slankamenskih brda širi vam i unutrašnje vidike. U tom ambijentu sićušni ste i nestvarni kao latice „sto ruža“ a i uzvišeni do neba kada sagledate dubinu i lepotu duše ljudi koji su svoj život sjedinili sa rekom.

U svom „prošlom životu“ nisam znala imena komšija. Zaključavala sam i kuću i sebe. Osećaj pripadnosti, bliskost i toplinu ljudskih odnosa doživela sam ovde gde duva vetar zvan „sto ruža“.

U svom „prošlom životu“, u kraju u kome sam živela, nisam pozdravljala osobe koje godinama srećem. Na istoj stanici čekamo prevoz, stojimo jedno pored drugog i – ćutimo.

Bio je početak februara 1984. godine. Upravo smo se preselili iz Beograda da bi se kćerka uključila u drugo polugodište. Bila sam trudna i radovala sam se kako ću u novoj, komfornoj kući, ušuškana uživati u zimskoj idili. Nikoga nisam poznavala, a i nije mi smetalo jer otuđenost mi je bila normalna.

Iza neobično za to doba godine lepih dana, odjednom je pao toliki sneg da je za jednu noć blokirao auto-put i prilaz Batajnici i drugim okolnim mestima. Mećava je oštetila dalekovode i struje nije bilo. A ovde, kada nema struje – nema ni vode, ni grejanja.

Potrpali smo se u krevet sa kapama i rukavicama. Ni čaj nismo imali na čemu da skuvamo. A noć nikad duža... I tako tri dana i tri noći. Pokrckali smo sve što smo imali i popili zalihe mineralne vode i soka. Na susednim kućama čarobno je lelujao dim. Nismo ni pomišljali da nekog od komšija uznemiravamo i zamolimo da nešto spremimo za jelo i otopimo sneg za vodu.

Muž je izlazio da očisti sneg. Donosio nam je grančice šipka, ali me ti pokloni nisu mnogo obradovali. Desetogodišnjoj kćerki je ovo bila avantura. Tranzistor je kreštao sa istrošenim baterijama, a i crtanje u rukavicama je bilo zanimljivo.

Četvrtog dana oko podne začulo se kucanje na vratima. Otvaramo. „Smederevac“ pred vratima i čovek sa čunkom i alatom u rukama.

„Jel` ste živi?! Što se ne javljate da ste tu? Gde da probijamo?“

U čudu, mi uglas, ljubazno:
„Izvolite! Evo, može u dnevnoj sobi.“

Sve se zapraši, zadimi, vatra zapucketa... i ugledah najlepši sjaj u očima koji sam ikad videla.

Oči sada pokojnog Miše Ranoka, ribara sa Đervina gde uvek duva vetar zvan „sto ruža“, nikada neću zaboraviti.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, februar 2005.

DEMONOV ZNAK

Priče o Jovu (4)


Pre godinu dana, u nekiliko nastavaka u našem listu, ispričala sam vam jednu običnu priču o borbi za opstanak u ovom smutnom vremenu, jednog skromnog, vrednog i plemenitog čoveka.

Kao i Jov iz biblijske priče, za svo zlo i nedaće koje su mu se dešavale nije krivio ni Boga ni ljude. Podnosio je sve stoički. Socijalna dešavanja je prihvatio kao nešto na šta ne može da utiče i izlaz je video u mukotrpnom radu. I odnos novopridošlih komšija „na radu u Nemačkoj“, koji su ga samo iz njima znanih razloga osujećivali u svim poslovima na njegovom skromnom imanju pokušavao je da razume i opravda: „I njih tamo, verovatno, neko kinji pa sam im ja odušak.“

Prošlog leta od komšija je usledila zabrana da radi u dvorištu pre 9 sati ujutro. I to je Jov opravdavao: „Žele ljudi mir i odmor“. Od svitanja do 9 sati je ribario, a potom po najvećem suncu nastavljao poslove u bašti i na gradnji kuće.

Ponosio se Jov što je iz socijalnog programa uspeo da stavi prvu ploču. Ali, Đavo ne da mira. Buduća terasa Jovove kuće postaje smetnja komšijama. Zaklanjaće vidik i sledi niz primedbi opštinskim vlastima na Jovovu gradnju – legalnu i po projektu.

Bez posla, bez para, bez životne snage – pokleknuo Jov. I dalje nikoga ne krivi.

U priči o Jovu, Bog je napravio sporazum sa Demonom da iskušava Jova, ali da mu sačuva živu dušu. Verovao je Bog da ga se Jov neće odreći. Demon je nastavio da muči Jova.

Na Uskrs sam poslednji put pričala sa Jovom. Još je imao toliko snage da izađe do obale. Dunav je izgledao kao more. Presijavao se na prolećnom suncu. Bagrem je bio u cvetu. Tužnog pogleda, zagledan u reku, iznemoglim glasom je pričao:

„Ne valja kada imaš previše snage. Nadimaš se, širiš, preplavljuješ, rušiš oko sebe. Tesan si samom sebi... Ne valja ni kada izgubiš snagu. Nestaješ, presahnjuješ, pregaze te.“

Dana 6.6.2006. Demon je poslao svoj znak, ali ne znak pobede. Skoro svi meštani tog lepog prolećnog popodneva bili su na sahrani Josipa Ranoka, ribara sa Đervina, mog prijatelja Jova. Kćerka Jelena, u poodmakloj trudnoći, ispratila je oca sa tugom bez suza, zagledana u nebo.

Život se nastavlja, a obične priče nikada nemaju kraj.


Nadica Janić

„Pazvačke novine“, jun - jul 2006.

ĐAVO NIKADA NE SPAVA

Priče o Jovu (3)


Bog sve može. U priči o Jovu iz Starog zaveta Bog je sa Đavolom sklopio sporazum da Jova izloži nevoljama, jedino da mu sačuva živu dušu. Ako Jov ne bude krivio nikoga, ako i dalje bude verovao u božju pravdu i moć, za sve muke Bog će mu vratiti dobrim.

Mog prijatelja sa Đervina, Josipa Ranoka, u mislima zovem Jov. Asketskog je izgleda, produhovljenog pogleda punog tuge a na licu uvek neki blagi, topao osmeh.

Zadnjih petnaest godina njegov život je kao Jovovo stradanje. Bez lične krivice trpi. Iako je vredan i zna mnogo toga da uradi, često je bez posla i bez ikakvih novčanh primanja, ili toliko malih da ne pokrivaju ni najneophodnije potrebe. Trpi zbog nerazumevanja najbližih, trpi fizičke muke, trpi umor, brigu... Nikoga nikada ne krivi. Samo radi ćutke. Ribarenjem hrani porodicu. Nije uvek riba „išla“ ni na reci ni na pijaci.

Pored svih muka oko fizičkog preživljavanja porodice Jov je imao i problem koji mu je mučio dušu, rušio ponos i ubijao nadu. Još pre mnogo godina, Jov je radio u uglednoj građevinskoj firmi. Radio je u inostranstvu i dobro zarađivao. Od roditelja je dobio plac na obali Dunava i na njemu je za početak sagradio lep pomoćni objekat za više namena. Pribavio je dozvolu za gradnju porodične kuće i obeležio temelje. I tu je sve stalo. Od kuće, godinama, samo koordinate. A izgrađen pomoćni objekat postao je „objekat za preživljavanje“. U njemu je gajio kokoške, patke, svinje. Tu su zamrzivači za ribu i pušnica.

Pre nekoliko godina dođoše neki „stranci“, dugogodišnji fizički radnici u Nemačkoj. Kupili plac do Jovovog, zamislili buduću vilu na samoj obali Dunava, ali, smeta im Jovov pomoćni objekat. Suviše je blizu gde žele da bude njihova vila i zaklanja im pogled na Beograd.

Počeli „stranci“ da grade kuću. Gazdi kuće (poreklom sa sela) zasmrdele životinje, kokoške mu prave buku. Prijavi on to u Opštini. Dođe komisija na uviđaj. Dobije Jov odobrenje sa koliko nogu može da drži životinje i koju pernatu živad može da gaji i na kojoj distanci od komšije. Povinuje se Jov odluci vlasti, pokolje svinje kad za to vreme nije, zatvori kokoške, a one, zbog mraka i stresa prestale da nose jaja.

Za utehu, Jovu krenuli poslovi. Ribe u reci ima, a post postao prihvaćen tako da je i Jovova žena radila u pržionici ribe. Kupi on za ušteđen novac materijal za temelje. Zasmeta to komšijama „strancima“. Opet prijava u Opštini. Jov će svojim budućim objektom zaklanjati sunce na njihovoj terasi. Oštinski akt opet nepovoljan za Jova. Poštujući vlast Jov posuđuje novac od prijatelja i menja projekat. Opet smetnja! Jovova buduća kuća je suviše blizu njihove vile. Odmakni temelje Jove!

Jov poštuje državu, ceni komšije i ne želi nikome da zaklanja sunce. Odmakao je i temelje, a „stranci“ zasadiše veliko rastinje i živom ogradom zakloniše pogled na Jovovo imanja, ali i željeni pogled na Beograd.

Opet smeta Jov. Zašto da preko njihovog dela obale silazi na reku. (Svi sa obale su tim usekom godinama silazili na reku, a prokop je napravio Jovov otac Miša.) Preko noći je pregrađena obala gustom debelom žicom visine oko tri metra. Jov ne može do reke sem zaobilaznim putem, mnogo dalje. A uvek nosi teret. Motor, opremu, mrežu, ribu... Jov i to trpi. Vuče svoj teret – i u duši i na leđima.

I kao u priči o Jovu, Jov ima nekoliko prijatelja – komšija sa kojima priča o svemu i koji ga razumeju i podržavaju. Nikoše prave, metalne stepenice do same reke u neposrednoj blizini Jovovog placa.

Od tada, kada mu je bilo najteže, kada je pomišljao na najgore, Bog je počeo da mu za sve muke vraća dobrim. Jovov bagrem na obali, koji godinama nije listao, ove godine je procvetao. Govorio je Jov: „Procvetaće on.“ Onako suv, nagnut nad rekon, za Jova je imao posebno značenje.

Iz socijalnog programa Jov je izašao kao gubitnik - bez posla je, ali i kao dobitnik – isplatili su mu dovoljno novca da bi mogao da kupi blokove za kuću. Komšije su se primirile, ali dokle? Đavo nikada ne spava!

Kraj priče.
A možda i nije?


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, maj 2005.

IZGUBLJEN U MAGLI

Priče o Jovu (2)


Živimo na visokoj, strmoj obali Dunava zvanoj Đervin u Novim Banovcima. Srećemo se često na obali. Nekada se samo pozdravimo, a nekada dugo pričamo o svemu. I pravo ime mu je mitsko – Josip, ali ja ga u mislima zovem Jov.

Toga novembarskog dana otišla sam do obale iako vreme nije bilo za šetnju. Gusta magla. Pogled na reku sa visine 18 metara je stravičan. Verovatno je takav Had. Nebo i reka spojeni. Druga obala se ne vidi. Ponor koji se puši. Magla se u oblacima vije iznad vode, a krici vrana, koje se ne vide, zastrašuju. Zamišljena nad prizorom, osetim ruku na ramenu. Kao u horor filmu! Toliko sam se uplašila da sam vrisnula. Njegov smeh.

„Prepao si me u ovom paklu. Šta mi bi da dođem!?“

Bila sam ljuta i već sam krenula kući.

„Čekaj! Trebalo je jutros da budeš sa mnom na reci. Upoznala bi pakao.“ Osmeh sa njegovog lica je nestao.

„Jutros sam mislio da ću umreti... od straha... Magle u zoru nije bilo. Izašao sam da bacim mreže. Sve normalno. Odjednom, kada sam došao do sredine reke, pala je magla. Gusta, hladna. Nisam ništa video. A voda kao da je stala. Hteo sam da se vratim. Zamislim pravac ka obali, vozim čamac, a kao da sam u mestu. Svaku orjentaciju sam izgubio. Okrenem na drugu stranu, vozim – isto. Krenem pravo – možda je tu izlaz. Vozim i stalno sam u mestu... Ugasim motor. Od hladnoće i vlage sam se tresao.

Ja da se izgubim na reci! Magla će se razići ili će se voda pokrenuti. Čekam i razmišljam. A rekao sam ti već: Ne valja mnogo razmišljati. Nije bio trenutak za filozofiranje o životu, ali nametnulo se. Pomislio sam na najgore. Mora da je takva smrt i put u pakao... Ja sam, eto, video pakao za života.“


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, april 2005.

ČOVEK NIJE NULA

Priče o Jovu (1)


U mislima ga zovem Jov.

Jov je biblijski lik iz starozavetne Knjige o Jovu, stradalnik koji je po Božjoj volji imao sve i po Božjem dopuštenju izgubio sve: bogatstvo, ugled, porodicu, zdravlje... Žrtva je dogovora Boga i Demona, ljudsko biće koje je trebalo da posluži kao dokaz da stradanje nije kazna Božja već iskušenje u veri u dobrotu Boga. Bog je jedino zamolio Demona da u svim iskušenjima Jovu sačuva živu dušu. I bi tako. Jov je postao gubitnik. Iskušavan, mučen, čvrsto verujući u Boga nikada ga nije krivio. Verovao mu je i kada se posipao pepelom po krastama na izmučenom telu koje mu je pored duše još jedino ostalo. Istrajao je u veri. Za uzvrat, Bog mu je sve izgubljeno vratio, a priča je ostala u knjizi nad knjigama kao pouka svim stradalnicima.

Jova sam upoznala na obali Dunava zvanoj Đervin. Ribar je radi preživljavanja. Inače, majstor je više zanata. Sve zna da napravi, popravi. Više od deceniju je na svim mogućim odmorima i odsustvima i to uvek – prinudnim. Nije se žalio. Ni Bogu, ni ljudima. Reka je tu, čamac i vredne ruke. Kada ne krpi mreže, na reci je; kada nije na reci u bašti je, kada nije u bašti, gradi temelje buduće kuće. Jedino nedelju posveti odmoru. A već sutra vidim ga na reci i kao da ga pogledom dozovem, mahne mi. Sa visoke obale, u prostranstvu koje podseća na more, njegov čamac izgleda kao plutajući list.

Pošto oboje živimo na samoj obali, često se srećemo. Nekad zastane za trenutak, ispriča mi neki novi doživljaj sa reke, a nekad, kada je umoran i setan, sedi i ćuti svoju muku. Tog dana pojavio se čudnog pogleda. Ćutali smo dugo zagledani u reku.

„Ne živi mi se... Ovako više ne mogu. Ribu ne kupuju. Puni su mi zamrzivači. A deci treba...“

Jov ima malu kućicu dograđenu uz roditeljsku, davno započete temelje nove kuće, malo kokošaka, svinju i psa. A na ivici obale, iznad provalije, svoj bagrem koga čuva još od detinjstva. Jov voli i brine se o svojoj ženi i dvoje divne dece. Na deci se ni po čemu ne primećuje nedostatak novca. Uredna, lepo obučena deca.

„Šta sam Bogu zgrešio? Ovoliko radim! Trpim... Ja nemam ni mrvice od onoga šta drugi imaju. Nekad mislim o sebi da sam nula od čoveka.“

Ne tešim ga: „Ti si veliki čovek. Primer za umetnost preživljavanja... Ni jedan čovek nije nula!“

Razišli smo se ćutke. Kroz nekoliko dana srećemo se bolje raspoloženi. Sa dosta humora komentarišemo neka socijalna dešavanja.

„Mogu li da napišem članak o tebi? Ti ne sediš ispred televizora i „bistriš“ politiku i ispiraš mozak „sapunicama“.

„Može", veselo odgovara. "Neka se mnogi sete izreke: Nema hleba bez motike. A ako se pate kao ja, neka vide da nisu jedini."

Vraća se za sat vremena, potišten.

„Nemoj, molim te, ništa da pišeš! Kada su za to čula deca rasplakala su se. Kažu: Smejaće nam se deca da smo sirotinja.“


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, mart 2005.

понедељак, 29. јун 2009.

ZVONA GRAČANICE



Dragan Arsić
Foto: Nadica Janić

Feljton

STRADALNICI (7)


„Ja nisam pričljiv i načitan čovek, kaže Dragan Arsić, poštar iz Starih Banovaca. "Ne znam šta bih mogao zanimljivo da ti ispričam ... Napamet znam reči patrijarha Pavla koje je rekao o Božiću 1999. godine u Gračanici da treba podsetiti i sebe i druge na istinu da nas niko nije pitao hoćemo li se roditi u ovome vremenu, u ovome ili onome narodu, na ovome ili onome tlu... za to nemamo ni zasluge, ni krivice.

Koja je moja krivica da u Gračanici ostavim sve i ovde počinjem sve ispočetka? Hoćeš da ti ispričam o mom stradanju! Reč stradanje mi je teška i da izgovorim. I ovo što sada preživljavam za mene je stradanje. Moju muku ne pokazujem niti nekome o tome govorim. Ženu neću da opterećujem, deca su mala da razumeju. Koga drugog bi to zanimalo? I sada se pojavljuješ ti i ovo za novine. Pa, dobro!

Popodne umoran dođem kući. Kada je lepo vreme radim oko kuće. Sam je pravim. Uveče slušam vesti... mada mi od njih nije dobro. Lekar mi je rekao da se to što ja osećam zove anksioznost.

Otac i majka su ostali da žive u Gračanici. Otac neće da napusti kuću u kojoj su i njegov otac i deda živeli. Bolesni su, iscrpljeni... Zimus sam majku doveo ovamo radi lečenja. Gledam je kako kopni. Povuče se rano uveče u sobu i dok je sama plače.

Kada sam zimus bio u Gračanici, malo sam svojih poznanika sreo. I ovog puta nešto me je vuklo da posetim mog školskog druga Albanca. Za vreme nereda na Kosovu i za vreme rata brinuo je o mojoj porodici. Zvao je telefonom i upozoravao nas kada ne bi smeli da izlazimo iz kuće. Kupio sam kafu i piće i bio sam lepo dočekan. Pričali smo o svemu i rastali se uveravajući jedan drugog da se zlo neće ponoviti.

Kada sam se vraćao kući već je padao mrak. Pet sati popodne. U gradu nigde nikoga. Ulice neosvetljene. Tišina. Sve izgleda sablazno... Začula su se zvona. Pretrnuo sam. Stao sam i slušao... I, odjednom, nešto posebno lepo, blaženo, prošlo je kroz mene. To ne mogu da objasnim rečima. To se samo oseti. Čuo sam da postoji Božja Blagost, Sveti Duh, koji nas u posebnim trenucima ispuni.

Od zimus, kada mi je teško, uveče pred spavanje zamislim taj trenutak. Osetim kao da lebdim, a onda, pred sam san, čujem zvona Gračanice.“


Nadica Janić

"Pazovačke novosti", april 2007.

уторак, 2. јун 2009.

DARINKIN DAR

Feljton

STRADALNICI (6)


Darinka, „raseljeno lice“, žena pedesetih godina koja je 1999. godine pobegla iz Prištine, živi u Novim Banovcima u pomoćnoj zgradi vlasnika vile, „izbeglog lica“ iz Hrvatske. Ispričala mi je deo svoje životne priče.

„Zaborav je spasenje za mene. Uspomene nosim kao krst na leđima... Bila sam četvrti razred medicinske škole kada sam upoznala Dušana. On je iz Čačka i u Prištinu je došao da radi kao građevinski tehničar. Čim sam završila razred uzeli smo se. Mislila sam da je naša ljubav najveća na svetu... Dušan je bio veoma lep čovek. U stvari, bila sam zaljubljena u njegov izgled, i sada, u ovim godinama, shvatila sam da je to bila samo telesna ljubav, strast. Posle nekoliko meseci braka počeo je da pokazuje pravo lice. Kada bi kasno noću dolazio pijan, nisam smela ništa da mu kažem. Čak ni sutradan, kada je trezan. Šamare koje sam dobijala zaboravljala sam posle izlivanja strasti.

Dece nismo imali. Nije mi prebacivao ali postajao je sve grublji. Naš brak se sastojao samo od onog „fizičkog“ - rad, obroci i seks bez ikakve nežnosti... Imala sam prijateljicu Albanku, u komšiluku. Zajedno smo išle u školu od prvog razreda. Ima petoro dece. Dušan je nije podnosio. Nekoliko godina pred rat zabranio mi je da odlazim kod nje. Krišom sam je posećivala i deci odnosila poklone za rođendan.

Dušan se uključio u neku partiju. Dovlačio je u kuću oružje i pretio da ne smem nikom ništa da govorim. Po celu noć bi negde bio. Ako ga nešto u strahu pitam, postao bi još grublji, osorniji. Jednom mi je rekao: „Ista si kao oni, jebem vam majku šiptarsku. Nisi ti Srpkinja, ti si Kosovarka.“ To mu nikada neću oprostiti!

Za vreme rata dovlačio je u kuću svašta. Ništa nam od toga nije trebalo... A onda su njega, noću, doneli mrtvog. Posle sahrane, neki nepoznati ljudi zapretili su mi da „držim jezik za zubima.“ Strašno je ovo što ću ti reći. Nisam ga žalila! Želela sam samo da se oslobodim stvari koje je dovukao u kuću. Za nekoliko dana, drugi nepoznati ljudi upali su noću u kuću, prevrtali stvari, lomili, uzeli oružje... a onda sam ja bila na redu... Vrištala sam, otimala se... U kuću je uleteo Ibrahim, muž moje prijateljice koju sam ti pomenula. Unezvereno je vikao: „Pustite je, nije jadna ništa kriva! Ja garantujem za nju!“

Posle dva dana, sa dva kofera, pobegla sam za Beograd.

Preko agencije za pomoć i negu starih lica našla sam posao i smeštaj u Surčinu. Negovala sam gospodina Branislava, asmatičara. Živeo je sam. Kuća je bila velika, dvorište sa baštom i pomoćnom zgradom. Sve sam stizala da uradim. Branislav je bio prezadovoljan. Uveče bi skuvao čaj i pozvao me: „Dođi, Darinka. Odmori se, pričaj mi nešto. Mnogo si zatvorena...“
Očekivao je da mu nešto ispričam o sebi. Ali, ako bi mu nešto ispričala, šta bi pomislio o meni?

Bilo je Badnje veče, 2002. godine. Sve sam spremila. Očekivali smo da iz Beča dođe njegova ćerka, lekarka, sa decom. Radovao se kao dete. Zazvonio je telefon. Posle kraćeg razgovora Branislav je seo u fotelju i zaplakao kao dete...Prišla sam mu. Tog trena između nas je nestala prepreka. Celu noć smo pričali držeći se za ruke. I plakali smo – i smejali se... Osvanuo je najlepši Božić u mom životu.

Njegova ćerka sa decom došla je za Uskrs. Mene skoro nije ni pogledala. Za nju sam ja bila posluga. Na drugi dan Uskrsa Branislav me je pozvao u dnevnu sobu da u društvu njegove ćerke porazgovaramo. Rekao je da će da me venča i prepiše mi pomoćnu zgradu. Zgranula se. To nije bila intelektualka i dama kakvu sam zamišljala. Ocu je rekla svašta, da ne pominjem, a meni: „Došla si ovde da otimaš! Nije ni čudo što su vas odande oterali.“

Posle dva dana, sa dva kofera, našla sam se na ulici.“

Danas Darinka neguje stare osobe u Beogradu i održava imanje u Novim Banovcima. U slobodnom vremenu, većinom noću, slika ikone, minijature na tisinom drvetu. Na kraju razgovora, poklonila mi je ikonu raspetog Isusa rekavši tihim, prigušenim glasom:
„Svi mi nosimo svoj krst, a zašto, to samo Bog zna.“


Nadica Janić

„Pazovačke novosti“, maj 2007.

понедељак, 9. март 2009.

BLJESAK U SVETLANINIM OČIMA

Feljton

STRADALNICI (5)


Svetlana je izbeglica iz zapadne Slavonije. Sa porodicom živi u adaptiranim ostavama stare švapske kuće u Novoj Pazovi. Radi u pekari kao pomoćni radnik. Njena krhka građa, tople crte lica i dečji, uplašen pogled su kontrast rukama koje liče na hrapavu hrastovu koru sa čvorovima. Priča tiho, rastrzano, sa povremenim podrhtavanjem u glasu. Krupne, nebo plave oči govore više od reči.

„Od kada je Mile bio mobilisan, spavala sam sa decom u bračnom krevetu. Zagrlim ih i bude mi lakše. Ujutro ih gledam kako mirno spavaju... Mile mi je mnogo nedostajao. Svi poslovi su se svalili na mene, a noću nisam mogla da spavam od straha... Odveli ga naši u teritorijalnu. Morao je... Da nije bilo pijančenja u rovu, ne bi izgubio nogu!

Jutro prvog maja devedeset pete ličilo je na jesen. Svu noć nisam oka sklopila. Imala sam predosećaj da će se nešto strašno desiti. U zoru sam čula zvuke automobila, lupnjavu. Kerovi su lajali. Od straha sam bila oduzeta. Lupanje u prozor. „Svetlana, spremaj se! Beži na cestu! Hrvati provalili u crkvu!“ Od straha sam dobila proliv. Drhtala sam. Kud’ ću, šta poneti... Budim decu. Ušuškavaju se i neće da ustanu. Kada sam vrisnula plačući: „Bežimo deco, ubiće nas!“, gledala su me u čudu i poskakala iz kreveta. Od panike sluđeni jedva smo nešto stvari potrpali u torbu... Marko je tada imao10 a Milica 8 godina.

Na cesti je bilo puno ljudi. Većina na traktorima ili u kolima. Kiša je padala, a mi nismo poneli kišobran. Bili smo mokri , stiskali se jedno uz drugo. Milicu je opet zaboleo stomak. Pobegla je u žbun pored ceste i vratila se plačući: „Mama, nisam stigla! Ukakila sam se.“ Dok sam je presvlačila komšije su prošle na traktoru....

Uz put nas uze na traktor neki čovek. Nikad mu ime nisam saznala.Traktor kao da je bio u mestu. Kiša je lila. Stiskala sam decu uz sebe. Granate su padale na nas. Na cesti su ležali mrtvi i ranjeni. Videla sam i decu. U tom užasu jedina misao mi je bila da mi deca ne poginu. Strah se pritajio i od tada me podmuklo proganja... Često u snu vrištim.

Oko podne se napad stišao. Prešli smo most na Savi. Smestili su nas u školu. Svo troje smo bili bolesni. Nije bilo tople vode, smrdeli smo, proliv nije prestajao... Ne mogu dalje da ti pričam! Nismo bili jedini i nisam ni htela o tome da ti pričam.

Dovezli su nas u Novu Pazovu. Ništa nismo imali... Pomagali su ljudi. Dobila sam ostavu i šupu na korišćenje. Uzalud sam krečila – vlaga je probijala i sve je smrdelo na memlu...
Najzad sam pronašla mog Mileta preko Crvenog krsta. Lečio se na VMA. Obilazila sam ga koliko sam mogla. I to su mi bili najteži trenuci. Izgubio je nogu i to nije mogao psihički da preboli. Prema meni je postao drugi čovek. Jedva da me i pogleda. Za decu procedi po koje pitanje. Bitno mu je bilo da mu donesem cigarete, a da li imam pare za put ne pita. U povratku kući bi plakala, ali pred decom sam bila drugačija.

Gazda mi je našao posao u pekari a od komšija sam dobila robice za decu i mene. Česma je u dvorištu i tu perem veš. U bolnicu sam odlazila uredna da ga ne brukam, a on meni: „Mora da se kurvaš kad se tako oblačiš“. Moj Mile to da mi kaže! Uz njega sam odrasla, zna me. Poštovali smo se i decu smo lepo vaspitavali. Da znaš samo kako smo lepo živeli! Na selu sve može da se ima ako se radi. Ja sam stizala i da heklam. Kuća mi je bila sva u šustiklama. Kad smo kupili dnevnu sobu s regalom, ja sam bila najsrećnija žena na svetu. Glancala sam ga a šustikle su samo nicale po njemu.

Došlo je vreme da Mile izađe iz bolnice. Ponovo sam, po ko zna koji put okrečila sobu. Od gazdarice sam dobila zavese, tepih i heklanu šustiklu... poderanu. Nisam stigla da zašijem rupu pa sam je pokrila pepeljarom. Mile ulazi u sobu. Ostavlja štake i seda za sto. Pali cigaretu, uzima pepeljaru. Zuri u rupu na šustikli i odjednom je zgrabi, izgnječi u rukama i baci je na mene. „Gora si od Ciganke!“, prodera se. Užasnim pogledom gleda kauče i vitrinu. „Šta je , kurvo! Na onu stvar si ovo dobila!“ Deca ga uplašeno gledaju...

Zimi me je iz čista mira izbacivao napolje, a ja sam, da ne bi čuo komšiluk, ćutala i drhtala pred vratima. Kao pas sam čekala da se smiluje da mi otvori. Kada me pusti unutra, zavučem se u krevet a on legne pored mene. Zagrli me, duva u hladne ruke, ušuškava... „Sunce moje, biće kao nekad, kaži mi to!“ Ja sam ćutala i plakala... Tako bi i zaspala. A onda, sanjam moj regal. Brišem ga i slažem šustikle. Mile ih gleda i pita me kad sam stigla već da ih isheklam. Ili, sanjam moju baštu. Sva pod konac. Svega u njoj. Ja kopam, kopam, a ujutro me sve boli kao da sam stvarno svu noć kopala... Ruke me najviše bole.

Kada se vratim s posla Mile već pola gajbe piva savladao. Smeje se bez veze, a deca se sklanjaju od njega. Uveče promeni raspoloženje. Iste scene se ponavljaju. Jedne noći sam najzad rekla: „Biće kao nekad, ako oboje odemo kod lekara.“... Lečili smo se zajedno. Kod psihijatra! Doktor je rekao da sve od mene zavisi. I stvarno, vidiš, dobro je... dobro je sad.“

Gledam je. Lepa mlada žena sa rukama starice. Uhvatila mi je pogled na njenim rukama. Uzvratila mi je bljeskom u očima.


Nadica Janić

„Pazovačke novosti“, jun 2007.

недеља, 8. март 2009.

VOJNIK SA PESMARICOM

Feljton

STRADALNICI (4)


Kada te upotrebe poput krpe
na nekom raskršću istorije,
samo si delić smeća iz hrpe
za koju nikoga briga nije.

Stihovi pukovnika u penziji Slobodana Perića, izbeglice iz Korduna, pesnika i humaniste, govore umesto njega. Kada govori uz širok osmeh, srdačno i toplo, to je Slobodan oslobođen svoje ranjene duše; kada govori Slobodanova duša – to je stih.

Ja sam vojnik pogođen u dušu

„Ja sam podvojen čovek. To je moj usud. Branim se smehom a beležnicu nosim kao sedativ. Moja najintimnija razmišljanja, emocije, sećanja, moram da „iznesem“ iz duše jer ... boli me. Ja sam vojnik pogođen u dušu“, priča Slobodan Perić povlačeći nežno šaku preko korica svoje nove zbirke pesama „Ranjene duše“.

Dolaskom u Staru Pazovu Slobodan se opredelio za život – pun i nesebičan. Ne zanemarujući porodične obaveza, višestruko je društveno angažovan. Kao član Udruženja za pomoć izbeglicama iz Hrvatske pomogao je preko 670 porodica iz Hrvatske da ostvare prava na osnovu pogibije svojih članova.
„Na srcu nosim svaku žrtvu. Moralno su me zadužili i doživljavam kao da su moja porodica“, kaže Slobodan.

Moja Srna je personifikacija sve dece

„Pročitajte pesmu „Smrt na cesti“. To je moje stradanje. Moja Srna je personifikacija sve dece... Kada sam prihvatio maleno beživotno telo, u očaju sam pomislio da je to moja unuka Srna. Krvavo mrtvo dete... Ne, to nije Srna...i Srnina kosa je plava ali nije prava. Vetar kosom pokriva lice devojčice... Zašto sam video moju Srnu? Kako li se zvala devojčica, nečija Srna?

Uveče, u polumraku, moja beležnica je primila još jedan zapis Apokalipse:

Zajedno s majkom,
na cesti smrti,
zatekla ih ova
patnja i jad.
Na postelji
drhtavo crvenoj
samo se prepoznaje
plavi šal.

I sa ove vremenske distance pitanja me guše, a odgovora se plašim. Dobrovoljno sam iz JNA angažovan kao pukovnik Vojske Republike Srpske Krajine. Porodica je ostala u Slavoniji. Svaki kontakt je bio nemoguć. Strahovao sam za njih. U hrvatskim novinama je izašao članak da je pukovnik Slobodan Perić poginuo, a u stvari bio sam ranjen. Tako je moja porodica saznala da sam mrtav. Mene obavštavaju da mi je porodica stradala u vojnoj akciji „Bljesak“. Bio sam očajan. U trenucima zatišja ili predaha, ili jednostavno na vojničkoj torbi ili u „Kompanjoli“ morao sam da pišem stihove. Kao dete koje posle plača nastavlja da se igra i prstićima ostavlja trag u prašini, moja duša je ostavljala trag u stihovima o nečoveštvu, o besmislu rata, o mom besmisli i postojanju u besmisli.

Ulazimo u selo... Smrad paljevine, smrti. Dečak drži granatu u ruci. Pored njega veselo kuče i njegov mrtvi brat. Prekinuo sam ih u igri. Dečak me gleda bez straha. Taj pogled neću nikada zaboraviti. S takvim prezirom niko me nikada nija pogledao... Eto, to je moje stradanje! Da li samo moje?... Prilazim mu. On u odbranu uzima kuče. U očima mržnja.

Tog maglovitog jutra, 25. januara 1991. u Glini, nastaju stihovi:

Priđoh mu malo bliže
sebi ga htedoh uzeti,
on samo prigrli kucu
i pogledom mi zapreti.

Prezreno gleda u mene,
pogledom kao da se čudi:
Zar u nečoveštvu ovom
još ima ljudi?

Tog maglovitog jutra shvatio sam da sam zalutao u životu. Zašto sam ovde – pitao sam se. Zašto sam ovde – ako sve ima razlog?"

Zalutao sam u vojsku – zbog sirotinje

Slobodan nervozno lista knjigu, kao da nešto traži, u stvari pribira misli... smiruje dušu, a onda me šeretski pogleda:
„Znate, ja sam zalutao u vojsku – zbog sirotinje. U ono vreme, kada siromašan mladić ode na vojnu akademiju stiče mnoge privilegije, dobar životni standard, kulturu. Roditelji su me poslali. A ja sam želeo da se bavim književnošću, da ne izlazim iz biblioteke, da pišem romane...“

Zabranio bih rat

„Vojni zanat je najsurovija delatnost. Da li je ponos biti vojnik? Naš srpski etnos slavi Smrt a ne Život. Rađaju se deca – Srbi kažu: „Jedno za plug, drugo za pušku.“ Ili: „Časno je poginuti“, „Bolje grob nego rob“. Ti recidivi prošlosti nas prate i danas. „Svi ćemo do zadnjeg izginuti za Srbiju“. Pa, kome onda Srbija! „Hrabra majka suzu nije pustila“. Ne! Hrabra majka sada plače... Ukinuo bih vojsku, zabranio rat. Posle svega što sam preživeo, verujem samo u hrabro srce da iznedri toplu ljudsku reč i oštrinu uma koja će da saseče nepravdu i zlo.

Pitam se i danas da li sam nekom ubio sina. Pucao sam. Video sam cev i vatru. Lica nisam video. Ni oni moje lice... Gde su nam bila srca?

U Banjaluci, 2. maja 1995. na cesti, u koloni izbeglica ugledah moju suprugu Miru, kćerku Slobodanku i Srnu. Prilazim im kao u snu. Grlim ih i plačem... A vojnik Slobodan Perić nikada nije plakao! I još jednom Vam kažem: zabranio bih rat.“

Stradanje je ranjena duša

Slobodan odlaže knjigu pesama „Ranjene duše“. Gleda u prazne ruke. Na licu grč.
„Imam orah na Kordunu. Kada se sestra odande nedavno vratila, kaže mi: „Orah se suši“. A ja njoj: „On za mnom tuguje“.

Ne žalim za izgubljenom imovinom. I ne treba mi. Nemam ni kola. Sve je ostalo u Slavoniji. Baš sve... i albumi sa dečjim fotografijama. U Pazovu sam došao sa krvavom uniformom i mojom pesmaricom...Stradanje nije gubitak imovine. Stradanje je ranjena duša. Kada se čitavom narodu rani duša – to je masovna patnja.“


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, januar 2007.

петак, 6. март 2009.

JELA

Feljton

STRADALNICI (3)


„Nomen est omen“ („Ime je znamenje“), stara je latinska izreka. Ime je sudbina, naslov životnog scenarija koji nam neko piše. Što je scenario lošiji po nas – postajemo bolji, čvršći, postojaniji.

I visoka je kao jela, i „evergrin“, i veoma lepa i u šestoj deceniji, graciozna, dostojanstvena.
Ne voli da priča o tome da je izbeglica, da je ovde ne prihvataju, ne podnose njen naglasak, da joj zavide.

Živi u blizini moje kuće, na visokoj obali Dunava zvanoj Đervin. Često uveče na obali, zagledane u daleke svetiljke Beograda, dugo pričamo. Za vreme bombardovanja, kada je cela Srbija bila u mraku, mi smo sa komšijama na mesečini pričali viceve. Jela nas je bodrila:
„More, sve treba okrenuti na šalu. U Sarajevu smo za vreme rata iz svake situacije izlazili sa nekim vicem. Sve može da se gleda sa dve strane. Da sam u životu bila okrenuta ka crnoj strani, ne bi ni ja ni moja deca opstali.“

Uskrs za vreme bombardovanja bio je tužan. Hladan, oblačan aprilski dan ličio je na jesen. Uz grejalicu, u kotlarnici u podrumu kuće čitala sam. Evo Jele. Donela mi je jaje i „da se pitamo“, kako ona kaže.
„Lepo si se smestila“, kaže razgledajuću po kotlarnici. Unesi tu televizor i frižider. Možeš i radio. Videćeš, biće ti lepo... Tako smo mi u Sarajevu. Baš te briga – nek’ gruvaju! Ti gledaj šta se dešava na televiziji.“
Na to sam mogla samo da se smejem. „Smej se ti, smej! Ne znaš ti šta je život... Kada pre neki dan nije bilo vode – toga sam se uplašila. Kakve bombe! Ne gađaju oni nas. Znaju oni šta će da pogode. U Sarajevu smo oguglali na granatiranje. Strah te uhvati kada je kanister za vodu prazan ...

Nas četiri smo rešile da ostanemo gde smo – pa šta bude. Ali, kada vidiš da je život „o koncu“ bežiš kao i svi drugi. Zgrabile smo u najlon kese ono što smo u tom paničnom trenutku mislile da je najvažnije. A šta bi žensko strpalo! Ćerkama su bile važne kasete i albumi sa slikama; majci, koja je bila najpribranija, nešto hrane - sigurno zbog dece, a ja sam strpala čistih gaća i majica.

Bio je avgust, vrućina. Znojiš se. Putujemo danima – ne znaš ni kuda, ni gde. Neoprana, smrdela sam. Gaće sam "potrošila", a nemam ništa čisto ni na sebe da obučem. Imaš samo go život i najlon kesu sa prljavim vešom.

Stigli smo u Srbiju, pa najzad u Beograd. Bilo je jutro. Čekamo autobus za naselje gde imamo rođake... Znaš, zavist je jedan od smrtnih grehova, kao i gordost, ljubomora. To me je moja baba naučila. Šta imaš, govorila je, budi zadovoljna. Ne meri se sa drugima. A ja sam to jutro bila velika grešnica. Očaj me je razdirao, a zavist stvarala mržnju. Gledam u prozore zgrada. Zamišljam kako ljudi ustaju, piju kafu, tuširaju se... Gledam žene koje prolaze. Lepe, čiste. Gledam im letnju odeću, modernu, lepu. Idu na posao. Zavidim im i mrzim sve. Mrzim „one tamo“, mrzim njega koji je kada je bilo najteže otišao od nas. Mrzim samu sebe, prljavu, smrdljivu, i što idemo u kuću gde će nas iz sažaljenja ili neke moralne obaveze primiti. Pogledam majku i ćerke. Stisle svoje najlon kese i žmirkaju sanjivo, odsutnog pogleda. Sunce je obasjavalo njihovu čistotu. Pošle su mi suze a srce mi je zatreperilo od iznenadne radosti. Pa, mi smo žive, šapnula mi je ona prava Jela u meni.“

Jela danas ima novu, prelepu kuću. Kada prijateljima pokazuje ukusno opremljen prostor oplemenjen slikama svoje ćerke, sa ponosom otvara kupatilo: „Ovo je moj hram.“


Nadica Janić

"Pazovačke novine", decembar 2006.