субота, 3. мај 2008.

OPOMENA

Priče iz Usnulog grada (10)


Sahranjena je jedna devojčica. Imala je sedamnaest godina. Umrla je na pragu proleća.

U očima devojčica koje su mi saopštile smrt svoje drugarice, videla sam užas, strah i tugu - istovremeno: najsuroviji osećaj koji prati saznanje o Smrti. Videla sam opomenu Života.

U malom mestu sve se brzo sazna, glasine se šire - oduzima se, dodaje se... Istina dobija novo lice, a pamti se onoliko dugo koliko nas tema priče dotakne.

"Bila je divna devojčica", govore. "Bila je nekako odsutna. Bila je..."

Da li je važno šta je bila? Sve devojčice su divne. Sve devojčice su srećne. I treba da su srećne u spoznaji lepote prve ljubavi, punoće ženstvenosti i putenosti.

Opsednuta demonom ovog vremena, podlegla iskušenju bekstva u lažni raj, jedna devojčica se jednog martovskog jutra, u tuđoj kući, u tuđoj postelji, nije probudila.

Želela je više od sreće.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", mart - april 2006.

петак, 2. мај 2008.

RUŽA

Priče iz Usnulog grada (9)


Tetka Ruža i teča Raja su pola veka živeli u najlepšem braku za koji sam znala. Ljubav u njihovom domu je bila vidljiva u svemu. Živeli su za sklad, mir i lepotu koja jedino iz ljubavi proističe.

Tetka se razbolela. Teško. Obilazila sam ih, a oni su imali snage i ljubavi prema meni da me dočekaju s posluženjem, uredni, dostojanstveni. Tetka bi ustala iz postelje i u fotelji, u dugoj haljini od svile, čekala posetu. Teča - u odelu, dremljiv, na kauču. Prigušena svetlost. Prostor ispunjen slikama, knjigama i njima dragim predmetima.

Tetka je umrla tiho, dostojanstveno, kako je i živela. Ali za teču, ona je bila tu, pored njega. Jedino umor u pogledu i glasu je odavao duboku tugu koja se pritajila.

Često ga nisam nalazila kod kuće. «Imam veliku obavezu, sređujem nešto!», skoro ljutito bi objašnjavao svoje duge izlaske u grad. «Vidimo se na četrdeset dana mojoj Ruži, dotle nemoj dolaziti.»

Došla sam u zakazano vreme i malobrojna rodbina se okupila u starinskoj kući. To više nije bila ista kuća. Okupana svetlošću sveća, puna cveća. Gostinjska soba ispražnjena, sveže okrečena. Samo nekoliko slika i postavljen sto.

Sela sam pored teče i nisam mogla ni u koga da pogledam. Shvatila sam zašto je odlazio u grad.

Svileni stolnjak, zlatni escajg i tanjiri od prozirnog porcelana sa oslikanom ružom. Elegantan kelner počeo je da služi. Pogledala sam teču. To više nije bio on.

Kelner sipa zlatnu supu na crvenu ružu.

«Hvala, meni nemojte sipati», tiho reče teča kelneru.

Pogledao me je.
«Ona više nije ovde», šapnuo mi je i sagnuo glavu, a suze su, kao rosa, niz zemljano lice padale na crvenu ružu u porcelanskom tanjiru.

Posle nekoliko dana umro je i teča Raja.


Nadica Janić

"Pazovačko ogledalo", jul 2006.

OČI BOJE NADE

Priče iz Usnulog grada (8)


Na velikom imanju, u vili pored Dunava, živi mladić sa najlepšim osmehom. Ima oči boje neba ili mora, oči boje slobode...ili nade.
Ime mu je Dejan, ali on ne može da ga izgovori.

Mladić plavih očiju u invalidskim kolicima provodi svoj život. On ne može svoje misli i tajne želje da iskaže u dnevniku, on ne može... mnogo toga ne može.

Mladić plavih očiju uspeo je da upozna lepotu čitanja. Reč – iz koje je sve postalo – za njega je postala – sve. Ali reči su u njemu. Ono što bi nam on rekao rasteralo bi našu bezrazložnu patnju. Njegove reči, da imaju snagu zvuka, prodrle bi u naša čula kao muzika sfera i probudile osećaj blaženstva postojanja.

Mladić plavih očiju ima večiti osmeh na licu. Uvek drugačiji. Ima nekada i tužan osmeh – ali je osmeh...

U zenicama njegovih očiju videla sam dubinu života, tačku koja nas privlači i koja nas odbija, tačku smisla i besmisla postojanja, tačku ka kojoj svi idemo – dok u nju ne utonemo.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", avgust 2005.

LARA

Priče iz Usnulog grada (7)


Već dugi niz godina, na Badnje veče je nalazila izgovor da vrlo rano ode u postelju. Ritual nije menjala. Čitala je isto poglavlje romana «Doktor Živago» i slušala istu melodiju «Večernji zvon».

Na Badnje veče verovala je u ljubav više nego drugih večeri, mnogo više, onoliko koliko joj je sa godinama nedostajala. Iz sećanja nije mogla ništa da izbriše – a želela je; iz sećanja nije mogla ništa da oživi – a želela je. Prihvatila je to, i – počela da živi tuđe živote.

Na Badnje veče mogla je da bude samo Lara. Zamišljala je snegom zavejan dvorac. Ispod krznenog pokrivača On je drži u krilu, ušuškanu. Tiho joj peva «Večernji zvon»... U iščekivanju sreće, za koju je verovala da postoji, ušuškala bi se u jastučiće sa nekim posebnim blaženstvom u duši. Utonula bi u san, uvek isti san, a «Večernji zvon» bi kao eho još čula.

Prostrana soba, skromna. Odsjaji vatre po zidu. Uvek je u istoj haljini, dugoj, od somota. Sedi pored njega. Ne vidi ga, samo ga čuje. Miriše na lavandu i priča tiho. Glas mu je kao muzika. Ime joj izgovara nežno i razvučeno, mazno. Želi da mu vidi oči...

Prasak petardi. Sanjivo protresa jastučiće koji mirišu na lavandu, ponovo pušta «Večernji zvon», a u mislima pravi plan za božićni ručak .»Mora biti gotov vrlo rano, šapuće, da me sreća prati cele godine. A oči... videću mu oči...za Božić.»

Kada ne bi u to verovala – prestala bi da sanja.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", decembar - januar 2005/2006.

STV USA, januar 2020.

Srpska dijaspora, januar 2020.

DNEVNIK SNOVA I SEĆANJA

Priče iz Usnulog grada (6)



"Čežnja"
(kolaž - koža na lesonitu; 50 x 50 cm)
Autor: Nadica Janić


Na Badnje veče osećao je potrebu za osamljivanjem i nalazio je izgovor da ode u vikend kuću na obali Dunava. Vreva u gradu, euforičnost i ceremonijalnost božićnih praznika ga je zamarala i želeo je da se prepusti svojim mislima.

Već godinama je imao isti ritual. Prvo bi naložio peć, protresao jastučiće koji su mirisali na lavandu, pustio muziku, a potom, udobno ušuškan, uzimao je već požutelu svesku na kojoj je pisalo «Dnevnik snova i sećanja». Nije ga često pisao zato što nije želeo mnogo toga da se seća; a nije često ni sanjao. Sadašnjost mu je bila nezanimljiva, a i tu dimenziju vremena nije priznavao. Budućnost je izjednačavao sa snovima koje je beležio samo iz jednog razloga: da pronikne u tajnu uvek istog sna, u stvari detalja tog sna.

Slušao je melodiju «Večernji zvon» i posmatrao odsjaj vatre po zidu. Sećanja su navirala. Obuzimalo ga je neko blaženstvo i neosetno je utonuo u san. Pored njega sedi Ona, u istoj haljini, dugoj, od somota. Govori tiho. Glas joj zvuči kao muzika. Ime mu izgovara meko, mazno. Približio joj se. Miriše na lavandu...

Rasanilo ga je pucketanje vatre u peći. «Zašto joj nikada ne vidim oči?», šaputao je. San je pretvorio u sećanje i počeo da piše:
«Posle filma «Doktor Živago», koga smo gledali u kinoteci, pozvala me je u svoju kuću na Badnje veče. To veče, u dugoj haljini od somota, u odsjaju vatre, bila je najlepša... Pustila je melodiju «Večernji zvon». Dolivala mi je crno vino i male mirišljave božićne kolačiće stavljala u usta. Nežnim prstima je brilasa šećer sa mojih usana. Ćutala je, a ja sam pričao, pričao... Samo me je gledala duboko u oči i ponekad bih primetio čudne iskrice u njenim zenicama...»

Ujutro je već bio u njenoj kući. Obasjana svetlošću, mirisala je na supu i česnicu.

«Rano ćemo ručati, a onda zajedno idemo u vikendicu», tiho i mazno joj je predložio, zagledan duboko u njene oči.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", decembar - januar 2005/2006.

STV USA, januar 2020.

Srpska dijaspora, januar 2020.


BELI ŠAL

Priče iz Usnulog grada (5)


Nađa je živela u naizgled srećnom braku. Bila je ćutljiva i uvek zamišljena, zagledana u nešto nestvarno.

Imala je neobičan hobi. Uživala je u dodiru vune, u njenom mirisu posle pranja u «Nili», u toplini koju je osećala kada ispleteni šal prisloni na obraz.

Njeni šalovi su uvek bili «klot», vazdušasti, meki. Poklanjala ih je ili parala, pa ponovo plela. Uplitala je u njih svoje misli koje su se sa svakom petljom vraćale iz davne zimske noći kada je nebo trepnulo i jedna zvezda zauvek nestala.

Imala je dvadeset godina. On – mnogo više. Posle izlaska u pozorište dopratio bi je do kuće. Uvek su se dugo rastajali, kao da je zauvek, zagledani duboko u oči, sa isprepletenim prstima na njegovim grudima.

«Hladno mi je», šapnula je drhtavo i za tren se našla ušuškana ispod njegovog «grombi» kaputa. Lice joj je utonulo u meki, mirišljavi, beli šal. Pripijena, slušala je otkucaje njegovog srca i osetila neizrecivu sreću i toplinu u duši. Poželela je da taj trenutak večito traje.

Od Nekog prizvana, podigla je glavu. Nebo je trepnulo i jedna zvezda je padala. On je imao zatvorene oči i čudan grč na licu...

Dok je prislanjala beli šal na obraz, uvek se pitala: Da je i on video zvezdu koja pada, možda bi sve drugačije bilo.

U istom gradu, u domu za stare, penzionisani profesor, gospodin Milan, uvek je nosio beli šal. Ceo život proživeo je sam, sa svojim snom. Ovog proleća, Nađa je dobila poziv iz doma da preuzme njegove stvari, njoj upućene: kartonsku kutiju sa neposlatim pismima, njenu uramljenu fotografiju i beli vuneni šal...

Zauvek je odložila pletaće igle i belo pletivo. Večeri je provodila pored prozora zagledana u krošnju breze. U ehu večernjih zvona, kada se zvuk i poslednji treptaji svetlosti pretvaraju u večnost, prepoznavala je otkucaje njegovog srca.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", jul - avgust 2006.

POSLEDNJA ŠETNJA

Priče iz Usnulog grada (4)


Već duže vreme gospodin Milan, penzionisani profesor, primećivao je da se oko njega dešavaju neke čudne promene. «Tako nikada nije bilo», ponavljao je u sebi i tragao za uzrocima tih promena, ali bezuspešno. Na primer: dan je postao kratak, a noć mnogo duža. Gledao je na sat, pogotovu noću. Sve je bilo u redu, ali, noći nikada kraja.

Svaki dan je odlazio u centar grada. Oblačio je odelo za šetnju ili odelo za izlazak u pozorište i isčuđavao se. Pantalone su postajale sve duže, a sakoi širi. Što je najgore – ulice su postale mnogo duže. Proveravao je sve. Zgrade su tu, raskrsnice na broju, ali kraj ulice je postajao sve dalji. Nikad stići.

Gospodin Milan je živeo u istoj kući gde su ceo svoj život proživeli i njegovi roditelji. U njoj se rodio, oženio, podizao sina. Supruga mu je umrla mlada, kada je sin imao tri godine. Posvetio se profesiji i svom sinu. Posle završenih studija arhitekture, sin je otišao u Ameriku. A godine su prolazile... Odlazak u penziju i - u samoću. Trudio se da živi urednim i zdravim životom ne bi li doživeo povratak sina i unučadi.

Kada bi se posle redovne šetnje vraćao kući, primećivao je neke neobične pojave. Kuća nije uvek bila u istoj ulici. Primetivši to, nosio je svoju adresu u džepu, pa bi kuću taksista pronašao. A i u kući se dešavalo nešto čudno. Sobe su postale tesne, tavanice niže, teško je disao. Imao je potrebu da beži iz tog prostora koji mu je budio strašnu slutnju.

Odlazio je sve ređe u pozorište, bioskop ili u restoran. Očekivao je da će nekog poznatog sresti, da će mu neko pružiti ruku i pozvati ga na kafu... Ničiji pogled, već davno, nije se zaustavio na njemu.

Nekada je odlazio kod prijatelja, sada upokojenih. Ipak, samoća mu je postala nekako prirodna. Navikao se. Sin se povremeno javljao telefonom i te trenutke radosti delio je, u mislima, sa svojom prijateljicom iz davnih dana, sa Nađom, koja mu je podarila trenutke najčistije ljubavi i nežnosti. Njena uramljena fotografija mu je bila jedino društvo, a pored nje je bila zatvorena kartonska kutija sa prorezom i ispisanom njenom adresom. Pisao joj je pisma i ubacivao u «poštu». Pisao joj je o svojoj patnji, pisao joj je i pesme, pisao joj je i o promenama koje uočava ...Otvarao je dušu i sve iz nje «zatvarao» u koverat, sa olakšanjem. «Saznaće jednom, i oprostiće mi», šaputao je dok je ubacivao pismo u «poštu», i osećao je neku blagost i sreću u srcu.
Sve bi bilo u redu, da oko njega nisu nastajale te čudne promene. Najčudnija stvar se desila jednog prolećnog dana. Taksista ga je dopratio do vrata kuće. Kuća otvorena. U fotelji sedi mlad gospodin koji mu se učini poznat.

«Sve sam sredio, samo da se spakuješ», umesto pozdrava, nervoznim glasom reče mladi gospodin.

«Ali, ko ste Vi, molim Vas?», uplašeno upita stari gospodin mladog nepoznatog muškarca.

«Zato i ideš tamo!», hladno, više za sebe, odgovori elegantan mladi gospodin.

Iz luksuznih kola gospodin Milan je detinjim pogledom radoznalo posmatrao odnekud poznate ulice koje su tako brzo izmicale. U krilu je stiskao zatvorenu kartonsku kutiju sa prorezom i uramljenu fotografiju. Pri pakovanju, mladi gospodin je ipak popustio:

«Drži ovo! Neću da grešim dušu.»

U dugim noćima, u domu za stare, gospodin Milan je budan sanjao prolećni dan kada ga je jedan lep, mlad gospodin, koji reče da je njegov sin, kolima prošetao kroz grad. Ničega se više nije sećao o čemu bi sanjao.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", septembar 2006.

IZA DUGE

Priče iz Usnulog grada (3)


Imao je oči srne i pogled poput dodira somota, setan glas i tajnu u osmehu. Imala je svetlost u očima i pogled ranjene ptice. Mirisala je na vetar i skrivala vatru u kosi. Živeli su na istoj obali reke, ali u dva vremena i na različitoj strani duge.

Verovao je da će stići do nje, mada se duga sve ređe pojavljivala i sve brže nestajala. A ona ga je čekala i u drugom svom životu, i bila sve tužnija i umornija. Zajedno su bili samo u mislima. On je znao kada je ona tužna. Ona je osećala njegove misli.

Avgustovsko veče. Spremala se oluja. Sedela je pored otvorenog prozora. Topao vetar doneo je miris slutnje... Prve kapi kiše ličile su na suze.

Ulicom užurbano nestaju koraci. Topao vetar kao čežnja. Osetio je njen miris i iznenadnu sreću. Usporio je korak. Kiša je kao eliksir klizila niz njegovo lice. Ispunjavala ga je beskrajna nada.

Nije zatvorila prozor. Kiša je padala na njeno lice i stapale se sa suzama. Znala je da to on hoda na kiši – a duga se neće pojaviti.

Bljesak munje i daleka grmljavina... Svetlost u njenim očima se ugalila.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", avgust 2005.