петак, 29. март 2013.

SUNČANI HRISTOS

... a priča teče dalje (37)


Mlado Sunce se nenadno iskrade od nas.

Kuda je otišlo, kako to i zašto
to sam dobri Bog sada može da zna.

I možda bismo ga zaboravili kao lepu slučajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascelim svojim bićem ne grejemo još

od onih davnih Njegovih zlatnih i topli dlanova.

(M. M. Dizdar)


"Sunčani Hristos"
(kolaž; 40 x 35 cm)
Autor: Nadica Janić


понедељак, 25. март 2013.

KUPALIN KULT


Duša slovenska (2)



"Kupalina noć" - Julia Kostsova

Mnogi paganski običaji Starih Slovena zadržani su pod okriljem pravoslavne religije. Prilagođeni sadašnjim uslovima, zadržali su snagu verovanja i radost obnove života. Kupalin kult i slavljenje buđenja prirode preteča je obredu svetkovine Đurđevdana.

Jedan od osnovnih elemenata Kupalinog kulta predstavljalo je obožavanje drveća, trave i cveća. Tokom svetkovine, njegov se idol postavljao pod neko posečeno drvo, ukopano u zemlju. Kod baltičkih Slovena to sveto drvo bila je breza. Žene su sedale u kola i u povorci odlazile u šumu gde su birale brezu i potom je svečano dovozile na mesto slavlja. Drvetu su ostavljale samo gornje grane, kao neku vrstu venca na vrhu. Onda su ga, isto tako svečano, ukopavale u zemlju i na njega kačile cvetne vence. Čitav ovaj ritual uvek su izvodile isključivo žene jer muškarci nisu smeli dodirivati sveto drvo. Potom se pred tom brezom obavljalo žrtvovanje klanjem petla.



"Kupalina noć " - Vladimir Golub

Najživopisniji i najtajanstveniji deo Kupalinog kulta predstavljalo je traganje za svetim magijskim travama i cvećem. U rano proleće, u zoru, na dan svetkovine Kupale - boga radosti, odlazilo se u potragu za takozvanom „Plakoune travom“ to jest „travom suzavicom“ (botanički: Salicaire). Njen koren imao je moć da ukroti nečiste sile. Čovek koji bi je pronašao trebalo je da izgovori magijske reči:

Travo suzavice! Travo suzavice!
Dugo si i mnogo plakala,
ali ništa nisi postigla. 
Neka tvoje suze ne teku širokim poljem.
Nek se tvoji jecaji ne šire plavim morem
već uteraj strah zlim dušama.
Ako ti se ne pokore, podavi ih suzama.

„Trava koja razara“ ili „razviv-trava“ (botanički: Saxifrage) brala se za dana. Bila je to biljka koja je samim svojim dodirom drobila gvožđe, srebro, bakar i sve ostalo. Ako bi pri kosidbi kosa na nju naišla, lomila se. Trebalo je naći svaku „razviv-travu“ i baciti u vodu. Pošto bi isplivala bili su sigurni da je zaista „trava koja razara“.

Postojala je i jedna bezimena trava koja je posedovala još čudesniju moć. Onaj koji bi je ubrao, mogao je da pogodi misli drugog čoveka.

Istinska Kupalina sveta trava bila je paprat jer je ona, prema slovenskim legendama, cvetala samo jednom godišnje i to baš na Kupalinu noć. Taj cvet raspolagao je neograničenom moći. Pred onim koga bi poslužila sreća da ga ubere, klanjali su se kraljevi i najveći moćnici. On je pobeđivao demone i mogao je otkriti gde se krije blago pa su mu tako bile dostupne najveće riznice sveta kao i najlepše žene.



"Tri devojke" - Jelena Kolarski
(1983. ulje na platnu; 46 x 37 cm)

Prema slovenskim legendama, u proleće, u Kupalinoj noći cveta paprat, Kupalina sveta trava. „Vatreni cvet“ paprati ljubomorno su čuvali demoni. Ko bi poželeo da ga ubere morao je otići u šumu pre ponoći i uhvatiti trenutak kad se magični cvet rascvetava. Njegov pupoljak peo se uz biljku kao živo biće, stizao do vrha tačno u ponoć i rascvetavao se uz prasak, a cvet je bio toliko blistav i sjajan da je mogao zaseniti sve oko sebe. Junak koji je želeo da ga se domogne, morao je iskopati rov oko biljke i u njemu strpljivo sačekati. Pritom nije smeo gledati čudovišta u koja su se pretvarali demoni ne bi li ga zastrašili, niti odgovarati glasovima koji su mu se obraćali. Ako bi to učinio, bio bi izgubljen.

U Kupalinoj noći drveće je dobijalo moć da se oslobađa iz zemlje, da se kreće i da između sebe razgovara na svom tajanstvenom jeziku. Jedino onaj koji bi ubrao Kupalin cvet, „vatreni cvet“, mogao je da razume taj govor.


Literatura:

Feliks Giran, Žoel Šmit - MITOVI I MITOLOGIJA


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva  STV USA  Stari sajt

 
STV USA Novi sajt 2022.

Objavljeno:

Veštičja revija br. 21/2018.

четвртак, 21. март 2013.

SLOVENSKI BOGOVI PROLEĆA


Duša slovenska (1) 



Slovenska svetkovina obnove života

Pošto nije raspolagao snagom da tajanstvene sile prirode ukroti, stari Sloven je nastojao da ih bar ublaži. Njihovo misteriozno i kobno delovanje potčinjavao je drugim silama oličenim u brojnim božanstvima, kojima je naselio oblake, zemlju, šume, vode, njivu, štalu i kuću u kojoj je boravio sa svojom porodicom. U takvim uslovima postepeno je nastala jedna izrazito rustična mitologija zajednička svim slovenskim narodima i saobrazna primitivnim uslovima u kojima su živeli.

I pre no što se u potpunosti razvila, hrišćanstvo je počelo proganjati slovensku pagansku mitologiju i ugušilo je gotovo u zametku. Njegovom pobedom nestala su velika božanstva, ali su dii minoris, mala božanstva, uspela da prežive pogrom te su tako slovenski narodi, pod okriljem hrišćanstva, sačuvali veliki broj paganskih verovanja. Njihov duhovni i materijalni svet i danas naseljava mnoštvo malih bogova i boginja – „dobrih“ i „zlih“ duhova.



"Jarilo" - Maksim Suharev

U slovenskoj mitologiji posebno su zanimljivi i živopisni bogovi proleća i radosti – Jarilo i Kupala. Poreklo imena Jarilo neki su pokušavali da objasne transkripcijom grčke reči Eros i Erilo. Ako bi se ovakvo tumačenje prihvatilo, ono bi znatno pojednostavilo mitološka istraživanja o ovom božanstvu, jer je ono doista predstavljalo i boga telesne ljubavi. Jarilo, međutim, pre potiče od prideva jari, koji znači vatren, strasni, neobuzdani, a pored toga, postoji i reč jarovoj, koja označava pšenicu posejanu u proleće, za razliku od one koja se seje u jesen i naziva ozimoj. To pokazuje da se za ime Jarila vezivao pojam telesne ljubavi i prolećnog obnavljanja. 



Ritual posvećen slovenskim bogovima Jarilu i Kupali

Kult Jarila je mnogo vekova nakon paganske ere ostao u toj meri raširen i uvrežen da su se krajem XVIII veka preduzimale veoma oštre mere protiv upražnjavanja „satanske zabave“ koja je trajala i po nekoliko dana.

Beloruske narodne legende sačuvale su veoma živopisnu sliku o tom bogu. Mlad i lep, u belom ogrtaču, Jarilo jezdi na svom belcu. Na glavi mu je venac od poljskog cveća, u levoj ruci drži snop žita i bosonog je.

Tokom hrišćanske epohe, paganski obred posvećen Jarilu i narodne svetkovine priređivane u njegovu čast obeležavala su dva događaja. Budući da je istovremeno bio bog proleća i plodnosti, Jarilo je u nekim slovenskim krajevima bio slavljen u vreme prve prolećne setve. U XIX veku, još uvek, u Belorusiji mlade seljanke bi se okupile, izabrale najlepšu, obukle je u bele Jarilove haljine, okitile cvećem i postavile na belog konja. Oko nje bi onda, i same ovenčane svežim cvećem, raširile kolo – „horovode“ (čudan slovenski izdanak antičkog hora) i zaigrale. Praznik se slavio na tek zasejanim poljima, u prisustvu staraca i starica iz sela. Na kraju bi „horovode“ devojaka gromko zapevao pesmu koja je slavila dobra dela ovoga boga:

Tamo gde on stupi nogom
Žito raste kao gora;
Tamo gde on baci pogled svoj,
Klasje zri...

Tokom leta, obavljao se obred Jarilove „sahrane“. Taj svečani čin, veoma rasprostranjen među Istočnim i Zapadnim Slovenima, a naročito među Rusima, odolevao je vekovima i uspeo da se suprostavi svim hrišćanskim zabranama. Na taj praznik, muškarci, žene i devojke okupili bi se da zajedno jedu, piju i igraju. Kada bi zašlo sunce, na mesto slavlja donosio se Jarilov idol od slame, koji je predstavljao mrtvog boga. Žene, omamljene vinom i igrom, prilazile su mu i naricale. „Umro je! Umro je!“ Onda bi mu prišli muškarci, uzeli ga u ruke, prodrmali i uzvikivali: „Jeste, žene ne lažu! Poznaju ga one dobro, znaju da je slađi i od samog meda!“ Naricanja i molitve potrajali bi još neko vreme, nakon čega bi se idol, u pratnji žena, odnosio do mesta gde se sahranjivao, a učesnici svetkovine bi se ponovo vratili jelu, piću i igri.



"Kupalina noć " - E. Kurbala

Isto kao i Jarilo i Kupala je bio bog prolećne radosti i kult obnove života. Njegovo ime istog je korena kao i glagol kupati se, što objašnjava zašto su se ljudi za vreme Kupalinih praznika, koji su padali u junu, kupali u rekama i prali Kupalinom rosom sakupljenom tokom praznične noći. Obožavanje vode i verovanje u njenu tajanstvenu moć predstavlja jedan od elemenata Kupalinog kulta. 

To verovanje bilo je opšterasprostranjeno kod paganskih Slovena. U njihovim narodnim legendama često se govori o „mrtvoj“ i „živoj vodi“, koje poseduju čudotvorne moći. Kada junak, u legendi, nastrada od neprijateljskog mača i njegovo raskomadano mrtvo telo ostane da leži na zemlji, dolazi vila i poškropi ga „mrtvom vodom“ pa tako rasute delove sastavi, a potom poprskavši ga „živom vodom“ vraća u život.

Isto tako, stari Sloveni su veoma poštovali i svete izvore i pored njih često podizali molitvena i žrtvena mesta. U nekim krajevima, sve do kraja XIX veka, sačuvao se čudan običaj traženja „milosti od vode“. Osoba koja bi, želeći da se izleči od kakve bolesti, došla da zatraži njenu milost, trebalo je da u vodu baci komad hleba, da joj se duboko pokloni i tri puta izgovori:
„Prilazim ti, majčice vodice, pognute glave i ponizan. Smiluj mi se; smilujte mi se i vi, njeni preci i praoci!“

S Kupalinim kultom tesno je bilo povezano obožavanje vode, kupanje, kvašenje, bacanje buketa cveća u vodu... ali ništa manje nije bilo ni obožavanje vatre. Svete vatre, koje su se palile u noći kada se slavio Kupala, imale su pročišćavajuću moć: poklonici kulta obrazovali bi oko vatri „horovode“ i preskakali ih.

O praznicima Kupale, čak i nakon zvaničnog kraja paganske epohe, srećemo njegove idole načinjene od slame, odevene u ženske haljine i ukrašene trakama, ogrlicama i sličnim predmetima. U nekim krajevima slamnati idol je dobijao i drvene ruke, o koje su se kačili cvetni venci i razni ženski ukrasi. Po zalasku sunca, povorka bi odnosila idol do neke reke, gde bi ga bacali u vodu, ili do svetog plamena, u kome je spaljivan. Paganski Srbi, nisu idol bacali u reku, već su ga samo potapali u nju. 


Literatura: 

Feliks Giran, Žoel Šmit: MITOVI I MITOLOGIJA


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva  STV USA Stari sajt

Veza: STV USA Novi sajt


петак, 15. март 2013.

SVETLOPIS

... a priča teče dalje (38)



Fotografija deda Vlaje u pocepanom vunenom džemperu kako grli svog ovna Bekana dotakla je mnoga srca na Fejsbuku. Milija Dikić, umetnički fotograf iz Sevojna, ispisivao je svetlošću priču o ljubavi između čoveka i životinje, o samoći i sreći, o siromaštvu i ponosu. 

Veza: STV USA (Stari sajt) - Foto reportaža SVETLOPIS  

Foto: Milija Dikić
Tekst: Nadica Janić
Urednik: Veroljub Milošević