четвртак, 29. октобар 2009.

PONOS

Reportaža

LJUDI PORED NAS (13)


Strah i nesigurnost je bila u pogledu Milovana Bate Mevželja kada smo započeli razgovor u njegovom domu u Novim Banovcima.
„Šta ima da se piše o mojoj porodici? Nisam ja socijalni slučaj. Što mi neko iz ove vlasti nije zakucao na vrata, a toliko pričaju o beloj kugi. Moje petoro dece su moja briga i moj ponos. Ali, oni će trebati i ovoj zemlji“, povišenim tonom kaže Bata.

Blag osmeh supruge Branke kao opomena ga je odobrovoljio. Deca su se igrala pored nas: šestogodišnje bliznakinje Marijana i Marina, petogodišnji Mario i jednogodišnji blizanci Mirjana i Mateo. Vesela, napredna, lepa deca.

„Pošto sam babica, sa Mariom sam se porodila sama u kući, ali to iskustvo mi nije pomoglo kod poslednjeg porođaja. Završila sam u bolnici sa carskim rezom i teškim komplikacijama. Rađanje je najteže i najlepše što žena uradi u životu... Žalim što ne radim kao babica. Ne verujem da ću ikada i raditi jer sam invalid. Podizanje naše dece je sada moj posao. Nije lako. Moj odmor je samo malo sna. Ne sećam se kada sam celu noć prespavala“, priča Branka.

Kao da se pravda, Bata dodaje:
„Nismo planirali toliko dece. Valjda je Bog tako odlučio. Iz prvog braka imam još dva sina. Oni su odrasli ljudi i žive u inostranstvu. Nisam ih video i čuo šest godina. Nema dana da ih se ne setim i boli me što nisu imali razumevanje za moje odluke u životu.“

Društvena događanja proteklih deset godina oboje nose kao pečat na svojim životima. Ali, u najvećim nevoljama rađala su se deca. I dalje su nevenčani, odbačeni od najbližih, prepušteni svojoj sudbini.

„Najvažnije je da čovek živi po svojoj meri, da bude zadovoljan i da u teškim periodima života ne izgubi ponos – nastavlja Bata. Znam ljude koji su bogati a nezadovoljni. I nikada im nije dosta para... Mi ni od koga ništa ne tražimo. Dok imam ruke i dok me zdravlje služi, brinuću o našoj deci i o mojoj ženi. Povremeno radim kao taksista, a u sezoni kao zidar. Gajimo koze, zečeve, kokoške... Nismo gladni. Komšinica Marica i kuma Ivka mnogo vole našu decu i nema dana da im nešto ne donesu. Snađemo se za odeću, ali oko struje i drugih komunalija imamo problema.“

Posmatrajući kako Branka daje flašice mleka Mirjani i Mateu, zamislila sam sliku petoro odrasle dece za stolom. Nametlo se pitanje: „Kako gledate u budućnost. Deca rastu, potrebe se umnožavaju?“

„Najvažnije je da deca budu zdrava i pametna. Sve probleme ćemo rešavati zajedno. Već sa šest godina ćerke imaju svoje obaveze. Vaspitavaću ih da budu odgovorni za svoj život“, odgovara Bata.

„I ja sam optimista – kaže Branka. Valjda zato što u Bati vidim oslonac u životu. Hrabrio me je kada mi je bilo najteže. Uvek mi pomogne kada ima vremena. Pre odlaska na posao uradi najteže poslove. Uveče mi pomogne oko dece... Na desnoj ruci sam imala tešku operaciju. Invalid sam. A tek mi je 36 godina. Moj muž je od mene stariji 13 godina. Od rada i problema već smo ostarili. Uveče jedva čekamo da deca zaspe. Ni ne mislim o budućnosti. Šta će biti? Ceo život mi je iznenađenje... Ipak, srećna sam. Lepo je imati decu. Ona su naše bogatstvo“.

Život, kao i svaka istina, ima dva lica čiji izgled zavisi iz kog ugla gledamo. Izlazeći iz kuće porodice Mevželj, odlučila sam da ponesem utiske o njihovom životu kao lepom i radosnom koji nadvisuje vrednosti ovog potrošačkog i otuđenog društva u kome je mera svih stvari novac.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, maj 2005.

четвртак, 22. октобар 2009.

LJUDI SA DVA SRCA

Reportaža

LJUDI PORED NAS (12)


Ciganin nije ni beo ni crn.
Ciganin je svako ko ima dva srca.
Jedno - da ga ubiješ u srce.
Drugo – da mu ga pojedeš sa usta.

(Miroslav Antić „Garavi sokak“)

Romi su narod koji je zadovoljan sa malim. Snalažljivi, znaju da se raduju, da vole... Njihovo bogatstvo je lepota ciganske duše.

Nada i Sava Jovanović često na svom traktoru polako krstare ulicama Novih Banovaca i povremeno oglašavaju: „Kupujemooo, starooo gvožđeee, akumulatoriii...“

Nada (47 g.) je iz Krčedina. Ima 4 razreda osnovne škole. Kaže da nema nikog svog rođenog. Ima samo Savu i njegovu decu i unučad. Savi je umrla žena, njoj muž i devetomesečna beba.
Sava (49 g.) je iz Stare Pazove. Nepismen. Radio je 23 godine u „Lifamu“. Težak je bolesnik ali invalidska komisija ga smatra sposobnim za rad. Na birou je. Žive u svojoj kući u Staroj Pazovi. Ljudi sa margine života kojima je najvažnije imati ljudsko dostojanstvo.

„Od materijalnog dodatka iz Centra za socijalni rad, koji je za mene i Savu 2700 dinara, platim struju, dodam na ostatak 10 dinara i kupim kutiju cigara... da mi u duši bude lakše. I od čega da živimo! Ako čekam podne da uzmem veknu leba i ručak u narodnoj kuhinji, ode mi dan. Mi rano ujutru krećemo sa prikolicom i do mraka, po celoj opštini, sakupljamo staro gvožđe. Nekada se prazni vraćamo kući, nekada puna prikolica. Onda sam srećna. Kada prodamo gvožđe prvo kupim deci nešto lepo za obući i šta treba za školu i obdanište...

Ja jesam Ciganka, ali neću da živim romski. Mi ne krademo, ne prosimo. Imamo kupatilo, čisti smo. Nikada se ne ponižavamo, ne molimo... Sava je četiri puta bio operisan. Centar za socijalni rad mi je dao novčanu pomoć kada se Sava vratio iz bolnice... A ljudi! Daju neki. Nisu ni svi prsti na ruci jednaki a kamoli ljudi“, kaže Nada i pali cigaretu.


Nadica Janić

"Pazovačke novine“, oktobar 2006.

четвртак, 15. октобар 2009.

CRVENI BOŽURI

Reportaža

LJUDI PORED NAS (11)


Kažu, žena drži tri stuba kuće, a u porodici Milošević iz Starih Banovaca, Milica je do nedavno držala sva četiri stuba. Potpora su bili deca i muž, a temelj ljubav.

Kada su došli sa Kosova u Stare Banovce, davne 1983. godine, počeli su novi život bez ičega. Sin i kćerka su im bili sve. Mirko, građevinski tehničar, otišao je u inostranstvo da radi a Milica se posvetila deci. Mirko je povremeno dolazio kući i samo što bi se privikli, on im je ponovo nedostajao.

Za Milicu i Mirka „daleko od očiju“ nije bilo i „daleko od srca“. Razdaljina ih je spajala. Ljubav je postajala još čvršća.

Milica je odrasla u sredini gde se teško živelo. Mnogo se radilo, malo se imalo. I uvek trpelo – ćutke. Nije se menjala. Kako je satkana, tako živi... Samoću je osećala ali nije dozvoljavala da je obezvolji. Završivši kućne poslove, sa decom bi uređivala vrt iza kuće. Deca su joj kroz igru pomagala. Delila je sa njima radost ukusa prvih jagoda i uživala u lepoti crvenih božura.

Radost koju je osećala u vrtu ne napušta je ni danas. Deca su odrasla, a Mirko je sada sa njom u vrtu. Vrt nije više obična baštica sa malim plastenikom za rasad paradajza. Uz Mirkovu pomoć, plastenici su se umnožavali a potom prerasli u veliki, savremeni plastenik od 300 m2. Po opremi – na nivou holandskih. A u njemu raj.

„Milica je sada pošteđena svih fizičkih poslova“, priča Mirko šaljivim tonom. „Postala je stručnjak za hortikulturu. Koristi Internet, a na literaturi koju dobija iz inostranstva pozavideli bi joj botaničari. Ja joj koričim članke o gajenju cveća koje isecam iz mnogih časopisa. Imam tri „izdanja“... Moram da je hvalim!

Milici ne silazi osmeh sa lica. Neka rumen je obliva i podseća me na sramežljivu seosku devojčicu. I o njenim priznanjima, nagradama i zahvalnicama priča Mirko.
„Tri godine zaredom je nagrađivana za najlepše uređenu terasu. Dobila je zahvalnice Pokreta gorana Stare Pazove i mnogih ustanova za saradnju i izuzetan doprinos u očuvanju životne sredine, nagrade na izložbama cveća u Staroj Pazovi, Rumi, Beogradu. Moram da kažem da Milica ima još jednu pasiju. Pravi herbarijum. Neda da se bacaju cvetovi koji moraju da se razređuju“, hvali je Mirko.

„Kada budem počela da slikam cvećem, prvu sliku ću pokloniti mom Mirku“, najzad se osmelila Milica. „Biće to buket crvenih božura.“


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, april 2005.

субота, 10. октобар 2009.

PARALELNI SVET BRANKA OREŠČANINA

Reportaža
LJUDI PORED NAS (10)

"Pazovačke novine", oktobar 2004.
----------------------------------------------------------------------------------
09.10.2009.

OTVORENA 50. IZLOŽBA BRANKA OREŠČANINA

Sinoć je u Staroj Pazovi,u holu Pozorišne sale, u prisustvu velikog broja ljubitelja likovne umetnosti, otvorena 50. izložba slika Branka Oreščanina koji, ovom jubilarnom izložbom obeležava 60 godina života i 40 godina slikarskog rada. Izložbu je čestitajući Oreščaninu kao najplodnijem članu Udruženja likovnih umetnika Stara Pazova, otvorio predsednik Udruženja Milenko Hadžić, o slikarskom radu slavljenika govorili su istoričar umetnosti Branislava Janković, recitator i književnik Rale Damjanović, Ratko Racković i dr Savo Bojović, a u kulturnoumetničkom programu su, pored Gradskog tamburaškog orkestra učestvovali i pesnici Stevan Vidović Brica, Radivoj Prokopljević, recitatori Milan Dudić i Ljiljana Kunić Oreščanin.
Izložba će biti otvorena naredne dve nedelje.


Izvor: veb sajt RSP

Priredila: Nadica Janić

четвртак, 8. октобар 2009.

BELA GOLUBICA

Reportaža

LJUDI PORED NAS (9)


Iza sigurnog i snažnog glasa na talasima Radio Stara Pazova, iz koga prosijava izuzetna inteligencija i obrazovanje, krije se suptilna priroda krhke žene zelenih očiju i duge smeđe kose – Anđelka Mali.

Novinarstvom je počela da se bavi još u osnovnoj školi. Od osnivanja lokalnog radija u Vojki, davne 1967. godine, do danas je ostala verna ovoj medijskoj kući. Iduće godine zaokružuje 30 godina profesionalnog novinarskog staža.

Završila je jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bavi se i književnošću, i s obzirom da kaže: „Čekam da kupim kompjuter i sve to lepo sredim...“, nadam se da će nas prijatno iznenaditi.

Kreativno druženje sa Anđelkom, kao saradnik iz ULUL u njenoj emisiji „Kulturna dimenzija“, uticalo je na mene da neke životne okolnosti gledam drugim očima. Njena sugestivnost i ubedljivost prožeta je objektivnim stavom prema svakoj temi.

Emisiju „Kulturna dimenzija“ vodi 24 godine. Svakog petka od 18 do 19 časova obaveštava nas o kulturnim dešavanjima. Gosti u emisiji su poznati umetnici i kulturni poslenici. Zaslužna je za afirmaciju amaterizma i njegove uloge u lokalnoj sredini. Emisiju uvek završava rečima: „Što god radili, neka vam bude prijatno i srećno.“

Anđelka Mali svojim načinom života, odnosom prema poslu, prijateljima i familiji, potvrđuje da maksimalnim davanjem sebe kroz požrtvovanost, upornost i nepristrasnost, može da se izgradi svet oko sebe, neki mikro svet, u kome caruju kultura, lepota i prijatnost življenja.
„Sve je kultura. Svaki naš dan, svaki posao, svaki razgovor... Sve oko nas treba da doživljavamo kao stvaranje kulture ili njeno negiranje“, kaže Anđelka.

Ulaskom iz širokog vojačkog šora u prostrano dvorište Anđelkine kuće, iznenadi bajkovit prizor. Ušuškana u zelenilu i cveću spojena su dva sveta, dva vremena. Prostor koji je nekada oslikavao seoski život petvoren je u sećanje. U kolicima za čišćenje štale je aranžman raznobojnog cveća. Ispod nastrešnice za krunjenje kukuruza je pletena garnitura za sedenje. Oko kotobanje se uvijaju raskošne puzavice... Ogroman orah sigurno u proleće budi setne uspomene, ali ona to neće nikome reći. Živi sama. Vrata su uvek otvorena za rođake, prijatelje, decu...

Veranda je oaza ogromnih biljaka. Kuća uredna, kako to samo Sremica nauči od majke. Mnogi predmeti govore o izuzetnoj posvećenosti narodnoj tradiciji i etno kulturi. Na vezenom stolnjaku domaći kolači, domaći sok i vaza sa cvećem. Ljubazno nas nudi a boja i lepota sremačke leksike upotpunjuje autentičnost i toplinu sremačke kuće.

Pored knjiga i časopisa pažnju mi privlači šivaća mašina i korpa sa vunicom i započetim pletivom. Zadivljena, upitah je koliko sati ima njen dan. Pogledala me je iznenađeno, verovatno i sama zapitana.

Primetivši da sam se zagledala u njene maštovite ikebane, spontano mi otkriva:
„Znaš da sam se dvoumila kod upisa na studije! Književnost ili primenjena umetnost. Odlučila je ljubav prema knjizi a primenjena umetnost ostala je moj životni san... Ali ipak sam, na neki način, u svetu umetnosti.“

Kolekciju umetničkih slika vešto je rasporedila u sve prostorije prema funkciji prostora i motivu na slici. U spavaćoj sobi - samo jedna slika. Slika poznatog slikara Franje Sotelija, njom inspirisana i za nju urađena. Na slici bela golubica - simbol čistote i bezazlenosti, žrtve za okajanje neznanja i nemara, i knjiga na crvenoj svili - duhovnost, misaonost i sticanje znanja uzdignuti iznad hedonističke prozaičnosti i prolaznosti.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, mart-april 2006.

понедељак, 5. октобар 2009.

VINO I GITARE

Reportaža

LJUDI PORED NAS (8)


U kućici na obali Dunava zvanoj Đervin, sa koje pogled dopire do Avale i slankamenskih brda, koja inspiriše i otkriva unutrašnje vidike, Skender Kulenović je napisao svoja najbolja dela. Po njemu nosi ime najlepša ulica pored Dunava. Mnogi koji su dolazili u ovaj deo Novih Banovaca odlučili su da tu naprave svoj mali raj.

Gospodin Mirko Milovanović, penzionisani direktor osnovne škole u Novim Banovcima, sagradio je na očevom imanju u ovoj ulici vikendicu, zasadio vinograd i voćnjak i tu uživa u „trećoj mladosti“. Za vreme tihih letnjih noći sa Mirkovog imanja dopiru zvuci violina i gitara. Kao u neka davna vremena, kada su se u takozvanim salonima održavali kamerni koncerti, u kući Mirka Milovanovića okuplja se intelektualna elita naše opštine. Sve su to poznata imena uspešnih i cenjenih ljudi koji su i u poznim godinama sačuvali mladost svoje duše i kreativni zanos. Formirali su orkestar i kada se okupe, uz vino i gitare nastaje čarolija letnje noći.
„Da sam znao da je ovako lepo živeti u penziji, ne bih nikada ni radio“, često u šali kaže Mirko.

Kažu da je život onakav kakvim ga čine naše misli, a pozitivan stav prema životu upravo je usmerio životni tok ovog krepkog, vedrog, mudrog i jednostavnog čoveka. U osnovnoj školi u Novim Banovcima proveo je 41 godinu: prvo kao učitelj, zatim kao nastavnik razredne nastave, a 31 godinu kao direktor škole. Inicijator je izgradnje PU „Radost“ i bio direktor te ustave u izgradnji. Dva mandata je bio predsednik MZ Novi Banovci, dva puta odbornik u Skupštini opštine i 20 godina predsednik Aktiva direktora predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola u Staroj Pazovi. Bio je aktivan sportista u Fudbalskom klubu „Omladinac“ iz Novih Banovaca, a sada je veteran Kluba. Za svoj rad odlikovan je Ordenom zasluga za narod i dobitnik Oktobarske nagrade. Penzionisan je 2001. godine i tada počinje njegov novi život.

„Možda su mi penzionerski dani ovako lepi jer sam se u najtežem periodu penzionisao. U mom životu 2000. godina je bila najteža.To je bilo vreme pritisaka svih vrsta... Kolektiv u školi, koji je toliki niz godina bio uz mene, počeo je da se menja. Iako nisam imao želju za afirmacijom u politici i politika mi nije bila potrebna kao odskočna daska, bio sam član Socijalističke partije Srbije. Sav moj društveni rad bio je u interesu mesta u kome živim i škole kojoj sam posvetio svoju karijeru. Danas se svi pripadnici te partije svrstavaju u isti koš – zaslužni i nezaslužni, i prilepljuju iste etikete. Ne osećam se lično uvređen jer moje profesionalne i moralne kvalitete znaju ljudi sa kojima se i danas družim. To su afirmisani, časni i vredni ljudi koji i sada, u ovom smutnom vremenu, gde su mnoge vrednosti devalvirane, gaje optimizam.

Znam da se ne mogu vratiti sedamdesete kada smo za susedne zemlje bili bogata država, kada se mirno i u blagostanju živelo, ali znam da se ne može ni večito teško živeti. Duboko verujem da će moj unuk, koji sada ima 8 godina, živeti u boljem društvu. To će biti novo doba sa novim stremljenjima“, kaže Mirko.

Sadašnjim načinom života, Mirko Milovanović potvrđuje da je život onoliko lep i ispunjen koliko se potrudimo da takav bude. Na moje pitanje da li je tačno da se za starost treba pripremati ceo život, žustro je odgovorio:

„Nije starost neki posao pa da se za njega pripremamo. Pripremali se, ne pripremali se - ona dođe. Čovek je i dalje čovek. To je normalan životni period, jedino ga treba dobro osmisliti. Najgore je predati se, pasti u depresiju. Moj savet je: Živite zdravim životom, što podrazumeva i fizičke aktivnosti, i pronađite hobi koji će vas duhovno ispuniti.

Rad u vinogradu održava moju fizičku kondiciju a sviranje violine i gitare ispunjava moju dušu. Ni sa 68 godina nije kasno da se otkrivaju skriveni talenti u sebi. U šali, jedan moj kolega mi kaže: „Ti bi bolju karijeru napravio u sviranju nego u školi“.


Nadica Janić

„Pazovačke novine“, februar 2006.