среда, 18. јануар 2012.

TAJNA


... a priča teče dalje

"I ja se pitam: "Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? 
Možda je ipak ovca pojela ružu..."
Ponekad kažem sebi: "Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, dobro pazi na svoju ovcu..." Tada sam srećan. I sve zvezde se smeju umiljato.

Ponekad opet kažem sebi: "Katkada je čovek rasejan i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno..."
Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!...

Velika je to tajna. Za vas koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije ni malo svejedno da li je negde, bogzna gde, jedna ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu...

Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije?
I videćete kako se sve menja...
I nijedna odrasla osoba neće nikad razumeti da to ima toliko značaja!"


MALI PRINC, Saint-Exupery



Priredila: Nadica Janić

понедељак, 16. јануар 2012.

RAZLIVENA SVETLOST


Iz sveske na široke linije (13)


 

"Predeo sna" 
(akril na papiru; 21 x 21 cm)
Autor: Nadica Janić

Razgovor je bio topao, ali i malo usiljen. Znam da prolazi kroz tešku psihičku fazu i najbolje je izbeći temu o bolesti i skorašnjoj operaciji... Pred spavanje otvaram e-mail da mu poželim laku noć. Istovremeno dobijam od njega poruku da lepo spavam i „sanjam nas“.

Povukla sam se u svoju sobu i na brzinu legla u krevet. Osećala sam strahovito stezanje u grudima. Bol koji kao da hoće da iskoči. Ležala sam na leđima a suze su se slivale niz slepoočnice i klizile niz lice, vrat... Pustila sam da to traje ne pokrenuvši se... Tako sam i zaspala, u stvari  – potonula negde.

Sanjam.

On i ja pridržavamo teška, metalna vrata koja se otvaraju prema Gore... ne... zatvaraju prema Dole. On je sa leve strane, ja sa desne. Ispod vrata, koja su svega nekoliko santimetara podignuta od poda, curi crveno-žuta užarena masa. Svom silinom uspevamo da spustimo vrata. Crvena, razlivena masa je nestala... Gledamo se.  Na njegovom licu topao, širok osmeh. Oči mu sijaju. Imaju boju meda koja se razliva oko nas kao svetlost.

Probudila sam se.
Ruke sklopljene na grudima.
Blaženstvo je prožimalo moje telo.


Nadica Janić 

петак, 13. јануар 2012.

ČOVEK KOJI JE SADIO DRVEĆE


... a priča teče dalje



"Ако гледате један клип годишње, нека ово буде тај.

Постоје разне књиге и семинари које говоре о циљевима, фокусу и трајању у послу, али овај кратак филм је објаснио све те ствари много боље.

„Човек који је садио дрвеће” је анимирани филм из 1987. који је исте године добио Оскара. Гледао сам га преко 20 пута и сваки пут се најежим. Сада сам га поставио онлине са преводом како би што више људи видело ово неоткривено благо. Траје 30 минута.

Моја препорука је да одвојите пола сата без Фејса, искључите телефоне, и одгледајте у миру овог филма. Биће вам то најбоље утрошених 30 минута у скорије време."

(Istok Pavlović)



Prevod: Istok Pavlović

Izvor:

http://www.istokpavlovic.com/blog/covek-koji-je-sadio-drvece/

Priredila: Nadica Janić

петак, 30. децембар 2011.

VREME BILANSA


On ima sve. Slavu, imovinu, novac.
Ona ima dovoljno. Pobedila je sujetu.

On beži od sebe. Putuje, traga... praznog srca.
Ona beži u sebe... I  čuva oboje u svom srcu.


Nadica Janić

недеља, 25. децембар 2011.

BALADA O ISKRI I DEČAKU


Priče iz Usnulog grada (15)



"Čarobna šuma"
(akril na papiru; 21 x 30 cm)
Autor: Nadica Janić

Na svom putu između Neba i Zemlje, Iskra je u Čarobnoj šumi srela čudesnog dečaka koji se igrao Vatrom.
“Dođi da se igramo“, pozvao je najlepšim glasom.
“Ne smem. Sagoreću“, odgovorila mu je drhtavim glasom i uzdigla se na svoje Nebo.

Ujutro je opet krenula u Čarobnu šumu. Dečak se igrao Vodom.
„Dođi da se igramo“, pozvao je najlepšim osmehom.
„Ne smem. Ugasiću se“, tiho mu je odgovorila i tužna se vratila na Nebo... Svu noć je padala kiša.

Treće jutro je otišla u Čarobnu šumu jer više nije mogla da svetli bez njega. Zatekla ga je kako dugom slika vatru, vodu, nebo i šumu.

„Dođi da se igramo“, pozvao je najlepšim pogledom.
Nije se bojala. Poklonila mu je Paunovo pero i ušla u sliku. Tu je ostala zauvek pretvorivši se u Sunce.

Dečak je patio za njom. Voleo je kao sićušnu Iskru. Od njegovih suza postala je nova duga. Nastavio je da slika. Čarobna šuma se pretvorila u njegove slike. U svakoj je bila Svetlost, ali samo u jednoj Sunce.


Nadica Janić

Objavljeno:

STIHOR REČI, 2015

Zbornik 
"Topla reč 5", jun 2019. godine




Korice knjige "Topla reč 5", 2019. godine
Izdavač: Udruženje slobodnih umetnika Australije
Uredila: Hadži Ljilja Plavšić 





недеља, 18. децембар 2011.

SAN O BESKRAJU


Iz sveske na široke linije (12)



"San o beskraju"
Foto: Nadica Janić

Pun mesec nad Dunavom... Držiš me za ruku. Poleteli smo u beskrajne prostore sna.

---------

Zatvorio se krug. Osećam punoću dovršenosti i duhovnu snagu da odem na novi izvor radosti, mira i svetlosti. Ne tražim više tvoje lice u odrazu prolaznosti voda.

Teče Dunav... Obale se razmiču. Nestaju. Očišćena od mladalačkih želja i strasti, vidim naša nova lica.


Nadica Janić



петак, 16. децембар 2011.

OČE-NAŠ... koji jesi...


... a priča teče dalje



Foto: Internet

GLADNI TUŽE SINOVE

Samo u Novom Sadu više od 600 roditelja
 izvelo pred sud svoje potomke

„Veliki broj starih u Srbiji žrtve su, ne samo prevaranata koji žele da se domognu njihove imovine, već i sopstvene dece koja o njima neće da vode računa. Međutim, neki su rešili da „okrenu list“.

U tome im je pomogao novi zakon o socijalnoj zaštiti, po kom deca imaju obavezu da izdržavaju ostarele roditelje... Nijedno staro lice ne može da dobije socijalnu pomoć ako ima radno sposobno dete koje neće da ga izdržava, osim ako ne pokrene tužbu.

Većina se, međutim, ustručava da tuži sopstvenu decu sve dok ne dođu na sam rub egzistencije.“

Izvor: Novosti, 16. decembar 2011.


OČE-NAŠ... koji jesi...

Oprosti nam dugove naše
kao i mi dužnicima svojim...

Drhtava, stara ruka
ispisuje ime svoga sina 
na tužbi za komad hleba.

Držao ga je na krštenju,
ljubio, hranio. 
Dao mu krila...

Iznemogla starica
na Suvoj planini
ne zna da napiše svoje ime. 

Prala je veš na reci
i za decu uvek čuvala
poslednji komad hleba.


Nadica Janić