... a priča teče dalje (19)
Prije pisanja, zastanite bar trenutak i dozvolite sebi da razmislite: zašto vi želite bilo što napisati i podijeliti sa drugima? Mnogi ljudi će vam reći kako oni uvijek pišu samo “iz duše“ (misleći na iskrenost i srce kao sjedište Duha) i da, tobože i ne znaju drugačije… – ali to je neistina u koju su sami sebe uvjerili jer nisu postigli tu dubinu senzibilnosti i introspektivnog zapažanja da bi mogli osjetiti i izdiferencirati: šta je “podvala“ treniranog razuma, a šta originalni, neponovljivi dio njihove duše.
Pogledi: Pisanje...
- danak Duha ili vapaj razuma?
Prilikom pisanja bilo čega (proza, poezija), duhovno afirmiran tekstopisac najprije samom sebi postavlja jedno vrlo jednostavno pitanje: Zašto ja želim napisati taj rad (poemu, priču) i objaviti je? I ovo je pitanje introizirano kao neraskidiva misaona nit u njegovom umu i ona daje poseban oslonac i konotaciju svim notama koje će poteći iz njegove duše. Ujedno, to je najjača nit. Ukoliko ona fali, onda pisanje i nema realnog smisla – osim onog koji autor sam izmisli i umisli nošen subjektivnošću i egocentrizmom.
Rad (pjesma, priča) dakle, treba sobom nositi univerzalnu poruku (odgojnog ili filozofskog karaktera), ili treba biti bar podsticaj za čitaoca – da ga ponuka na neka razmišljanja, zaključke, da mu prenese i donese to nadahnuće koje je i vas obuzelo kada ste pisali. Činjenica jeste da bilo koji tekst ne može promijeniti čovjeka koji to čita, ali može i treba biti podsticaj za bar malu pozitivnu promjenu.
Slijedeća stvar zbog koje se treba imati gore opisani misaoni obrazac je i taj što su niti duše jako krhe, nježne, tajanstvene… i one bježe ako svoju dušu pokušavate odmotavati “šapama“ neobuzdanog razuma. Ali, kada imate jednu već postojeću plemenitu misaonu nit koja ima u cilju dobrobit svih čitaoca i koja je samim tim nepovjerljivoj duši dala odgovore na pitanje: zašto treba pustiti sebe van, u svoj svojoj punini, ljepoti i mudrosti… – ona će vas uistinu i poslušati, i sve ostalo će biti lako.
Dakle, prije pisanja, zastanite bar trenutak i dozvolite sebi da razmislite: zašto vi želite bilo što napisati i podijeliti sa drugima? Mnogi ljudi će vam reći kako oni uvijek pišu samo “iz duše“ (misleći na iskrenost i srce kao sjedište Duha) i da, tobože i ne znaju drugačije… – ali to je neistina u koju su sami sebe uvjerili jer nisu postigli tu dubinu senzibilnosti i introspektivnog zapažanja da bi mogli osjetiti i izdiferencirati: šta je “podvala“ treniranog razuma, a šta originalni, neponovljivi dio njihove duše. Namjerno je naglašeno pa rečeno – “orginalni i neponovljivi dio duše“, jer duša, ako se shvati u širokom smislu, je nešto promjenljivo, varljivo… baš kao i razum. Ona, stoji kao nit ili spona između srca i razuma, i omatajući ih, zajedno sa njima čini naš unutarnji svijet. Kakva će biti naša duša, zavisi od toga da li smo umirili razum i dozvolili da se srce otvori, – tj. da li postoji ravnoteža između srca i razuma? Duša koja je stala na stranu brbljivog i treniranog razuma koji se stalno žali, dramatizira, patetiše, galami, ljuti se, prijeti, zavidi… – ne može, i ne smije biti shvaćena kao naš stvarni identitet.
Također je potrebno podsjetiti i napomenuti, da se razum i ne može baš potpuno “isključiti“, – on se samo može i treba dovesti u stanje potpunog mira i tišine koja je toliko lijepa i jaka da prožme svaki damar tijela. Ali, razum u stanju takve smirenosti, nikad nije u beznađu, nikad ne očajava niti osjeća neki žal, nije revoltiran, nije bučan, niti govori mnogo. On je tada u jakoj vezi sa srcem (i Duhom) kao izvorom života. Prema tome, u stanju mirnog razuma, vi silazite na tron svog srca i samo slušate šta će ono reći? A naše srce je nježno, plemenito, optimistično, pozitivno… i kaže nam malo – ali dovoljno! Ovdje je cijeli proces objašnjen kroz metafore jer i nije moguće drugačije objasniti taj doživljaj ili stanje kada vlada tišina uma, a vi osjetite “govor“ nečeg svjetlijeg, jasnijeg… iz samih sebe. Mogli bi reći, ustvari, da nam naše srce ili Duh (istinsko ja) govori kroz tišinu uma.
Sve navedeno vam može poslužiti da sami provjerite kada ste se dali većoj navali razuma, a kada pišete (ili bilo šta radite, govorite…) srcem. Za podsjetiti, – srce je sjedište Duha kao izvora života, i ono se nikad ne žali, nikad ne očajava, nikad se ne ljuti… Razum je taj koji pravi probleme čim se previše umiješa. Posmatrajte malu djecu, čije srce je još živo i nije podleglo navali razuma; i zaključite: da li mala djeca ikada padaju u depresiju i beznađe, da li su osvetna, ponosna, sujetna… ? Ne, nisu.
Nažalost, ustaljeno je a pogrešno mišljenje ljudi kako je srce odgovorno za sve emocije. Ne, emocija nastaje u limbičkom sistemu centralnog nervnog sistema, a srce može samo da osjeća informaciju koja je nastala u CNS-u kao sjedištu razuma; ali samo od sebe, kada je oslobođeno neobuzdanog razuma, ono stvara samo i samo pozitivnu energiju. Dakle – jedno je kad srce osjeća, a sasvim drugo kada ono samo od sebe – stvara.
Sada, postavlja se pitanje: Kako to da srce (kao obični vitalni organ) bilo šta stvara? Pod pojmom “srce“ u duhovnosti i transpersonalnoj psihologiji, misli se na “duhovno srce“, tj. misli se na srce kao jedan od ključnih bioelektromagnetnih centara našeg organizma koje bi sa svojim vibracijama trebalo biti usklađeno sa ostalim ključnim centrima jer samo tada postiže se cjelokupna ravnoteža organizma (čovjeka) koji može da se uskladi sa strujama Univerzuma te donose misao / ideju koja je nova i orginalna, a koja po samom načinu nastanka, mora biti i univerzalna i za dobrobit cijelog čovječanstva.
Mnogi ljudi, čak i ako uspiju postići sve opisano (tišina uma i otvaranje srca), upropaste sve tako što svoj rad, tekst ili poemu nastoje proširiti i reći mnogo toga, “uljepšati“ ili “nakititi“ svoj rad, i tu puca veza između razuma i srca, i vi se poput federa vraćate gore na polugu razuma koji tada počne da se okreće… poput stare i isparane gramofonske ploče. A šta slijedi kada vas u bilo čemu vodi veći udio razuma? Razum vas dalje vodi onako kako je istreniran, a treniran je da stalno kalkuliše, analizira, sintetizira, procjenjuje… trudi se da ostavi dojam na okolinu, i u tom pokušaju najčešće nesvjesno slijedi neki svoj uzor; ili se žali, plače, samosažaljeva, čezne… Da, i ta stalna “čežnja“ za ljudima, jeste “podvala razuma“. Zašto? Svaka naša čežnja, samo je pogrešno interpretiran derivat duboko ukorijenjene čežnje koja postoji u svakom čovjeku, – a to je čežnja za pronalaskom smisla u našim životima. Svaki drugi čovjek, ovu čežnju nastoji ugasiti tako što se pogrešno veže za okolinu; jer tako je naučio i vezanje ga prati još od kolijevke i prvog afektivnog vezivanja za majku. Mnogi će sada povikati: “Pa čovjek i jeste društveno biće…“. Da, jeste… ali jedno je biti društven, a sasvim drugo biti ovisan o društvu (žena, muškarac, grupa ljudi, mišljenje drugih i sl.). Zrela osoba je društvena, ali sasvim dobro funkcionira i kada je sama, a to i jeste bit igre, – biti sa ljudima, ali nikada ne ovisiti o bilo kome; to je i suština istinske ljubavi – voljeti a ne žuditi za posjedovanjem voljene osobe.
Dakle, prilikom pisanja bilo čega, očekivati je udio i Duha i razuma. Koliko je naš rad opterećen razumom i svim karakteristikama njegovog djelovanja, a koliko je u njemu Duha i univerzalne primjenljivosti, možemo i sami zaključiti ako odvojimo vremena za sebe i ispitamo sve navedeno: Zašto pišemo (šta poručujemo čitaocu i svijetu)?, a iz njega proizilazi i niz drugih pitanja: Da li je rad univerzalan i jednostavan za shvatiti? Šta je cilj: buđenje optimizma u ljudima ili dijeljenje vlastite misaono emocionalne zbunjenosti i tegobe? Da li vi očekujete ličnu satisfakciju (rasterećenje od misaono-emocionalne tenzije, ili neko priznanje vas kao tekstopisca) ili se nadate promjenama u ljudima i svijetu očekujući opće dobro?
Autorka: Senada Brčaninović
Izvor: http://knjige.pravac.com/
.JPG)
Нема коментара:
Постави коментар