субота, 20. јануар 2018.

KRŠTENJE - POČETAK DUHOVNOG ŽIVOTA


Duša slovenska (57)


Krštenjem čovek postaje hrišćanin i član Crkve. Jedno je od sedam Svetih Tajni i njenim primanjem čovek ima pravo na sve ostale Svete Tajne i obrede u crkvi. Krštenje nije neko čarobno preobličavanje. Ono čoveku daje snagu da se razvije i uzrasta verom i delima kao što  propisuje evanđelje. Obred krštenja u duši krštenih ostvaruje rođenje milosti i unutrašnjeg načela duhovnog savršenstva.       



Pjero dela Frančeska - Krštenje Hristovo

U Bibliji piše o činu Jovana Krstitelja: ... oni ispovijedahu svoje grijehe, a on ih je krstio u rijeci Jordanu. Krštenje uranjanjem u vodu dugo se zadržalo. Obred uranjanja simbol je očišćenja i obnove. Nije bio poznat samo esenskim sredinama nego i izvan judaizma i njegovih sekti. U jerusalimskim spisima piše da se Jovanovo krštenje razlikuje od ostalih obreda uranjanja jer nije mu samo čin očišćenje već i moralni preporod. Pošto se krštenje vrši samo jednom, ne ponavlja se, ono ima i aspekt inicijacije. U očekivanju Mesije, ispovedanjem skupine koja se moli i krštenjem oni unapred stvaraju njegovu zajednicu. 

Bez obzira na promene koje je donela liturgija različitih hrišćanskih veroispovesti, obredi krštenja i dalje sadrže dve faze velike simboličke važnosti: uranjanje i izranjanje. Uranjanje je danas svedeno na polivanje i ima više značenja: pokazuje nestanak grešnog bića u vodama smrti, očišćenje svetom vodom i povratak bića početku života. Izranjanje otkriva pojavu bića ispunjenog milošću, očišćenog i sjedinjenog sa božanskim izvorom novog života.

Govoreći o krštenju, Jovan krstitelj spominje vatru: „Ja vas krstim vodom u znak obraćenja, ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam dostojan skinuti mu obuću. On će vas krstiti Duhom Svetim i Ognjem“.


PRAVOSLAVNO KRŠTENJE


Svete Tajne su radnje koje vrši sveštenik gde se na vidljiv način dobija nevidljiva blagodat Božja. Sveta Tajna krštenja je prva Sveta Tajna jer ovim činom novog rođenja novokršteni postaje član Crkve, ulazi u Crkvu Hristovu. Krštenje je početak duhovnog života, rađanje za večnost  i uslov je spasenja. Onaj koji nije kršten nije dostojan da primi ni ostale Svete Tajne. Krštenje deteta je pranje od praroditeljskog greha. Za krštenje nije potrebna posebna priprema deteta jer se deca krštavaju po veri kuma. Roditelji treba da poste nedelju dana pre krštenja deteta i da se pričeste na dan krštenja.  Krštenje se ne sme odlagati i naročito ne zauzimati stav da dete treba o tome samostalno da odluči kada odraste.

Krštenje treba izbegavati u periodu od Božića do Krstovdana  kada je iščekivano krštenje Isusa Hrista,  a u srpskom narodu je označeno kao opasno vreme. Tada sve miruje, najjača je zima, noći su još uvek duge i narod je govorio da tada šetaju karakondžule, ale i sva moguća zla i napadaju decu. Taj period se u narodu zove „nekršteni dani" u kom, kako se veruje, umrla deca pohode svoje majke i hoće da nanesu zlo živom detetu.

Krštenje sadrži tri molitve i nekoliko obreda. Menjanjem tradicije ostala su samo dva segmenta Svete Tajne krštenja: znamenje i krštenje. 

Nekoliko dana po rođenju vrši se znamenje deteta. Neko od mlađih ukućana ili srodnika odlazi kod sveštenika sa flašom vode. Sveštenik osvešta vodu, stavi u nju struk bosiljka i daje ime detetu, takozvano ime po znamenju, koje ono nosi do krštenja. Osveštana vodica se dodaje u vodu za kupanje deteta narenih 40 dana odnosno do krštenja.

Posle nedelju ili dve dana, kada dete ojača, u hramu, manastiru, crkvi, a može i u domu roditelja, vrši se krštenje. Kum plaća krštenje i daruje sveštenika. Ukoliko se dete krsti pre 40 dana od rođenja, majka ne prisustvuje krštenju jer se žena 40 dana posle porođaja smatra nečistom. Ona boravi u kući i bavi se poslom kojim bi želela da se dete bavi kada odraste. Nekada su na krštenju pored srodnika obavezno bile prisutne svekrva, jetrve i žena koja je pomagala pri porođaju.

Za krštenje je potrebno platno bele boje veličine 1-1,5 metar koje donosi kuma i u koje se dete uvije posle krštenja -  polivanja vodom. Od nje se, potom, detetu sašije košuljica, benkica ili jastučić za spavanje. U nekim krajevima je običaj da se dete,  kada počne krštenje, zavija u očevu belu košulju, sve dok ne bude kršteno vodom. Bela košulja i krsnica (belo platno)  simbolizuju nevinost, čednost i bezgrešnost, jer je bela boja simbol duhovne i telesne čistote. Potrebno je i ulje, po mogućstvu maslinovo, kojim se dete pomazuje. Kum kupuje sveću u crkvi (može da se kupi nekoliko dana ranije, pa da se ukrasi). Negde je običaj i da se ponesu jedan ili dva velika bela peškira, kao i krstić za dete.

Kum daje ime detetu a objavljuje ga na gozbi posle krštenja. Prilikom izbora imena, kumu je bilo davano prvenstvo, mada se on najčešće dogovarao s roditeljima. Uglavnom je dete dobijalo ime po dedi, a događalo se da dobije ime i po nekom junaku ukoliko se u vreme njegovog rođenja desio neki značajan događaj. Na kraju krštenja daruje kumče zlatnikom ili nakitom – krstićem kao uspomenu na taj sveti čin. Crkva odobrava i poklanjanje duhovnih knjiga, Svetog pisma, ikona i brojanica. Prema ranijim običajima, pored darivanja kumčeta, majka bi od kuma dobila materijal za haljinu i za detetovo odelce, a roditelji bi darivali kuma, najčešće košuljom i čarapama, a kumu tkaninom za haljinu. Pošto krštenjem postaje detetov duhovni otac, kumova dužnost u daljem životu je da se brine o verskom vaspitanju deteta. Običaj je da daruje kumče za značajne događaje u njegovom životu, kao polazak u školu, završetak školovanja i sl.

Kršteni kum je uglavnom onaj ko je venčao roditelje, a ako on nije u mogućnosti da krsti novorođenče, onda  se kumstvo predaje nekom mlađem iz iste familije. U slučaju da ni to nije bilo moguće, uz saglasnost starog kuma bira se novi. Mora biti pravoslavne vere, kršten, punoletan i čistog i moralnog života. 





U obredu krštenja kum u ime deteta čita pravoslavni Simvol vere, sjedinjuje ga sa Hristom i odriče đavola. Posle krštenja, voda kojom se dete krsti prosipa se na mesto gde se ne gazi, ili se izlije uz neki kalem, ili u cveće u kući. Kosica koju sveštenik odseče pri krštenju stavlja se u vosak, pa se i ona stavlja na neki kalem ili se čuva u kući kao uspomena na ovaj veliki događaj u životu deteta. Sveća koja se pali na krštenju, takođe se čuva u kući kao draga uspomena.


Krštenje bi se obeležavalo gozbom na koju bi bili pozivani najbliži srodnici i prijatelji. U današnje vreme se tim povodom pravi slavlje u restoranima s velikim brojem zvanica i često se krštenje pravi zajedno s proslavom prvog rođendana, jer se gleda da se dete krsti do godinu dana. Zbog organizovanja svečanog ručka, crkva preporučuje da se krštenje obavi u dan kada se mrsi. Ukoliko se krštenje obavlja uz post, obavezna je posna hrana. Smatra se da roditelji čine veliki greh ako tada pripremaju mrsnu hranu.

U slučaju da se dete razboli pre krštenja i dođe u životnu opasnost, može se izvršiti takozvano krštenje u nuždi. To krštenje može da izvrši svaka krštena osoba tako što će politi dete vodom i izgovoriti nekoliko jednostavnih molitvi koje su  inače sastavni deo krštenja. Nekada, u mnogočlanim domaćinstvima, deca koja su bolešljiva i za koju se smatralo da neće preživeti bila su krštavana treći dan po rođenju. Po narodnom verovanju, nekršteno dete nije moglo da se sahrani na groblju, već se to činilo najčešće ispod neke rodne voćke.


PRAVOSLAVNO KRŠTENJE U HRAMU

Za Svetu Tajnu krštenja osnovna materija je voda, pa ono počinje osvećenjem vode. Voda je simbol očišćenja a uranjanje u vodu je izraz očišćenja i pokajanja. Upaljena sveća predstavlja svetlost Hristovu a kađenje objavljuje Svetinju Duha Svetoga.




Krštenje deteta u Crkvi Sv. Marko u Beogradu

Krštenje se vrši uranjanjem u vodu (ili polivanjem) uz sveštenikovo izgovaranje formule krštenja: „Krštava se čedo Božje u ima oca i Sina i Svetog Duha a kum potvrđuje sa „Amin“. Tada se novokršteni oblači u belu košulju ili pokriva komadom belog platna dobijenog od kuma.  



Krštenje deteta u Crkvi Sv. Marko u Beogradu

Uz Svetu Tajnu krštenja vrši se i Sveta Tajna miropomazanja. Sveštenik osveštalim uljem premazuje delove tela (čelo, oči, nozdrve, usta, uši, prsa, ramena, ruke i noge) kroz koje primamo ovaj svet i izgovara formulu: „Pečat dara Duha Svetoga“, dok kum potvrđuje: „Neka tako bude“. 

Posle miropomazanja sledi litija - ophođenje tri puta oko krstionice uz pevanje stiha Poslanice apostola Pavla Galatima: „Vi koji se u Hristu krstite, u Hrista se obukoste, Aleluja“. Ovim ophodom je načinjen krug kome nema kraja, krug koji simbolizuje večnost.

Sledi čitanje Apostola i Jevanđelja a zatim se obavlja omivanje (brisanje) svetog mira kako bi se ono sačuvalo od obesvećenja i postrižavanje kose. Postrižavanjem kose čovek daruje plod svog tela kao žrtvu i zavetuje se Bogu. 


KRŠTAVANJE ODRASLIH

Odrasle osobe koje žele da se krste pripremaju se sedmodnevnim postom i pričešćem. Iako na krštenju imaju kuma, sami čitaju Simvol vere. Mogu se krstiti oblivanjem vodom ili u hramovima gde ima krstionica (kada ili bazen sa vodom) i specijalne bele haljine za odrasle.




Crkva Sveta Petka u Beogradu

U Crkvi Sveta Petka u Beogradu je jedinstvena krstionica napravljena po uzoru na apostolske. Bazen u Svetoj Petki je namenjen pre svega za krštavanje odraslih mada otkako je izgrađena, nalik ranohrišćanskim, ova krstionica postala je mesto primanja Svete Tajne za čitave porodice.



Krstionica za odrasle u Crkvi Sv. Petka u Beogradu

Omiljena prestonička Crkva Sveta Petka podignuta je 1937. godine nad drevnom pećinskom crkvom u kojoj se nalazi čudotvorno vrelo. Prostorija sa bazenom gde se vernici krštavaju takođe se nalazi u pećini, samo nekoliko desetina metara dalje.



Krstionica za odrasle u Crkvi Sv. Petka u Beogradu

U centralnom delu prostorije, ukrašene velikim mozaicima, nalazi se bazenčić u kojem se vernici krštavaju potapanjem u vodu. Krstionica je oivičena masivnim reljefno ukrašenim mermernim blokovima, a osvetljavaju je zraci svetla iz osam prozora kupole. Prvo što novokršteni vide kad podignu lice iz vode je uklesani natpis „U Hrista se obukoste“, ispod mozaika sa predstavom Deisisa - Hrista, Bogorodice i Svetog Jovana.


OBIČAJI I VEROVANJA

U narodu su postojali mnogi običaji i verovanja u vezi krštenja deteta.
 Majke su smatrale da im dete neće otići od kuće ukoliko kosicu koju je sveštenik isekao tokom krštenja čuva zajedno s detetovim pupkom.

U pirotskom kraju postoji običaj da se posle krštenja dete unese u kuću i nosi se u sobi unakrst u sva četiri ugla, a ako kasnije bude nevaljalo, kaže se da nije nošeno u sve ćoškove.

Verovalo se da detetu može da se naudi sve do čina krštenja, pa se tačno znalo kada uveče ne sme da se kupa i da se voda od kupanja prosipa na određeno mesto, gde niko neće zgaziti.

Kad se dete vraćalo kući s krštenja, ima krajeva gde su ga dodavali kroz prozor umesto da ga unesu na vrata, jer nije obavljeno dovoljno magijsko-ritualnih radnji da bi ono bez ikakvih smetnji nastavilo svoj život.

U pojedinim krajevima, kum bi raspremljeno dete stavljao na očevu košulju, zbog verovanja da će tako stalno biti pod očevom zaštitom.

U porodicama gde je bila velika smrtnost dece važilo je nepisano pravilo da majka novorođenče iznese na raskrsnicu i simbolično ga ostavi. Prvi koji naiđe na bebu bi postao kum i on bi dao ime, što je i stari kum morao da prihvati jer je bilo za dobrobit čitave porodice. Zbog toga su u istočnoj Srbiji vrlo česta imena Najden i Najda, što znači nađen.

Literatura:

J. Chevalier, A. Gheerbrant - RJEČNIK SIMBOLA
Aleksandar Menj - ISTORIJA RELIGIJE
Larousse ENCIKLOPEDIJA MITOVA I MITOLOGIJE
Enciklopedijski rečnik SLOVENSKA MITOLOGIJA

Ostali izvori:

www.saborna-crkva.com

Foto: Internet


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

петак, 19. јануар 2018.

MLADOST


Sećanje (19)



Nadica Janić (letovanje 1968.)


Sećanja su poezija. Sećamo se čudnih i lepih trenutaka više nego ružnih. Duša odbacuje iz sećanja bol da bi bila lepršava, da bi sa lakoćom uzletala, da bi mi uzrastali.

Mladost je uvek u našem sećanju. Svetlost života, snaga i polet. Mladost je svojstvo duše koja ne stari.



Nadica Janić, 20 godina


Nadica Janić 

четвртак, 18. јануар 2018.

RINGIŠPIL


Sećanje (18)



Sestre Ljiljana Radivojević, Nadica Janić i Gordana Kalić 
(rođene Ušljebrka), zabavište, Surčin, 1954.


Kada nas obuzmu sećanja, kada nam je detinjstvo bliže od juče, kada su jasnije slike prošlosti od sadašnjeg trenutka, ringišpil života se zaustavlja...

Silazimo, a prazna sedišta još se njišu.



Novogodišnja priredba zabavišta u Surčinu (1954.)


Nadica Janić

среда, 17. јануар 2018.

U MREŽI


Sećanje (17)

















Osećam lepljive niti na telu. Borim se da izađem iz mreže. Zadovoljan izgled na njegovom licu. Ne mogu da pomerim noge, a htela bih da bežim. Njegove maljave ruke mi dodiruju grudi.

Probudila sam se u groznici. Drhtala sam i u strahu upalila lampu. Temperatura je bila visoka. Da li da ga budim? Trebao mi je čaj i da me neko drži za ruku.

...

Sećam se dečaka sa kojim sam se igrala svih dečjih igara. Uvek je želeo da bude jači i pametniji. Uživao je u mom strahu.

Jednom mi je pokazao kutiju šibica:
„Pogodi šta u njoj ima?“
Stavio mi je na uvo da čujem šum iz nje. A onda je otvarao, polako, tek toliko da bi dlakavi krak pauka provirio iz kutije.

Vrištala sam i bežala... A on se smejao.


Nadica Janić

уторак, 16. јануар 2018.

SUZA


Sećanje (16)


Ana Aras, "More suza" (ulje na platnu) 


Opomiljali su nas da se ne smejemo glasno. Deda je bolestan.
Kako da se smejem tiho, pitala sam se.

Nas šestoro unučadi, uvodili su u dedinu sobu jedno po jedno.
Zašto sam ja bila poslednja, pitala sam se.

Gledala sam dedino lice na vezenom jastuku.
Samo iz jednog oka je potekla suza.

Zašto ne plače na oba oka, pitala sam se...
i otišla da se tiho smejem sa decom.


Nadica Janić

понедељак, 15. јануар 2018.

ENERGIJA


Sećanje (15)



Minijatura "Energija" (Sreća)
(akril na papiru; 10 x 7,5 cm)
Autor: Nadica Janić


Senka velike trešnje stvarala je hladovinu u gonku (tremu) prostrane sremačke kuće. Ispred kuće, u senci trešnje je i bunar.

- Ne naginji se, opomenuo me je blago dok je izvlačio kofu sa rashlađenim voćem. 

Ređala sam voće u poslužavnik i stavila na sto zastrt vezenim stolnjakom. Jeli smo ćutke, polako, sa osmehom.

Dok sam raspremala sto, uzeo je boje i seo za štafelaj. Kao i uvek, sela sam kraj njega na šamlicu i posmatrala. Dešavalo se da on slika ono što sam ja u mašti već imala pred očima.

- Ostani tu, lepa moja. (I danas me tako zove.) Trebaš mi.
- Tu sam, ujkice, gledam. Biću mirna!
- Treba mi tvoja energija.
- Šta je to energija?
- To je snaga koja pokreće. Ti imaš posebnu energiju.

Nisam sasvim razumela, ali sam bila ponosna što ja to imam i sedela sam nepomično sve dok slika nije bila gotova. Kroz mene je strujalo to što je ujak rekao da je energija. Danas to zovem Sreća.

Bio je raspust. Imala sam 9 godina. Moj ujak, učitelj, 24 godine. Slikao je tog raspusta moje omiljene bajke. Sve dok se živelo u kući, slike su bile preko leta u gonku.


Nadica Janić

недеља, 14. јануар 2018.

RAZBIJEN OSMEH


Sećanje (14)



"Razbijen osmeh"
(akvarel na papiru; 40 x 40 cm)
Autor: Nadica Janić


Došao je po mene sa čudnim koferom da me vodi u staru porodičnu kuću u Surčinu, da zajedno  provedemo zimski raspust.

- Šta je to, ujko?
- Gramofon, lepa moja. Slušaćemo ploče.

Silno uzbuđenje me je obuzelo. Sve vreme vožnje autobusom mislila sam kako će ploča da se vrti... kako ćemo slušati muziku. Držao me je za ruku, pričao. Gledala sam ga. Moj ujak je najbolji. Zna sve. Ume sve. Daje mi sve.

- Jedva čekam...

Samo se nasmejao i zagrlio me.

Došao je taj trenutak.

- Budi mirna. Samo slušaj. Ovo je Net King Kol, „Mona Liza“...

A posle mi je pričao o najlepšoj slici, o čarobnom osmehu koji se vidi iz svih uglova.

Poželela sam da imam takav osmeh. I stvori se na mom licu. U oba ogledala, sa svih strana se video.

- Pazi! Razbiće se, oštar glas moje bake.

Uplašena, ispustila sam ogledalo. Sagla sam se da pokupim. U svakom delu razbijenog ogledala bio je moj osmeh. Iskrivljen, nestvaran... razbijen.

Bilo mi je devet godina, a možda kao i sada - svejedno.


Nadica Janić

субота, 13. јануар 2018.

NEBO U OČIMA


Sećanje (13)



Nadica Janić, 7 godina


Zemunska bolnica, januar 1956. godine. Imala sam sedam godina. Velika soba sa puno kreveta. Časna sestra me dovela do kreveta. Sela sam, uplakana, uplašena. Ruke u krilu, pogled spušten.

Malena ruka na mojoj ruci. Ugledah nebo u njegovim očima. 

„Ja sam Žarko“, reče sa osmehom. "Ne boj se."

Budili smo se sa spojenim pogledom. Pričali smo, smejali se. Jedno drugo bodrili da pojedemo sve što nam daju. I kada ugase svetlo pred spavanje, gledali smo se. 


Nadica Janić

петак, 12. јануар 2018.

DEVOJČICA SA TORBICOM


Sećanje (12)




Surčin, obdanište
Nadica Janić, 6 godina

Često gledam fotografiju nastalu 10. juna 1954. godine. Zapis o jednom vremenu spokoja, porodične harmonije, sigurnosti.

Živeli smo u Surčinu. Starije sestre su išle u školu, a ja u obdanište. Pored njih sam naučila da pišem. Pošto su one imale torbe, sveske, olovke, poželela sam da i ja imam sve to. Majka nam je ispunjavala želje. Bila je krojačica i veoma kreativna osoba. Vezla je, plela, puno čitala, bila pretplatnik na jedini časopis koji je tada postojao „Roditelj“. Iz njega sam naučila mnogo za svoj mali uzrast. Imala je velike kataloge sa crtežima modela haljina, bluza, sukanja, koje bi mušterije prelistavale a meni je dozvolila da u praznom prostoru na stranicama crtam. 

Odlazila je često u Zemun u kupovinu materijala i pribora za šivenje, školskog pribora... I kada je donela malu belu kožnu torbicu, mojoj sreći nije bilo kraja. „Sašila“ mi je i malu svesku na široke linije za tu torbicu. Dobila sam polovinu grafitne olovke, gumicu i maramicu sa izvezenim monogramom. Nisam se odvajala od torbice. 

Gledam lica dece na ovoj fotografiji. Nigde nisam videla tako jasno ispisan budući lik odraslog čoveka na licu deteta. Odrastala sam sa mnogima od njih. Znam neke i kako sada izgledaju. Zapis sa ove fotografije je ostao trajan na njihovim licima.


Nadica Janić

четвртак, 11. јануар 2018.

ZABELEŽENA VEČNOST


Sećanje (11)


Kada su pokušavali da fotografišu Indijance, oni bi bežali da im ne bi ukrali dušu. Poklanjali su im ogledalca, ali videvši svoj lik u ogledalu, plašili su se da ne izgube u njemu dušu... Čovek ne vidi svoje lice, svoje oči, ne zna kakav mu je pogled i svetlost kojom zrači kroz pogled. Videvši sebe u ogledalu ili na fotografiji, upoznajemo svoje lice, oči, osmeh... Videvši sebe u mirnoj, bistroj vodi, Narcis je bio opčinjen svojom lepotom i ona je postala njegova kob, njegov nespokoj.

Selfi. O, čudnog li naziva! A može i ovako da se kaže: narcisoidni pogled u ogledalo u potrazi lepote u sebi. Savremena tehnologija pruža mogućnost i foto-ulepšavanja. I ne trebaju nam novine i TV – postavimo selfi na FB i sličnu društvenu mrežu, postanemo "poznati" i nastaje divljenje našem liku. Ego nam postaje jači, sigurniji smo... a duša, gde nam je tada duša? Indijanci su znali odgovor i pre izuma zvanog „selfi“.



Nadica Janić, 4 godine

Volim ovu moju fotografiju gde je zabeležen trenutak. Ali u njoj je i moja Večnost. Zapitanost i zbunjenost kada mi se otkriva pravo lice. „Zašto?“ - pitala sam se kada mi je fotograf dobacivao:  „Nasmej se.“ „Gledaj u mene!“

Oduglovlačio se taj posao oko devojčice koju su zvali Alisa. A razlog nadimka je što je svima govorila da je iz drugog sveta, iz sveta čudesa kao što je i Alisa. Imala je vizije svoje prošlosti, svoje budućnosti. Imala je i slike Večnosti u očima. 

Skrenula je pogled, stisnula usnice. „Zašto da se nasmejem, kad ništa nije smešno?“ Škljoc! I otrčala je. 

Obdanište u Surčinu. Veliko dvorište. Ograđen pesak za igru. Velika stabla lipe. Poljski klozet u koji nije smela da uđe... Davna 1952. godina. 



Nadica Janić

Kažu, zalazak sunca je sudbonosan trenutak. Veza Sadašnjosti i Večnosti... Bilo je leto. Predveče. Trenutak kada sam posumnjala, zapitala se i poželela da odem u svet snova. 

Alisa u meni postoji. Grlim to malo, toplo biće koje kao ptičica često zadrhti u mojim grudima.


Nadica Janić 

среда, 10. јануар 2018.

BUNAR


Sećanje (10)



Blagica Prelević, "Bunar" (ulje na platnu)


Ispred dedine kuće bio je bunar. Magično mesto za mene u detinjstvu. Videla sam kao u ogledalu svoje lice. Odraz koji me je opčinjavao. Uranjala sam u Alisin čarobni svet podzemlja. 

Leti, za vreme raspusta, moj ujak Vasilije spuštao je u vedru voće da se ohladi. Zajedno smo brali voće. Skupljala sam zrele kajsije i bele dudinje, prala voće, slagala u činijice i ređala u vedro. Ujak je lagano čekrkom spuštao voće. Branio mi je da se naginjem preko bunara i gledam u dubinu. A mene je tako privlačilo!

Mnogo godina kasnije, otkrila sam magiju okruglog vodenog ogledala. Bilo je zeleno, a voda je treperila kao suza radosnica u zelenim očima. 

„Zeleno, volim te, zeleno“, šaputao je i ljubio mi oči... Bila je zima. 


Nadica Janić

уторак, 9. јануар 2018.

LUTKE


Sećanje (9)




Radost stvaranja je suština ljudske prirode. Po liku Stvoritelja smo i dato nam je, jedino od živih duša, da stvaramo svesno, da imamo maštu. Data nam je ličnost i vrednost koju samo čovek ima - sloboda. Imamo izbor: kreativnost ili destruktivnost.

U detinjoj duši je neodoljiva potreba da stvara, da istražuje, da kreira svoju stvarnost. Maštom nadoknađuje sve što mu nedostaje. Srećno je kada crtežom izrazi svoju potrebu, otvori dušu, da poruku. 

Rano detinjstvo je ostavilo duboki trag u mojoj ličnosti. Ostavljena kod dede i babe, bez dečjih radosti, igre. Ostavili su me radi oporavka od žutice, ali osmogodišnja devojčica je bila suviše mala da shvati razumnost nekih životnih situacija. Dete razmišlja srcem, vodi ga ljubav. 

Baba mi je davala makaze i krpice da se igram. Trudila se da mi pruži radost boravka u sobi u hladnim zimskim danima... Dva drvceta, krpice - i gotove lutkice. Ređala sam ih u prozor pored mog kreveta. Imale su iscrtana lica, imale su karakter. Neke sam odmah zavolela a neke sam ređala u sam kraj prozora. 

Sećanje je i rad sa decom u Dečjoj kreativnoj radionici. Prenela sam im moju ljubav i radost igre. Nastala je velika kolekcija lutaka.

Veza: LUTKE

Nadica Janić

понедељак, 8. јануар 2018.

ČARDAK


Sećanje (8)




“Bio jedan car, pa imao tri sina i jednu kćer, koju je u kavezu hranio i čuvao kao oči u glavi. Kad devojka odraste, jedno veče zamoli oca da joj dopusti da iziđe s braćom malo pred dvor u šetnju, i otac joj dopusti. Ali tek što iziđe pred dvor, u jedan mah doleti iz neba zmaj, ščepa devojku između braće i odnese je u oblake..."

Zima 1957. godine. Otkucaji sata i plavetnilo sumraka u prostranoj sobi. Baba Lela plete. Deda Pera čita. Čučim pored male korpe sa drvima za potpalu. Drvce po drvce - i gotov čardak. Uzdigao se pored zidanog, okrečenog u belo, šporeta.

Kada je kula bila gotova, pažnjivo sam unutra stavila dve napravljene lutke od krpica i šarene, svilene bombone. 

Ujutro je pucketala vatra. Lutke i bombone su bile u prozoru, a čardak - ni na nebu ni na zemlji.


Nadica Janić

Ilustracija: Džon Sel Kotman, “ Zamak Karnarvon” (detalj slike)

IzvorAvant Art Magazin

недеља, 7. јануар 2018.

SVETLOST I SENKE


Sećanje (7)




















Svetlost kandila i svetlost sveće u božićnom žitu stvaraju magiju na plafonu. Igra svetlosti i senke. Alisa (tako su me zvali), osmogodišnja devojčica putuje... Da bi brže stigla do pećine postaje zvezda. Nebo je sivo, ali velike vatre sa zemlje osvetljavaju joj put. 

„Ne smem da zaspim. Ako zaspim, pašću“, zabrinula se mala zvezda.

Vatra pucketa... 


Nadica Janić

субота, 6. јануар 2018.

KLICE ŽIVOTA


Sećanje (6)






















Detinjstvo je ključ za razumevanje naše ličnosti. Zaroniti u sebe, otvoriti vrata duše i pronaći tu klicu sopstvenosti - nije lako. 

Zima 1957. godine. Kod babe i dede u Surčinu završavam drugi razred. Porodica je u Novom Beogradu, u tek izgrađenoj kući. Ta godina je odlučujuća za moje odrastanje. Baba Nevena - Lela i deda Petar živeli su Ljubav. Izrodili su sedmoro dece. Vredni, uredni, požrtvovani. Iako sam imala samo 8 godina uočavala sam razliku među ljudima. Ostali su moj najveći autoritet. 

U velikoj centralnoj prostoriji zimi se kuvalo i spavalo. Moj krevet - otoman, bio je pored prozora koji je gledao na zastakljen hodnik. U prozor sam složila knjige, mali blok i bojice. Na Svetog Nikolu baba je u tacni posadila božićnu pšenicu, stavila u prozor i objasnila mi kako da je prskam vodom i čuvam da do Božića poraste. Toga dana kupila je novi crkveni kalendar. Dugo sam ga listala, čitala... „Neka ostane tu pored žita“, reče baba, zagledana u mene. 

Kada sam prskala žito, sklanjala sam kalendar da ga ne pokvasim. Sedala bi na otoman i čitala Oče naš i Zapovesti. Čarolija rasta žita bez zemlje, molitva koja me je prožimala i pouke koje sam detinje razumela su osnova moje duhovnosti. 

Badnje veče. Sa babom postavljam sto. Deda prostire slamu po podu. Takav osećaj radosti nikada više nisam doživela i to je Svetlost svih mojih Božića. 

„Sada polako stavi žito na sredinu stola“, blago mi reče baba. Donela je crvenu mašnicu, čašicu sa uljem i malu sveću. Sve je prepustila meni da uradim. Uzela je šibicu i upalila sveću. Svetlost sveće je gledalo moje maleno srce. 

„Sada sedi da polako večeraš“, opet tiho reče baba. Kasnije će doći gosti. 

Sa rukama na grudima počela sam da recitujem Zapovesti. Sve vreme sam gledala Svetlošću obasjano žito. Govorim Oče naš i ne odvajam pogled od žita. 

Deda i baba su ustali od stola. Zagrlili me, poljubili. Osetila sam njihove suze na licu. Znala sam da nisu tužni, kao što sam znala i da se ne plače samo kada te nešto boli. 


Nadica Janić


петак, 5. јануар 2018.

MAMA


Sećanje (5)


Drenka Ušljebrka, rođ. Popov


Pripreme za Božić su velika radost za decu. Nas tri sestre učestvovale smo u svim poslovima. Ljiljana, najstarija sestra, šest godina starija od mene, spremala je kuću. Gordana, četiri godine starija od mene, nabavljala je namirnice. Ja sam se vrzmala uz mamu i jedva čekala da dobijem zaduženje da modlicama pravim božićne kolačiće. Pažljivo sam ih slagala u tepsiju a potom čučala pored rerne da obavestim kada su počeli da rumene. 

Opojan miris ispunjavao je kuću. Mama je tiho pevušila dok je radila. Zapitkivala sam je o Božiću. Govorila joj kako mi to u istoriji ne učimo... Da, sluđena je moja generacija! Verovala sam u Tita a verovala sam i u Boga. O caru Dušanu, o Nemanjićima, o Svetom Savi, slušala sam od mame. 

Od kada je mama umrla, 5. januara 1984. godine, Božić za mene ima posebno značenje. Sahranjena je na Badnje veče, na Novom bežanijskom groblju.

Sećanje i bol u duši je jedina spona sa voljenima. 


Nadica Janić
  

четвртак, 4. јануар 2018.

BLAGO DEDINE FIOKE


Sećanje (4)



Sređujem fioke pred Božić. Računi se pakuju, čuvaju par godina. Ponešto zalutalo, nebitno, bacam u kesu. I ostaje skoro prazna fioka, nezanimljivog sadržaja... Sećanje navire. 

Veliki kuhinjski sto kod dede i babe. Fioka u stolu puna nekog sitneža. Nismo morali da pitamo za dozvolu da razgledamo šta ima u fioci. Sklonili bi stolnjak i iz fioke vadili jednu po jednu sitnicu. Ma, otkriće! Uvek i iznova. Gde je deda nalazio obnovu tog "muzeja" ne znam, verovatno od svojih prijatelja, da nas za raspust obraduje, ćutke. 

Slagali bi po stolu. Pričali. Izmišljali istoriju požutelih fotografija, razglednica, zarđalih znački i posivelih srebrnih novčića. 


Nadica Janić

среда, 3. јануар 2018.

PONOS


Sećanje (3)




















Detinjstvo gradi čoveka. Mnogi događaji u ranom detinjstvu temelj su naših  strahova, iluzija i stavova prema ljudima.  

U želji da meni, nežnoj devojčici, bude dobro, ostavljali su me leti po Beogradu, babi, tetki, ujaku, ostavljali u Surčinu. Ja sam želela da sam sa sestrama, da se svađamo, da sam nemirna. Gde su me ostavljali bila sam setna, mirna... Strah od ostavljanja prati me ceo život.

Imala sam žuticu u prvom razredu. Tada je i kuća napravljena na Bežanijskoj kosi, a do tada smo živeli u Surčinu, u iznajmljenoj kući. Posle bolnice su me ostavili kod babe da u Surčini završim II razred. Pred Božić, roditelji i sestre su došli da me obiđu. Doneli su mi poklone, novu kapu i šal, slatkiše. 

Mama iz torbe vadi sivi zamotuljak. 
"Probaj, prevrnula sam moj kaput i sašila ti novi". 

Oblačim. Iz rukava vire samo vrhovi prstiju. Jeza niz telo. "Mislila je da sam porasla", prostruji mi kroz glavu. Jedva zadržavam suze od samosažaljenja. 

"Zašto plačeš?", pita mama u neverici, sa osmehom koji me je još više rastužio. 

Gordana, četiri godine starija sestra, uvek me je zadirkivala i ismejavala. Kroz smeh mi se unela u lice:
”Progutao te kaput. Gde si? " 

Drhtala mi je vilica. Zašto sam plakala, znam sada. Dečja patnja je neiskaziva.


Nadica Janić

уторак, 2. јануар 2018.

MIRIS ŠERBETA


Sećanje (2)





Dani prošlosti imaju boje i mirise. Najduže se pamte mirisi. Glasovi izblede iz sećanja. Ostaju emocije kao pečati izgovorenih reči.

Zimsko jutro kod baba Lele u Surčinu. Sićušna devojčica utonula u postelju od šuške i perine. 

Poljubac u čelo, prsti nežno klize po kosi. 
„Šššš... spavaj još!“ 
Nežno me ušuškava. 

Ne spavam. Osluškujem i mirišem. Kroz otvorena vrata dopire miris zimskog jutra i zvuk čekrka na bunaru. Od svežine, vatra je zapucketala. Čujem brze korake, zatvaranje vrata... Voda i upržen šećer - kao žubor na izvoru, kao pljusak, i čarobni miris šerbeta ispuni sobu. Udisala sam duboko, omamljena, radosna. 

Namešta mi jastuk, opet ušuškava i u ruke stavlja veliku šolju sa šerbetom. 


Nadica Janić

понедељак, 1. јануар 2018.

MIRIS VANILE


Sećanje (1)




Volela sam da pravim torte i kolače, da ih oblikujem i ukrašavam. Probam samo. Uživala sam u njihovom izgledu. Volim da jedem starinske kolače, možda zbog sećanja na detinjstvo. 

Kod babe i dede uvek je bilo kolača. Vrsta kolača je bila u skladu sa godišnjim dobom. Leti je baba pravila štrudle i pite sa voćem, a zimi lenju pitu, kiflice, šapice i vanilice.

Kada nas tri sestre zimi dođemo kod babe u Surčin, prvo nas posluži nečim slanim. Krug švargle preko kruga domaćeg hleba, zagrejani cvarci sa kiselim kupusom ili kobasice. Bela kafa napravljena sa divkom. Kolači su stajali na stolu i dok se igramo. Uzimamo koliko želimo. 

Prvi dan nove godine. Šapice i vanilice na stolu. Miris vanile. Ispijam čaj. Sladak ukus bola prolaznosti i radosti sećanja. Zamagljen vid zalutalom suzom. 


Nadica Janić