петак, 29. септембар 2017.

VESELIN ČAJKANOVIĆ - VELIKI NAUČNIK I ČOVEK


Duša slovenska (56)

VESELIN ČAJKANOVIĆ (1881–1946), 
KLASIČNI FILOLOG I ZNALAC DREVNE SRPSKE VERE

Kroz svoje postojanje, na putu večite zapitanosti ko smo, odakle smo i kuda idemo, ljudi su iz mnogih razloga sklanjali sa puta mislioce koji su svojom svetlošću znanja osvetljavali put i širili vidike. Mnogi mislioci su napustili ovaj svet u materijalnoj bedi i skrhana srca. Ali, sa njihove zvezde svetlost se ne gasi. 

Veselinu Čajkanoviću je naneta velika nepravda od strane svog naroda, srpskog naroda, kome je posvetio sav svoj istraživački rad o slovenskim korenima i slovenskim verovanjima, o paganskim običajima koji su se stopili sa hrišćanskim i poštuju se i danas. Istražujući Čajkanovićev lik i delo, za časopis “SRBIJA - Nacionalna revija”, Mihajlo Vitezović je napisao:

"Doktorirao u Minhenu na antičkim poslovicama, vrhunski prevodilac grčkih i rimskih autora, najdragocenije doprinose dao je osvetljavajući dubine stare srpske vere i mitologije. Pokazao je kako one i danas pulsiraju u zlatu srpskog svetosavlja. Veliki naučnik i čovek, odlikovan Legijom časti i Ordenom belog orla u Prvom svetskom ratu, ranjavan u odbrani Beograda, godine 1945. iskonstruisanom optužnicom od strane komunističkih vlasti uklonjen je sa Univerziteta i iz javnog života. Skončao je razočaran i gladan, rasprodajući knjige i pokućstvo. U novom veku dobio je ulicu na periferiji, ali mu je srušena kuća i razoren grob. A mi? Gde ćemo mi stići sa tolikim gresima prema najboljim sinovima ove zemlje?"



Veselin Čajkanović

DO MITSKIH VISINA

„Duh sam koji se zbog neraščišćenih računa vratio u Puškinovu ulicu. Stojim ispred svoje kuće i gledam kako je ruše.” Ovo govori Veselin Čajkanović u romanu "Pad klavira" Laure Barne, gde kao lik sa onog sveta posmatra poslednje momente zdanja u kome je proveo najveći deo života. Rušenje ove kuće je bilo samo poslednje poglavlje uspona i padova u priči jednog od najznačajnijih klasičnih filologa, proučavalaca srpske religije i mitologije i profesora Beogradskog univerziteta. 

Rođen je 10. aprila 1881. u Beogradu, kao drugo od šestoro dece Nikole Čajkanovića i Ane Lazić. Otac Nikola je bio iz Sarajeva, ali je kao borac protiv turske vlasti u Bosni morao da izbegne u Srbiju. Nakon završene Prve beogradske gimnazije, mladi Veselin 1899. upisuje studije klasične filologije na Velikoj školi, a diplomira već 1903. Neverovatnom slučajnošću, baš kad je podizao diplomu, na stepenicama Kapetan-Mišinog zdanja naleteo je na profesora Pavla Popovića, koji ga se sećao sa odbrane mature. Saznavši od Čajkanovića da je završio klasičnu filologiju i da želi da nastavi u tom smeru, Popović se založio da dobije stipendiju za usavršavanje u Nemačkoj. Tako nastavlja studije u Lajpcigu, pa u Minhenu, gde doktorira sa tezom o antičkim poslovicama.



Veselin Čajkanović (u sredini) tokom studija u Lajpcigu

Ovaj period je ključan za njegovo formiranje i naučni razvoj, u kome se izdvajaju dva smera interesovanja: klasične nauke i stara srpska religija i mitologija.

Još od gimnazijskih dana su ga privlačili starogrčki i latinski jezici. Kao odličan poznavalac jezika, prevodio je kako helenske (Herondin), tako i rimske autore (Plaut, Tacit, Vergilije, Horacije, Svetonije i druge). Latinski je toliko dobro poznavao da je pored prevođenja i neke svoje veće radove pisao na ovom jeziku.

Dok je radio na knjizi O Zenobijevoj zbirci poslovica i njenim izvorima, Čajkanovića su zaintrigirala narodna verovanja i tako je počeo da se bavi granom po kojoj će postati najpoznatiji - starom srpskom mitologijom.

Tokom svojih istraživanja, lingvističkim analizama, proučavanjem folklora i narodne književnosti i pomoću komparativne mitologije, otišao je najdalje u proučavanju stare paganske religije. Kako navodi Vojislav Đurić, nema „rezultata od dalekosežnijeg značaja” no što je Čajkanovićev zaključak da i najrašireniji praznici (Božić, slava), običaji (kumstvo, gostoprimstvo), obredi (svadbeni, pogrebni) vode poreklo iz paganskog sistema koji se preklopio sa hrišćanskim.

Takođe, utvrdio je da su funkcije mnogih bogova prenete na hrišćanske svece (Svetog Savu, Svetog Jovana, Svetog Đorđa) ali i istorijske junake i ličnosti (Miloša Obilića, Marka Kraljevića, Stevana Visokog). U proučavanjima srpskih običaja otkrio je i uticaje ne samo paganstva i hrišćanstva, nego i mnogo starijih sistema verovanja, kao što su preanimizam, animizam i totemizam, koji su vekovima ostali očuvani u narodnoj religiji.

Često se prebacuje da danas ljudi imaju, makar i površno, bolje poznavanje antičke ili nordijske mitologije od slovenske. Međutim, potraga za starim mitovima je mnogo teži zadatak nego što se na prvi pogled čini, sa čime se suočio i Čajkanović:

„Srpski narod nije imao sreću da se za njegovu religiju zainteresuju stari istoričari. On nema svoga Tacita i Cezara. Za rekonstrukciju nekadašnje naše religije moramo se mi poslužiti narodnim umotvorinama iz najskorije prošlosti, i narodnim običajima. Valja, doduše, naglasiti da je naš narod sa puno pijeteta čuvao svoje tradicije, i da njegove pesme, pripovetke, poslovice i skaske obiluju dragocenom starinskom građom. Na ovaj način se mogu konstruisati mnoga verovanja i pojave koje je istorija propustila da zabeleži.”

Ovi nalazi, kao i postavljanje osnova za sistematsko proučavanje biće neprocenjivi za tumačenje stare srpske mitologije.

BELI ORAO SA PUTEVA ČASTI

Po povratku u Beograd 1908. Veselin postaje docent za latinski jezik na Filozofskom fakultetu. Međutim, karijeru je morao da ostavi po strani kada su magle rata došle do Balkana. Kao rezervni oficir, našao se usred bitaka u ratu protiv Turske, potom Bugarske, a odmah zatim, dok se puške još nisu ohladile, i u najvećem ratnom sukobu koji je svet do tada video.

„Učestvovao sam u svima ratovima kao rezervni oficir, i komandovao vodom, docnije četom, najzad bataljonom, u svima borbama koje je vodio VII puk I poziva” - sumirao je Čajkanović svoju vojnu službu u oba balkanska i Prvom svetskom ratu.



Kapetan Alber Orof i Veselin Čajkanović (u prvom redu), Prvi svetski rat

Prilikom odbrane Beograda 1915. zadobija povredu koja nikada neće sasvim zaceliti i pratiće ga do kraja života. Kasnije u toku rata oboleo je od stomačnog tifusa. Saborci su ga nosili celom dužinom povlačenja preko Albanije u zimu 1916. Završio je na Krfu, a onda prebačen u francusku luku Bizertu u Tunisu. „Prikupljanje Srba u Bizerti vršeno je energično i bez zastoja. Otuda se desilo da je srpska kolonija brzo porasla, ali je bila neobično šarena i heterogena, i dugo je trebalo da se stvari dovedu u red. Bio je slučaj da su se dva brata koji još od početka rata nemaju jedan s drugim veze tražili preko novina, ne znajući da su tu, jedan pored drugog, i da ih razdvaja samo zid između bolnice ,Far‘ i kasarne ,Lamber‘!” - samo je jedna od anegdota koju je Čajkanović zabeležio.

Na Krfu preuzima mesto urednika Srpskih novina, u čijem dodatku Zabavnik objavljuje neke od etnoloških radova („Iz srpskog folklora”, „Iz srpske religije i mitologije”) i memoarske zapise („Uspomene iz Bizerte”) u kojima je ostavio neprocenjive detalje o životu srpske emigracije u ovom gradu:

„Jednu stvar neće nikad zaboraviti Srbi koji su bili u Bizerti: to je toplo gostoprimstvo koje su našli u Tuniziji.”

Iz rata izlazi sa Legijom časti i ordenom Belog orla sa mačevima V reda, u činu potpukovnika - najvišim zvanjem koje je rezervni oficir mogao da dobije.

PLODOVI ZLATNOG PERIODA

Povratkom u Beograd, sada prestonicu Kraljevine SHS, kasnije i Jugoslavije, počinje Čajkanovićev zlatni period.

Obavlja dužnost načelnika Odeljenja za višu nastavu, upravnika Državne štamparije, člana Odbora za gradnju Univerzitetske biblioteke i upravnika njene Centralne čitaonice. Nastavlja rad na fakultetu, a više puta zaredom biran je za dekana.

„Studente je neobično voleo i kod njega, i kao profesora i kao dekana, nije postojalo određeno vreme prijema. Izvanredno predusretljiv u ophođenju, uvek je bio spreman da pomogne i posavetuje”, zapisao je Rastislav Marić.

Kakav je bio sećao se i Vojislav Đurić, koji je zapostavio doktorsku tezu kod Čajkanovića radeći kao profesor u gimnaziji. Zaboravio je na nju, ali njegov mentor nije: „ Pozvao me je direktor da dođem odmah u njegovu kancelariju. Prekinuti predavanje je bilo toliko neobično da sam pomislio da me traži policija. Kad tamo, Čajkanović sedi, smeje se i podsmeva mi se. Očitao mi je takvu lekciju o dužnosti da je ni Metuzalem ne bi zaboravio.”

Na fakultetu upoznaje i studentkinju romanistike Ružu Živković, i njih dvoje se venčavaju 1921. Dobijaju dvoje dece, Mariju (1927) i Nikolu (1928). 



Ruža i Veselin Čajkanović

Rad na rekonstrukciji mitologije je u punom zamahu. „Otkako sam se vratio iz rata, radim isključivo na istoriji starinske srpske religije.”

Slede mnogi radovi, uključujući i one o junacima, bogovima, demonima u ljudskom i poluljudskom obliku (Ćorava Anđelija, Mitski motivi u tradiciji o despotu Stevanu, Sveti Sava u narodnim pripovetkama, O božanstvima braka kod Srba, O bogovima i demonima lečenja kod Srba), kultu mrtvih (Zadušnice i sirotinja, Kult mrtvih, Donji svet kod starih, Krsna slava), uključivanju novorođenih i venčanih u kult predaka (Svekrva na tavanu)... U nekim radovima, kao što je Čovek koji je prevario smrt, obrađuje motiv čoveka što nadmudruje smrt koja je došla po njega. Taj motiv pojavljuje se u mnogim indoevropskim religijama, čime je Čajkanović narodnu mitologiju stavio u kontekst ne samo srpske i jugoslovenske, nego i svetske komparativne mitologije.



Veselin Čajkanović sa porodicom u Atini

Najznačajnije Čajkanovićevo delo u perioda između svetskih ratova svakako je „O srpskom vrhovnom bogu” iz 1941, gde je smelo krenuo u rekonstrukciju atributa i funkcija boga Daboga. Ali, u senci novog svetskog rata, ovo izdanje je prošlo nezapaženo.

Pojavom bombardera Luftvafea iznad Beograda počeo je Aprilski rat. Kao rezervni potpukovnik trebalo je da bude aktiviran, ali brutalni slom Kraljevine Jugoslavije nije mu dao priliku ni da stupi u ratna dejstva.



Kuća Veselina Čajkanovića na Senjaku (srušena 2012.)

Za vreme nacističke okupacije, u njegovu kuću na Senjaku useljen je nemački oficir. Na fakultetu, Čajkanović nastavlja da obavlja funkciju dekana i koliko-toliko održava rad u okupacionim uslovima, ali više ne drži predavanja. Prema svedočenju profesora poljskog Đorđa Živanovića, na fakultetu je „sumorna atmosfera a mrtvilo se razgaljuje jedino nadom u oslobođenje.”

REČNIK I ŠTAMPARIJA

Neverovatno je da Čajkanović ni u ratnim uslovima nije napustio naučni rad; naprotiv. Prvo je sa francuskim kolegom, kapetanom Alberom Oforom, objavio francusko-srpski rečnik, a potom i gramatiku, leksikon, i vodič za razgovor, koji su služili za komunikaciju srpskih i savezničkih vojnika.

Sa Oforom pokreće i Štampariju srpskih invalida. „Cilj toj štampariji je da srpske ratne invalide obuči štamparskom zanatu, i da objavljuje i besplatno razdaje korisne srpske knjige”, istakao je Čajkanović.

KOBNI GREHOVI PREMA NAJBOLJMA

Oktobra 1944. udruženim snagama jedinica partizana i Crvene armije, to čekano oslobođenje je i stiglo. Ali upravo u tom periodu Veselin će se naći u najmučnijim trenucima.

Nove, komunističke vlasti su krenule u čistku svih koje su držali za protivnike revolucije. Sud časti Beogradskog univerziteta, koji je ocenjivao držanje profesora tokom okupacije, donosi presudu protiv dr Veselina Čajkanovića 1945. Na teret mu stavlja održavanje jednog internog predavanja grupi prijatelja za vreme okupacije, učestvovanje u nacrtu civilnog plana za očuvanje imovine Univerziteta, i potpisivanje Apela srpskom narodu, kojim su istaknuti članovi društva dali podršku borbi protiv komunista i - posredno - legitimitet okupacionim vlastima.

Međutim, ovo je bilo netačno. Čajkanović je, uprkos pritisku, bio jedan od retkih profesora koji su odbili da potpišu Apel, što se na spisku i videlo. Bez obzira, presuda je ostala nepromenjena, i doneto je rešenje kojim se otpušta i oduzimaju mu se građanska prava:

„Po ukazanoj potrebi, Ministarstvo prosvete Srbije ODLUČILO JE da se u izvršenju presude pusti iz službe Dr. Veselin Čajkanović, redovni profesor Filozofskog fakulteta. Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

Tako je nakon trideset sedam godina udaljen iz ustanove u čijem razvoju je učestvovao i gde je proveo najveći deo svoje profesionalne karijere. Povukao se u svoju kuću i iz nje više nije izlazio.

Poslednja četiri meseca života vodio je dnevnik. Stavljeni na crnu listu, on i njegova porodica nisu imali gotovo nikakve izvore prihoda. „Ruža bila u varoši da proda neke knjige” (26. april), „Maruška bila pre podne na Kalenićevoj pijaci da proda čaršav, ali nije uspela” (23. jun), samo su neki od zapisa koji pokazuju kako su izgledali ti poslednji dani.

Narušenog zdravlja i duboko rezigniran, Veselin Čajkanović je preminuo u svom domu u Puškinovoj 6. avgusta 1946.

SENKE OSKRNAVLJENOG GROBA

Označen kao nepodoban, i on i njegovo delo su u narednom periodu pali u zaborav, a proučavanje etnološkog nasleđa nije bilo prioritet marksističkog pogleda na nauku.

Stvari počinju polako da se menjaju sedamdesetih godina, kada je upravo Čajkanovićev student, sada profesor, Vojislav Đurić rešio da njegovo nasleđe ne sme ostati zapostavljeno. Priredio je prvo knjigu Mit i religija u Srba (1973), a kasnije i Rečnik srpskih verovanja o biljkama (1985). Ali svakako je odlučujući poduhvat bilo Đurićevo priređivanje Sabranih dela iz srpske religije i mitologije u pet knjiga (1994), u kojima je prikupio sve prošle Čajkanovićeve radove. 



Sabrana dela Veselina Čajkanovića

Ovde se po prvi put pojavila Stara srpska religija i mitologija. Ovo delo Čajkanović nije stigao da dovrši, ali se iz sadržaja i sačuvanih poglavlja može videti da je to trebalo da bude njegov magnum opus, veliko finale svih njegovih radova na rekonstruisanju stare vere. Kakav bi ono značaj imalo da je uspeo da ga završi, teško je reći, ali delovi koji nedostaju su svakako veliki gubitak za srpsku etnologiju. 

Odlukom Skupštine grada Beograda, Ulica Padina u naselju Braća Jerković aprila 2005. dobija novo ime: Ulica Veselina Čajkanovića.



Veselin Čajkanović

Činilo bi se, na osnovu svega, da je njegov lik rehabilitovan, a doprinos kulturi ponovo u javnom sećanju. Nažalost, dve velike nepravde desile su se upravo u današnje vreme.

Jedno je pomenuto rušenje porodične kuće u proleće 2012, u Puškinovoj ulici br. 22, koje je inspirisalo Lauru Barnu za njen roman. Rađena po projektu arhitekte Dujama Granića, a prema Veselinovim željama, bila je dragocen primer arhitekture starog Senjaka. Umesto rušenja, mogla je da bude pretvorena u spomen-kuću ili muzej.

Dok je ovo makar bilo primećeno u javnosti, jedna druga okolnost nije. Parcela porodice Čajkanović na Novom groblju dobila je novog vlasnika, koji nije znao, ili nije mario, za one koje tu leže. Grobna mesta je porušio, a kosti koje je našao sasuo - neobeležene i neimenovane - u zajedničku kosturnicu. Tako se Čajkanovićima, bukvalno, ni grob ne zna. Unuk Veselina Čajkanovića se bunio i nastojao da to spreči, ali bez uspeha.

Pišući o kultu mrtvih kod Srba i verovanju da, ako nečiji zemni ostaci nemaju mira, neće imati ni duša pokojnika, profesor Čajkanović sigurno nije mogao ni da nasluti ono što će snaći njegov grob.

Čajkanović se bavio istorijom, kako antičkom, tako i srpskom, ali je bio i pionir na mnogim poljima, pogotovo u unapređivanju obrazovanja. Bio je okrenut u dva pravca - ka prošlosti i budućnosti. Jedino ostaje, dakle, da verujemo da je taj njegov pionirski duh uspeo da, baš kao junak iz mita, prevari smrt, i da će nastaviti da pruža inspiraciju. Jer, bez odnosa sa prošlošću, ostaje pitanje kako se može okrenuti budućnosti.

Izvor:

Časopis “SRBIJA - Nacionalna revija”, broj 63
Tekst: Mihajlo Vitezović

Fotografije: istorijska arhiva - Internet

Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA  (objavljeno 11.11.2020.)

недеља, 23. јул 2017.

MIT I RELIGIJA U SRBA


Duša slovenska (55)














Među malobrojnim osnivačima pojedinih nauka u Srbiji ugledno mesto ima Veselin Čajkanović, prvi srpski istoričar religije. Ako se izuzme teološka literatura, pre njega je, uglavnom, skupljana građa za srpsku religiju i mitologiju.

Taj posao je započeo i u velikoj meri obavio Vuk Stefanović Karadžić, a nastavili su ga mnogi poslenici, među njima i stariji i mlađi Čajkanovićevi savremenici, od kojih su se neki ogledali i u naučnoj obradi pojedinih religijskih pojava (Jovan Erdeljanović, Tihomir R. Đorđević, Sima Trojanović i dr.). Međutim, sistematsko proučavanje srpske peligije i mitologije, u okviru svetske nauke o religiji i pomoću savremenih naučnih metoda, prvi je započeo i do zavidnog stepena doveo Veselin Čajkanović.



Veselin Čajkanović

On je, kako se vidi iz njegove biografije, bio izvrsno pripremljen za ovaj izvanredno težak posao. Već kao mlad čovek, po završenoj Velikoj školi u Beogradu i položenom doktoratu u Nemačkoj, u doba pred balkanske ratove, bio je temeljno upućen u celokupnu nauku o starini: u klasičnu filologiju, u veliku literaturu o starim istočnim i evropskim narodima, o vizantijskom i latinskom srednjem veku, o sadašnjim evropskim i vanevropskim narodima. Neumoran radnik, on je u toku narednih godina izrastao u eruditu prvog reda, kakav se retko nalazi i u najrazvijenijim sredinama: poznavao je ne samo obimnu stručnu i naučnu literaturu, stranu i našu, iz oblasti književnosti, religije i mitologije, folklora, istorije, etnologije, arheologije, lingvistike, nego i mnogobrojne izvore na raznim jezicima.

Već u prvim svojim radovima ispoljio je snažnu naučnu radoznalost u tri pravca: 1. prema klasičnoj filologiji, 2. prema folkloru i 3. prema religiji i mitologiji. U tim pravcima, kako pokazuje i njegova bibliografija, kretalo se njegovo naučno interesovanje i delanje do kraja. I u svakome od tih pravaca, koji su se u njegovom radu srećno dopunjavali, postigao je zapažene uspehe. Nizom studija, prevoda i komentara obeležio se kao vrstan klasični filolog (naročito u radovima o antičkim poslovicama, u knjizi Vergilije i njegovi savremenici, u prevodu Plautovih komedija, u prevodu i tumačenju Tacitove Germanije).



Sabrana dela Veselina Čajkanovića

Kao ispitivač našega folklora (osobito pesama, pripovedaka i poslovica), kako u zasebnim radovima tako i u radovima o religiji i mitologiji, svrstao se među nekoliko najzaslužnijih naših naučnih radnika u ovoj oblasti: njegovi komentari narodnih pripovedaka (posebno u knjigama Srpske narodne umotvorine i Srpske narodne pripovetke), njegove interpretacije mnogobrojnih narodnih pesama, njegove neuporedive studije o poslovicama, na najvišem evropskom nivou i po pravcu i po metodu proučavanja, sa mnogobrojnim prodorima u suštine koje su dotle izmicale i najobaveštenijima i najoštroumnijima, označili su nov trenutak u razvoju naše nauke i nametnuli se kao uzor potonjim istraživačima. Ali, pri svemu tom, glavni pravac bio je onaj kojim je ovaj neobični tragalac išao ka skidanju vela sa srpske mitske prošlosti, ka rekonstrukciji stare srpske religije i starih religijskih oblika uopšte, i tu se on, više nego igde, pokazao i kao izuzetan klasični filolog i folklorista.

Obim ovoga posla i metode kojima je savladan, faze i rezultate u toku pune četiri decenije (a najvećim delom između dva rata) prikazao sam, hronološki i iscrpno, u Beleškama o Čajkanovićevim radovima iz religije i mitologije.

U srpskom materijalu (zabeleženom, uglavnom, u XIX i XX veku) našao je Čajkanović jedne pored drugih, u sinkretizmu, često i u protivrečnosti, najrazličitije pojave iz mitologije i religije, od najstarijih do najmlađih: preanimizam, animizam i totemizam, bezlične demone i božanstva (u obliku kamena, biljke i životinje), demone u poluljudskom i ljudskom obliku, istorijske ličnosti s odlikama mitskih junaka, hrišćanske svece s osobinama paganskih božanstava, prastare i novije kultne i magijske radnje.

Filološkim, istorijskim i ponajviše komparativnim metodom - elemenat po elemenat i crtu po crtu - razlučio je Čajkanović ranije od poznijeg, domaće od primljenog sa strane, i utvrdio: 1. da su neke srpske religijske forme starije od antičkih i 2. da je srpska religija, uglavnom, prethrišćanska, paganska, onakva kakva je bila do VII i delimično do XII veka, tj. pre primanja i u prvim vekovima uvođenja hrišćanstva.

Srpske religijske forme starije od antičkih, redom kako ih je Čajkanović otkrivao, prikazane su u Beleškama: senoviti beluci niz koje se „pušta voda” o Velikom četvrtku (i koji su prva faza u istoriji nadgrobnog kamena), hvatanje Meseca u tepsiju s vodom, inkubacija pod jasenkom itd. Kad se tome dodaju i srodne forme iz neobjavljenih rukopisa Stara srpska religija i mitologija i Rečnik narodnih verovanja o biljkama, može se bez preterivanja reći da je Čajkanović veoma mnogo doprineo i rekonstrukciji najstarije indoevropske religije. Ali to je ipak samo uzgredni rezultat, nastao u okviru (i sastavni deo) rekonstrukcije stare srpske religije i mitologije, jednog od najzamašnijih poduhvata u istoriji naše nauke, o čemu već dovoljno ubedljivo svedoče Beleške o objavljenim radovima i što će moći da se u potpunosti sagleda tek kad se štampaju neobjavljeni rukopisi.

U čitavoj našoj nauci nema rezultata od dalekosežnijeg značaja nego što je konstatacija da je srpski narod do najnovijih vremena ostao privržen paganskoj veri. To je jedini veliki, hiljadugodišnji kontinuitet u postojanju srpskog naroda. Kakvi su bili pre VII veka, i pre doseljenja na Balkansko poluostrvo, u osnovi takvi ostali su najpopularniji praznici (Božić i slava) najrasprostranjeniji običaji (kumstvo i gostoprimstvo), najvažniji obredi (svadbeni i pogrebni), svi u tesnoj vezi sa prastarim kultom predaka - kao i mnoge druge manifestacije i ustanove. Neki mitovi prenošeni su s pokolenja na pokolenje bez većih izmena, a neki su vezani za pojedine istorijske ličnosti (sv. Savu, Miloša Obilića, Marka Kraljevića, Stevana Visokog, Ivana Crnojevića). Funkcije glavnih paganskih bogova, a naročito vrhovnog boga, prenesene su na najuglednije hrišćanske svece (sv. Jovana, sv. Nikolu, sv. Đorđa i ponajviše na sv. Savu). Hrišćanska crkva, prinuđena na mnogobrojne kompromise (ne samo sa paganskim kultovima nego i sa paganskom magijom), morala je da se zadovolji degradiranjem glavnih paganskih bogova, vrhovnog boga u prvom redu, ali njena nastojanja u tome pravcu neuporedivo više su doprinela stvaranju narodnih predstava o đavolu nego o hrišćanskom Bogu. Srpski narod pokazao se veoma konzervativan u religijskim shvatanjima, osobito u kultu predaka - jezgru svoje religije, i čak je crkveno svetosavlje preradio u mitsko i mnogobožačko.

Dosledno primenjujući naučni postupak, Čajkanović je, uprkos nekim svojim intimnim sklonostima i granicama, izvršio rekonstrukciju stare srpske religije i mitologije u materijalističkom duhu. Još je u VI veku pre nove ere Ksenofan iz Kolofona rekao da ljudi stvaraju bogove prema svojoj slici i prilici: Etiopljani crne i tuponose, a Tračani plavooke i crvenokose, i da bi i konji i goveda, kad bi za to bili sposobni, davali bogovima svoje likove. U sažetom vidu, to je misao svih materijalista do Marksa i posle njega: religiju stvaraju ljudi pod pritiskom nesavladanih prirodnih i društvenih sila, i ta misao našla je punu potvrdu u Čajkanovićevoj rekonstrukciji.

On je, između ostalog, kao bitne karakteristike narodne religije, naročito istakao: 1. starije i mlađe religijske forme jedne pored drugih i 2. istovremene prijateljske i neprijateljske mere prema višim silama (radi saveza s njima i radi odbrane od njih). S jedne strane, narod u različnim fazama svoga razvoja, ma i veoma usporenog, izmišlja ili prima nove forme za savlađivanje prirodnih i društvenih sila, i, sa druge strane, čuva stare forme, koje su se nekad potvrdile kao dobre, a to znači ne samo da sam stvara svoje praznoverice nego i da sumnja u njihovu moć. I, nesiguran između (često protivrečnog) ranijeg i poznijeg sujeverja, stalno je u dvostrukom odnosu prema višim silama, prijateljskom i neprijateljskom, jer ih zamišlja kao dobre i zle u isti mah, nalik na ljude, sa sličnim potrebama i sličnim načinom življenja. Ali, još snažnije nego ova paganska dvostrukost, potvrđuje materijalističku misao sukob hrišćanstva i stare vere u Čajkanovićevoj rekonstrukciji. To više nije stanje u kome različne nesavladane sile deluju kao skriveni i skladni činioci, kako je bilo vekovima u prvobitnoj zajednici; sada društvene sile (tj. feudalna država) postaju otvoren i, na početku, skoro isključiv činilac.

Hrišćanstvo nije prirodna faza u razvoju narodne religije, nego je u suprotnosti s njom. Stvoreno na strani i već utvrđeno kao državna religija prema potrebama novonastalog feudalnog društva na razvalinama rimske imperije, ono nalazi prve i prave pristalice među srpskim feudalcima, koji ga primaju kao religiju svoje klase i nameću svojim podanicima kao jemstvo svoje vladavine. Beć podozriv prema njima zbog naglog uvođenja feudalizma, narod je utoliko manje raspoložen da primi nepoznatu i neshvatljivu veru koja mu od njih dolazi. Nadživevši s tih razloga srpsku feudalnu državu, paganstvo dobija maha u vekovima turskog gospodstva, kad je srpski narod ugrožen ne samo od islamske Turske nego i od katoličkih država: Venecije, Austrije i Mađarske, i kad vraćanje staroj veri i starim oblicima života znači traženje bezbednosti u kontinuitetu radi očuvanja identiteta. U to vreme ni crkva - i sama u teskobi, i sa neobrazovanim kaluđerima i sveštenicima - ne može mnogo više nego da stavlja pečat hrišćanstva i pravoslavlja na mnoga paganska verovanja kao znak raspoznavanja prema islamu i katoličanstvu, na šta narod uzvraća izvesnim većim otvaranjem ili manjim nepoverenjem prema njenom učenju. Tako se, u posebnim istorijskim okolnostima, konačno uobličava „srpska vera”. Prema Čajkanovićevoj rekonstrukciji, ona je zamršen splet suprotnosti prastare paganske dvostrukosti, koja čini njenu osnovu, i pagansko-hrišćanskih suprotnosti, koje najreljefnije predstavljaju sveci u ulozi bogova iz starog panteona.

Već na početku svoga rada, 1911, Čajkanović je „srpsku veru” izjednačio sa sujeverjem:
„Naš narod ima čudnu religiju: inteligencija je, uglavnom, ili potpuno apatična ili skroz ireligiozna; narodna masa je, isto tako, ili apatična ili fetiš. Naši pogrebni i svadbeni običaju preneseni su, nepromenjeni i nedirnuti, još iz bronzanog doba. Kada se sabere sve, mi imamo ne pravu religiju nego supersticiju. Da li je ovaj nedostatak prave religije imao kao posledicu izvesnu moralnu neosetljivost i nezrelost” - to, veli Čajkanović, treba ispitati. Sam nije stigao to da učini. Planirani odeljak Pobožnost i verski moral u neobjavljenom rukopisu Stara srpska religija i mitologija, gde bi se moglo očekivati takvo raspravljanje, nije napisao. Obuzet utvrđivanjem i raspoređivanjem podataka radi rekonstrukcije, nije se upuštao u objašnjavanje dubljih uzroka i posledica konzervativnosti i praznoverica, koje je stalno isticao, pa čak ni takve činjenice „da su mnogi prestupi i zločini ili rezultat narodnih religijskih shvatanja ili u kakvoj bilo vezi sa njima”.

Ali, ako zbog toga njegova rekonstrukcija nije cela istorija religije, ona je njen najvažniji i najveći deo, koji omogućuje ispitivanja u različitim pravcima (antropološka, sociološka, psihološka, filozofska). Vrednost Čajkanovićeve rekonstrukcije utoliko je veća što je ona u znatnoj meri i rekonstrukcija religije i mitologije niza drugih naroda, starih i novih, pre svega srodnih i susednih. Naša nauka, međutim, jedva da je i primetila to veliko delo - čak i u radovima sa religijskim i mitološkim naslovima. Tragajući za motivima i slikama, mnogo veću pažnju poklonili su mu neki naši pesnici. Ali, ako ne kod nas, u svetu - posle Čajkanovića, u toku poslednje četvrtine veka - našlo se mnogo poslenika u oblasti izučavanja mita i religije.

Naročito plodno bilo je izučavanje mita: strukture, funkcije, vidova, odnosa prema folkloru, nauci i umetnosti. Novi rezultati u različitim pravcima potvrdili su Čajkanovićevu rekonstrukciju kao dragocenu osnovu za dalja istraživanja, i time je naša nauka dobila razlog više da se pozabavi svim pitanjima koja ona nameće.

Autor: Vojislav Đurić

Literatura:

1. Hermann Diels, Die Fragmente der Vorsokratiker, Hamburg, 1957.
2. A. D. Suhov, Filosofskie problemi proishoždenih religii, Moskva, 1967.
3. Beleška o Čajkanovićevom radu - Starinska religija u našim dnevnim listovima, 1939.



Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA

уторак, 4. јул 2017.

NASTANAK FOTOGRAFIJE - SRPSKO KULTURNO ČUDO 19. VEKA


Ljudi i vreme (9)

Ono što je Srbija, zahvaljujući darovitim i dalekovidim pojedincima, uspela da postigne u oblasti fotografije, tokom 19. veka može se smatrati pravim kulturnim čudom. Iako još uvek nije postojao snažan i kultivisan društveni sloj koji bi predstavljao masovnu podlogu za uspon i širenje fotografije kao kulturne potrebe, ipak se pojavio niz imena čiji je rad na fotografiji dostigao evropski nivo.




Petrovaradinska tvrđava 1850. 
Snimio Anastas Jovanović

Francuska akademija nauka je 19. avgusta 1839. godine priznala Luju Dageru autorsko pravo za pronalazak fotografije, a francuska vlada je otkupila taj pronalazak i poklonila ga čovečanstvu. Ubrzo nakon obelodanjivanja pronalaska fotografije, u Parizu, ova delatnost se pojavila u austrougarskim i južnoslovenskim zemljama, pa i u Kneževini Srbiji. 



Luj Dager

Luj Dager je bio poznat srpskoj javnosti i pre nego što je predstavljen njegov najznačajniji pronalazak – dagerotipija. Serbske narodne novine iz Pešte su donele vest o tome da su izgorele njegova slavna diorama, zatim umetnička zbirka i “četrdeset risovanija“. Novine srbske, koje su tada izlazile u Kragujevcu, preuzele su pomenutu vest iz peštanskih novina, i čitaocima u Srbiji. Prve vesti u Srbiji o pronalasku dagerotipije saopštio je 5. aprila 1839. godine list Magazin za hudožestvo, knjižestvo i modu, (broj 28), skoro pet meseci pre zvaničnog objavljivanja izuma fotografije.

Vest o prvoj fotografiji kod Srba objavljena je 12. maja 1840. u listu Serbske narodne novine (broj 37) koje su izlazile u Pešti. One su objavile podatak da je trgovac Dimitrije Novaković obavio snimanje Beograda: “Na posrebrenij list bakra. Snimak taj podneo je on Nj. svetlosti gospodaru Mihailu Serbie Knjazu na dar”. Novaković je znanje fotografske tehnike dagerotipije, to jest fotografije na metalu stekao u Parizu 1839. godine kada je Dager vršio demonstracije dagerotipije.



Autoportret Anastasa Jovanovića 1850-56. god.

Počeci fotografije u Srba vezuju se za Anastasa Jovanovića, talbotipistu, fotografa, litografa, slikara, dizajnera. Anastas Jovanović je rođen 1817. godine. Od 1832. godine sa porodicom stalno je nastanjen u Beogradu. U znak zahvalnosti za uspešno i brzo rezanje slova za prvi bukvar, štampan u kragujevačkoj Državnoj štampariji knez Miloš Obrenović nagrađuje Anastasa Jovanovića stipendijom za bečku Akademiju sv. Ane, odsek slikarstva, gde Jovanović odlazi 1838. godine, a već 1840. uči fotografiju. Beč je tada, posle Pariza, bio drugi centar gde se negovala fotografija.

U Beču je Jovanović kupio, u to vreme najsavremeniji, model Pecval-Volgtlander-ove foto-kamere s rednim brojem tri i tako postao treći fotograf u svetu! Najpre je načinio svoj „Autoportret“ (delo je sačuvano!), a zatim je došao u Beograd i 1841. godine dagerotipisao Kneza Mihaila i sve značajne ličnosti srpske i crnogorske istorije toga vremena.. Ta dela su većinom sačuvana i nalaze se u Zbirci fotografija Muzeja grada Beograda.



Petar Petrović Njegoš 1851. 
Snimio Anastas Jovanović

Posle 1850. putujući majstori napuštaju dagerotipiju i uvode trajniji postupak, tzv. talbotipiju, to jest fotografiju na papiru. Oko 1851. talbotipiju je prihvatio i Georgije Knežević, prvi srpski fotograf u Vojvodini, koji se ubrzo zatim opredelio za kolodijumski postupak, i fotografije na albuminskom papiru.



Kneginja Julija Obrenović 1854. 
Litografija Anastasa Jovanovića

Srbiju i Beograd je u periodu od 1860. do 1900. godine opsluživalo 40 fotografa. Od 1844. godine u Beograd pristižu prvi putujući dagerotipisti. Najraniji koji je dolazio u Srbiju bio je Josif Kapileri; delovao je za kratko u Beogradu u leto 1844.

Sredinom 19. veka stekli su se uslovi za osnivanje stalnih fotografskih ateljea. Prvi fotografski atelje na teritoriji današnje Srbije otvorio je Ištvan Oldal (Istvan Oldal) 1854. godine u Zrenjaninu, a prvi fotoatelje u Beogradu kod Saborne crkve, otvorio je 1860. godine Forijan Gantenbajn (Florian Gantenbein) iz Švajcarske. Preko puta se nalazio atelje Anastasa Stojanovića knjaževskog dvorskog fotografa, a nedaleko atelje i Ane Feldman iz Beča, Lazara Lectera, Pante Hristića, Milana Jovanovića i drugih. Među prvim srpskim ateljeima, otvorenim u Beogradu je i atelje Georgija Đoke Kraljevačkog na Zelenom Vencu i u Knez Mihailovoj ulici na brojevima 3,8 i 19.

Smatra se da je prva žena fotograf u Srbiji bila Ana Feldman koja se fotorgafijom bavila 1865-1868.

Opšte prihvatanje kolodijumske, tzv. mokre ploče i uvođenje popularnih i jeftinijih fotografija oblika i veličine posetnice, početkom šezdesetih godina dovodi do daljeg širenja fotografije i osnivanja foto-ateljea i u manjim mestima. U srpskoj provinciji rade fotografi: Jovan Vlahović u Požarevcu, Todor Ilić u Kragujevcu, Petar Aranđelović u Nišu i dr. 

Osnovna delatnost svih fotografskih ateljea bila je snimanje građanskih portreta, ali se povremeno javljaju i prve dokumentarne fotografije, vedute i panorame gradova. Pored zadovoljavanja probitačnih i komercijalnih zahteva, fotografi su težili da doprinesu i očuvanju kulturne baštine.

Mojsilo Živojinović iz Šapca nudio je da uz pomoć Ministarstva prosvete snimi “srpske manastire, razvaline i druge starine” (1863);

Anastas Jovanović je na više fotografija zabeležio maja 1867. istorijske scene pred odlazak turske posade iz Beograda – srpske vojnike na bedemu Beogradske tvrđave, i “tursku izređanu vojsku”.

Sredinom te decenije fotografija dobija mesto i u radu Srpskog učenog društva. Angažovan je fotograf R. Musil da fotografiše kuću Dositeja Obradovića (1865), a godinu dana docnije i fotograf Gantenbajn za istog poručioca fotografiše istu kuću.

Kada je započela priprema tzv. “Slovenskog sastanka” (Etnografske izložbe u Moskvi), 1867. godine, u ekipi za pripremu našao se i fotograf Panta Hristić koji je neumorno fotografisao etnološke sadržaje po izboru etnografa Milana Đ. Milićevića i slikara Steve Todorovića.

Šabački fotograf Moric Klempfner predlagao je 1869. Srpskom učenom društvu “da stereoskopski obradi etnografske, istorijske i ostale znamenitosti”.

Prve reportažne fotografije u srpskoj istoriji, sa proslave 50-godišnjice Takovskog ustanka u Topčideru, snimio je “na Duhove”, 1865. Anastas N. Stojanović, doseljenik iz Bugarske i jedan od najranijih ateljejskih fotografa u Beogradu. Stojanović je bio i prvi dvorski fotograf u Srbiji i tvorac mnogobrojnih portreta kneza Mihaila i drugih poznatih ličnosti i građana Beograda, tokom sedme decenije 19. veka.

Početkom XX veka najveći broj fotografskih radnji bio je u Beogradu i to u Knez Mihailovoj ulici. Ateljei su se u početku nalazili u dvorišnim barakama, kasnije na mansardama, a prvi pravi fotografski atelje sagradio je dvorski fotograf Milan Jovanović. Prva žena umetnički fotograf u Srbiji bila je Mara Bogdanović, supruga vajara Tome Rosandića i imala je atelje u Gospodar Jevremovoj ulici, gde se danas nalazi Pozorišni muzej.

Autor: Dalibor Drekić

Izvor:

- Zorica Netaj, Počeci fotografije 1839-1900
- Milanka Todić, Fotografija i slika; Cicero, Beograd, 2001.
- Zoran Gluščević, Vek i po srpske fotografije; Istorija srpske kulture, Beograd


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA


среда, 14. јун 2017.

KAD REKA PROCVETA


Ljudi i vreme (8)

Tisa je procvetala insektima ljubavi. Rađaju se i žive samo jedan dan. Pare se i u tom ljubavnom grču umiru. (Vojislav Ananić)




LJUBAVNI PLES NA TISI

Priča iz knjige Vojislava Ananića
"Pusta sećanja"  

Ovih dana svi oni koji imaju tu čast da stanuju pored reke Tise, dive se prirodnom fenomenu, kada insekt zvani tiski cvet, koji tri godine živi u mulju, u zavisnosti od temperature vode i vodostaja, izađe u rojevima na površinu reke kako bi produžio vrstu. Ti oblaci žućkasto belih leptirića liče na cvetove bagrema, pa se verovatno zbog toga insekt i naziva vodeni cvet.

U početku rojeve formiraju mužjaci, koji se pritom haotično kreću u vazduhu. Nešto kasnije u roj uleću i ženke, te mužjaci usmeravaju svoj let ka njima. Borba za ženku je žustra, pa jedna ženka može biti meta i za 20 mužjaka. Prilikom sparivanja, mužjak obgrli ženku odozgo i pridržava je srpastim nastavcima trbuha i tako izvesno vreme lete spojeni u ljubavnom zagrljaju. Mužjaci umiru odmah nakon parenja, a ženke nakon što polože jaja. Iz jajeta se razvije larva za oko 45 dana i ukopava se u glinovit supstrat gde će proživeti tri godine. Do rojenja neće doći ukoliko je vreme oblačno, kišovito ili vetrovito.

Tada Tisa izgleda kao da vri, prekrivena hiljadama sićušnih cvetića. To se naziva cvetanje Tise. Svi posmatrači ostaju bez daha. Negde između 5 i 6 sati popodne, kada se nagoveštava zalazak sunca, pojavljuju se prvi cvetovi. Na delu sa glinovitim koritom pojavljuju se najpre larve mužjaka, iz kojih se za nekoliko sekundi izlegu insekti, leptiri. Izlaze iz svoje košuljice. Malo kasnije se pojavljuju i larve ženki i tada počinje jedinstven prizor na Tisi, ljubavni ples, posle kojeg mužjaci brzo umiru. Za samo nekoliko minuta, bude ih toliko da se ništa ne čuje do njihovih lepeta krila. Ženke lete još izvesno vreme uzvodno, a zatim se spuštaju na površinu vode i odlažu 6000 – 7000 sitnih jajašca koja brzo tonu na dno reke, a onda umiru i one.

Nakon nekog vremena, sve se smiri. Predstava je gotova. Sva akumulisana energija za poslednje tri godine potroši se nakon nekoliko minuta. U isto vreme to rade možda na stotine hiljada insekata. Jaja koja ženka posle oplodnje položi u vodu su spljoštena, diskoidnog oblika. Individualni razvoj od jajeta preko larve do odrasle jedinke traje oko tri godine, pri čemu se jedinka može presvući dvadesetak puta. Iz oplođenih jajašca se za dve – tri nedelje izlegu larve, koje se ukopavaju u glinoviti deo korita reke gde buše kanale koji im preko dana služe kao sklonište, dok noću izlaze napolje i hrane se biljnim i životinjskim ostacima. Posle tri godine, larve isplivavaju na površinu vode, poslednji put se presvuku i preobražavaju se u odrasle. Tad započinju ljubavni let. Život odrasle jedinke se kreće od nekoliko sati do jednog dana. Onda uginu. Dakle, ti insekti se pojavljuju samo sa jednim ciljem, da produže vrstu. Kao da i reka tada promeni svoj miris koji bude pomalo slatkast.

Tiski cvet Palingenia longicauda je insekt koji danas naseljava samo delove Tise i njenih pritoka. Kažu još i u Kini, u reci Jangcekjang. Prisustvo P. Longicauda je indikator čiste i nezagađene vode. Ti vodeni cvetovi su najprimitivniji krilati insekti koji su u daljnjem srodstvu sa vilinim konjicem. Ova prastara grupa tiskog cveta je živela na zemlji još pre 290 – 350 miliona godina i zato je danas nazivaju i živim fosilom. Veličina larvi i odraslih jedinki tiskog cveta iznosi oko 4 cm. Ženke su sitnije, sa nežnijim i mekšim telom. Glava razvijene larve je žute boje, a na njoj su krupne crne oči. Antene su žute, kao i telo. Imaju dobro razvijen usni aparat za grickanje sa dva para zubaca. Na abdomenu, na bokovima tela, larve imaju 7 pari listolikih škrga, koje mogu da vibriraju kako bi pospešile dotok kiseonika. Noge larvi su razvijene za kopanje jer se one „ubušuju“ u podlogu. Pošto se odrasle jedinke ne hrane, creva ispunjena vazduhom, olakšavaju im letenje. Tada koriste energiju nakupljenu u larvenom stadijumu. Intenzivno se razvijaju polni organi i pojavljuju se dva para krila i mišići za pokretanje. Krila su jednobojna, staklasta, svetlo smeđa, a raspon raširenih prednjih krila je oko 55 mm. Krila ženki su nešto prozirnija, sivkaste boje. Na kraju tela odraslog insekta je trbušni nastavak (rep).

Tako je taj ljubavni ples na Tisi trajao čitav dan, pa i sutradan. Trećega dana leteli su manji rojevi iznad reke, a najveći deo je već uginuo i plutao, ili je potonuo u vodu. Na obali je ostao sloj uginulih sad već posivelih ljubavnika, koji je prekrio zemlju. Iako se insekt tiski cvet smatra jednodnevnim, on živi pune tri godine, skoro sve vreme kao larva na glinovitom dnu reke pripremajući se samo za jednu stvar koju bi trebao da postigne tokom samo jednog dana – produženja vrste. Ni manjih insekata, ni većih ljubavnika, ni većeg instinkta za potomstvo, a ni kraćeg života u poređenju sa ostalim živim stvorovima.

Tiski cvet rado jedu ribe, a naročito larve. Zato ih pecaroši vade specijalnim limenim „pikslama“ koje su pričvršćene na dugačku motku, te kasnije koriste kao mamac na udici.

Svake godine ako vremenski uslovi dozvoljavaju da se pojavi tiski cvet, u svim gradovima pored Tise, turističke organizacije obeležavaju taj fenomen. Tada dođu i mnogi posmatrči iz drugih krajeva. Neki su od toga napravili čitavu turističku atrakciju kada uveče pale i puštaju sveće u Tisu, zaklinjući se u svoju ljubav prema supružniku ili svom budućem. Tako rade npr. u Novom Bečeju.


TRI GODINE U BLATU ZA SAT “LJUBAVI”

Palngenia longicauda je prirodni fenomen, koji osim na reci Tisi u Severnom Banatu i Potsju i Tamišu (u gornjem toku) postoji još u Velikoj žutoj reci u Kini. Ukoliko su vremenski uslovi povoljni, što znači da nivo vode nije previsok, da tih dana nema mnogo kiše ni vetra i da reka nije zagađena, sredinom juna počinje rojenje. Prva dva dana ciklusa to je sporadična pojava, da bi od trećeg do petog dana dosegla svoj vrhunac, a onda, poslednja dva dana, nad rekom pojavljuje se tek po neki cvet. Ponekad se, dešavalo da reka ponovo "procveta" i u julu.


Vodeni cvet (Palngenia longicauda)

Tamiški cvet je insekt sivkasto - beložute boje, vižljastog tela, dužine nekoliko santimetara. To je najkrupnija vrsta jednodnevnica. Telo mu je dugačko 40 a raspon krila 55 milimetara. Repovi jedinki veći su od dužine tela, čak i dvostruko duži, a čine ovog insekta lepršavim, raskošnim, prosto rečeno, lepim. Mužjaci imaju i srpaste kanđže, kojima se kače na ledja ženke dok se pare. Ženke su nešto manje i više sivo-žute boje.



Vodeni cvet, Tamiš 
(Foto MyCity.rs Blog autora Dušan)

Iako se insekt Palngenia smatra jednodnevnim, on zapravo živi tri godine, od čega skoro sve vreme kao larva na glinovitom dnu reke i to isključivo tamo, jer ga na peskovitom ili muljevitom dnu nema. Prvo izlaze mužjaci. Oni se kao larve u beličastoj čauri pojavljuju na površini vode. Jedan, pa drugi i sve tako više desetina hiljada. U roku od nekoliko minuta, kao podmornice, niotkuda, pojavljuju se ružne larve, od kojih, za samo minut postaju divni leptiri. Mužjaci izranjaju na površinu vode i skidaju svoju ljušturu. Potom uzleću besprekorno, onako vlažnih krila, i odlaze do obližnjih grana stabala na obali, gde se još jednom presvlače i suše. Nekoliko minita posle toga, rojevi cveta vraćaju se ka površini vode gde ih već čekaju ženke koje se samo jednom "presvlače". Tada započinje svadbeni let...



Svadbeni let insekta ljubavi

Čitavog svog života ovi insekti se pripremaju da urade samo jednu stvar - da produže svoju vrstu. Oblaci insekata kovitlaju se, a nad mirnom rekom, od lepeta krila desetine hiljada jedinki - cveta, ni talasi se ne čuju. Posle ovog ritualnog parenja ženke padaju na vodu i tu opstaju još neko vreme, taman toliko da polože jajašca, a mužjaci iscrpljeni uginu ili postaju lak plen lastama, rodama, galebovima i gramzivim ribama. Naime, ovi insekti uopšte nemaju usta, ni organe za varenje i žive dok postoji energija koju su akumulirali još kao larve. Svaka ženka položi oko 6 - 7.000 jajašca, koja padaju na glinovito dno, gde će naredne tri godine živeti i čekati svoju šansu da produže vrstu.

Oni su inače, omiljena riblja hrana, pa tako kad reka cveta, riba slabo "grize". Ribari ih i danas sakupljaju i suše i koriste kao najkvalitetniji mamac. Kada ima cveta, onda je to najbolji i najsigurniji znak da je reka zdrava i da se obnavlja.

Izvor: Blog autora Dušan, MyCity.rs


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić 

Veza: STV USA


петак, 26. мај 2017.

PIROTSKI ĆILIM – VRHUNSKO UMETNIČKO DELO


Duša slovenska (54)




Pirotski ćilim

Nekada je svaka domaćinska kuća imala razboj i mnoge žene su znale da tkaju ali nisu sve tkalje tkale ćilime. Žene koje su tkale ćilime zvale su se ćilimarke i bile su posebno cenjene jer za izradu ćilima je osim zanatskog umeća trebalo imati i umetnički dar. Svaki ćilim priča svoju priču simbolima i bojama. U svaki ćilim, mesecima tkan, tkalja je utkala i deo svoje mašte i svojih snova.

Ćilim je sveti prostor. On je pravougaonog oblika koji ima i magijski značaj (četiri strane sveta, četiri godišnja doba, četiri svete planine). Svaki ćilim ima posebna obeležja u zavisnosti od kraja u kome je nastao. Pirotski ćilim je karakterističan i zbog vune od koje je izrađen. To je vuna dobijena od autohtone ovce pramenke koja jedina može da se fino uprede u tanke i izuzetno čvrste niti samo pomoću vretena. Ova vuna se bojila prirodnim bojama potapanjem biljaka u kišnicu a u zavisnosti od dela biljke (list, kora, koren) i doba godine u kojem se farba, dobijale su se različite boje i nijanse. Od biljaka su se koristile: paprika, spanać i zova za zelenu; kantarion za narandžastu; ljuske crnog luka za zlatnožutu a od hrastovih šišarki i lišća oraha se dobijala crna boja. Kad je vuna ofarbana i upredena namota se u klupčad i onda je sve spremno za početak tkanja.







Tkanje pirotskog ćilima

Ponedeljak se smatrao za dan pogodan za početak tkanja. Obično bi u ponedeljak ujutro muškarac iz kuće (zatkavalnik) donosio tkalji bogat doručak u znak srećnog početka a ćilimarka je zatim počinjala sa snovanjem, odnosno sa postavljanjem osnove od bele vune na vertikalan razboj. Kroz tu osnovu će tkalja svojim prstima provlačiti niti potke od raznobojne vune i stvarati svoju priču kroz šare od kojih svaka ima svoje značenje. Potka koja potpuno pokriva osnovu imala je prvobitno magijsko značenje: da odvajajući sveto od običnog, obezbedi obilje i plodnost i da štiti od zlih duhova.

Šare na pirotskom ćilimu su vekovni simboli a do danas nije razjašnjeno kako su nastale. Neke šare su preuzete iz turske tradicije.



Pirotski ćilim - Đulovi

Đulovi na direci i razbacani đulovi označavaju žensku lepotu. Mlada koja se spremala za udaju pravila je „svekrvin jezik” (procvetali kaktus) da svekrvine bodlje pretvori u cvetove.



Pirotski ćilim - Bombe

Bombe označavaju mušku snagu i ćilim sa ovom šarom se poklanja muškom detetu kad se rodi ili kad krene u školu. Majke su nekada tkale sinovima ovakve ćilimčiće i kad su kretali u teške borbe.



Pirotski ćilim - Kondićeva šara

Kondićeva šara sa nasmejanim licima u središtu “štiti od loših pogleda“.




Pirotski ćilim - Vraško koleno

Venac sa vraškim kolenima štiti od loših namera, da đavo prebije nogu.




Pirotski ćilim - Dva srca

Dva spojena srca znače početak s ljubavlju i taj motiv se poklanja za rođenje deteta ili za stupanje u brak.




Pirotski ćilim - Željka (kornjače)

Najviše zastupljena šara po kojoj je pirotski ćilim prepoznatljiv je željka koja predstavlja kornjaču koja se sporo kreće i dugo živi pa se radila za ćilime koji su se poklanjali novorođenčadi.




Pirotski ćilim - obe strane su iste

Ono što takođe čini pirotski ćilim posebnim je i to što je jedini ćilim sa dva lica tako da se može koristiti sa obe strane i to 50 godina sa jedne i isto toliko sa druge strane. Po ovom ćilimu, iz poštovanja prema njegovoj lepoti, ukućani nikada nisu gazili obuveni.

Ovi ćilimi su poznati i po tome što imaju nevidljive završetke, odnosno što se potka tako utkivala da se nigde ne vidi ni početak ni kraj utkane niti čemu doprinosi i to što su tkani na vertikalnom razboju pogodnom za čvrsto nabijanje potke, za razliku od nomadskog, horizontalnog razboja na kome je tkanje mekše i na kome je ograničena širina ćilima. Za razliku od ćilima tkanih na horizontalnom razboju čiji su delovi naknadno spajani, pirotski ćilim se tka iz jednog dela i može biti širok i preko četiri i po metra, kakav je „batal“ koji se čuva u Etnografskom muzeju u Beogradu.

Na svim velikim svetskim izložbama (London, Amsterdam, Brisel, Napulj, Milano, Pariz) na kojima se pojavio, pirotski ćilim je zbog svojih raskošnih šara, tananog tkanja i izuzetnih boja dočekan kao vrhunsko umetničko delo.

Izvor: STARI ZANATI SRBIJE


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA

Veza: Veštičja revija br. 20/2018

Preporučujem: 




Veštičja revija br. 20 

среда, 10. мај 2017.

DOLINA JORGOVANA


Duša slovenska (53)



DANI JORGOVANA

Već dugi niz godina, početkom maja, kada su jorgovani u punom cvatu, u čast ljubavi Elen Anžu - Jelene Anžujske (1236 - 1314) i srpskog kralja Uroša I Nemanjića (1220 - 1277), u Kraljevu, na srednjovekovnom gradu Magliču, Žiči, Studenici, Sopoćanima, Manastiru Gradac, pa sve do Brnjaka na Kosovu i Metohiji, održava se velika međunarodna, kulturna, ekološka i turistička manifestacija “Dani jorgovana”.

















DOLINA JORGOVANA

Zanosni miris jorgovana se već sedam vekova svakog proleća širi dolinom Ibra od Kraljeva do Raške. Ovaj kraj tada postaje mesto izuzetne prirodne raskošne lepote. Opojni miris jorgovana podseća na romantičnu priču o francuskoj princezi, kasnije srpskoj kraljici, Jeleni Anžujskoj i srpskom kralju Urošu I Nemanjiću. Ova Dolina jorgovana predstavlja ljubavno zaveštanje kralja Uroša iz XIII veka, njegovoj supruzi Jeleni Anžujskoj.



Jelena Anžujska

Legenda kaže da je iz ljubavi prema Jeleni Anžujskoj srpski kralj Uroš I Nemanjić pred njen dolazak naredio da se putem kojim će ona doputovati, celom dolinom Ibra od Kraljeva do Raške, posade sve poznate vrste jorgovana. Želeo je da ulepša sure litice doline i tako buduću kraljicu podseti na rodnu Provansu. Tako je buduću srpsku kraljicu dočekala Dolina jorgovana. Taj gest izuzetne pažnje i divljenja oduševio je Jelenu Anžujsku i ona je uživala u opojnoj čaroliji mirisa jorgovana koji ju je pratio sve do budućeg muža. Kralj Uroš I ju je dočekao sa rascvetalom dolinom jorgovana, ispred zamka Maglić, sa željom da je svakog jutra budi miris njenog omiljenog cveća. Bio je to kavaljerski potez, bez premca čak i u kraljevskim krugovima.

Smatra se da Jelena Anžujska do dolaska u Srbiju nije videla svog budućeg muža, ali je njegov svadbeni doček sa jorgovanima potpuno vezao njeno srce za Srbiju. Jednim kraljevskim gestom koji je hrabre srpske ratnike primorao da zakratko postanu baštovani, Srbija je dobila mnogo više nego svim dotadašnjim ratovanjima.



Dolina jorgovana

Dolina jorgovana počinje kod grada Kraljeva, jednog od znamenitih gradova centralne Srbije, koji je današnje ime dobio 1882. godine posle proglašenja Srbije za kraljevinu i krunisanja kralja Milana Obrenovića u manastiru Žiča. Manastir Žiča, prvo sedište srpske pravoslavne crkve je podigao Stefan Prvovenčani, gde je i krunisan za prvog srpskog kralja. Po legendi, u tom manastiru je krunisano sedam srpskih kraljeva za koje su otvarana po jedna vrata, a zatim zazidana. Zato je u narodu zovu i "sedmovratom Žičom". Dolinu jorgovana okružuje srednjovekovni grad Maglič iz XIV veka sa osam kula.



Stari grad Maglič

U dolini reke Ibra i Raške, od Kraljeva pa na jug do ispod Novog Pazara, rođena je srpska srednjovekovna država. Neki je, zato, zovu Dolinom kraljeva, a drugi Dolinom jorgovana. Ovo je dolina sa dragocenim srpskim srednjovekovnim manastirima. Tu je i manastir Studenica, upisan na listu svetske kulturne baštine Uneska.



Stari grad Maglič

Jorgovani su vekovima cvetali i mirisali i tako simbolisali ljubav i poštovanje koje je srpski narod gajio prema plemenitoj kraljici Jeleni, čuvenoj po svojoj mudrosti i obrazovanju. Ona je doprinela značajno kulturnom usponu srednjovekovne srpske države. Ostavila je značajan trag u prosvetiteljstvu, jer je njen dom bio i učilište, ali i prva biblioteka - takozvano knjigohranilište. Njenom zaslugom su neke značajne knjige prepisivane za potrebe manastira. Zvali su je prvom srpskom učiteljicom, jer je u svom domu okupljala siromašne devojke iz tog kraja i podučavala ih raznim poslovima. Crkva ju je posle smrti kanonizovala kao sveticu. U braku sa Urošem I, trećim sinom Stefana Prvovenčanog, Jelena je rodila dva sina, Dragutina i Milutina.

Opčinjena lepotom ovog kraja, kraljica Jelena je 1270. godine sagradila manastir Gradac gde počiva kao monahinja. Ovaj manastir spada u red najpoznatijih srpskih manastira srednjeg veka, a freske, koje su dosta oštećene, pripadaju vrhuncu monumentalnog stila XIII veka.

Vladavina kralja Uroša I se smatra za doba procvata Srbije. On je proširio granice srpske srednjovekovne države na jug. Započela je eksploatacija rudnika u Srbiji što je dovelo do ekonomskog napretka i razvoja zanatstva i trgovine. Ekonomski razvoj je podstakao razvoj srpske kulture i opšte blagostanje.

Izvor: Art Nit


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA