уторак, 15. децембар 2020.

20 GODINA RADA SRPSKE TELEVIZIJE USA

 



Tim STV USA (foto: STV)



Tamara Vesna,
osnivač Srpske Televizije u Čikagu, direktor i glavni urednik
(foto: STV)


"Tokom molebana za prestanak bombardovanja SRJ 1999. godine, u Vašington DC-u, na nebu se pojavila duga oko sunca koja je, kako hiljade prisutnih veruje, naznačila da su molbe okupljenih uslišene. Ogorčena stavom velikih svetskih sila koji su tada ceo srpski narod označili kao loš, Tamara Vesna dolazi na ideju da “srpski glas” pusti najpre u Americi a potom i širom sveta i pokaže da su Srbi svetu dali mnogo naučnika, književnika, umetnika, sportista, doktora i pozitivnih stvari i da je, okarakterisati nas kao “loše momke”, bila propaganda usmerena protiv Srba. Radeći najpre u Holivudu i filmskoj industriji znala je da mediji poput televizije imaju veliku moć i da će jedino tako uspeti da raširi dobre vesti o našem narodu, promeni loše mišljenje o Srbima i pokaže svetu naša pozitivna dela. Upravo ta duga oko sunca zabeležena amaterskom kamerom označila je početak Tamarine misije i svaka emisija “Serb View”počinje špicom i snimkom duge."
...
"Najvažnije je održati zdrav concept koji smo gajili svih ovih godina nedozvolivši promociju svega onog što je suprotno stavovima porodičnog čoveka. Postavili smo jasne kodekse, bez senzacije i građenja rejtinga na nečemu sto nema moralnu vrednost. Nastavljamo da promovišemo prave vednosti i stvaramo dobar sadržaj." 
(Tamara Vesna)

Na poziv urednika sajta STV USA, gospodina Veroljuba Miloševića, saradnik sam od 2013. godine. 

Objavljeni tekstovi na starom i novom sajtu STV USA:

 

петак, 4. децембар 2020.

RADOST




Iz ciklusa "Skice za jesenju sonatu"
(akril; 10 x 10 cm) 
Autor: Nadica Janić


Duva košava... Svežina decembarskog dana. 
Ledeni su dani kada je napolju toplo, 
a u srcu praznina i zebnja. 




уторак, 24. новембар 2020.

ŠUM MORA

 


Asamblaž "Svet tišine"
(akril, ćilibar, školjke; 7,5 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić


Ružičasta školjka na polici
u tišini sobe čuva šum talasa mora…
Ispod slova sliva se plavo mastilo.



понедељак, 23. новембар 2020.

STVARANJE

 


Pra-oblik, mandala "Freska uma"
(mixed media: pesak, sedef, akril; 30 x 30 cm)
Autor: Nadica Janić

I stvori Bog svet za šest dana.
Sedmi dan nameni odmoru,
a osmi dan čovekovom stvaranju. 

"Sve što je čovek stvorio prožeto je geometrijskim duhom koji najjasnije izražava čovekov imperativ za organizovanjem, za njegovim približavanjem onom redu koji vlada u prirodi, jer je to bio uslov njegovog opstanka."

(Pavle Vasić - "Umetnički život")   



недеља, 22. новембар 2020.

PROLAZNOST

 


"Trenuci u vremenu"
(frotaž, fito kolaž; 17 x 23 cm)
Autor: Nadica Janić 

Teku zemaljski dani...
Odlaze Ljudi u Večnost.
Ostaje Tuga.


субота, 14. новембар 2020.

среда, 4. новембар 2020.

NESANICA

 


"Ponor duše"
(akril; 10 x 10 cm) 
Autor: Nadica Janić

Noć punog meseca...
Na nebu zastor od crnih oblaka.
Iza zatvorenih očiju promiču senke prošlosti.



понедељак, 2. новембар 2020.

ZEBNJA

 


Poslednja latica Ruže
Foto: Zlatko Matić 


Počeli su hladni vetrovi...

"Nikada nećeš ostati sama na stabljici sumnje",
šapnuo je i pokrio je staklenim zvonom.
Poslednja latica pretvorila se u Pupoljak.




среда, 14. октобар 2020.

SREĆA

 


Herman Hese


Voleti... Voleti nekog, voleti nešto.
Bitno je ne biti prazna srca
i hladne duše. (N. J.)


SREĆA JE LJUBAV, SAMO LJUBAV
(Herman Hese)

"Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla. 

Naučio sam da biti voljen ne znači ništa a da je voleti sve, da je sposobnost da osećamo ono što daje vrednost i lepotu našem postojanju. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Lepota nije ništa, video sam lepe muškarce i lepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseća; bilo je bolesnika punih volje za životom koju su negovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. 

Ali sreća je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i živeo za svoja osećanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruža radost onome ko je poseduje, već onom ko ume da je voli i da joj se divi.

Ima različitih osećanja, ali to je samo privid, u suštini, ona su sva - jedno. I volja je, na primer, jedno od njih. Ali za mene je i to ljubav. Sreća je ljubav, samo ljubav. Srećan je ko ume da voli.

​Ljubav pokreće našu dušu, u njoj pronalazi svoje biće i svoj život. Srećan je, dakle, samo onaj ko ume da voli. Ali voleti i želeti nije isto. Ljubav je želja koja je postala mudra; ljubav ne želi da poseduje, želi samo da voli. Zato je bio srećan filozof koji je ljubav prema svetu negovao u svojim mislima i na taj način uvek nešto novo saznavao. Ali ja nisam bio filozof."

Herman Hese

Iz knjige "Srećan je onaj ko ume da voli"



четвртак, 8. октобар 2020.

KLJUČ PRAVILNE ISHRANE


Piramida ishrane

Svakodnevica. Razne aktivnosti, sport, hobi... 
A šta je za zdravlje najbitnije - ISHRANA!
Moj skromni doprinos promociji zdravlja:
 

Ista hrana za nekog je lek, za nekog otrov

KLJUČ PRAVILNE ISHRANE

«Kaži mi svoju krvnu grupu i ja ću ti reći da li se hraniš ili truješ».
(dr Piter Dž. Dadamo)

„Krvne grupe su fundamentalne kao samo stvaranje. U majstorskoj logici prirode krvne grupe slede neisprekidanu putanju od samog začetka života pa sve do danas. One su potpis naših drevnih predaka na neuništivom istorijskom pergamentu. Sad smo počeli da otkrivamo kako da koristimo krvnu grupu kao ćelijski otisak prsta kojim otkrivamo brojne velike tajne pod čijim se velom skriva naša potraga za dobrim zdravljem. Taj rad je produžetak inovativnih otkrića vezanih za ljudsku DNK. Naše poimanje krvne grupe vodi nauku o genetici korak dalje nedvosmislenom tvrdnjom da je svako ljudsko biće posve jedinstveno. Nema ispravnog niti pogrešnog načina života, kao ni ispravne ni pogrešne ishrane. Postoje samo ispravni ili pogrešni izbori koje treba doneti na osnovu naših individualnih genetskih kodova.“
(Iz uvoda knjige „Ishrana prema krvnim grupama“ dr Pitera Dž. Dadama, izdanje SEZAM BOOK, 2019.)

Pre više od pola veka, dr Džejms Dadamo je slučajno došao do otkrića koje je njegov sin dr Piter Dadamo objavio 1996. godine, tek posle ispitivanja na hiljade uzoraka. Dr Džejmsovo otkriće je poteklo od iznenađujuće činjenice da su se njegovi pacijenti, slati u banje na oporavak i specijalne tretmane po istoj vrsti zdravstvenih problema, podvrgnuti potpuno istoj vrsti ishrane i fizičkih aktivnosti, vraćali sa različitim rezultatima, ne samo po stepenu oporavka već i po kilaži i opštem psihofizičkom stanju. 

„Godine 1997. započeo sam rad na ostvarivanju svog cilja da podelim sa svetom svoje životno delo u prvom izdanju knjige „Ishrana prema krvnim grupama“ i iskreno nisam znao hoće li svet biti prijemčiv za njega. Tad većina ljudi nije čak ni znala svoju krvnu grupu. U školi su naučili da je krvna grupa važna samo ako vam je potrebna transfuzija krvi. Ja sam predlagao nešto radikalno: da je krvna grupa genetska elektrana s veoma važnim uticajem na imunitet, metabolizam i probavne procese i da različitim krvnim grupama odgovara različita hrana. Dakle, da krvna grupa nije samo nejasni činilac o kome treba da razmišljamo samo u nevolji, već da je njeno poznavanje i razumevanje neophodno za naše zdravlje tokom celog života.“ (dr Piter Dadamo).

U knjizi «Četiri krvne grupe, četiri načina ishrane», jednoj od niza knjiga na temu krvna grupa i zdravlje, dr Piter Dadamo kaže: »Vaša krvna grupa je ključ koji otvara vrata u tajne vašeg zdravlja i dugovečnosti, fizičke vitalnosti i emocionalne snage. Vaša krvna grupa odredjuje kojim bolestima ste podložni, koju hranu trebate jesti, kojim fizičkim aktivnostima se trebate baviti. Ona je odlučujući faktor u razmeni energije, u delotvornosti kojom «sagorevate» kalorije, u vašoj emocionalnoj reakciji na stres, a možda i u vašoj ličnosti». 

Sve do nedavno, preporuka za korišćenje hrane bazirala se na nutritivnim vrednostima hrane (vitamini, minerali, esencijalne masne kiseline). Danas lekari i nutricionisti preporučuju hranu koja je u skladu sa krvnom grupom. Posle niza godina pozitivnog potvrđivanja ovog otkrića u praksi, danas je dijeta prema krvnoj grupi jedna od najpopularnijih u moru teorija o zdravom načinu ishrane.

Krvna grupa je kontrolni ventil imunog i probavnog sistema, biološki sudija koji pospešuje ljudski organizam da preživi. Sva prirodna i sveža hrana je zdrava, ali neka vrsta hrane za nekog je otrov. Antitela u krvi prepoznaju hranu kao dobru ili lošu za nas, i ako svakodnevno unosimo u organizam za nas lošu hranu, naš imuni sistem radi samo na eliminaciji tih namirnica i postaje sve neotporniji u borbi protiv virusa i bakterija.

Postoje četiri krvne grupe: O, A, B i AB koje su nastajale sa razvojem ljudske vrste odgovarajući na njen fiziološki razvoj i promenljive životne uslove. Svako od nas ima jednu od tih grupa kao genetski pečat predaka.

U svom razvoju ljudska vrsta je menjala podneblja i klimatske uslove i osnovne delatnosti koje su omogućavale da se prehrani. Oko 40 hiljada godina pre n.e. prva delatnost pećinskog čoveka je bila lov i prva vrsta hrane meso. Krvna grupa naših predaka dobila je oznaku «O» (pogrešan naziv je «nulta») i danas je najrasprostranjenija. Sledeća delatnost (oko 30 hiljada godina pre n.e.) je bila stočarstvo i nastaje nova krvna grupa «A», prilagođavajući čoveka na novu hranu - mleko. S razvojem zemljoradnje ishrana se upotpunjuje povrćem i žitaricama i organizam ljudske vrste reaguje stvarajući «sigurnosni ventil» za apsorpciju novih hranljivih materija iz biljne hrane: nastaje krvna grupa «B». Pre 10 vekova, u procesu migracija stanovništva, stapanjem postojećih krvnih grupa nastaje nova, danas retka krvna grupa «AB» koju ima samo 5% ljudi na planeti. Po atributima dr Pitera Dadamo krvna grupa AB je metafora modernog života - komleksna i nestabilna. U sebi sadrži sve kvalitete krvne grupe A i B ali ne stvara antitela za njih pojedinačno, pa su ljudi sa ovom krvnom grupom skloni mnogim oboljenjima među kojima i kancerogenim, ali su otporni na autoimune bolesti (npr. artritis i lupus).

Krvna grupa O

Osobe sa krvnom grupom O imaju dobar probavni sistem i izraženu potrebu za fizičkom aktivnošću. Zbog veoma jakog imunog sistema sklone su autoimunim bolestima (imuni sistem reaguje protiv sopstvenog organizma), naročito obolevaju od artritisa. Preporučuje im se visoko proteinska ishrana siromašna ugljenim hidratima. Na njihovoj trpezi uvek bi trebalo da bude meso ili riba i sveže povrće i voće (sem kiselog voća), a nikad žitarice, pasulj i zrnasta hrana. Mleko i mlečni proizvodi su im zabranjeni.

Intenzivne fizičke aktivnosti (borilački sportovi, trčanje, aerobik) su najbolja reakcija na stres i impulsivno ponašanje ovih osoba. Kafa i alkohol im pojačavaju psihičku napetost i treba ih izbegavati.

Krvna grupa A

Profil ishrane ljudi sa krvnom grupom A je - vegetarijanac. Treba da izbegavaju meso, masnoće, mleko i mlečne proizvode i žitarice, a od fizičkih aktivnosti da upražnjavaju lagane vežbe i jogu. Imaju osetljiv probavni sistem i skloni su obolevanju od raka i bolesti srca, a rizik se povećava ako se ne hrane u skladu sa svojom krvnom grupom. Odgovara im ishrana bogata ugljenim hidratima i siromašna mastima. Prija im kafa i crno vino.

Krvna grupa B

Jak imuni sistem, prilagodljivost na ishranu i uravnoteženost nervnog sistema su karakteristike za osobe sa krvnom grupom B. Imaju najbolju reakciju na sres, kreativne su i sposobne su da usklade umne i fizičke aktivnosti. Ipak, obolevaju od virusnih infekcija koje napadaju nervni sistem i od autoimunih bolesti.

Podnose raznoliku ishranu i jedine su osobe koje dobro podnose mleko i mlečne proizvode. U ishrani im se preporučuje povrće, jaja i meso divljači a od pića čajevi. Treba da izbegavaju žitarice, pogotovu kukuruz. Pešačenje, biciklizam i plivanje su fizičke aktivnosti koje im odgovaraju.

Krvna grupa AB

Osetljiv probavni sistem osoba sa krvnom grupom AB nameće izbalansiranu mešovitu ishranu: bela mesa, mleko i mlečne proizvode, žitarice, voće i povrće a isključuje crvena mesa, pasulj i kukuruz.

Česte bolesti zbog neadekvatne ishrane i fizičkih aktivnosti su anemija, bolesti srca i krvnih sudova i rak. Makrobiotička ishrana, sokovi voća i povrća i joga vežbe su preduslov zdravlja za ovaj tip ljudi.

Ilustracija: Internet


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA 

среда, 7. октобар 2020.

PRAZNINA




"Začarani val povratka" 
(mixed media - akril, pesak; 60 x 80 cm)
Autor: Nadica Janić

I dođu tako neki prazni dani. 
I pada kiša… Seta.
Bežim u Plavo. Nedokučivo i tajno.



недеља, 13. септембар 2020.

TIŠINA



 "Tišina"
 Foto: Nadica Janić

Tišina nedeljnog popodneva.
Planovi za sutrašnji dan - u radu nalazim ispunjenje.
I iskrne misao: bol je jedina veza sa onim koga nema.



недеља, 6. септембар 2020.

SUTON



 "Između dana i noći"
Foto: Nadica Janić

Čarobni trenutak smiraja, nestajanja svetlosti.
Crveno sunce tone. Ptice utihnu, vetar stane... 
A ujutro, kao vaskrsenje, budi se Život.



субота, 5. септембар 2020.

VREME

 


"Trenutak u Večnosti"
 (mixed media; 21 x 21 cm)
Autor: Nadica Janić

Mnogo godina je prošlo na mom Časovniku Života.
I što je kasnije - sve je jasnije.
Ostaju blistavi trenuci sreće i crne rupe u sećanju.



четвртак, 3. септембар 2020.

NOVI DAN




Dunav, Novi Banovci
Foto: Nadica Janić

Novi dan, nove obaveze, nova događanja.
Ali Iluzije, družbenice Duše, obuzmu Svest.
Sanjam… I po danu sanjam. Menjam Stvarnost.



среда, 2. септембар 2020.

NOĆ



 "Mesečeva noć"
Foto: Nadica Janić

Beograd u sazvežđu mog sećanja.
Kao hiljade palih zvezda.
Pišem nebeski e-mail… Znaće!



уторак, 1. септембар 2020.

VEČE



 Foto: Nadica Janić

San o Beskraju. Večita zapitanost o Smislu. 
Život - splet radnji, događanja, osećanja, snova...
A Dunav teče... teče... I iste slike godinama ali moj pogled je drugačiji.
  


субота, 29. август 2020.

JUTRO



Nadica Janić

Radost Novog Dana. I kažem sebi: "Kreni..."
I nižu se poslovi. A misli, kao nit odmotavaju se, susreću, zapliću.
Teče Dan, teče Život!



"Jutro na Dunavu"
Foto: Nadica Janić 

 


петак, 28. август 2020.

CRNO



"Povratak" 
(akril; 10 x 3,5 cm)
 Autor: Nadica Janić

Praznik. Ne radim kućne poslove. Hobi, muzika i sećanja. 
Kada smo mladi sve je okrenuto u Napred. Sanjarenje.
Kada ostarimo sve je okrenuto u Nazad. Seta.
 


недеља, 23. август 2020.

CRVENO I PLAVO


Požar u  Kaliforniji
Foto: Internet

"Požari besne širom Kalifornije, a hiljade ljudi primorane su da napuste domove", javlja Asošiejted pres. (23.8.2020.)
Na radiju: "California Blue". Prvi put nisam pojačala zvuk. Tužna sam.


субота, 22. август 2020.

IZA DUGE



Foto: Internet

Kod mene je padala kiša. Kod njega se pojavila duga.
Ja sam u "ovde i sada". On je u svojoj svakodnevici.
Naše senke su iza duge.



петак, 21. август 2020.

SVETLOST



Nadica Janić
Kraj avgusta
 
Igra senki. 
Miris pokošene trave. 
Blagoslovena Tišina i Svetlost u meni.



четвртак, 20. август 2020.

PREOBRAŽENJE




Nadica Janić
Jednog avgusta, u suton.

Menja se gora i list; menja se voda i kamen; menja se...
Osluškujem šum lišća. Opada list trešnje. I Dunav drugačije šumi.
Nisam ni ja ista. Smiraj u duši. Iza mene je oproštaj i pozdrav.



четвртак, 28. мај 2020.

DRVO - OSA SVETA





DRVO – SIMBOL ŽIVOTA

U svim religijama sveta i mitologijama drvo je simbol života i znanja, živi kosmos u neprekidnom obnavljanju. Kosmičko drvo, osa sveta i drvo života su univerzalni simboli svih drevnih civilizacija. Drvo simbolizuje takođe i rast porodica, grada, naroda, narodnosti i kraljeve vlasti. U Jezekilju faraon se upoređuje sa kedrom “ vrhovi mu bijahu do među gustijem granama... nijedno drvo u vrtu Božjem ne bješe na ljepotu tako kao on… zato ga dadoh u ruku najsilnijemu među narodima da čini s njim što hoće”. U Psalmaima se javlja veliko drveće, kao smrdljika koja predstavlja neprijatelje Gospoda i njegovog naroda. Isaija je ukazivao na tirane koji kao čempresi i kedrovi žele da se uspnu na nebesa, ali bivaju srušeni. Kao negativni vid simbolizma tih velikih stabala, oni predstavljaju i nerazumnu ambiciju moćnika na zemlji koji uvek nastoje da prošire i učvrste svoju vlast, ali bivaju uništeni.

U hrišćanskom mitu o Postanju postoje dva drveta u edenskom vrtu – drvo života i drvo spoznaje dobra i zla koji sibolizuju dva stvaralačka razvoja, biološkog i psihološkog. Drvo života može, zavisno od čovekovog ponašanja, da postane drvo smrti. Svaki stvoreni život se može izopačiti i iskvariti, svaka snaga može skrenuti sa pravog puta. Pun procvat će postići samo razvijajući se u skladu sa božanskom voljom.

Kao simbol života, u neprestanom razvoju i u uspinjanju prema nebu, drvo ukazuje na celokupni simbolizam uspravnosti. Sa druge strane, ono služi kao simbol cikličnog karaktera kosmičke evolucije: smrti i preporoda. Drvo povezuje i tri nivoa kosmosa: podzemlje, korenjem kojim rije dubine i u njih se zavlači; površinu zemlje, deblom i donjim granama; visine, gornjim granama i vrhom jer njih privlači svetlost neba. Među korenjem puze gmizavci, u krošnji lete ptice - drvo povezuje podzemni i nadzemni svet. Okuplja i sve prirodne elemente: njegovim sokom teče voda; zemlja mu korenjem ulazi u telo; vazduh mu hrani lišće, a vatra izbije kad ga trljamo.


DRVO - OSA SVETA 

Pošto mu korenje ponire u tlo, a grane se dižu u nebo, drvo uopšte se smatra za simbol veza koje se uspostavljaju između neba i zemlje. U tom smislu ono ima centralni karakter u tolikoj meri da je drvo sveta sinonim za osu sveta. Takvo drvo je često izdvojeno (hrast u Galiji, lipa kod Germana, jasen u Skandinaviji, maslina u islamu, banijam u Indiji, breza ili ariš u Sibiru...). Sibirska breza ima ureze koji označavaju stepene uspona u nebo. Na edenskom drvetu života ima dvanaest plodova, a oni su znakovi cikličnog obnavljanja. Nebeske ptice na granama drveta su uzvišena stanja bića, dok su preostala stanja međusobno povezana deblom.



Kosmičko stablo (germanska mitologija)


DRVO ŽIVOTA - KOSMIČKO DRVO

Kosmičko drvo je arhetip na kojem se gradi plemenska kosmička osa. Ono je projekcija slike u apsolutno. Zato na njega ukazuju i deo su njegove svetlosti sve breze, bela drveta, koja zbog beline imaju poseban sjaj, a i sva drveta neobična zbog svojih dimenzija i svoje dugovečnosti.

Kosmičko drvo je centralno drvo: njegov sok je nebeska rosa, a njegovi plodovi daju besmrtnost (povratak u centar bitka, u rajsko stanje). Isto se pripisuje i plodovima edenskog drveta života i plodovima drveta Nebeskog Jerusalima, zlatnim jabukama iz vrtova Hesperida, soku iranskog Haoma, a naročito različitim smolama četinara. Jela je simbol ženskih sposobnosti rađanja. Svet čini zelenim, i kao Pramajka Kedar, simbolizuje životnu energiju same zemlje.

Drvo je simbol neprestanog obnavljanja, dakle života u njegovom dinamičnom smislu. Ispunjeno je svetim snagama, jer je uspravno, raste, gubi lišće i ponovo ga dobija, preporođuje se, umire i ponovo rađa bezbroj puta. Drvo ne pripada samo ovom svetu, ono crpi odozdo i uspinje se do onostranog. Vinulo se i iz podzemnog sveta u nebo kao živi put komunikacije.

U zemaljskom raju postoji i drugo centralno drvo – drvo spoznaje dobra i zla, koje dvojstvo suprotstavlja jedinstvenosti drveta života. Jedino se po tome i razlikuju. Instrument Adamovog pada je drvo spoznaje. Od njega je, prema verovanju, izrađen Hristov krst koji se, uostalom, često izjednačava sa drvetom života pa je po tome i instrument otkupljenja.



"Drvo života", Gustav Klimt, 1909.


OBRNUTO DRVO

Vedski tekstovi potvrđuju postojanje predanja o obrnutom drvetu. Ono potiče od shvatanja o ulozi sunca i svetlosti u rastu živih bića: od gore crpe život, a dole se trude da se njime prožmu. Otud i obrtanje slike: krošnja ima ulogu korenja, a korenje ulogu grana.

Prema Danteovim rečima, postoji drvo koje živi od svog vrha. Pošto korenje ima gore, a grane dole, za Asvatu se kaže da je neuništivo; njegovo lišće su himne; onaj koji njega poznaje, poznaje i Vedu... Njegove grane hranjene mnogim svojstvima šire se i prema gore i prema dole; čula su mu pupovi, a korenje mu raste dole i veze su delovanja u ljudskom svetu. Obrnuto drvo je ideogram koji simbolizuje kosmos.

Platon je tvrdio da je čovek izvrnuta biljka čije se korenje pruža u nebo, a grane u zemlju. Isto shvatanje se javlja u hebrejskom ezoterizmu. U islamu korenje drveta sreće ponire u poslednje nebo, a njegovi ogranci se pružaju iznad i ispod zemlje.

Isto predanje se potvđuje u islandskom i finskom folkloru. Svake godine Laponci žrtvuju jednog vola u korist boga vegetacije. Tada se uz žrtvenik postavlja jedno drvo sa korenjem prema gore, a sa krošnom prema dole.



Sumersko drvo života


MISTIČKO DRVO

Drvo je nadahnulo velik broj mističkih autora koji njegovu vrednost uzdižu do nivoa teologije spasenja. “... Ovo drvo pripada mom večnom spasenju, kaže Pseudeo-Hrizostom u šestoj homeliji za Uskrs. Njime se hranim, njime nasićujem, u njegovom korenju jačam, pod njegovim se granama pružam, njegovom se dahu prepuštam sa nasladom, kao vetru. U njegovu senku postavio sam šator, i u zaklonu od preteranih vrućina nalazim odmor ispunjen svežinom. Njegovim cvetovima cvetam; njegovi plodovi koje berem pripremaju se za mene od početka sveta. Svojoj gladi nalazim ovde ukusnu hranu, svojoj žeđi izvor; svojoj golotinji odeću; njegovo lišće je duh koji oživljuje. Ako se bojim Boga, ovo je stablo moj zaklon; u mojim me opasnostima jača; u mojim bitkama ono mi je štit, a mojoj pobedi trofej. Evo moje uske staze; evo moga tesnog puta. Evo Jakovljevih merdevina kojima se anđeli penju i silaze, a povrh kojih stoji Gospod.

Ovo stablo, što se proteže jednako daleko koliko i nebo, uspinje se od zemlje do neba. Stoji besmrtna biljka u centru neba i zemlje: ona je čvrst oslonac svemiru, spoj svih stvari, potpora čitave nastanjene zemlje, kosmički preplet, u sebi sadrži sve šarenilo ljudske prirode. Pričvršćeno nevidljivim ekserima Duha, da se ne bi kolebalo u svom udešavanju za božansko; dodirujući nebo temenom, očvršćujući zemlju nogama, a u međuprostoru, obuhvatajući čitavu atmosferu neizmerljivim rukama.”



"Jesejevo stablo" (iluminacija,  Biblija) 
Nacionalna biblioteka Francuske


JESEJEVO STABLO

Jesejevo stablo koje se javlja u Isaijinom tekstu (11, 1-2), a nadahulo je mnoga umetnička dela i mističke komentare:

Ali će izaći šibljika iz stabla Jesejeva,
i izdanak iz korijena njegova izniknuće,
i na njemu će duh Gospodnji,
duh mudrosti i razuma, duh savjeta i sile,
duh znanja i straha Gospodnjega.

Jesejevo stablo simbolizuje lanac pokolenja čiju istoriju donosi Biblija, a dostići će vrhunac dolaskom Device i Hrista.

U hrišćanskoj mistici Jesejevo stablo je čitav skup simbola. Označava Devicu Mariju, novu Evu, koja je Hrista i sve hrišćanske narode začela po milosti; označava raj u kojem se okuplja rod izabranih; ono dopire sve do raspetoga Hrista, do krsta, do one smrti od koje potiče jedan novi narod, beskonačno potomstvo; podseća na Jakovljeve merdevine, kao i na plamene merdevine svetog Jovana.

Stablo raste iz pupka i usta Jesejevih. Deblo ponekad nosi grane na kojima se pojavljuju kraljevi Judeje, Hristovi preci. Po Sižeovom nalogu u Sen-Deniju je napravljen vitraž posvećen Jesejevom stablu. Obnovljen je, pa i danas postoji. Jedan prozor katedrale u Šartu je njegova savršena koplja iz 1150. godine. Iz Jeseja izlazi stablo, a kraljevi čine deblo. Sa svake njegove strane stoje proroci; iz jednog doba u drugo najavljivala se Jesejeva šibljika. Jesej spava, a svetiljka obešena nad njegovim ležajem pokazuje da u snu vidi budućnost.

Jesejevo stablo, koje će u XIII veku zaokupljati mnoge tvorce slikanih rukopisa i prozora, jedan je od najomiljenijih motiva cistercitskog reda, zbog njegove odanosti Devici. Minijature opatije u Sitou, nastale pre 1125. godine rekonstuisane su i reprodukcijama minijatura ilustrovani su rukopisi Sitoa i čuvaju se u džinovskoj biblioteci. Temu Jesejevog stabla nalazimo i u Martyrologie obituaire. Sadrži niz uspravno postavljenih medaljona koji izlaze iz Jesejevog tela. U Legendarijumu se Devica nalazi u medaljonu iznad Jeseja. I Brak je izradio vitraž koji prikazuje Jesejevo stablo (crkva u Varanžvilu, Sen Maritim).


DRVO I BOGOVI

Drvo je kao sveto biće bilo predmet veoma raširenog kulta i tesno povezano sa kultom bogova i boginja kojima su takva drveta bila posvećena. Artemida je boginja kedra i oraha; Atis se poistovećuje sa borom; Adonis izlazi iz drveta sa kojega kaplje mirha; Mitra ima svoje sveto drveće; Atinino drvo je maslina i nalazi se pod njenom zaštitom. Nedolično dodirivanje drveta smatralo se za svetogrđe: svako doticanje tih stabala moglo je da izazove osudu zbog bezbožnosti, a čupanje ili seča su mogli da budu povod i za smrtnu kaznu.

Kult stabla bio je vrlo značajan u prethelenističkim civilizacijama. Uključivao je obrede poštovanja, žrtvovanja i plesove kojima je svrha bila podsticanje rasta. Obred čupanja svetog stabla ima pogrebno obeležje; slavi se godišnja smrt rastinja, zimska žalost prirode. Prilikom čupanja stabala magičnim pokretima se oslobađaju duhovi koji će drugom drveću omogućiti da se večno razmnožavaju.

Neki modeli maski i statueta u Africi moraju da se delju ili rezbare iz debla određenog drveta: takvo vajarstvo proizlazi iz primitivnog kulta drveta ili kolca. Umetničko delo, kao suština drveta iz kojeg je izvučeno, postaje tako pridruženo životnoj snazi jednog duha, besmrtnog pretka i roda.


DRVO – MITSKI PREDAK

Prema Elijadi drvo koje se smatra mitskim pretkom nekog plemena u uskoj je vezi sa lunarnim kultom. Mitski predak koji se izjednačava sa mesecom predstavlja se nekom biljnom vrstom. Ima mnogo takvih primera plemena koja potiču od bambusa, mimoze itd.

Antropomorfna tumačenja drveta sreću se u verovanjima mnogih naroda. Čovek se pretvara u drvo i zatim dobija svoj prvobitni oblik.

U legendama raznih naroda sreću se bezbrojna drveta očevi. Nasuprot tome, šupljina drveta slična pećini često se javlja kao materica. Neka drveta su bila muška, a neka ženska. Lipa tako služi za izradu pogrebnih stubova prilikom obreda umrlim ženama, a hrast tokom obreda umrlim muškarcima.


POSEBNI VIDOVI SIMBOLIZMA DRVETA

Drvo-lotos je u Koranu simbol raja. U Bibliji su drveta slika hebrejskog naroda, u Kabali slika čoveka. Drvo je simbol rasta u Kini. Zbog svojih veza sa nebom donosilo je kišu: poseći drvo je značilo izazvati sušu. U mnogim krajevima Azije drveta su boravišta lokalnih duhova.

Neke osobine su drveću dale izuzetna značenja. U Japanu, na primer, patuljasto drvo (bonsai) predstavlja prirodu u njenoj strogosti i večnoj mudrosti. Svojim oblicima ono izražava božansku ravnotežu prirode. Ako su gornje grane jako zabačene unazad, bonsai iskazuje očaj ljudi koji ne žele da se pomire sa sudbinom.

Šuplje drvo označava drvo koje rađa. Iz šupljeg hrasta izvire voda izvora podmlađivanja. Međutim, u prikazima i jeziku alhemičara, šuplje drvo znači novo rođenje. Ono simbolizuje peć u kojoj su alhemičari nakon različitih operacija pravili svoj kamen koji je, bačen na bilo koji metal, pretvarao taj metal u zlato. Šuplji hrast postaje tako materica kamena.

U Kabali postoji i drvo smrti. Listovi drveta smrti kojima Adam pokriva svoju golotinju su simbol magijskog znanja. Magija je jedna od posledica pada. Vezana je za postojanje fizičkog tela kojem je uskraćeno telo svetlosti.



"Drvo", Josip Kler, 2013.


DUHOVI DRVEĆA

U očima primitivnog čoveka ceo svet je živ, pa ni drveće i biljke u tom pogledu nisu izuzetak. On misli da oni imaju dušu sličnu njegovoj, pa tako i postupa s njim. »Kažu«, piše stari vegeterijanac Porfirije, »da su primitivni ljudi živeli nesrećnim životom, jer se njihovo sujeverje nije zaustavljalo na životinjama, nego je bilo prošireno i na biljke. Jer zašto bi klanje vola ili ovce bilo veći greh od sečenja jele ili hrasta, kad je duša usađena i u drveće«?

U verskoj istoriji arijevske rase u Evropi, obožavanje drveća igralo je važnu ulogu. U praskozorje istorije, Evropa je bila pokrivena ogromnim prašumama. Do prvog veka pre Hrista, Hercenska šuma prostirala se istočno od Rajne u nedoglednu i neznanu daljinu. U Engleskoj, šume Kenta, Sareja i Saseksa ostaci su velike šume Anderide, koja je nekad pokrivala ceo jugoistočni deo ostrva. Kako je ozbiljno bilo to obožavanje u prošlim vremenima, može se videti po svirepoj kazni koju su stari nemački zakoni odredili za one koji se usude da oljušte koru sa živog drveta. Kazna je bila život za život - život čoveka za život drveta.

Mnogobožački Sloveni obožavali su drveće i gajeve. Neki od njih obožavali su izuzetno velike hrastove i drugo veliko lisnato drveće od koga su dobijali proročanske odgovore. Neki su održavali svete gajeve oko sela ili domova, a čak je bio greh prelomiti ma i jednu grančicu. Verovali su da onaj ko poseče granu u takvom gaju ili iznenada umre ili postane sakat.

Ima mnogo dokaza o rasprostranjenosti obožavanja drveća u staroj Grčkoj i Italiji. U Eskulapovom svetilištu na Kosu, na primer, bilo je zabranjeno seći čemprese pod pretnjom kazne od hiljadu drahmi. Na Forumu, poslovnom centru rimskog života, Romulovo sveto smokvino drvo obožavano je sve do vremena carstva, a sušenje njegovog stabla bilo je dovoljno da zaprepasti ceo grad.

Slično tome, Hidaca-Indijanci Severne Amerike, veruju da svaki prirodan predmet ima svoju dušu - svoju senku. Veruje se da senke severnoameričke topole, najvećeg drveta u dolini gornjeg Misurija, ima inteligenciju koja može da pomogne. Kad Misuri nadođe s proleća i počne da odnosi jedan deo svojih obala i da obara u svoje talase i veliko drveće, onda se kaže da duh drveta plače sve dok se žile još drže za zemlju. Ranije su Indijanci smatrali za greh da poseku neko džinovsko drvo, pa su, kad im je trebalo velikih balvana, isključivo upotrebljavali drveće koje je samo palo.

Irokezi su verovali da svaka posebna vrsta drveta, žbuna, biljke i trave ima svoj duh, i imali su običaj da mu zahvaljuju. Vanike istočne Afrike uobražavaju da svako drvo, a naročito kokosovo, ima svoj duh; »uništenje kokosovog drveta smatra se ravnim materoubistvu, jer im to drvo daje život i hranu, kao mati svom detetu«. Sijamski monasi, verujući da je duša svuda i da uništenje ma čega znači nasilno oduzimanje njegove duše, ne bi nikako slomili granu drveta, »kao što ne bi slomili ruku nevinom licu«.

Ponekad se samo za naročite vrste drveća pretpostavlja da su nastanjene duhovima. U mestu Grbalj, u Dalmaciji, kaže se da među velikim bukvama, hrastovima i drugim drvećem postoje neka koja imaju seni ili duše, i ko poseče jedno od njih mora umreti, ili bar postati bogalj za ceo život. Isto važi i za drvo oraha. Ako se drvoseča boji da drvo koje je posekao pripada toj vrsti, on mora odseći glavu žive kokoške na panju tog drveta, i to istom sekirom kojom je posekao drvo. Ovo će ga čuvati od svakog zla, čak i ako je drvo jedno od onih koja imaju dušu.

Stari seljaci u nekim krajevima Austrije, još uvek veruju da je šumsko drveće živo i ne dozvoljavaju da se kora zaseca bez naročite potrebe. Čuli su od svojih očeva da drvo oseća zasekotinu isto kao i ranjenik ranu. Pri sečenju drveta oni ga mole za oproštaj.

Kod Južnih Slovena, nerotkinja koja želi da ima dete obesi uoči Đurđevdana novu košulju o rodno drvo. Idućeg jutra, pre sunčevog izlaska, ona pregleda košulju i ako nađe da neki živi stvor mili po njoj, onda se nada da će zatrudneti te godine. Zatim obuče košulju, uverena da će biti plodna kao drvo na kome je košulja provela noć.

U nekim delovima Švedske postojao je bardtrad ili drvo-čuvar (lipa, jasen ili brest) u blizini svakog majura. Sa svetog drveta nije kidan nijedan list jer je svaka uvreda nanešena drvetu kažnjavana nesrećom ili bolešću. Trudne žene imale su običaj da obgrle drvo da bi imale lak porođaj.

Kod nekih crnačkih plemena u oblasti Konga, trudne žene naprave sebi odelo od kore svetog drveta jer veruju da će ih to drvo spasti od opasnosti koje prate porođaj. U grčkoj legendi, Leta je obgrlila dva lovorova drveta, pre nego što je rodila božanske blizance Apolona i Arternidu.


SRETNO I NESRETNO DRVO

Drveće je oduvek bilo zastupljeno u verovanju mnogih naroda i to od samih početaka postojanja ljudskog roda. U edenskom vrtu postoje drvo života i drvo spoznaje. U biblijskom hrišćanskom predanju, koje proizlazi iz priče o iskušenju u Postanju, drvo života može, zavisno od čovekovog ponašanja, da postane drvo smrti. Odatle potiče klasifikacija drveća na dobra i zla – na srećna i nesrećna. Takva klasifikacija sačuvana je u narodnoj mitologiji do današnjih dana.

Kult drveta u našoj narodnoj tradiciji datira od paganizma. Još Konstantin Porfirogenit spominje Slovene koji su zauzeli ostrvo Sv. Georgije i prinosili žrtve pored ogromnog hrasta. Na Južne Slovene se odnosi podatak iz žitija Sv. Nauma Ohridskog s početka X veka, gde se kaže kako narod poštuje kamenje i drveće.

Verovanje u duhove ili demone utelovljene u vegetaciji predstavlja raniji stupanj animizma, dok se kasnije razvijaju predstave po kojima se drvo smatra staništem određenog duha, koje on može i da napusti. Još Plinije Stariji iz I veka posle Hrista rekao je za drveće da su ''hramovi bogova''. Drvo je prvi i najprimitivniji hram i njegova lekovita snaga ogleda se u snazi božanstva ili demona koji u drvetu živi. O tome ima puno tragova u mnogim narodnim pripovetkama i pesmama, u toponimima i imenima manastira koji su možda nastali na mestima tih starih gajeva, kao što su Orahovac, Krušedol, Grabovac. Sveto drvo, zapis, koje ritualno obilazi povorka krstonoša i u njegovu koru urezuje krst, poštovano je i tabuisano. Ne sme se seći, sa njega se ne otkidaju grane, niti se njegovi plodovi koriste. Ovo verovanje se zadržalo do danas.

Naš narod je verovao da od demonskih bića dolaze mnoge nesreće i bolesti, pa je imao potrebu da ih na neki način pridobije i umilostivi prinoseći drveću, kao njihovom staništu, prvo krvne a kasnije, primanjem hrišćanstva, beskrvne žrtve u vidu hleba i vina. Pravoslavna crkva se sa kultom drveta brzo izmirila, pa u mnogim obredima učestvuju i sami sveštenici.

U narodnoj religiji drveće je podeljeno na srećno i nesrećno, tj. ono koje je nastanjeno dobrim i ono koje su zaposela zla bića, veštice, đavoli. U srećno drveće ubrajaju se hrast, leska, dren, tisa, lipa, vrba, jabuka, breza, dok se treba čuvati oraha, zove, kruške, bagrema, duda, bresta...


ORAH - NAJNESRETNIJE DRVO

Orasi su smatrani za hranu mrtvih. To se vidi iz običaja da se u periodu od Badnje večeri do Bogojavljenja, kada su na zemlji boravile duše pokojnika, orasi ostavljaju po ćoškovima kuća ili bacaju po podu ("za pretke"). Predstava o vezi oraha sa htonskim svetom, posredno se odrazila u zabrani da se orasi jedu u periodu od Božića do Bogojavljenja, da se ne bi naškodilo dušama umrlih. Na Bogojavljenje ove orahe su lomili i na osnovu njih gatali - pun orah nagoveštavao je blagostanje, a osušen i prazan - siromaštvo i nesreću.

Južnoslovenski narodi verovali su da orah nikako ne sme saditi mlad čovek jer, ako ga posadi, umreće onda kada deblo postane debelo kao mladićev vrat. U selima ne sade ni danas orah pored kuće jer se veruje da unosi razdor u kuću. Ispod oraha ne uspevaju druge biljke pa se veruje da je njegova krošnja demonska.

Za orah je vladalo verovanje da je preko svojih dugačkih korena povezan s podzemnim, demonskim svetom, te da u njegovo deblo najradije udara grom. Do današnjih dana je uvreženo mišljenje da će se onaj ko zaspi u debeloj i teškoj hladovini oraha probuditi bolestan, a možda se neće ni probuditi. Ma koliko bili željni odmora i osveženja u vrelim i suvim letnim mesecima, ljudi su izbegavali odmor u senci oraha. Isto se tako verovalo da se u krošnji oraha sastaju i često borave veštice. Ako je zimi, kad se najviše koristi, plod oraha suv i nejestiv (pišljiv), to je značilo samo jedno: da su u krošnji tog stabla boravile veštice i takvo je stablo trebalo poseći.


HRAST - SRETNO DRVO

U mnogim tradicijama hrast je povezan sa vrhunskim nebeskim božanstvima, najčešće bogovima gromovnicima. Simbol je snage, trajnosti, zaštite, hrabrosti, istine, čoveka, ljudskog tela. U hrišćanskoj tradiciji hrast je simbol Hrista kao snage u nevolji, kreposti u veri i vrlini.

Mnogi drveni idoli izrađeni su od hrastovog drveta, a i sveta vatra ložila se hrastovim drvetom. Mnogim Slavenima poznata je i legenda koja kaže da je u šupljini debla starog hrasta skriveno ono što najviše želimo. Prvu zapisanu verziju ove legende dao je, još u XII veku, kaluđer Ebo koji navodi da je jedan zlatni Triglavov idol, nakon što je Oton razorio slovenske hramove, sakriven u "rupi u stablu jednoga vrlo debeloga drveta", tako da se ova svetinja "nije mogla ni videti ni dotaknuti". Ovo verovanje je vremenom preraslo u legendu da se u najstarijim hrastovima često kriju velika blaga.

Literatura:

1. V. Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama
2. A. Gerbran - Ž. Ševalije, Rečnik simbola
3. Š. Kulišić - P. Ž. Petrović - N. Pantelić, Srpski mitološki rečnik
4. M. Tolstoj - Lj. Radenković, Slovenska mitologija. Enciklopedijski rečnik.

Fotografije: Internet 


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA

уторак, 12. мај 2020.

SVETI VASILIJE OSTROŠKI


Duša slovenska (63)



Žitije Svetog Vasilija, ostroškog čudotvorca

Sveti Vasilije, nazvan Ostroški, rodi se u humskoj zemlji, današnjoj Hercegovini, kojom ranije vladaše Sveti Sava pre svog odlaska u Svetu Goru. A po povratku iz Svete Gore, kada ustanovi Srpsku Arhiepiskopiju, Sveti Sava u toj zemlji osnova Zahumsku episkopiju, kojom kasnije upravljaše i ovaj sveti otac naš Vasilije kao mitropolit njen. 

Sveti Vasilije rodi se u selu Mrkonjić u Popovom Polju 28. decembra 1610. godine, od pobožnih i blagočestivih pravoslavnih roditelja Petra Jovanovića i supruge mu Anastasije. Roditelji na krštenju dadoše detetu ime Stojan, a zatim ga naučiše strahu Božjem i svakoj dobroj mudrosti. Blaženi Stojan od detinjstva beše bistrog uma i vrlo pametan, a dušom beše sav okrenut ka Bogu vrlinom pobožnosti. Prvu školu vrline i pobožnosti Stojan izuči u svojoj kući, jer se u njegovoj porodici više mislilo o Bogu i duši, nego o zemaljskim i prolaznim stvarima. Druga škola njegove pobožnosti beše mu post, molitva i stalno pohađanje bogosluženja u crkvi. Iako mlad, prepodobni je redovno išao na sveta crkvena bogosluženja. Stupajući na prag hrama Božjeg, on je pravio metanija i pobožno celivao najpre crkveni pod, a onda i sveti Krst i svete ikone u hramu. Na svetoj Liturgiji je stajao sa strahom Božjim, verom i ljubavlju, kao da stoji pred prestolom Božjim. Odlikovao se svagda smirenošću i ozbiljnošću, a takođe i milostivošću srca i duše. Njegova porodica beše siromašna i jedva da hleba imađaše koliko treba. No on, ni ono malo hleba što je jeo, nije nikada jeo sam, nego je uvek delio sa drugima, osobito kada je kao čobanin čuvao ovce zajedno sa drugim čobanima.

Njegove roditelje mržahu neki zli susedi, otpadnici od vere i poturčenjaci, pa tu mržnju svoju okrenuše i protiv mladog Stojana zbog njegove pobožnosti i mudrosti. To behu prva iskušenja za mladu dušu njegovu, koja će kasnije imati da trpi još mnoga takva iskušenja. Da bi dete sklonili od neprijatelja, a ujedno želeći da se on i knjizi i pismenosti nauči, roditelji ga odvedoše u najbliži u tom kraju manastir zvani Zavala, koji beše posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice, i u kojem iguman beše Stojanov stric Serafim. Manastir beše poznat u hercegovačkom kraju i imađaše poveće bratstvo. U manastiru beše i učenih monaha, a imađahu tamo i dosta knjiga. Ovde se blagorazumni mladić Stojan nauči mudrosti Svetoga Pisma i Svetih Otaca, a takođe i korisnim svetskim naukama. Čitajući knjige i reči Svetih Otaca duša mu se raspali ljubavlju prema Bogu i svetom podvižničkom življenju, te zato željaše da se zamonaši.

U manastiru Zavali prepodobni ostade neko vreme, pa onda preće u manastir Uspenja Presvete Bogorodice, zvani Tvrdoš, u Trebinjskom kraju, u kome beše i sedište Trebinjske eparhije. Živeći u ovom manastiru, blaženi još više zavole monaški život i zato uveća svoje podvige, jer sada konačno odluči da ovde primi sveti i anđeoski čin monaški. Svo vreme on ovde provođaše u postu, bdenju i molitvama, i u telesnim trudovima. Kada zatim bi zamonašen, na monašenju dobi ime Vasilije. Ovo mu ime beše znak da se u budućem podvižništvu i episkopstvu svom ugleda na svetog i velikoj jerarha Crkve Božje Vasilija Velikog. Posle nekog vremena prepodobni bi udostojen i đakonskog i svešteničkog čina. I služaše od tada pred prestolom i žrtvenikom Božjim sa svakom pobožnošću i čistotom. Pošto provede još neko vreme u ovom manastiru, on otide u Crnu Goru kod tadašnjeg mitropolita Cetinjskog Mardarija, koji ga zadrža kod sebe na Cetinju. Ali uskoro izmeću njih dvojice dođe do neslaganja oko jedne veoma važne stvari, o kojoj ćemo sada progovoriti.

U to vreme beše se proširila u zapadnim pravoslavnim krajevima usiljena latinska propaganda. Klirici rimski zvani jezuiti, poslani iz Rima od rimskog pape da koriste teško stanje robovanja i stradanja pravoslavnih eda bi ih obratili u svoju Latinsku jeres i potčinili papskoj vlasti, behu nasrnuli u to vreme na krajeve Primorske, Crnogorske i Hercegovačke. Na njihov podmukli rad protiv pravoslavnih skrenu pažnju mitropolitu Mardariju revnitelj Pravoslavlja blaženi Vasilije, ali mitropolit ne hajaše za to i beše popustljiv prema unijatskoj propagandi. Blagodareći svojoj veri i privrženosti Pravoslavlju, a takođe i revnosnom delovanju prepodobnog Vasilija protiv unije, pravoslavni narod i sveštenstvo ne podlegoše latinskoj propagandi. A prepodobni savetovaše mitropolitu da borbeno istupi protiv neprijatelja Crkve i da se ničega ne plaši kad je u pitanju odbrana vere i istine Hristove, ali to mitropolit ne posluša. Šta više, on poče da spletkari protiv svetog Vasilija i da ga lažno okrivljuje pred narodom. Narod nije poverovao tim klevetama mitropolitovim, jer je dobro znao za sveto i bogougodno življenje Vasilijevo, i mnogo ga je poštovao i voleo. Ali, želeći da se udalji od zlobe i spletkarenja, prepodobni se vrati natrag u svoj manastir Tvrdoš. No ni tamo on ne prestade da se bori za očuvanje Pravoslavne vere i za zaštitu svoga naroda od opake tuđinštine. Zato i bi od naroda nazvan revniteljem Pravoslavlja.

Živeći u Tvrdošu, svetitelj nastavi svoje podvige, ali ne samo na spasenju svoje duše, nego još više na spasenju svog pravoslavnog naroda Božjeg. Iz svoje molitvene kelije u manastiru on je sagledavao sve nevolje i bede koje podnosi njegov narod, grcajući u preteškom ropstvu agarjanskom, u nemaštini i sirotinji, u strahu od turskih zuluma i bezakonja, u opasnosti i kinjenju od unijatske propagande. I zato je neprestano uznosio Bogu tople molitve za spasenje svoga naroda. Iako u to vreme već beše arhimandrit, on se ne zaustavi samo u manastiru, nego krete na evanđelsku službu u narod, da kao duhovnik i pastir obilazi hercegovačka sela i kuće i tako propoveda Evanđelje Hristovo. Idući po narodu kao nekada njegov praotac Sveti Sava, on svršavaše sva sveta bogosluženja i svete tajne po narodu, i hrabraše ljude u veri i trpljenju, i pomagaše nevoljnima i ucveljenima. Pod imenom "rajina bogomoljca", kako su ga Turci zvali, on služaše kao pastir naroda Božjeg i njegov evanđelski prosvetitelj.

Ovakav njegov apostolski rad izazva protiv njega tamošnje poturčenjake, i oni gledahu da ga ubiju. Da bi se uklonio od te opasnosti, i da bi svom narodu više pomogao, sveti krete na put u pravoslavnu zemlju Rusiju. Vrativši se posle nekog vremena iz Rusije, sa sobom donese mnoge i bogate crkvene darove, svete odežde i crkvene knjige, a takođe i nešto novaca za svoj narod. Ovim darovima on snabdevaše osiromašene crkve po Hercegovini, a takođe i pomagaše i nevoljnike i potrebite. Takođe se dade na popravljanje mnogih zapustelih i oronulih hramova, i otvaranje narodnih škola u Tvrdošu i pri parohijskim crkvama. Za ovaj nemanjićski ktitorski i prosvetiteljski rad on prizivaše u pomoć i tvrdošku sabraću jeromonahe i parohijske sveštenike. Ali lukavi vrag roda ljudskog ni ovoga puta ne ostavi ga na miru. Ranija mržnja njegovih neprijatelja i sada se opet razbuktavaše. S jedne strane, to behu poturčenjaci, a s druge agenti latinske unije. Njegovo neustrašivo revnovanje i neumorno apostolsko pastirstvovanje samo povećavaše mržnju i nasilje bogoprotivnika, tako da svetitelj bi ponovo prinuđen da se ukloni iz toga kraja.

Ovoga puta on odluči da otputuje u Svetu Goru, u taj svetionik Pravoslavne vere i vrlinskog života. Zato krete iz Tvrdoša preko Onogošta (Nikšića) i Župe Nikšićke i stiže u manastir Moraču. Iz Morače pređe preko Vasojevića i Budimlja i dođe u manastir Đurđeve Stupove, pa odatle produži sve do Peći. U Peći se javi svjatjejšem patrijarhu pećskom Paisiju Janjevcu (1614-1647. g.) i ispriča mu podrobno o tužnom i čemernom stanju pravoslavnih Srba u Hercegovini, o njihovom stradanju pod nasiljima i zulumima turskim i o lukavoj propagandi latinskoj. Zatim izloži svetom patrijarhu svoju želju da otputuje u Svetu Goru, i zatraži za to njegov blagoslov. Mudri patrijarh Paisije odmah uvide da arhimandrit Vasilije ima velike duhovne vrline i sposobnosti, i diveći se njegovom dotadašnjem pastirskom radu, odmah namisli da ga proizvede za arhijereja. Ali ga najpre pusti u Svetu Goru i posavetova mu da tamo ne ostane, nego da se vrati njemu u Peć. Patrijarh je ocenio Božjeg čoveka Vasilija i izveo zaključak da samo takav čovek može pomoći teško ugroženom pravoslavnom narodu u Zahumskim krajevima.

Vasilije doputova mirno u Svetu Goru i zadrža se u njoj godinu dana. Obišao je tamo mnoge manastire i skitove, i poučio se od mnogih podvižnika i pustinjaka atonskih. No najviše je vremena proveo u srpskom manastiru Hilandaru, meću srpskim monasima. Po povratku iz Svete Gore on svrati opet u Peć i javi se patrijarhu. Svjatjejši patrijarh tada sazva otačastvene arhijereje i na Sveto Preobraženje Gospodnje 1638. godine hirotonisa Vasilija za episkopa, i postavi ga za mitropolita Trebinjskog sa sedištem u manastiru Tvrdošu. Iako beše još mlad, sa nepunih trideset godina, on bi udostojen episkopskog čina zbog svetosti svoga života i zbog velike potrebe Crkve u tim teškim i preteškim vremenima.



Iz Peći on otputova istim putem natrag u Tvrdoš, gde sa radošću bude primljen od svega pravoslavnog naroda. Odmah po dolasku u svoju episkopiju on nastavi svoj od ranije započeti pastirski rad. Bez obzira na sve opasnosti, koje mu ponova odasvud počinju pretiti, on putuje svuda po eparhiji i neostupno vrši svoju arhipastirsku službu. Glavno oružje u njegovom radu beše reč Božja i molitva. Moć njegovih molitava beše tako velika, da je već tada počeo činiti čudesna isceljenja i uopšte projavljivati znake i dejstva čudotvorstva. Narod ga već tada smatraše za svetitelja, jer se mnogo puta beše uverio u njegov sveti život i molitve i u dar prozorljivosti koji beše dobio od Boga. Pri tome, ne samo da on iđaše u narod, nego i narod stade dolaziti k njemu, tražeći od njega sebi pomoći i utehe u različitim nevoljama i iskušenjima svake vrste. I svetitelj milostivo pomagaše svakome svojim svetim molitvama i duhovnim poukama, a često puta i milostinjom. Na milostinju on pobuđivaše i druge ljude, a takođe i na obnavljanje svetih bogomolja i manastira. Tako on pokrenu bogatog narodnog dobrotvora Stefana Vladislavića i sa tadašnjim igumanom tvrdoškim Venijaminom oni popraviše i dovedoše u red manastir Tvrdoš u kome boravljaše.

U to vreme, Turci ubiše mitropolita istočno-hercegovačkog Paisija Trebješanina, čije sedište beše u okolini Onogošta (Nikšića). Tadašnji srpski patrijarh u Peći beše svjatjejši Gavrilo Rajić (1648-1656. g.), koji kasnije postrada kao sveštenomučenik. On tada postavi svetog Vasilija, dotadašnjeg mitropolita Zahumskog, za mitropolita ove upražnjene eparhije, i o tome napisa svoju patrijarašku gramatu (pismo). U toj gramati on pisaše:

"Smernost moja piše u bogospasaemu eparhiju, koja se zove Nikšić, Plana, Kolašinoviće i Morača, to jest kadiluk prijepoljski, vama prepodobnim igumanima, sveštenoinocima i inocima, blagovernim protopopima, i česnim sveštenicima, i svima u Hristu Bogu blagovernim hrišćanima. Blagodat Božja i pomoć Svetih Srpskih Prosvetitelja neka je sa svima vama! Ovim da znate kako dadoh i blagoslovih višerečenu eparhiju Vladici Zahumskom, kir Vasiliju, što je držao pokojni Vladika Maksim i svetopočivši Vladika Paisije, neka im je večan spomen. Primite sa usrđem višerečenog Vladiku i odajite mu čast onako kako treba svome zakonitom Mitropolitu, da bi dobili blagoslov i blagodat Gospoda Boga i pokrov Prečiste Bogorodice na vas i na decu i domove vaše pravoslavne".

Mitropolija istočno-hercegovačka, koja se još nazivaše i Mileševska ili Petrovska, na koju sada bi postavljen svetitelj Božji Vasilije, u stvari je istočni deo drevne Zahumske eparhije, jer je patrijarh Makarije Sokolović (1557-1574. g.) pri obnovi Pećske patrijaršije, Zahumsku eparhiju razdelio na istočnu Mileševsku, i zapadnu Trebinjsku, sa sedištem u Tvrdošu. Sveti dakle Vasilije preuze sada istočnu, takozvanu Onogošku, mitropoliju, ali ne preće odmah u Onogošt (Nikšić), nego za neko vreme upravljaše iz manastira Tvrdoša, gde je do tada živeo. Posle toga on otide sasvim u svoju mitropoliju i produži tamo svoj arhipastirski rad.

U to vreme Turci još više otpočeše mučiti srpski narod i pljačkati domove po selima, a ljude odvoditi u ropstvo. U tome su naročito prednjačili zli vojnici Ali-age. Oni opljačkaše crkve i manastire, i svu zemlju opustošiše, jer narod u strahu pobeže u zbegove, i sve pritište takva beda da ni Izrailjcima u Egiptu nije bilo gore od toga. Obesni pak hercegovački sandžak-beg pohvata tih godina sve narodne prvake i pogubi ih sve po redu. Iako ljubljaše da živi u manastiru Svetog Apostola Luke u Župi Nikšićkoj, a uz to beše već obnovio i manastir Svetog velikomučenika Dimitrija u selu Pope kraj Onogošta gde takođe obitavaše, svetitelj bi prinuđen da se udalji iz ovog novog svog sedišta, jer beše pritešnjen ovim i drugim turskim zulumima. Zato on nađe jedno skrovito mesto, u koje nameravaše da se povuče. To mesto beše jedna pećina u Pješivcima pod planinom Zagaračom. Tamo on uredi sebi keliju i htede ostati duže u njoj. Doznavši za to, dođoše k njemu stariji ljudi iz okoline i usavetovaše mu da je bolje da pređe odatle u manastir Ostrog, što svetitelj odmah i posluša.

O Ostrogu je svetitelj već bio čuo i za njegove podvižnike znao, osobito za vrlinskog igumana ostroškog, prepodobnog starca Isaiju. Ovaj vrlinasti starac podvizavaše se veoma strogo i bogougodno u jednoj pećini iznad Gornjeg manastira Ostroga. Kada se prestavi iz ovog života, Bog proslavi njegove svete mošti, ali ih Turci ubrzo pronađoše i na ognju spališe. Došavši u sveti manastir Ostrog, sveti Vasilije se najpre zaustavi u podnožju Ostroške planine, zatim ode u Gornji Ostrog i nastani se u pećini ovog prepodobnog podvižnika Isaije. Od tada on sa toga mesta upravljaše svojom mitropolijom, i to punih petnaest godina.

U Ostrogu on poče okupljati oko sebe i druge monahe i podvižnike, i sa njima obnovi crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice, koju ranije behu sagradili prethodni ostroški podvižnici. Nešto kasnije on podiže i ukrasi i crkvicu Časnog i Životvornog Krsta u Ostroškoj steni, koja se zatim i živopisa i sačuva se do današnjeg dana. Jednom rečju, on nastojaše da se njegova Ostroška pećina pretvori u pravi manastir, te da po ugledu na ostale pravoslavne manastire bude rasadnik duhovnog života za narod. Kada se bratstvo u manastiru uveća, on tada postavi za igumana Isaiju, unuka onog prepodobnog Isaije iz sela Popa kod Onogošta. Sam pak svetitelj odade se ovde najstrožijim podvizima, jer nalagaše na sebe podvig za podvigom, sve teži od težega. Iako zidaše crkve i kelije, i sopstvenim rukama nošaše kamenje za građenje, on uz to brinjaše i o svojoj eparhiji i o poverenoj mu pastvi, pri tom nikako ne umanjujući svoj podvig neprestanog bogomislija, molitvenog bdenja i isposništva. Hranjaše se samo voćem i povrćem, i svršavaše metanija i ostale podvige monaškog života. Telom bejaše suv, a licem žut kao vosak, i sav beše hram Presvetoga Duha.

Ipak, svetitelj nije boravio samo u isposnici. Sa svojih ostroških duhovnih visina silazio je i u narod i delio sa njim mnogovrsna stradanja njegova kao pravi pastir njegov. K njemu stadoše dolaziti ljudi sa svih strana, i to u velikim masama, i tražiti njegovu pomoć i duhovnu i telesnu utehu. Još za života narod ga smatraše svetim, i zato mu sa svih strana priticahu. Mnogi tada osetiše čudesnu moć njegove molitve i proslaviše za to Boga. Proganjana i zlopaćena hercegovačka raja sklanjaše se ispred turskih zločina k svetitelju u Ostrog, i mnoga starci, žene i deca ostajahu duže vremena kod svog vladike. A blaženi duhovni otac njihov, i pred Bogom molitvenik, brinjaše o njima i hranjaše ih blagodareći i pomoći okolnih sela.

Iz ostroške isposnice on održavaše redovne veze sa srpskim patrijarsima u Peći, i sa njima se dopisivaše, a kad mogaše i posećivaše ih. Njima se žaljaše sveti vladika mitropolit na veliku zlobu ljudsku, koja ga okruživaše. Naime u blizini manastira Ostroga živeo je neki knez Raič sa svojih šest sinova, koji svetitelju i manastiru činjahu mnoge i velike nepravde. O tome je ovako pisao sveti Vasilije u svom zaveštajnom pismu: "Pišem radi potvrde istini da znaju hrišćani da bejah neko vreme u Ostrogu u pustinji, i priložih tamo sav svoj trud usrdno i sve svoje imanje, i ništa ne poštedih Boga radi i milosti radi Svete Bogorodice. I sa nekom bratijom uz pomoć Božju obnovih tamo ono što se i na samom delu vidi. I mnogi mi pakost činiše, ali mi Bog bi pomoćnik u svakom dobrom delu. A ovo pišem da znaju crkveni služitelji koji će posle mene služiti Bogu i Svetoj Bogorodici u Ostrogu, u studenoj steni toplote radi Božije, da znate i vi i hrišćani koji posle mene budete".

Zbog nasilja kneza Raiča i zbog silne zlobe ljudske, svetitelj pomišljaše da se preseli iz Ostroga na neko drugo mesto, gde bi nastavio svoje podvige. Pomišljao je tom prilikom da otide na svagda u Svetu Goru. Ali u sebi osećaše da je ta zloba delo demona, eda bi ga omeli u njegovom vrlinskom podvigu. Uz to ga umoliše i susedni Bjelopavlići, predvođeni svojim duhovnikom, sveštenikom Mihailom Boškovićem, da ih ne ostavlja same bez njegove blagodatne pomoći i molitvene zaštite. Svetitelj. odluči da ne napušta Ostrog, i da do kraja trpi nepravde. Ali ipak pođe (1667. g.) blaženom patrijarhu Maksimu u Peć i ispriča mu svoje tadašnje i narodno stanje. Svjatjejši patrijarh napisa pismo knezu Raiču i narodu Bjelopavlićkom, i u njemu opominjaše narod da čuvaju i pomažu manastir Ostrog, a prećaše prokletstvom svakome onome ko bi se drznuo da i dalje pakosti svetitelju i monasima.

Ovome knezu Raiču i sam Sveti Vasilije proreče, da zbog nasilja koje čine manastiru, svi će mu sinovi poginuti. Ovo proroštvo svetiteljevo ubrzo se i ispuni. Ožalošćen, knez Raič pođe tada svetom ocu Vasiliju i ispriča mu nesrećnu pogibiju svojih sinova. Svetitelj uteši kneza, i savetovaše mu da se kaje za grehe svoje i grehe svoje dece. Tom prilikom on mu proreče da, ako se bude iskreno pokajao, Gospod će ga utešiti i opet će ga blagosloviti velikim muškim potomstvom. Ovo pretskazanje Svetiteljevo uskoro se i ispuni, i knez opet dobi nekoliko muške dece. Još mnoga druga pretskazanja Svetiteljeva obistiniše se za vreme njegovog života, a takođe i mnoga se čuda molitvama njegovim dogodiše.

Neumoran u podvizima molitve, posta, fizičkog truda i rada, kao i mnogobrojnih briga za zemaljska i nebeska dobra svoje pastve, Svetitelj Ostroški dostiže polako i do kraja svog ovozemaljskog života. Upokoji se mirno bez bolova i patnje lako predavši dušu svoju u ruke Gospoda svog, 29. aprila 1671. godine u svojoj keliji iznad ostroške isposnice. Iz stene pored koje se upokojio, docnije je izrasla jedna vinova doza, iako u steni nema ni malo zemlje. U času Svetiteljevog blaženog prestavljenja kelija se njegova zablista neobičnom i nadzemaljskom svetlošću. Telo Svetog Vasilija ostroški monasi sa hraniše u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Božje.

Odmah po prestavljenju Svečevom narod poče dolaziti na njegov grob i moliti mu se, kao što mu dolažaše i za vreme njegovog zemnog života. A na grobu se počeše dešavati mnogobrojna čuda, koja ni do danas u Ostrogu ne prestaju. Sedam godina posle upokojenja (1678. godine) Svetitelj se javi u snu nastojatelju manastira Svetog Luke u Župi kod Nikšića, igumanu Rafailu Kosijerevcu, i naredi mu da dođe u Ostrog i otvori grob njegov. Iguman ne pridade ovome snu poseban značaj, i ne otide. Isti san se ponovi i drugi put, i iguman ponovo ne otide. Treći put se javi Sveti Vasilije igumanu obučen u vladičanske odežde i sa kadionicom u rukama. I dok Svetitelj kađaše kadionicom ispade žar iz kadionice i opeče igumana po licu i rukama. Iguman se tada probudi i sa strahom velikim ispriča to viđenje svoj bratiji. Onda se dogovoriše i kretoše u manastir Ostrog. Došavši u Ostrog i sve po redu ispričavši ostroškim monasima, udariše najpre svi u strogi post, svakodnevno držeći svo molitveno pravilo i služeći svete liturgije. A sedmoga dana okadivši Svečev grob, otvoriše ga. I pred njima se ukazao Svetitelj u proslavljenom telu, koje beše žuto kao vosak i svo mirisaše kao bosiljak. Onda monasi uzeše njegovo sveto telo, položiše u kovčeg i prenesoše u hram Vavedenja Presvete Bogorodice, gde ono i do danas počiva.

Glas o proslavljenju tela Svetog Vasilija brzo se proneo na daleko, i narod u sve većem i većem broju poče dolaziti njegovim svetim moštima. Od tada do danas ne prestaju, milošću božjom i svetošću Svetog Vasilija, dešavati se mnoga preslavna čuda nad njegovim svetim i čudotvornim moštima. Ka velikoj i mnogocenoj ostroškoj svetinji stadoše dolaziti ne samo pravoslavni, nego i ostali hrišćani, pa čak i muslimani. I, po veri njihovoj i milosti Božjoj i Svetog Vasilija, nalažahu utehu i dobijahu blagodatnu pomoć. Među mnogim poklonicima koji dođoše Svetitelju u Ostrog na poklonjenje beše i poslednji patrijarh srpski u Peći Vasilije Brkić-Jovanović (1763-1765. g., umro 1772. g.), koji, proganjan od Turaka, nađe sebi sklonište u Crnoj Gori. On u Ostrogu provede kraj moštiju Svetog Vasilija šest meseci u molitvi i postu, i tom prilikom sastavi Službu i Žitije ovom svetitelju. A u teškim ratnim i poratnim godinama, boraveći kraj Svečevog kivota i tu nalazeći sebi utehu i zaštitu, prezviter Vasilije napisa (1947. g.) Akatist Svetom Vasiliju, koji se nalazi u rukopisu u manastiru Ostrogu.


Manastir Ostrog

Poklonici i danas dolaze u velikom broju iz svih naših krajeva Ostroškom Čudotvorcu, bez obzira na veroispovest i nacionalnu pripadnost. Dolaze, štaviše, i iz inostranstva. Kraj kivota Svetiteljevog uznose se molitve i na našem i na stranim jezicima. Mnogi donose decu da krste baš ispred moštiju Svečevih, i mnogi nazivaju decu imenom Vasilijevim, a mnogi tu sklapaju brak, ili se ispovedaju i pričešćuju, ili traže da im se čitaju molitve za zdravlje, za isceljenje, za spasenje. Mnoge se žrtve i prilozi donose Svetom Ocu pod Ostrog, ali su najveće one žrtve iskrenog pokajanja i očišćenja srca pred Bogom i Svetim Vasilijem. Njega čak i bezbožnici poštuju, i sa strahom njegovo ime spominju. Jer svi znaju da se sa Svetim Vasilijem nije moglo šaliti, ni za života ni posle smrti. Pred milostivim Svetiteljem Ostroškim sav srpski svetosavski rod izliva sve svoje tuge i boli, i prinosi tople molitve za žive i umrle svoje srodnike. Praznikom i radnim danom, iz bliza i iz daleka, ka Svetitelju hrle poklonici, pripremani prethodno postom i molitvama, da bi se pred svetim kovčegom njegovim izjadali, isplakali, ispovedili i blagoslov izmolili. Pored redovnih crkvenih postova narod uzima i posebne zavetne postove, i taj post zove "nedjelja Svetog oca Vasilija". Ovo osobito biva pred njegov praznik Vasiljev-dan. U krajevima Crne Gore ljudi se kunu imenom Svetoga Vasilija da bi dokazali istinitost svojih reči i postupaka. Pred Svečevim moštima nekada su polagali zakletvu i zavetovali se. Poklonička putovanja narodna u Ostrog počela su još za zemaljskog života Svetog Vasilija, i po proslavljenju njegovih svetih moštiju nikako ne prestaju do danas. Pored praznika Svetog Vasilija, dani sabora u Ostrogu su Trojičin-dan, Petrov-dan, Ilin-dan i dan Uspenja Presvete Bogorodice. U te dane u Ostrog se okuplja i po deset i dvadeset hiljada pobožnih poklonika.

Kao što Svetitelj ne imađaše mira za zemaljskog života, gonjen od mnogih neprijatelja Božjih i od glavnog neprijatelja ljudskog spasenja - đavola, tako ni njegove svete mošti ne ostadoše u Ostrogu poštećene od nečastivoga. Tako, prvi put su ostroški kaluđeri morali da skrivaju mošti Svetog Vasilija 1714. godine, kada je Numan-paša Ćuprilić harao po Crnoj Gori. Monasi su tada zakopali Svetiteljeve mošti niže manastira kraj reke Zete. Ostale su tu zakopane čitavu godinu. Reka je plavila ovo počivalište, ali se voda na čudesan način nije dotakla ni kovčega ni moštiju njegovih. Drugi put to beše u vreme opsade manastira Ostroga od strane Omer-paše u zimu 1852. godine. Omer-paša je tada opkolio Crnogorce u Gornjem manastiru i opsada je trajala devet dana. Svega trideset Crnogoraca, na čelu sa velikim vojvodom Mirkom Petrovićem, ocem crnogorskog kralja Nikole, branili su hrabro manastir od Turaka. Kada su najzad, s pomoću Svetog Vasilija, odbili Turke, otslužili su blagodarenje Bogu, Presvetoj Bogorodici i Svetom Vasiliju u crkvi Svetog Vavedenja. A onda Crnogorci uzeše sa sobom Svetitelja i poneše ga sa sobom na Cetinje, i položiše ga u crkvu Roždestva Presvete Bogorodice, pokraj moštiju Svetog Petra Cetinjskog. Mošti Svetog Vasilija ostadoše na Cetinju do proleća 1853. godine, kada su opet vraćene u Ostrog. U tom ratu manastir Ostrog bi opljačkan i popaljen od Turaka, a mnoge dragocenosti ostroške, kao i dokumenta iz doba Svetiteljevog, nestadoše i propadoše. Treći put biše nošene mošti Svečeve iz Ostroga u ratu 1876-1877. godine, i to opet na Cetinje, gde ostadoše oko godinu dana. Sa velikom svečanošću vraćene su u Ostrog 1878. godine. Februara 1942. godine, prilikom bombardovanja Ostroga neprijateljskim granatama, monasi su iz straha da granate ne poruše crkvu Svetog Vavedenja, gde Svetitelj počiva, preneli njegovo sveto telo u malu pećinu u steni iza manastirskih konaka. Ovo strahovanje pokazalo se izlišnim. Jer su granate doletale, padale oko manastira i rasprskavale se, ali manastiru nikakvu štetu nisu nanele, niti koga od bratije povredile. Svetitelj je i tada, kao i ranije, a i danas, bdio nad svojom obitelji.

Poštovanje našeg naroda prema ovom Božjem Ugodniku ogleda se i u podizanju u njegovu čast mnogobrojnih hramova u zemlji i inostranstvu. Osobito je divan hram podignut njemu u njegovom gradu Onogoštu - Nikšiću. Godine 1935. otvorena je u Beogradu bolnica pod imenom Svetog Vasilija Ostroškog; u crkvi Sv. cara Konstantina i Jelene na Voždovcu čuva se danas njegov sveti omofor. Najviše pak proslavlja se Sveti Vasilije u samom manastiru Ostrogu, gde se, kao što rekosmo okupljaju mnogobrojni poklonici sa svih strana naše zemlje. U Ostrog se ide sa strahom i pobožnošću, pešačeći, a često i na kolenima idući od Donjeg do Gornjeg manastira. Iz Ostroga se nosi osvećena vodica, ulje i tamjan, nafora, ili vata sa kivota Svetiteljevog, da se onda time namažu i poškrope oni koji nisu mogli doći Svecu na poklonjenje. Pred kivot Svetiteljev donose se bolesnici, bolesni od raznih i neizlečivih bolesti, i Svetitelj ih milostivo isceljuje i ozdravljuje i od duševnih i od telesnih bolesti. O tome svedoče mnogobrojne štake, i lanci, i verige, i nosila, i skupoceni darovi ostavljeni Svetitelju u Ostrogu u znak zahvalnosti za čudesno isceljenje i ozdravljenje. O tim mnogobrojnim isceljenjima, i o onima od duševnih bolesti, ludila i đavoimanosti, svedoče mnogi zapisi u manastirskim knjigama, i još više neizbrisivi zapisi u srcima vernih. Mnoga od tih čuda Svetog Vasilija narod prepričava i kazuje širom naše zemlje. 


Autor teksta: arhim. dr Justin Popović, bivši profesor Univerziteta

Izvor: štampano izdanje manastira Ostrog Eparhije Crnogorsko-primorske, 1990.

Fotografije: Internet



Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA