O borbi sa željama i strastima; o patnji za izgubljenom nadom i verom u druge i u sebe; o snazi trpljenja i blagoslovenim trenucima sreće na ovom veličanstvenom putu postojanja obasjanom Božjom Ljubavlju.
субота, 31. децембар 2011.
Dragi prijatelji, želim Vam srećnu Novu 2012. godinu.
Na svom putu između Neba i Zemlje, Iskra je u Čarobnoj šumi srela čudesnog dečaka koji se igrao Vatrom.
“Dođi da se igramo“, pozvao je najlepšim glasom.
“Ne smem. Sagoreću“, odgovorila mu je drhtavim glasom i uzdigla se na svoje Nebo.
Ujutro je opet krenula u Čarobnu šumu. Dečak se igrao Vodom.
„Dođi da se igramo“, pozvao je najlepšim osmehom.
„Ne smem. Ugasiću se“, tiho mu je odgovorila i tužna se vratila na Nebo... Svu noć je padala kiša.
Treće jutro je otišla u Čarobnu šumu jer više nije mogla da svetli bez njega. Zatekla ga je kako dugom slika vatru, vodu, nebo i šumu.
„Dođi da se igramo“, pozvao je najlepšim pogledom.
Nije se bojala. Poklonila mu je Paunovo pero i ušla u sliku. Tu je ostala zauvek pretvorivši se u Sunce.
Dečak je patio za njom. Voleo je kao sićušnu Iskru. Od njegovih suza postala je nova duga. Nastavio je da slika. Čarobna šuma se pretvorila u njegove slike. U svakoj je bila Svetlost, ali samo u jednoj Sunce.
Nadica Janić Objavljeno u Zborniku "Topla Reč 5", jun 2019. godine
Zatvorio se krug. Osećam punoću dovršenosti i duhovnu snagu da odem na novi izvor radosti, mira i svetlosti. Ne tražim više svoje lice u odrazu prolaznosti voda.
Teče Dunav... Obale se razmiču. Nestaju. Očišćeni od mladalačkih želja i strasti, vidimo naša nova lica.
GLADNI TUŽE SINOVE Samo u Novom Sadu više od 600 roditelja izvelo pred sud svoje potomke
„Veliki broj starih u Srbiji žrtve su, ne samo prevaranata koji žele da se domognu njihove imovine, već i sopstvene dece koja o njima neće da vode računa. Međutim, neki su rešili da „okrenu list“.
U tome im je pomogao novi zakon o socijalnoj zaštiti, po kom deca imaju obavezu da izdržavaju ostarele roditelje... Nijedno staro lice ne može da dobije socijalnu pomoć ako ima radno sposobno dete koje neće da ga izdržava, osim ako ne pokrene tužbu.
Većina se, međutim, ustručava da tuži sopstvenu decu sve dok ne dođu na sam rub egzistencije.“
Ušli smo u vodu. Talasi trepere i krive sliku na vodi.
Eho tvog glasa: "Hoću u tvoju dušu. Uzmi me!"
Voda je prestala da treperi.
Tvoje i moje lice se jasno ocrtavaju u vodi.
Uzimaš me za ruku i ležemo na travu. Grlimo se. Ne osećam telo.
Šapušeć mi: „Ti si pesma svih pesama, ljubavi nedorečena.“
"Magija" Foto: Nadica Janić
U besanim noćima punog meseca slike snova i jave su se dopunjavale. Rasipala je stranice života po memljivim hodnicima duše. Eho neizgovorenih reči je probijao zidove. Otvarala je svesku i pisala svoje nedosanjane noći. Kada bi se umorila, uzimala je pismo koje joj je dao jednog novembarskog dana, kada avion nije poleteo zbog magle, i upijala u prazno srce ispisane reči:
Sedimo među mekanim šarenim jastučićima. Na stolčiću dve šolje sa čajem od jabuka i cimeta i tacna sa vanilicama. Stavljam ti mali, beli kolačić u usta i dodirujem usne. Ispijaš čaj nevoljno, polako, u malim gutljajima.
Odlučio je da nestane iz njihovog, nekada srećnog života.
(Da privremeno umre.)
Isključio je mobilni telefon. Otišao u vikendicu na obali reke. Poneo je samo nekoliko ličnih stvari, boks papira i pisaću mašinu.
Pošto je „umro“ (na način kako je odlučio), svaki dan je ispisivao po deset stranica teksta o svom bivšem životu. Dok je pisao, čudio se mnogim stvarima koje je uradio. Postao je sebi stran, dalek...
A kada je pisao o njoj, više i nije bila tako lepa i dobra i pokajao se što je zbog nje odlučio da umre.
Neprozirna, bela jutarnja magla zastrla je prozor.
Soba miriše na bele hrizanteme.
Na stolčiću pored kreveta rasute beleške, pohabana knjiga i
otvorena sveska sa započetim tekstom:
„Čujem tvoje srce kao korake po snegu.
Pričaš mi o Lari, o zavejanom dvorcu i belim noćima...“
Pričali su...obični, mali, iskreni ljudi sa velikim srcem i toplom dušom.
Slušala sam ih... Neki više nisu na ovom svetu. Ali govor duše ostaje. Neki su i dalje u Usnulom gradu, u svojim toplim domovima, tihi i sami. Neki u svojim fiokama možda čuvaju požutele isečke iz običnih, lokalnih novina - i tu je deo mene... Na izbledeloj stazi sećanja i snova, duša mi zatreperi i zaiskri nebo iznad Usnulog grada.