петак, 21. децембар 2012.

ZAČARANI VAL POVRATKA

... a priča teče dalje (34)


Snažan vetar podigao je pesak sa obale Reke.
Sa druge strane Stvarnosti,
ispod ugašene Duge, poteklo je Vreme.
Nosilo je Čistotu, Mir i purpurnu Svetlost.

Ljudi su bili svetlucave iskrice Peska
koje su rasle i pretvarale se u prozirne Senke.
Crveno i Plavo postalo je Nova Stvarnost.
Začarani val povratka širio se Zemljom.

Šest dana je plavio Zemlju Istinom.
Granica između Neba i Zemlje je nestala.
Muzika sfera... I ples Senki. 
I bi veče. I bi jutro. Dan Sedmi.


Nadica Janić




"Začarani val povratka" (1)
(mixed media - akril i pesak na lesonitu; 60 x 80 cm)
Autor: Nadica Janić



"Začarani val povratka" (2)
(mixed media - 
akril i pesak na lesonitu; 60 x 80 cm)
Autor: Nadica Janić




четвртак, 20. децембар 2012.

EVOLUCIJA UMA I DUHA

... a priča teče dalje (33)


„21. 12. 2012. započinje Zemljin veliki evolucijski kozmički skok. Posle 13 milijardi i 700. 000. 000 godina konačno će um i duh biti ti koji dominiraju procesom kozmičke evolucije.

Kako se možemo pripremiti? Tako što ćemo zaboraviti naše staro biće i povezati se s našim dubokim, istinskim bićem. Ako se ne možemo povezati s našim dubokim bićem i oprostiti se od našeg starog bića, našem starom egu neće biti lako kad dođe velika mutacija. Trebamo posaditi seme novog bića. 

Budimo svesni da se nalazimo između dva sveta, jednog koji umire i drugog koji se rađa; jedan još nije mrtav, a drugi se još nije rodio. Na žalost, stil života Sveta kojeg poznajemo je stil umiranja, ubijanja, uništavanja biosfere. 21. 12. 2012. je početak paljenja Svetlosti koja će stvoriti sledeći Začarani val od 13 milijardi i 700.000.000 godina, koji se zove Začarani val povratka.

Nalazimo se u trenutku potpune kozmičke tranzicije. Zašto? Jer mi jesmo kozmička bića. Ne možemo biti u evolutivnoj tranziciji, mutaciji, ako nije kozmička. Nalazimo se, dakle, u kozmičkoj tranziciji i svrha kalendara koji pratimo je da ovaj kalendar, ovaj sinkronar, stvori bazu da počnemo smeštati naše emocije i misli u drugu frekvenciju, jer ono što je utkano u program vremena, kalendar nekog društva ili civilizacije, predstavlja krajnji domet tog društva. Moramo prevazići svaki koncept koji imamo o sebi: ja sam ovaj ili onaj tip ličnosti, ili, ja imam više prava nego ova ovde osoba - sve te koncepte potrebno je baciti u smeće.

Moramo, što je jednako tako važno, očistiti naše umove. Svi hoće biti Čarobnjaci na Zemlji, hoće biti bio-solarni telepati, ali ne mogu vežbati telepatiju ako nemaju čist i jasan um. Ne možeš iskusiti telepatiju kada tvoj um govori sve vreme. Ne možeš napraviti razliku između telepatije i svih tih glasova koji stalno govore u tvom umu. Telepatska matrica nije stvorena kao neka apstraktna funkcija, nego je to potreba koja je nastala zbog prelaska biosfere u noosferu. 

Godine 2012. doživećemo jednu mutaciju planeta, našeg bića i našeg Sunca, jer već između 2012. i 2013. nastupa sledeći horizont evolucije materije. Nema druge opcije nego vratiti se svesti ovoga trena. Evolucija se događa u svim složenijim oblicima uma i duha, i baš što se događa, događa se da bismo se pripremili za taj trenutak. Zbog toga govorim o potrebi pročišćenja uma i tela, potrebi za početkom življenja vrlo jednostavnih života, veoma iskrenih i moralnih.“


Hose Argueljes - Valum Votan




Priredila: Nadica Janić

четвртак, 11. октобар 2012.

PLAVA SVESKA


Iz sveske na široke linije (18)


„Plava sveska“ i nije „plava“.
Velika, neugledna svaštara.
Snovi su plavi,
blistavi i večni
u mojoj „Plavoj svesci“.

Kao zabluda,
kao razočaranje,
kao neutešnost
su zgužvane korice
rokovnika iz 1989...

Zatvarala sam ga
u najdublju fioku,
govorila – „Neću više!“
Uzalud je...
A onda opet -

ujutro, uzimam rokovnik
i pišem plave snove
u „Plavu svesku“
i lakše mi je -
On i Ona postoje...

kao što postoji
požutela bela hrizantema,
iz jednog oktobra,
ispresovana i sačuvana
u „Plavoj svesci“,

kao što postoji san
o jednom plavom oktobru
kada će On otkinuti uz put
plavu hrizantemu
i staviti u Njenu belu kosu.


Nadica Janić




среда, 10. октобар 2012.

MIHOLJSKO LETO

... a priča teče dalje (32)


Zvuk neke daleke muzike i cika dece.
Miris pekmeza od šljiva, pečene paprike...
Šum lišća i užurbani let ptica.

Suva zemlja iščekuje dodir lišća.
Dunav se pritajio ispod niskih oblaka
i čuva tajnu usamljenih Senki.

Miholjsko leto - kao lepota koja nestaje,
kao poslednja ljubav, kao propadljivost života...
Tajna večnog kruga u crvenom sutonu.


Nadica Janić





Poslednji dan u letnjoj haljini.
Ne volim jesen... i nestajanje.
Plašim se magle i krika vrana.


недеља, 23. септембар 2012.

SAT

... a priča teče dalje (31)


Šta je život čovjeka spram kucanja sata?
Krhko i lomno savitljiva vlat.
Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata,
u samoći sobe ostavljeno, mudro kuca sat.

Zamire poslednji uzdah na usni od voska.
Sklapaju se ruke, svijeća svjetluca.
A ura kuca, mirno kuca i kuca,
tišina je u sobi kao noć seoska.

Zvone čaše. Gozba. Stolnjaci i vino.
Viču ljudi. Radost. Ure idu.
A sat kuca, govori na zidu

staru pjesmu o protjecanju pijeska
što iz ruke smrti teče, iskri se i ljeska.

Miroslav Krleža




"Vreme"
(mix media; 15 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić



Priredila: Nadica Janić

субота, 22. септембар 2012.

TRENUTAK

... a priča teče dalje (30)


"Ako shvatim da večnost silazi kao blagoslov od Boga, kao vrsta svetlosti koja ne stari, da vreme dolazi od Satane, koji je leva strana Hrama, zaključićemo da na određenom mestu može doći do "zlatnog preseka" večnosti i vremena.

Na tom mestu krsta, gde se vreme i večnost seku, vreme se za trenutak zaustavlja, da bi ga blagoslovila večnost. 

I to je sadašnji trenutak. 

Van tog sadašnjeg trenutka u bivšem i budućem vremenu nema života, niti ga je ikada bilo, niti će ga biti."

Milorad Pavić




"Trenutak"
(mix media; 15 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić


Priredila: Nadica Janić

среда, 12. септембар 2012.

SVET TIŠINE

... a priča teče dalje (29)


U večnom traganju
za Smislom i Istinom
poslušati zov Daljine.

Ostaviti iza sebe šum
uzaludnih koraka
za svojom  Senkom.

Otploviti  iza Sna.
Potonuti u dubine Zaborava
i pretvoriti se u Tišinu.
  

Nadica Janić

  


"Svet tišine"
(asamblaž; 7,5  x 10  cm)
Autor: Nadica Janić



недеља, 9. септембар 2012.

ODA NOĆI

... a priča teče dalje (28) 


Ne plašim te se
kad tiho dolaziš
u crnom plaštu.
Ličiš na umiranje,
ali vraćaš se uvek...
i daješ mi nadu
u nova Jutra.


Nadica Janić




"Oda noći"
Foto: Nadica Janić


уторак, 4. септембар 2012.

AKO ME TI PRIPITOMIŠ...

... a priča teče dalje (27) 


 „Ali, ako me ti pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznaću bat koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me teraju pod zemlju. Tvoj će me kao muzika pozivati da izađem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidiš li tamo dole, polja puna žita? Ja ne jedem hleb. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsećaju me ni na šta. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Biće divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsećaće me na tebe. I ja ću voleti šum vetra u žitu...

Lisica ućuta i dugo gledaše malog princa:

- Molim te... ,  pripitomi me, reče ona.

- Vrle rado, reče mali princ, ali nemam mnogo vremena. Treba da pronađem prijatelje i da se upoznam s mnogim stvarima.

- Čovek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćes prijatelja, pripitomi me!

- Šta treba da radim?, upita mali princ.

- Treba da si veoma strpljiv, odgovori lisica. Najpre ćes sesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledaću te krajičkom oka, a ti nećes ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana, sešćeš malo bliže...

Sutradan mali princ ponovo dođe.

- Bilo bi bolje da si došao u isto vreme, reče lisica. Ako dolaziš, na primer, u četiri sata popodne, ja ću biti srećna već od tri sata.“


MALI PRINC

Saint Exupery



"Ako me ti pripitomiš..."
(akvarel na papiru; 40 x 40 cm)
Autor: Nadica Janić 



"I ja ću voleti šum vetra u žitu...
(akvarel na papiru; 40 x 40 cm)
Autor: Nadica Janić 


Priredila: Nadica Janić

петак, 31. август 2012.

SAN BOJE LJUBIČICE


Iz sveske na široke linije (17)


Svežina avgustovskog sutona. Uzdigla se crvena kugla i boji vodu. Nijanse crvene i ljubičaste se razlivaju stvarajući čarobnu boju vode. Oblaci prave senke i Dunav je u treptaju, uzburkan, strastven, snažan.

Živi sam na splavu. Mala kuhinja, improvizovano kupatilo i soba za spavanje. Najlepša je terasa. Drvenu ogradu, sto, stolice i klupu je sam napravio. Fenjer ispred sobe. I nameštaj u sobi - široki krevet, orman i dva noćna ormančića je sam napravio i na njima uradio reljefne slike. U uglu je lampa sa izrezbarenim drvenim postoljem. Posteljina bela sa rasutim plavim ljubičicama.

Živi sam na splavu, sa svojim snom, sa Našom tajnom...

U noći punog meseca oseti po dašku vetra, po mirisu vode, po treptaju u sebi da dolazim. A ja se spremam celo popodne za naš susret. Kupam se u mirišljavim solima, mažem telo eteričnim uljem.

Uplela sam kosu, obukla dugu svilenu haljinu. Obula sam lagane sandale i ponela ceger sa još toplim čokoladnim kolačićima i čajem od poljskih trava.

Sanja na klupi. Zatvorio je oči. Poželeo je San za sanjanje... i ja sam već bila pored njega.

Sanjam na klupi. Zatvorila sam oči. Kao lahor, dodirujem usnama njegov obraz. Ne otvara oči. Obujmio mi je struk. Privukao k sebi. 

- Mirišeš na ljubičice, šapnuo je i grlio me u snu.

Prvi znaci zore. Svežina noći ispunila je sobu. Miriše na ljubičice.


Nadica Janić 




"San boje ljubičice" (1)
(akvarel na papiru; 40 x 40 cm)
Autor: Nadica Janić




"San boje ljubičice" (2)
(akvarel na papiru; 40 x 40 cm)
Autor: Nadica Janić

понедељак, 20. август 2012.

AKO MOŽEŠ...

... a priča teče dalje (26)


Ako možeš da sačuvaš prisebnu glavu,
kada svi oko tebe gube svoju, i okrivljuju te za to,
ako možeš da veruješ sebi, kada svi u tebe sumnjaju
i sam pridodaješ njihovim sumnjama,

ako možeš da čekaš, a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren da sam ne varaš,
ili ako si omrznut da sam ne mrziš,
a da pritom ne izgledaš predobar ili premudar,

ako možeš da sanjariš a da snovi ne ovladaju tobom,
ako možeš da maštaš, a da ti maštanje ne bude cilj,
ako možeš da se suočiš sa uspehom i neuspehom
i smatraš te dve varke kao da su potpuno iste,

ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao izvrnu nitkovi
kako bi od nje napravili zamku za budale,
ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio sav život,
i da pogrbljen, sa dotrajalim alatom opet novo stvaraš,

ako možeš da prisiliš svoje srce, nerve i tetive
da te služe dugo iako si ih nemilice trošio,
i da izdržiš kada nema ničega više u tebi
sem volje koja ti dovikuje – istraj,

ako možeš da razgovaraš sa nižima od sebe
i ne istakneš svoju superiornost,
ili da u društvu sa višima od sebe
sačuvaš svoje dostojanstvo,

ako ni prijatelj, ni neprijatelj ne mogu da te uvrede,
ako te svi cene, ali ne previše,
ako možeš da ispuniš jedan minut sadržajem
koji traje šezdeset sekundi,

tvoja je Zemlja
i sve što je na njoj,
i iznad svega bićeš Čovek,
Sine moj.

R. Kipling


Priredila: Nadica Janić



Hvala na čitanju, dragi prijatelji.
(Ovo je stoti post na blogu.)

“ako možeš da sanjariš a da snovi ne ovladaju tobom,
ako možeš da maštaš, a da ti maštanje ne bude cilj... „

Moći ću!


петак, 17. август 2012.

SAN BOJE TIRKIZA


Iz sveske na široke linije (16)


U našoj drvenoj kućici sve je skladno, uredno, toplo... Kupatilo je belo sa zelenom kadom. Spremila sam meke, bele peškire i mirišljavu so za kupanje. Dok se kada puni, podigla sam kosu, svukla odeću i stavila na ivicu kade čaše sa sokom od kupina.

Voda je prozirna, tirkizno-zelena. Kao na izvoru. Ugasila sam svetlo i upalila lampicu na ogledalu. Dve zagrljene senke na zidu iznad kade. Skida mi šnalu i spušta kosu niz leđa.

- Neka bude mokra. Neka me dodiruje u vodi.

Nežno mi mazi vrat. Ljubi ramena. Osećam golicljivi dodir lančića i kamenčića na vratu. Okrenuo me ka ogledalu.

- Pogledaj, šapnuo je.

U ogledalu je zatreperila tamno-zelena boja tirkiza.
Poljubio mi je kapke.

- Te oči tvoje zelene..., pevao je i grlio me u vodi.

Probudio me zvuk letnjeg pljuska. Ruka mi je bila na znojavom vratu, na tirkiznom privesku.


Nadica Janić



 „San boje tirkiza“
(akril na papiru; 10 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić

уторак, 26. јун 2012.

NA IVICI

... a priča teče dalje (25)



"Na ivici"
Foto: Nadica Janić


Posmatram ga
zadivljena
na ivici Obale.

- Siđi do Reke, govori mi.
- Zagazi u vodu,
zaglibi se u blato.
Oseti bol u tabanima
kad nagaziš kamen.

Siđi do Reke.
U protok života i snage.
I pogledaj Gore.
Videćeš prazninu
i oblake.


Nadica Janić




"Protok"
Foto: Nadica Janić


понедељак, 4. јун 2012.

NEKA OSTANE NEMO

... a priča teče dalje (24)


Neka ostane mutno.
Ni bogovi nisu hteli da sve znamo
i oni su želeli da ima tajni,
da se mučimo i kolebamo,
kroz sumnje da tragamo,
da strepimo pred tajnom.

Neka ostane nemo.
Ni bogovi nisu hteli da sve čujemo,
sve razumemo.
Ćute i oni mudri i stari,
ćuti zemlja, ćute stvari
kojih se tičemo
minut za minutom.

Neka ostane nemo,
neka ostane mutno.


Desanka Maksimović



Priredila: Nadica Janić

субота, 26. мај 2012.

U PROSTORU TIŠINE


Iz sveske na široke linije (15)


Budna sanjam.
Mesec me do Tebe vodi.
Usnule oči ti ljubim,
ime ti šapućem...
San mi čula gasi
i Tvoj lik nestaje
u prostoru Tišine.

Jutro mi je šapnulo
da si tužan i sam.
A tako si daleko...
Poljupcima bih ti
lice razvedrila,
ruke bih ti
u kosu splela,
telo bih ti
dahom osnažila...

A tako si daleko!

Veče mi je reklo
da si sam
i bez nade.
A tako si daleko
da ti svoju ruku dam,
da ti sa dve reči
u očima vratim sjaj.

Noć ćuti.
Htela bih da znam
da li si sam,
da li ti žudnja
telo lomi...

A tako si daleko!

Budna sanjam.
Mesec se skrio.
Tražim te
u prostoru Tišine.
Ime ti šapućem...


Nadica Janić



"Prostor tišine"
Foto: Nadica Janić

















среда, 2. мај 2012.

NEMA DRUGIH RAJEVA OSIM IZGUBLJENIH

... a priča teče dalje (22)


OBUZETOST PROŠLOŠĆU


Znam da sam izgubio toliko stvari da ih ne bih mogao izbrojati i da su ti gubici, sada, ono što je moje. Znam da sam izgubio žuto i crno i mislim u tim nemogućim bojama kako ne misle oni koji vide.

Moj otac je umro, a uvek je pored mene. Kada hoću da recitujem Svinbergove stihove, ja to činim, kažu mi, njegovim glasom. Samo je onaj koji je umro naš, naše je samo ono što smo izgubili. Ilion traje u heksametru koji ga oplakuje. Izrael je postojao kada je bio drevna čežnja.

Svaka pesma, vremenom, postaje elegija. Naše su žene koje su nas napustile, kada nas ne muči iščekivanje koje donosi strepnju, niti nemir i muke nadanja. Nema drugih rajeva osim izgubljenih.


Horhe Luis Borhes

IZABRANE PESME I KRATKE PROZE

PAIDEIA, BEOGRAD, 2005.




Priredila: Nadica Janić

субота, 21. април 2012.

TRENUCI

... a priča teče dalje (21)


Kad bih mogao da se vratim unazad,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako niste znali,
život je od toga sačinjen,
od trenutaka samo;
nemojte  propuštati SADA...


Horhe Luis Borhes




"Trenutak u večnom trajanju"
Foto: Nadica Janić






Priredila: Nadica Janić

понедељак, 16. април 2012.

TO JE ŽIVOT!

... a priča teče dalje (20)




Čarli Čaplin


Kada sam zaista počeo da volim sebe,
shvatio sam da sam uvek i u svakoj prilici
na pravom mestu i u pravo vreme,
i da je sve što se događa ispravno –
od tada pa nadalje mogao sam da budem miran.
Danas znam da se to zove POVERENJE.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
mogao sam da spoznam da su emocionalna bol i patnja
za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini.
Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam da žudim za nekim drugim životom
i mogao sam da vidim da je sve oko mene bilo poziv na rast.
Danas znam da se to zove ZRELOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam sam sebi da kradem slobodno vreme,
i prestao sam da smišljam grandiozne projekte za budućnost.
Danas radim samo ono što me čini zadovoljnim i radosnim,
ono što volim i što čini da se moje srce smeje,
na moj jedinstven način i u mom ličnom ritmu.
Danas znam da se to zove ČESTITOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene:
jela, ljudi, stvari, situacija;
i od svega što me je uvek iznova odvlačilo unazad,
dalje od mene samog.
U početku sam to zvao „zdravi egoizam“,
ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOM SEBI.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam da priželjkujem da sam uvek u pravu,
tako sam manje grešio.
Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
odrekao sam se života u prošlosti
i preterane brige za svoju budućnost.
Sada živim samo u ovom trenutku u kojem SVE počinje.
Tako danas živim svaki dan i zovem to SVESNOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
spoznao sam činjenicu
da se od svojih misli mogu razboleti i postati jadan.
Kada sam pak zatražio natrag snagu svoga srca,
razum je dobio važnog partnera.
Ovu vezu zovem danas MUDROST SRCA.

Od danas pa na dalje;
ne plašim se rasprava, konflikata i problema
sa samim sobom i sa drugima,
jer čak se i zvezde ponekad sudare pa nastaju novi svetovi.
Danas znam: TO JE ŽIVOT!


Poemu napisao Čarli Čaplin 
povodom svog 70. rođendana
16. aprila 1959. godine


Priredila: Nadica Janić

недеља, 15. април 2012.

ZAŠTO PIŠEMO?

... a priča teče dalje (19)




Prije pisanja, zastanite bar trenutak i dozvolite sebi da razmislite: zašto vi želite bilo što napisati i podijeliti sa drugima? Mnogi ljudi će vam reći kako oni uvijek pišu samo “iz duše“ (misleći na iskrenost i srce kao sjedište Duha) i da, tobože i ne znaju drugačije… – ali to je neistina u koju su sami sebe uvjerili jer nisu postigli tu dubinu senzibilnosti i introspektivnog zapažanja da bi mogli osjetiti i izdiferencirati: šta je “podvala“ treniranog razuma, a šta originalni, neponovljivi dio njihove duše. 

Pogledi: Pisanje... 

- danak Duha ili vapaj razuma?


Prilikom pisanja bilo čega (proza, poezija), duhovno afirmiran tekstopisac najprije samom sebi postavlja jedno vrlo jednostavno pitanje: Zašto ja želim napisati taj rad (poemu, priču) i objaviti je? I ovo je pitanje introizirano kao neraskidiva misaona nit u njegovom umu i ona daje poseban oslonac i konotaciju svim notama koje će poteći iz njegove duše. Ujedno, to je najjača nit. Ukoliko ona fali, onda pisanje i nema realnog smisla – osim onog koji autor sam izmisli i umisli nošen subjektivnošću i egocentrizmom.

Rad (pjesma, priča) dakle, treba sobom nositi univerzalnu poruku (odgojnog ili filozofskog karaktera), ili treba biti bar podsticaj za čitaoca – da ga ponuka na neka razmišljanja, zaključke, da mu prenese i donese to nadahnuće koje je i vas obuzelo kada ste pisali. Činjenica jeste da bilo koji tekst ne može promijeniti čovjeka koji to čita, ali može i treba biti podsticaj za bar malu pozitivnu promjenu.

Slijedeća stvar zbog koje se treba imati gore opisani misaoni obrazac je i taj što su niti duše jako krhe, nježne, tajanstvene… i one bježe ako svoju dušu pokušavate odmotavati “šapama“ neobuzdanog razuma. Ali, kada imate jednu već postojeću plemenitu misaonu nit koja ima u cilju dobrobit svih čitaoca i koja je samim tim nepovjerljivoj duši dala odgovore na pitanje: zašto treba pustiti sebe van, u svoj svojoj punini, ljepoti i mudrosti… – ona će vas uistinu i poslušati, i sve ostalo će biti lako.

Dakle, prije pisanja, zastanite bar trenutak i dozvolite sebi da razmislite: zašto vi želite bilo što napisati i podijeliti sa drugima? Mnogi ljudi će vam reći kako oni uvijek pišu samo “iz duše“ (misleći na iskrenost i srce kao sjedište Duha) i da, tobože i ne znaju drugačije… – ali to je neistina u koju su sami sebe uvjerili jer nisu postigli tu dubinu senzibilnosti i introspektivnog zapažanja da bi mogli osjetiti i izdiferencirati: šta je “podvala“ treniranog razuma, a šta originalni, neponovljivi dio njihove duše. Namjerno je naglašeno pa rečeno – “orginalni i neponovljivi dio duše“, jer duša, ako se shvati u širokom smislu, je nešto promjenljivo, varljivo… baš kao i razum. Ona, stoji kao nit ili spona između srca i razuma, i omatajući ih, zajedno sa njima čini naš unutarnji svijet. Kakva će biti naša duša, zavisi od toga da li smo umirili razum i dozvolili da se srce otvori, – tj. da li postoji ravnoteža između srca i razuma? Duša koja je stala na stranu brbljivog i treniranog razuma koji se stalno žali, dramatizira, patetiše, galami, ljuti se, prijeti, zavidi… – ne može, i ne smije biti shvaćena kao naš stvarni identitet.

Također je potrebno podsjetiti i napomenuti, da se razum i ne može baš potpuno “isključiti“, – on se samo može i treba dovesti u stanje potpunog mira i tišine koja je toliko lijepa i jaka da prožme svaki damar tijela. Ali, razum u stanju takve smirenosti, nikad nije u beznađu, nikad ne očajava niti osjeća neki žal, nije revoltiran, nije bučan, niti govori mnogo. On je tada u jakoj vezi sa srcem (i Duhom) kao izvorom života. Prema tome, u stanju mirnog razuma, vi silazite na tron svog srca i samo slušate šta će ono reći? A naše srce je nježno, plemenito, optimistično, pozitivno… i kaže nam malo – ali dovoljno! Ovdje je cijeli proces objašnjen kroz metafore jer i nije moguće drugačije objasniti taj doživljaj ili stanje kada vlada tišina uma, a vi osjetite “govor“ nečeg svjetlijeg, jasnijeg… iz samih sebe. Mogli bi reći, ustvari, da nam naše srce ili Duh (istinsko ja) govori kroz tišinu uma.

Sve navedeno vam može poslužiti da sami provjerite kada ste se dali većoj navali razuma, a kada pišete (ili bilo šta radite, govorite…) srcem. Za podsjetiti, – srce je sjedište Duha kao izvora života, i ono se nikad ne žali, nikad ne očajava, nikad se ne ljuti… Razum je taj koji pravi probleme čim se previše umiješa. Posmatrajte malu djecu, čije srce je još živo i nije podleglo navali razuma; i zaključite: da li mala djeca ikada padaju u depresiju i beznađe, da li su osvetna, ponosna, sujetna… ? Ne, nisu.

Nažalost, ustaljeno je a pogrešno mišljenje ljudi kako je srce odgovorno za sve emocije. Ne, emocija nastaje u limbičkom sistemu centralnog nervnog sistema, a srce može samo da osjeća informaciju koja je nastala u CNS-u kao sjedištu razuma; ali samo od sebe, kada je oslobođeno neobuzdanog razuma, ono stvara samo i samo pozitivnu energiju. Dakle – jedno je kad srce osjeća, a sasvim drugo kada ono samo od sebe – stvara.

Sada, postavlja se pitanje: Kako to da srce (kao obični vitalni organ) bilo šta stvara? Pod pojmom “srce“ u duhovnosti i transpersonalnoj psihologiji, misli se na “duhovno srce“, tj. misli se na srce kao jedan od ključnih bioelektromagnetnih centara našeg organizma koje bi sa svojim vibracijama trebalo biti usklađeno sa ostalim ključnim centrima jer samo tada postiže se cjelokupna ravnoteža organizma (čovjeka) koji može da se uskladi sa strujama Univerzuma te donose misao / ideju koja je nova i orginalna, a koja po samom načinu nastanka, mora biti i univerzalna i za dobrobit cijelog čovječanstva.

Mnogi ljudi, čak i ako uspiju postići sve opisano (tišina uma i otvaranje srca), upropaste sve tako što svoj rad, tekst ili poemu nastoje proširiti i reći mnogo toga, “uljepšati“ ili “nakititi“ svoj rad, i tu puca veza između razuma i srca, i vi se poput federa vraćate gore na polugu razuma koji tada počne da se okreće… poput stare i isparane gramofonske ploče. A šta slijedi kada vas u bilo čemu vodi veći udio razuma? Razum vas dalje vodi onako kako je istreniran, a treniran je da stalno kalkuliše, analizira, sintetizira, procjenjuje… trudi se da ostavi dojam na okolinu, i u tom pokušaju najčešće nesvjesno slijedi neki svoj uzor; ili se žali, plače, samosažaljeva, čezne… Da, i ta stalna “čežnja“ za ljudima, jeste “podvala razuma“. Zašto? Svaka naša čežnja, samo je pogrešno interpretiran derivat duboko ukorijenjene čežnje koja postoji u svakom čovjeku, – a to je čežnja za pronalaskom smisla u našim životima. Svaki drugi čovjek, ovu čežnju nastoji ugasiti tako što se pogrešno veže za okolinu; jer tako je naučio i vezanje ga prati još od kolijevke i prvog afektivnog vezivanja za majku. Mnogi će sada povikati: “Pa čovjek i jeste društveno biće…“. Da, jeste… ali jedno je biti društven, a sasvim drugo biti ovisan o društvu (žena, muškarac, grupa ljudi, mišljenje drugih i sl.). Zrela osoba je društvena, ali sasvim dobro funkcionira i kada je sama, a to i jeste bit igre, – biti sa ljudima, ali nikada ne ovisiti o bilo kome; to je i suština istinske ljubavi – voljeti a ne žuditi za posjedovanjem voljene osobe.

Dakle, prilikom pisanja bilo čega, očekivati je udio i Duha i razuma. Koliko je naš rad opterećen razumom i svim karakteristikama njegovog djelovanja, a koliko je u njemu Duha i univerzalne primjenljivosti, možemo i sami zaključiti ako odvojimo vremena za sebe i ispitamo sve navedeno: Zašto pišemo (šta poručujemo čitaocu i svijetu)?, a iz njega proizilazi i niz drugih pitanja: Da li je rad univerzalan i jednostavan za shvatiti? Šta je cilj: buđenje optimizma u ljudima ili dijeljenje vlastite misaono emocionalne zbunjenosti i tegobe? Da li vi očekujete ličnu satisfakciju (rasterećenje od misaono-emocionalne tenzije, ili neko priznanje vas kao tekstopisca) ili se nadate promjenama u ljudima i svijetu očekujući opće dobro?

Autorka: Senada Brčaninović

Izvor: http://knjige.pravac.com/


Priredila: Nadica Janić

недеља, 8. април 2012.

NA KRAJU STAZE

Priče iz Usnulog grada (20)


Tražio sam te...
Lutao sam  po šumama sveta.
Urezivao tvoje ime u svako drvo.
Sudarao se... gazio...
Gazili su me... ranili...
I dalje sam te tražio.

Ostavili su mi dušu da bi te tražio.
I našao sam te... u magli...
kada me je telo bolelo, kada sam nestajao.
Zasvetlela si između drveća.
A ja sam hodao... Umoran.
Pružao sam ruke, a ti si nestajala.

Budio sam se u drhtavici.
Plakao bih... Hoću da budem jak!
Vratiću snagu, dušo.
Nisam još star.
Hodaću, stići ću te...
Ti si tu – na kraju Staze. Znam.



"Na kraju Staze..."
Foto: 
 Blanc & Noir


Sanjam te, dušo,
i san mi stvara maglu u pogledu. 
Nema nas nigde... a tražim te. 
Jedino si u mojim mislima.
Ostani tu -
iza zatvorenih kapaka.

Tvoja sam, jedini. 
Oduvek. 
Satkan si od mojih snova. 
Oživeo si iz moje bajke o Ljubavi.
Predajem ti se
i nestajem u tebi.

Ne moraš da me vidiš, 
ne moraš da me dodirneš, da me čuješ... 
jer i ti mene oduvek znaš.
Poznata sam ti 
iako me nikada poznao nisi.
Tvoja sam čežnja i san. 


Nadica Janić






субота, 7. април 2012.

O PREDANOSTI

... a priča teče dalje (18)


Toliko je lepo pripadati nekoj ženi, sav joj se predati! 
Nemoj mi se smejati ako ono što ću reći zazvuči budalasto. 
Ali pazi: voleti neku ženu, predati joj se, sasvim obujmiti sobom i osećati da si obujmljen njome, to nije istovetno sa onim što ti nazivaš zaljubljenošću i čemu se pomalo podruguješ. To nije za podrugivanje. To je za mene put ka životu i put ka smislu života.

Pred njenim pogledom, iz koga kao da me je gledala moja sopstvena duša, potonula je stvarnost, čak i stvarnost moje čulne požude za njom. Očarani, gledali smo jedno u drugo, očarano ju je posmatrala moja jadna sićušna duša.


Herman Hese  



"Zagrljaj"
Foto:  goga.bloger.hr


Priredila: Nadica Janić

петак, 16. март 2012.

SUSRET

Priče iz Usnulog grada (19)


Dala mu je ime Mali Princ...
Plakala je kada je nebo puno zvezda.
Pisala je priče o njemu i život pretvarala u bajku.

Pisala je pisma na nevidljivoj hartiji
i davala vetru da mu ih odnese
na drugu stranu Reke.

Voleo je zalaske sunca i igrao se bojama.
Jedne večeri, šetao je svojom stranom Reke
i čekao zalazak sunca.

Znao je da će mu poslednji zraci
dati odgovor zašto u svojim slikama
ne može da prepozna njeno lice.

Gledala je u nebo.
Ako jedna zvezda padne
- vetar mu je dao pismo.

Izneo je nedovršenu sliku ispred ateljea.
Crveno sunce se ogledalo u njoj.
U beloj haljini izronila je iz slike.

„Ne smem da plačem. Može da padne, a ja je neću videti.“
Zasijala je Bela Svetlost.
Treperila je i grejala njeno telo.

Preplavila je sreća.
Podigla je ruke ka nebu.
Suze su sijale na njenom licu kao male zvezde.


Nadica Janić 



"Susret"
Foto: Nadica Janić

четвртак, 15. март 2012.

O USAMLJENOSTI

... a priča teče dalje (17) 


U neprestanom maštanju i strahovanjima od svega oko nas, mi doživimo više nego što doživimo u stvarnosti, i to kroz ceo dugi čovečji život. Najveći deo naših nesreća bile su zato čisto imaginarne ili bezmalo preterivane, a čitave katastrofe kojih ste se bojali da ih ne doživite, nikada niste ni doživeli. Zbog tog imaginarnog sveta, naš život izgleda načinjen od hiljadu života, a naša sudbina od hiljadu sudbina.

Samo udubljivanjem u svoju ličnost, čovek uspe da bolje pozna i prirodu drugih ljudi, i odmeri svoje odnose prema stvarima i najzad, da bar donekle potisne iz sebe naš urođeni mračni strah od života. Što čovek duže vremena živi u društvu, on sve više živi u strahu; i osamiti se, to znači u mnogom pogledu, lečiti se od straha.

Usamljen čovek je jedini čovek oslobođen. I samoća je jedino mesto gde se ne strahuje. Usamljen čovek se najmanje boji gubitaka, pošto usamljeniku najmanje treba. Pećinski čovek se jedino bojao jače životinje nego što je on, dok današnji društveni čovek živi u strahu od hiljadu priviđenja. Uglavnom, izvor sve njegove bede na zemlji, jeste strah više od priviđenja nego strah od stvarnih mogućnosti.


Jovan Dučić


Foto: Elena Kalis
Izvor: Sebastian Art


Priredila: Nadica Janić

уторак, 13. март 2012.

A ŠTA SAM JA

... a priča teče dalje (16) 


Evo jedno jutro kad život izgleda podnošljiv, jer događaji koji nas udaraju, pa dižu ili satiru, donose i mogućnost velikih, neočekivanih unutrašnjih promena i preobražaja.

Ja bih mogao kazati kakvi su ti događaji, jer sam ih godinama osećao na sebi; oni su i učinili od mene ono što sam. Uostalom, njih svi znaju koji znaju mene. To bi bilo lako. Ali teže je, nemoguće je kazati išta o promenama i preobražajima koji te događaje prate. A sve i kad bih mogao, ja to ne bih nikad rekao. Nisam lud. Ja bih se tako lišio upravo onog od čega i zbog čega živim.

I stoga – ja ćutim i živim.

(Ivo Andrić)

Radoman Raco Stanišić:
TEMATIZACIJA „ZNAKOVA PORED PUTA“
Poglavlje: "A šta sam ja"

Izdanje: Fondacija Radoman Raco Stanišić
Podgorica, 2005.


Godišnjica smrti Ive Andrića: 
















ŠTA SANJAM I ŠTA MI SE DOGAĐA...

понедељак, 5. март 2012.

O STAROSTI

 ... a priča teče dalje (15) 


Starost ne voli proleće.
Buđenje.
Pesak u očima.

Starost je spora, prikrivena.
Inertnost.
Nestaju boje.

Starost ignoriše stvarnost.
Neutešno.
Telo se osipa.


Nadica Janić




"Aeternalis"
Foto: Nadica Janić

недеља, 4. март 2012.

MESTO GDE ŽIVI ON

Priče iz Usnulog grada (18)


Znala je da postoji
da drugoj obali Reke
iza topola, tamnih oblaka, daljina...

Zapad je bio iza njenih leđa
i gledala je kako poslednji zraci
boje prostor gde živi On.

Znala je srcem da i On nju čeka...
Njemu je zapad bio pred licem
i zasenio je njen lik.

Šaputala mu je najlepše reči
koje su treperile i slivale se niz Reku.
Volela je njegovo lice, osmeh... I čekala.

Dugo je trebalo da On prepozna Nju.
Sada odlazi ujutro na Reku.
Mesto gde Sunce izlazi živi On.


Nadica Janić




"Mesto gde živi On"
Foto: Nadica Janić

недеља, 19. фебруар 2012.

IZMEĐU DVE OBALE


Iz sveske na široke linije (14)


Još sanjiva, uzela je svesku sa stolčića i zapisivala san.
Široke linije, kao obale, su se razmakle
i slike sna su proticale.

„Smejali smo se. Ne znam zašto.
Kao da su se sve naše želje pretvorile u jedan trenutak sreće“,
završila je opis svog sna.

Ustala je i ispražnjenog srca,
počela da ispunjava svoj životni prostor
ustaljenim obavezama i navikama...

„Čuvam suze iza pogleda.
Sreća se događa drugima.
Pišem stihove i rasipam zlatne trenutke pred nepoznate oči.

Ruke su mi hladne, prazne.
Osipam dane. Telo, svežina - nestaće...“,
poveravala se "Plavoj svesci" pred san.


Nadica Janić

GULIVER

... a priča teče dalje (14)


Scenarij i režija: Zdenko Bašić
GULIVER movie from BASIC MANUAL on Vimeo.

Vetar se zbunio.
Sunce je izgubilo Zapad...

Ostali su
Nebo i Zvezde, Sunce i Mesec.

Više nije bilo Istoka i Zapada.
Niti Juga... A ni Severa. 




"Apokalipsa"
(akril na lesonitu, 50 x 50 cm) 
Autor: Nadica Janić