среда, 23. април 2008.

LJUDSKA BILJKA

Priče iz Usnulog grada (2)


Volela ga je kao što se voli muzika. Posvećeno. Celim bićem. Prožimao je njena čula čudesnom energijom kojom je zračila. Nije ga viđala, ali je njegov lik uvek bio pred njenim očima.

Bio je svetlost njenih noći. Čekala je san i njihov susret. Vodila ga je sa sobom u svoje tajne odaje duše – i tu je bio samo njen. Treperavi trenuci ljubavi u onostranoj stvarnosti...

Pokušavala je da ponovo preživi san, prepričavala je sebi svaki trenutak, tumačila značenje i čekala noć za koju se spremala kao za njihov prvi susret.

Usledio je san u kome je nemo gleda. Prilazi mu nežno i pruža mu ruke, ali njegov lik nestaje u izmaglici. Susret na mostu. Nebo i reka sivi, spojeni. On - starac asketskog izgleda, je gleda. Prilazi mu i ljubi mu lice. Iz njegovih očiju potekoše suze.

Ujutro je bila umorna i tužna. «To nije dobro», govorila je sebi, «To nije on. Ne sme...»
Zazvonio je telefon. Njegov hladan glas i surova istina sledili su joj telo... Nije plakala.

Nastavila je da živi kao biljka, ljudska biljka željna svetlosti. Dugo nije smela da zaspi. Plašila se snova i susreta sa njim u mračnim odajama svoje duše.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", februar 2006.

уторак, 22. април 2008.

BALADA O ISKRI I NEVIDLJIVOM

Priče iz Usnulog grada (1)


U jednom gradu, gde je vreme stalo, živi čovek sa praznim srcem. Oblači se u tugu i hoda kao vetar. Nekada postaje nevidljiv i tako lakše, među ljudima, traži svoju izgubljenu dušu. Već je na pragu starosti i prazninu u srcu sve teže podnosi. Odelo od tuge mu je postalo tesno i ružno. Sve češće je nevidljiv jer se stidi praznine u sebi i pohabanosti svojih osećanja.

Bila je najmanja zvezda na nebu. Zbog svoje sićušnosti lako se spuštala na Zemlju i ponovo uzdizala. Volela je ljude, i kome bi se zagledala u oči poklanjala je nebeski sjaj. A ljudi bi postajali srećni, ne znajući zašto. Na jednom svom putu između Neba i Zemlje, u pustoj ulici predgrađa, videla je čudnog čoveka obasjanog mesečinom.

«Ko si ti? Zašto plačeš?», tiho ga je oslovila i pružila mu toplu, nežnu ruku. Čovek je zadrhtao i pogledao je očima prestrašene, ranjene srne. «Lep si najtužniji čoveče», šapnula mu je u srce i dotakla usnama, kao lahor, njegove naborane obraze...

Zvala se Iskra. Oblačila je haljine satkane od mesečevog sjaja. U očima je imala iskrice sa svake zvezde i mirisala je na jutro i bele ljiljane.

Čovek sa praznim srcem, osetivši noćni lahor na licu, zagledan u neobičnu zvezdu, poželeo je da se raduje, da voli, da se smeje. I dok ga je Iskra zaneseno gledala, čovek u odelu od tuge, pohlepno joj je ukrao sve iskrice iz očiju, pustio joj ruku i nestao. Čula je samo šum vetra...

Nikada se više nije spuštala na Zemlju. Iz njenih praznih očiju svake letnje noći pada rosa. Jutra mirišu na nju i bele ljiljane. Nevidljivi čovek je iskrice zamenio za dukate – i postao još nesrećniji. Za vreme letnjih noći, luta praznog srca i ne zna da li on to plače ili rosa pada na njegovo lice.


Nadica Janić

"Pazovačke novine", decembar 2006.