среда, 22. јануар 2014.

KAMEN – SIMBOL POSTOJANOSTI I SNAGE


Duša slovenska (16)




Kamen, jedan od praelemenata sveta (uporedo sa zemljom, vodom, vatrom, vazduhom), simbol je mrtve prirode. Tvrdoća, otpornost, postojanost, nepomičnost i nepodleganje promenama određuju upotrebu kamena u apotropejskoj (amajlije) i isceliteljskoj magiji. U narodnoj kosmologiji tumači se kao oslonac, temelj, suština, osa sveta i poredi s drvetom sveta.

Kamen je simbol stabilnosti, trajnosti, pouzdanosti, večnosti, kohezije. Označava statičan život. Kamen, stena, planina, drvo ili gaj, svi simbolički povezani,  predstavljaju  vaseljenu. 

Kamen  spojen sa drvetom u svetom oltaru  simboliše ono što je trajno i što ograđuje, dok  je drvo ono što se menja i širi. 

Dragulji i crni kamenovi  imaju posebnu simboliku, poput kabe (zgrada u Meki - islamska svetinja), crnog kamena Kibelinog, crnog žada i bisera – koji simbolizuju vaseljensko jaje i omfal (sveto mesto – stanište bogova).

Uspravni visoki kamenovi su
 axis mundi i predstavljaju vrhovni oslonac svega u svemiru. Kupasti kamenovi imaju zajedničku simboliku sa uspravnim i falični su (rđavi, manljivi). Kada su kockasti označavaju stabilnost i statičko savršenstvo, pa su zato kameni temeljci svetih građevina. Kamen temeljac je stena na kojoj počiva svemir, završni kamen Zemlje i izvor životnih voda – nadjačava moći donjeg sveta. Sferični kamenovi simbolizuju Mesec, pa otuda su i simbol svih boginja.

Neklesani kamen je
 prima materia, žensko i povezan je sa muškim simbolima dleta i svih sečiva koja oblikuju. Klesani ili glačani kamen označava karakter na kome je rađeno i koji je usavršen. Slomljeni kamen je simbol smrti, dezintegracije ili raskomadanosti. Teško kamenje koje zatvara bunar, izvor ili pećinu sa blagom, simbol je teškoća koje se moraju savladati da bi se pronašle životne vode ili ezoterična blaga skrivenog znanja.

Kamena sekira je prikaz božanske prirode.
 Lapis exilis – kamen života, svojom moći Feniksu vraća život i u vezi je sa Gralom (svetinja nad svetinjama, izvorište života i besmrtnosti). Mesto gde obitava božanska priroda, omfal, sunčani duh, duhovi mrtvih, susreću se nebo i zemlja – sveto mesto, naznačavaju betilije. Betili su i proročko kamenje iz kojeg izlazi glas božanstva, poput omfala u Delfima.

Takozvani kamenovi groma, koji su najčešće preistorijski kremen, smatrani su šiljkom munje i bili pobožno čuvani. Sve što pada iz viših sfera smatralo se zvezdanom svetinjom. To kamenje je bilo predmet obožavanja i primenjivano u obredima posvećenim nebeskim bogovima.

Kamenovi groma, koji su najčešće meteoriti što padaju s neba poput kiše, smatrani su simbolom i sredstvom plodnosti. Osim toga, sveti, proročki kamen betil označava mesto gde je sišao Bog. To je najrašireniji univerzalni simbol oslobađanja od neorganske prirode, a po tome i simbol ideje božanstva.

Kamenovi groma najpre su sami po sebi sile što poseduju magijsku, fetišku, vlastitu moć. Kasnije se za kamene šiljke, sečiva i druge slične kamenove, smatra da ih je poslao odozgo bacač gromova, odnosno Gromovnik. Potom simboli napravljeni čovečjom rukom od toga kamenja (sekire, noževi) postaju simboli moći.

Kamenovi kiše simbolišu skamenjen duh predaka, njihovu neodređenu  trajnu prisutnost na nekom mestu. Kamen pričvršćuje dušu predaka, smiruje je, zadržava je kako bi tlo postalo plodno i kako bi se privukla kiša.

Kamenje i stene utelotvljuju duhovnu snagu, zbog toga su i predmet kulta. Mladoženje ih mole za potomstvo; žene se trljaju o njih da bi bile oplođene (kamenovi ljubavi); trgovci ih mažu uljem da bi osigurali dobit; ponekad se strahuje od njih kao stražara smrti i moli im se za odbranu ognjišta i porodice. Kamenovi kiše, koji su najčešće meteoritskog porekla, smatraju se simbolom plodnosti. Prinosi im se u slučaju suše ili u proleće da bi se osigurala žetva.


Analizom legendi o kamenovima kiše, otkriva se postojanje uvek neke „teorije“ koja objašnjava njihovu sposobnost da upravljaju oblacima. Bilo da je reč o njihovom obliku, koji je po nečemu sličan oblacima ili gromu, bilo o njihovom nebeskom poreklu (kaže se da su pali s neba), bilo o njihovoj pripadnosti precima; ili su nađeni u vodi ili su oblikom slični bilo kojem drugom simbolu vode (riba, rak...), delotvornost tih kamenova nikada nije u njima samima – oni su znak neke druge duhovne stvarnosti ili sredstvo svete sile kojoj su oni tek boravište.

U narodnoj tradiciji rašireno je poštovanje kultnog kamenja, pogotovo onog koje je vezano za imena svetaca ili legendarnih junaka: Bogorodice, sv. Paraskeve, Kraljevića Marka itd.

Kamen se javlja kao zamenik čoveka. Po običaju Južnih Slovena, u slučaju smrti jednog od blizanaca, da bi se predupredila smrt drugog, u mrtvački sanduk pokojnika treba staviti kamen i reći: „Ostavljam ti kao brata ovaj kamen, a njega (navodi se ime živog brata) uzimam sebi za brata.“

U nizu zaštitnika, kamen je korišćen za obezvređivanje opasnosti, da izvor opasnosti postane mrtav i nepomičan, kao kamen. Da vukovi ne napadaju stoku, na Savindan bi na vatri držali kamen do usijanja. Da bi obezbedili vodu u bunaru od čini, ubacivali su unutra kamen. Otpornost i nepovredivost kamena određuje njegovu upotrebu u magijskim postupcima očuvanja dobrog zdravlja: da ih ne bi bolela glava, za vreme prvog groma triput su sebe udarali kamenom po glavi.

Pripadnošću kamena mrtvoj prirodi (hladan je, nepomičan, jalov, ne raste, ne razvija se) objašnjava se zabrana stavljanja deteta da sedi na kamenu, inače neće rasti, a zabranjeno je i zakopavanje posteljice pod kamen, inače će sledeći porođaji biti teški. Zbog svoje nepokretnosti, kamenu je pripisivano svojstvo zaustavljanja, prekidanja bolesti ili opasnosti. U južnoslovenskoj praksi lečenja, svojstva zaustavljanja bolesti posedovao je stanoviti kamen – veliki, široki, izdvojeni kamen. Ako su ženi umirala deca, trebalo je da, stojeći na takvom kamenu, isplete čarapice i skroji košulju svom detetu, da bi „zaustavila“ smrt. 

U obredu sahranjivanja takođe se koriste „zaustavljajuća“ svojstva kamena: posle iznošenja pokojnikovog tela, stavljali su kamen, uporedo s drugim metalnim predmetima, na mesto na kome je on ležao, da bi zaštitili čeljad od smrti. Stari običaj postavljanja nadgrobnog kamenja takođe je objašnjavan težnjom da se „sveže“ duša, da se „priveže“ za svoj grob, da joj se da prebivalište, kako ne bi lutala po svetu. U obredu sahranjivanja, a takođe u isceliteljskoj praksi, kamen je korišćen u arhaičnoj funkciji kamenog oruđa, zamenjujući nož, makaze. Kod Srba je, prilikom izrade pokrova i odeće za pokojnika, platno sečeno kamenom. Kamenom seku pupak novorođenom dečaku, da bi bio jak.

Budući da je kamen element mrtve prirode, često je atribut demona i mesto na kome oni borave: kamen je mesto boravišta rusalki, vodenjaka; na gomili kamenja, prikupljenog s njive, igraju veštice. Mesto ispod kamena vezano je za onostrani svet: tamo borave grešne duše umrlih, pod njim se za vreme nepogode krije đavo a i demoni koji potiču od duša umrle nekrštene dece.

Kod Južnih Slovena kamen je korišćen u ritualima kao oruđe za kažnjavanje (običaj kamenovanja krivca), kao znak sramote (morao ga je nositi osuđeni za preljubu), kao simbol kletve i prokletsva.

Ljudi su oduvek bili ubeđeni da kamen ima veliku moć. Narodni vidari stavljali su kamenčiće na oblolelo mesto ne telu, verujući da će izvući bolest iz čoveka i da će ovaj tako ozdraviti. “Zaraženi” kamen nakon toga se bacao u potok da voda zauvek odnese bolest. Gotovo da nema magičnog rituala u kojem se ne koristi kamen koji simboliše čvrstinu, sigurnost, ali i borbu protiv zla.

Kod Vlaha u jugoistočnoj Srbiji  kamenju se  pridaju važna magijska svojstva i veruje se da na stenama borave rusalke i igraju veštice i vile. Posebna pažnja pridaje se oblutku, čiji oblik predstavlja jaje iz kojeg se rađa život. Prema narodnom predanju, vile smrtnicima poklanjaju kamen oblutak da bi im doneo veliku sreću, dok se ispod gromada kriju đavo i demoni, ali i borave duše umrlih. Vračare kamen koriste da bi sprečile zlo ili smrt.


Narodna predanja



U prvo vreme, kamenje je bilo slično živim bićima – ono je osećalo, razmnožavalo se, raslo kao trava, i bilo je meko. Od tog doba potiču udubljenja na kamenu, na njemu su ostali utisnuti tragovi stopala Boga, Bogorodice, svetaca, nečiste sile. Kamenje je prestalo da raste kada je Bog prokleo ljude i Zemlju zbog grehova. Poreklo krupnih kamenih gromada i oblutaka često je objašnjavano okamenjavanjem ljudi (ponekad i životinja), divova, koji su prokleti ili kažnjeni zbog svojih grehova.



Đavolja Varoš

Đavolja Varoš je retki prirodni fenomen koji se nalazi na Radan planini u blizini Kuršumlije, oko 90 km jugozapadno od Niša. Čine je 202 kamene figure koje su nastale dugotrajnim i strpljivim radom prirode.

Kameni stubovi su nastali delovanjem erozije na zemljište sastavljenog od rastresitog, ali čvrstog materijala na kome se nalazi kamenje veće veličine. Pre više miliona godina celo područje je bilo središte snažnih vulkanskih aktivnosti, o čemu i danas svedoče raznobojne stene u zaleđu stubova. Međutim, pojava je nastala relativno kasno, čijem su nastanku najviše doprineli ljudi uništavajući šume i time otvorili  put razornom delovanju vode.

Ovaj geomorfološki fenomen je jedinstven u Srbiji i vrlo redak u svetu. U Evropi ima sličnih pojava u Alpima, kao i u SAD, poznata „Bašta bogova“. Ali kule Đavolje Varoši su znatno veće i postojanije nego u evropskim zemljama, pa su samim tim najpoznatiji prirodni spomenik ove vrste u Evropi.

Ovaj vredan lokalitet stavljen je pod zaštitu još 1959. godine, a 1995. godina Đavolja Varoš je Uredbom Vlade Republike Srbije proglašena za prirodno dobro od izuzetnog značaja i stavljena je u prvu kategoriju zaštite. Ukupno je zaštićeno 67 ha površine.

U narodu su tokom proteklih vekova ispredene brojne legende o nastanku ovog jedinstvenog fenomena. Po jednom narodnom predanju reč je o skamenjenim svatovima, gde su ljudi po nalogu Nečastivog, rešili da po svaku cenu venčaju rođenog brata i sestru. Da se to ne bi dogodilo, umešala se Božja sila koja ih je sve okamenila i ostavila da svedoče da nijedan greh neće proći bez kazne.



Vražji kamen

Vražja stena ili Vražji kamen je još jedno zanimljivo čudo prirode na svega 5 km od Trgovišta (Vranje). Za razliku od Đavolje Varoši, Vražji kamen nije medijski promovisan, pa vrlo malo ljudi zna za ovo prelepo mestašce. Vražji kamen je prirodni fenomen nastao erozijom stena. Na jednoj od tih impozantnih piramida je crkva Presvete Bogorodice ili nekada poznata kao Crkva u Prosečniku. Zbog svog velikog značaja, crkva se sada nalazi pod zaštitom države.


Crkva Presvete Bogorodice - Trgovište

Međutim, ovde niko ne živi, a u crkvi se niko ne venčava niti se krste deca zbog verovanja da je ukleta. Postoje dve legende o tome. Prema prvoj legendi: Pčinjani su godinama zidali crkvu pored reke Pčinje. Sve što bi oni tokom dana sagradili, đavoli bi noću odnosili na Vražji kamen. Tako je nastali crkva na samoj kupi visokoj 60 metara.



Vražja stena - Trgovište

Prema drugom verovanju, u davna vremena zavoleli su se momak i devojka iz sela Donja Trnica. On je bio jedinac iz najbogatije kuće u selu, a ona lepotica iz najsiromašnije. Njihovi roditelji nisu prihvatali tu ljubav. Uprkos tome, njih dvoje su rešili da se venčaju. Venčanje se održalo u crkvi Presvete Bogorodice. Kad su izašli iz crkve mlada i mladoženja uzjahali su, prema običaju, okićene konje. Međutim, njegov konj, uplašen od vike i svirke svatova, pojurio je prema provaliji i survao se, zajedno sa mladoženjom na leđima. Videvši to, mlada je skočila sa svog konja, potrčala prema litici i bez razmišljanja skočila. Tako se veselje očas pretvorilo u žalost. Od tada se, tvrde Pčinjani, u ovoj crkvi više niko nikada nije venčao, niti je neko dete kršteno. 


Izvor: Android Vodič




KAMENJE


Kada je Bog stvorio i uredio svijet, odmarao se, i tu mu je došao vrag i zaiskao dozvolu da i on nešto posije po zemlji. Bog mu je dozvolio a on uzme punu vreću nekakvog sitnog sjemena i posije po zemlji, i sjeme nikne te okupi rasti sve za dan aršin visoko. Kad je Bog vidio, zovne vraga i upita ga što je ono posijao, a on mu reče da je posijao kamenje. Vidi Bog da to sjeme neće dobro biti i da će sav svijet okameniti, zovne anđele i s njima se porazgovori, a sveti Jovan zamoli Boga da zabrani kamenju da dalje raste. Bog tako učini, a da od kamena ipak ljudima bude neka korist, ostavi ono što je već izraslo.


Vasko Popa

PONOĆNO SUNCE
Zbornik pesničkih snoviđenja
Nolit, Beograd, 1962.


Literatura:


Enciklopedijski rečnik SLOVENSKA MITOLOGIJA
F. Guirand - J. Schmidt, MITOVI I MITOLOGIJA
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA


Za SRPSKU TELEVIZIJU  USA priredila: 
Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt
Veza: STV USA Novi sajt


субота, 18. јануар 2014.

RUKE

Priče iz Usnulog grada (25)


Imao je duge prste i mek, topao dlan.
Imala je nežne ruke i dodir poput somota.

Mnogo godina je iza njih... 
I susret. U oktobru. Na istom mestu.

Gledao je u te ruke – krišom.
(Ruke su izdajice žene, pomislio je.)

A nekad. Nije znao koji film gledaju.
Mislio je samo na njenu ruku u svojoj.

Izmicale su šarene slike filma...
a on je ljubio njene prstiće.

Gleda njegovu šaku na čaši.
Ista mu je ruka... Ti divni nežni prsti.

Zaiskrile su joj oči (ne sme da primeti!).
U krilu je stiskala grube šake.


Nadica Janić



"Vreme"
(mixed media; 10 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić


петак, 17. јануар 2014.

DODIR SENKE


Priče iz Usnulog grada (24)



"Dodir senke"
(mixed media; 10 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić

Kasno popodne... Pred polazak u šetnju zatvara prozor. Na prozoru pero. Lastino pero! Iznenadni vetar. Hitro je uzela pero i stavila u džep.

Park je pust. Kroz krošnje se probijaju pramenovi svetlosti stvarajući čudesne senke na stazi. U ruci je osećala blagost dodira pera. Laste se nikada ne spuštaju na zemlju. Ne zna se gde umiru. Ponekad ostave svoje pero kao poruku, razmišljala je i pratila igru senki.

Raskrsnica u parku. Volela je taj izazov - kojim putem. Ali, sada je zastala u centru ukrštenih staza. Lastino pero je stavila između dlanova. Zažmurila je. Bila je u centru svog Krsta.

Hodamo dugom, senovitom ulicom... između dana i noći. Između sreće i tuge... Lišće pod nogama. Držiš mi ruku. Uvlačiš polako prste među moje prste. Moja šaka nestaje u tvojoj. Stežeš mi je i opuštaš. Dodir pulsira.

Hodamo i ćutimo... Zastali smo na raskrsnici. Izvukla sam ruku iz tvoje ruke. Obe šake su na tvojim grudima. Osećam tvoje disanje. Osećam tvoje ruke na mom struku. Privukao si me. Grlim ti vrat i prislanjam obraz uz tvoje lice.

Sanjala je davno zapisan san u plavoj svesci uspomena. Nagli vetar. Otvorila je oči. Pero? Praznih ruku okretala se oko sebe… I senke su nestale. Samo vetar i krik vrana.


Nadica Janić


Objavljeno u Zborniku "Topla reč 6", jul 2020. godine




Korice knjige "Topla reč 6", 2020. godine
Izdavač: Udruženje slobodnih umetnika Australije
Uredila: Hadži Ljilja Plavšić 






"Dodir Senke"
Foto: Zlatko Matić





четвртак, 16. јануар 2014.

ČETIRI KORAKA DO TIŠINE

Priče iz Usnulog grada (23)


Šetala je obalom Reke.

Šum talasa... i oktobarsko sunce na licu.
Zatvorila je oči i hodala u svom Mraku.
Svetlost je probila kapke. Zvuk mobilnog telefona.
...

Šetao je parkom Grada.
Oktobarsko sunce stvaralo je radost u srcu. 
Slikao je prizor na svaka četiri koraka...
i poslao joj fotografije.

Dodir misli u blagoslovenoj Tišini.


Nadica Janić



среда, 15. јануар 2014.

BALADA O ZLATNOM ZRAKU I PTICI


Priče iz Usnulog grada (22)




"Zlatni zrak"
(mixed media; 10 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić





Davno je bila na Nebu. Od kada je u Zlatnom Kavezu nije videla Plavo. Sve oko nje je bilo ljubičasto i zeleno... A volela je Plavo kao svoj mali, lepršavi život. Sanjala je Plavo.

Volela je i Sunce. Ali, sem hladnog dodira zlata ni Svetlost nije videla. Toplota je za nju bilo njeno malo srce koje joj je govorilo da je živa. 

Bila je jesen. Znala je po mirisu. Zagledana u svoj Beskraj, sanjala je trešnjino drvo i igru Plavog i Žutog u krošnji. Osetila je treptaj u srcu... i glas - kao eho Svetlosti kada je letela: 

„Ja sam Zlatni Zrak. Tražio sam te ceo svoj život. Umoran sam, tužan, ugasiću se. Mesto za moju sreću je tvoje krilo.“

„Krilo... Da, ja imam krila“, i protegla se mazno.

„Ja ću te grejati a ti ćeš blistati u našem letu.“

„Krila... Oh, Zlatni Zrak! Kako si lep i topao!

Ali, ja sam zaboravila da letim.“

Došla je zima. Znala je po tišini. Mislila je na Zlatni Zrak i svaki dan krila su postajala sve jača.

Zlatni Zrak se sakrio u krošnji trešnje i čekao je. Verovao je da nije zaboravila da leti.



Nadica Janić

Objavljeno u Zborniku "Topla reč 4", jun 2018. godine





Korice knjige "Topla reč 4", 2018. godine
Izdavač: Udruženje slobodnih umetnika Australije






Prva nagrada na Konkursu za Zbornik "Topla reč 4", 2018.


Priredila: Nadica Janić

уторак, 14. јануар 2014.

DEČAK SA PLANINE

Priče iz Usnulog grada (21)


Živi ispod Zvezde...
I on je kao planina. Sam i gord
sa pritajenim vulkanom u grudima.

On je čist kao potok, nepomućenih snova.
Miriše na poljske trave
i njegov pogled leči bolesne duše.

Ali, ne dodirujte ga! Zaplakaće.
Njegove suze biće gorak izvor.
Pustite da nas gleda sa visine...

Zanesen, sanjari da leti na belom konju,
da je jak kao Kraljević Marko,
da mu najlepši leptiri sleću na dlan...

Sanja i jednu plavu devojčicu
kako mu sa usnama kao lahor,
kao latice maslačka, dodiruje obraz.

Samo ga ne dodirujte! Zaplakaće.
Pretvoriće se u maglu
ispod Zvezde. 



Nadica Janić





"Ispod Zvezde"
(mixed media; 10 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić










VI EVROPSKI FEJSBUK PESNIČKI FESTIVAL održan je 18. i 19. aprila 2015. godine na Novosadskom sajmu, u okviru 21. međunarodnog Salona knjiga, u organizaciji Banatskog kulturnog centra i Novosadskog sajma.

EVROPSKI FEJSBUK PESNIČKI FESTIVAL okuplja pesnike koji svoje stvaralaštvo predstavljaju na Fejsbuku sa ciljem da virtuelnu pesničku komunikaciju pretvori u stvarnu njihovim okupljanjem na Novosadskom sajmu.


Za učešće na 6. EVROPSKOM FEJSBUK PESNIČKOM FESTIVALU i za konkurs za Nagradu prijavilo se 496 pesnika iz Srbije i 22 zemlje sveta (Nemačka, Austrija, Rusija, Ukrajina, Francuska, Danska, Švedska, Engleska, Japan, Australija, Grčka, Bugarska, Jordan, Češka, Italija, Kanada, Holandija, Slovenija, BiH, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora). 


недеља, 12. јануар 2014.

PRAZNINA


Iz sveske na široke linije (21)


Sređivao je atelje... Slika u uglu, okrenita zidu. Usudio se da je pogleda. Umesto njenog lica bila je crna mrlja. 

„Nisam trebao da je uništim!“

Ostavio je započet posao. Želeo je da hoda, da zaboravi. U hodniku, gde je uvek proveravao svoj izgled, u ogledalu je video čoveka bez lica.

...

Probudila se i uzela svesku da zapiše san. Linije su nestale! „Široke linije“ njene sveske pretvorile su se u Prazninu Beline. 

Biseri iz oka su se rasuli. Jutro je bilo plavo. Crna ptica u krošnji trešnje je odletela u Beskraj.


Nadica Janić



"Nightmare"

(akril; 10 x 10 cm)
 Autor: Nadica Janić