уторак, 28. јун 2016.

VIDOVDAN – KULT BOGA SVETOVIDA KOJI TRAJE


Duša slovenska (35)



Četvoroglavi bog Svetovid 
Umetnički spomenik na rtu Arkona

Vidovdan je jedan od najvećih praznika srpskog naroda. Slavi se 28. juna a od 1892. godine u Srpskoj pravoslavnoj crkvi postaje liturgijski praznik posvećen Sv. Knezu Lazaru i sv. mučenicima srpskim i zvanično dobija ime Vidovdan. Ovaj praznik se ne vezuje za ranohrišćanskog sveca Sv. Vida koga slavi Rimokatolička crkva već za kult poštovanja staroslovenskog paganskog božanstva Svetovida.

Svetovid je bog obilja i rata i prema podacima iz Velesove knjige pretpostavlja se da je bio bog Srba. Posebno je poštovan u Arkoni, na ostrvu Rujan i kod Srba na Balkanu. Razvojem hrišćanstva Svetovidova kultna mesta zamenjivana su crkvama posvećenim Svetom Vidu. Statue četvoroglavog Svetovida su rušene a Sloveni pokrštavani u hrišćane. Brojni kumiri (kipovi) su bili uništeni od strane hrišćana tokom krstaških ratova protiv Zapadnih Slovena ili po pokrštavanju u toku srednjeg veka.



Loris Tuksen: Danski biskup ruši kip boga Svetovida u Arkoni 
(slika iz 1894. godine)

U VII veku ostrvo Rujan je naselilo slovensko pleme Rujani. Osnovali su slovensku kneževinu čiji je politički i religijski centar bio utvrđeni hram Svetovida na rtu Arkana, na najsevernijoj tački ostrva. Na Vidovdan, 28. juna 1168. godine, Danci predvođeni biskupom Absalonom i kraljem Valdemarom uništili su glavni centar slovenske religije, grad, tvrđavu i svetilište Arkonu, najsvetije mesto severozapadnih Slovena. Vidovdan, dan na koji se desila ova pošast po Slovene, izabran je namerno. To je bio praznik Svetog Vita Korvejskog, čime su hrišćanski pobednici želeli jednom za svagda da učine kraj kultu vrhovnog slovenskog boga Svetovida i da ga zamene praznikom hrišćanskog sveca, sličnog imena. Žitelji poražene države su preobraćeni u hrišćanstvo. Uspostavljena je monarhija na ostrvu pod danskim patronatom. Istorijska slika Lauritsa Tuxena iz 1894. godine označava ovaj, za Dance neobično važan istorijski događaj. Utemeljenje danske države počiva na slomu paganske slovenske religije.
Danas, poznato turističko ostrvo Rügen (slovenski - Rujan) na Baltičkom Moru (Nemačka) ima mnogo mesta (sela, zaseoka, brežuljaka) koja u sebi nose reč „sveti". Svantov, na primer, ili Sveta Gora, brdo nekadašnjeg paganskog kulta, koje i danas, u dvadeset i prvom veku nosi to ime, što nije ni čudno ako se zna da je ostrvo Rujan predstavljalo Svetu Goru paganske religije svih Slovena.


Alfons Muha: "Praznik Svetovida"
 (slika iz 1912. godine)

U slovenskom narodu, i pored primanja hrišćanstva, zadržali su se običaji slavljenja boga Svetovida, boga sa četiri glave, kojima može da istovremeno gleda na sve četiri strane sveta. On je „onaj koji vidi svet“, bog koji zna sve. Veruje se da njegov um nadmašuje vreme i da su mu poznati i prošlost, i sadašnjost, i budućnost.

Zapisano je verovanje da se „na Vidov dan iznosi sve ruho napolje, da se vidi na vetru, i svako seme, koje je ostalo neposejano na sunce, da ogreje u taj dan sunce, te da nikne do nove godine“. Na ovaj dan, u zoru se umiva rosom, beru se lekovite trave među kojima je i vidova trava. Iznosi se novo ruho i mladina oprema na sunce – da se vidi, pevaju ritualne pesme.

Čuvena slika Alfonsa Muhe “Praznik Svetovida” (1912.) iz ciklusa o životu Starih Slovena dočarava nam magiju vere koja maštu uzdiže do istine.


Literatura:

- ISTORIJA RELIGIJE, Aleksandar Menj
- SLOVENSKA MITOLOGIJA – Enciklopedijski rečnik
- ENCIKLOPEDIJA MITOVA I MITOLOGIJE
- PAD ARKONE ILI SUMRAK SLOVENSKOG PAGANIZMA, Rastko Kostić



Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt


Veza: STV USA Novi sajt

петак, 17. јун 2016.

DUHOVI – PRAZNIK SVETE TROJICE


Duša slovenska (34)



Sveto Trojstvo

Trojice ili po crkvenom Duhovi su praznik Svetog Trojstva (Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh). Uvek se proslavlja nedeljom. Po značaju to je treći praznik posle Uskrsa i Božića, i kao oni, takođe se slavi tri dana. Praznovanje se nastavlja cele sedmice, ne posti se, to je tzv. trapava nedelja.

Praznikom Duhovi se čuva pomen na silazak Svetog Duha na apostole. Po Svetom pismu, ovaj važan događaj se zbio u pedeseti dan po Hristovom uskrsnuću (Vaskrsu). Otuda i naziv praznika Pedesetnica koga najčešće upotrebljavaju Jevreji, Rusi i Grci. Prema Bibliji, Hristovi učenici kršteni su na dan Pedesetnice, kada se ostvarilo i proročanstvo o silasku Svetog Duha na apostole. Kada siđe, Sveti Duh prenosi na apostole blagodeti koje im dolaze od Svetog Oca, kroz Sina do Svetog Duha. Postoji verovanje da je Isus Hrist pred svoje Vaznesenje rekao svojim sledbenicima da im nema spasenja sve dok se ne ispune silom Svetog Duha.

Sveti Duh se u pravoslavlju smatra Duhom mudrosti i otkrivenja, koji čoveku otkriva tajnu Hristovu i ispunjava ga božanskom mudrošću. Svetom Duhu vernici upućuju svakodnevnu molitvu, priziva se pri krunisanju vladara, svim rukopolaganjima, na početku arhijerejskih sabora, na krštenju u crkvi.

Praznik Svete Trojice slave pravoslavci, katolici i Jevreji. U hrišćanske Crkve prešao je iz judejske, a nasleđen je i običaj ukrašavanja crkava i domova zelenim grančicama i posipanja travom. Za vreme bogosluženja na večernju vernici stoje sa cvećem u rukama, a kod Srba postoji i običaj da se za vreme bogosluženja pletu venčići od trave. U Istočnoj Srbiji se ovi venci odnose kućama, čuvaju, najčešće okačeni uz ikonu i koriste se prema potrebi za kađenje jer se veruje u njihovu lekovitost. Ritualno se kiti i drvo u bašti šarenim peškirima.

U srpskom narodu Trojice važe za jedan od najvećih praznika. Održavaju se mesne svečanoti, litije, molitve, seoske proslave. U mnogim mestima Šumadije i u drugim krajevima Srbije, kao i među Srbima u rasejanju, tog dana prolazi povorka krstonoša. U pojedinim mestima litija iz hrama ide i danas do polja i vinograda. Ophod je posvećen zaštiti roda polja, voćki i useva. Da narodna trojička svetkovina čuva ostatke iz slovenske drevnosti potvrđuje podatak da se ponegne i danas o ovom prazniku kreću „kraljice“ - devojačke povorke.


TROJIČNI CIKLUS


U narodnoj tradiciji Trojice se uključuju u kompleks nekoliko prazničnih dana. Istaknuti datum ovog ciklusa je subota uoči Trojica kada je obeležavan jedan od glavnih zadušnih dana u godini. Varijante naziva tog dana su zadušnice, roditeljska subota, zadušna ili duhovna subota. Iza nedeljnog dana praznika Trojice, počinjala je nedelja koja se kod Istočnih Slovena naziva trojičkom, rusalnom, ispraćajnom, a kod Slovena-katolika zelena nedelja. U njenom sastavu isticala su se dva glavna datuma: Trojičin dan (kod Rusa je ponedeljak) i Rusalkin uskrs (kod Južnih Slovena je četvrtak).

U narodnim verovanjima ovaj period kalendara - Štetna ili Kriva nedelja shvatan je kao opasan. Rođenima u to vreme predskazivali su nesrećnu sudbinu a umrlima da će postati „nečisti“ duhovi.

Za Trojice je vezan sveslovenski običaj (kako kod pravoslavaca tako i kod katolika) da se svežim zelenilom kite kuće, pomoćne zgrade, crkve, dvorišta i ulice sela. Uoči Trojica je radi toga pripremano „trojičko zelenilo“. Ljudi su dovozili puna kola isečenih grana i mladica, trave i cveća. Od toga su pleli vence. Zelenilo su prostirali po podovima kuća i crkava; grane su ubadali pored prozora i vrata kuća, pored kapija i na ogradama, zelenilo su stavljali iznad bunara; mladice su zakopavali u dvorištu pored kuće, ispod prozora, pored ćoškova kuće i duž seoskih ulica. Posle tri dana „trojičko zelenilo“ su iznosili van životnog prostora i uništavali ga na ritualan način - bacali u vodu, vatru, na drveće i krovove kuća. Ostatke osušene trave i grančica čuvali su kao lekovito sredstvo ili za zaštitu od nečiste sile, nepogode, glodara-štetočina i insekata.

Drugi važan elemenat trojičkog ciklusa bili su zadušni obredi. Posećivanje grobalja u tim danima praktikovalo se mnogo češće nego na Uskrs. Subota uoči Trojica bila je glavni zadušni dan kada su se posećivali grobovi svojih bliskih pokojnika, kitili ih cvećem, palili sveće, razmenjivali sa susedima zadušna jela „za duše pokojnika“. U crkvenim izvorima XVI i XVII veka oštro je osuđivan ovaj narodni običaj kada se „u Trojičku subotu po selima i po seoskim grobljima skupe muškarci i žene radi žaljenja i plaču, glasno ridajući na grobovima umrlih“.

Petak i subota uoči Trojica obeležavani su kao poseban period kada je bilo moguće davati pomen nečistim pokojnicima - utopljenicima i obešenjacima, svojim rođacima. S običajem davanja pomena onima koji su umrli neprirodnom ili prevremenom smrću bilo je vezano verovanje da se u to vreme na zemlji pojavljuju duše umrle dece ili devojaka koje nisu doživele da se udaju, tj. mavke i rusalke. Roditelji koji su nadživeli svoje neudate ćerke ili maloletnu decu brižljivo su obavljali zadušne rituale: noću su ostavljali jelo namenjeno dušama pokojnika; kačili su na ogradu odeću za rusalke; poštovali su zabrane da ne šiju, pletu, kreče kuće, da ne rade u polju, kako ne bi povredili nevidljivo prisutne rusalke. Da bi pomenule svoju umrlu nedoraslu decu, majke su odnosile na groblje i tamo svojim zemljacima delile bojena jaja i kolače.

Po široko rasprostranjenom verovanju kod Istočnih i Južnih Slovena, poslednjih dana trojičnog ciklusa duše umrlih se vraćaju u zagrobni svet. U obredima tog perioda mnogobrojni su motivi „ispraćaja“ i „opraštanja“ pokojnika sa zemaljskog prostora. U crkvi se prostiralo orahovo lišće, na njemu klečalo i opraštalo s dušama pokojnika. Verovalo se da ako niko iz porodice to ne bi učinio, umrli ne bi mogli preći u onaj svet i ostali bi na zemlji do sledeće godine.

Završnu etapu ovog trojičnog ciklusa karakterišu mnogobrojni oblici ritualnih „ispraćaja“: uništavanje trojičnog zelenila; „proganjanje rusalki“, „nošenje grma“, ispraćanje maskiranog para „Semika i Semičihe“; „sahranjivanje kukavice“ i sl. U katoličkoj tradiciji zelena nedelja završavala se konjičkim trkama, jahanjem oko sela, igrama „kraljice“.

U devojačkim „kraljičkim obredima“ centralnu figuru povorke predstavlja „kraljica“ koju uz pesmu i igru vode po kućama i za to dobijaju nagradu. Srbi su „kraljicu“ pokrivali belom maramom, šalom ili belim peškirom da bi je sakrili od tuđih očiju. Verovalo se da će odmah umreti onaj ko se usudi da joj pogleda u oči. Devojke koje su je pratile oblačile su mušku odeću i bile ukrašene zelenilom. U Banatu sve učesnice su bile okićene cvećem, na glavama su nosile vence a u rukama držale grančice vrbe. Raznim ukrasima, zvončićima i cvećem kitili su barjak - jedan od osnovnih atributa slovenskog obreda „kraljice“.


Alfons Muha: "Stari Sloveni, povorka devojaka - kraljice"

Za muške „kraljevske obilaske“ karakteristični su elementi inicijacije, oprobavanja momaka. Na takmičenjima birali su najbržeg, najveštijeg, najoštroumnijeg momka kome bi dodeljivali zvanje „kralja“. Nadmetanja su se organizovala u polju, na konjima, a bila su vezana za pastirske igre. Muški kraljevski obredi okončavani su simboličkim kažnjavanjem, kušanjem i polivanjem „kralja“ koje je imalo obredno značenje izazivanja kiše.


Literatura:

SLOVENSKA MITOLOGIJA
Enciklopedijski rečnik
ZEPTER BOOK WORLD
Beograd, 2001.



Alfons Muha: "Život starih Slovena"

Ciklus od dvadeset ogromnih slika pod zajedničkim imenom "Slovenska epopeja" naslikao je veliki češki umetnik Alfons Muha (1860-1939). Cilj njegovog životnog dela bio je umetnički jak i istorijski zasnovan prikaz istorije Slovena, od mitske prošlosti do blistave budućnosti.

Pre nego što je počeo da radi na epopeji, Muha je putovao slovenskim zemljama tražeći inspiraciju i znanje. Kako je izrada ciklusa bila veoma skupa, Muha je morao da obezbedi i sredstva. Srećom, američki filantrop i slovenofil Čarls Ričard Krejn bio je više nego voljan da bude pokrovitelj (mecena) češkom slikaru.

Godine 1910. Muha je iznajmio dvorac Zbiroh i bacio se na rad. Osamnaest godina kasnije 20 oslikanih platna prikazano je premijerno na izložbi u Pragu. Muhin rad ne samo da je impresionirao češku publiku i slovenski svet - njegova slava proširila se i Amerikom.

Tokom nacističke okupacije Češke "Slovenska epopeja" je sakrivena a ponovo je prikazana javnosti tek 2013. godine.



Alfons Muha: "Apoteoza slovenske istorije"

Dimenzije Muhinih slika iz "Slovenske epopeje" u proseku su visina 6, a širina 8 metara. Ciklus počinje sa Slovenima prikazanim u rodnoj zemlji, odnosno domovini, a završava "Apoteozom slovenkse istorije" (prim.aut. apoteoza - oboženje, deifikacija, pretvaranje u boga).

"Apoteoza" je ubedljivo najsimboličnija Muhina slika. Plava boja predstavlja mitsku prošlost, crvena Husitske ratove u Bohemiji (Češkoj), ljudske figure u tamnim bojama predstavljaju neprijatelje Slovena, dok osobe u žutoj aludiraju na blistavu budućnost slovenskih naroda i njihovo jedinstvo. 

Alfons Muha preminuo je od bolesti u julu 1939. godine, samo nekoliko nedelja nakon što ga je uhapsio i ispitivao ozloglašeni Gestapo.


Izvor: Newsweek Srbija

Foto:
Wikipedia


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt

STV USA Novi sajt 2021.


недеља, 12. јун 2016.

BELI ŠAL


Priče iz Usnulog grada (28)




Franjo Koren: " Klupa i starac"

Penzionisani profesor, gospodin Milan, odlazio je sve ređe u pozorište, bioskop ili u restoran. Očekivao je da će nekog poznatog sresti, da će mu neko pružiti ruku i pozvati ga na kafu. Ničiji pogled, već davno, nije se zaustavio na njemu. Sin se povremeno javljao telefonom i te trenutke radosti delio je, u mislima, sa svojom prijateljicom iz davnih dana, sa Nađom, koja mu je podarila trenutke najčistije ljubavi i nežnosti. Njena uramljena fotografija mu je bila jedino društvo, a pored nje je bila zatvorena kartonska kutija sa prorezom i ispisanom njenom adresom. Pisao joj je pisma i ubacivao u «poštu». Pisao joj je o svojoj patnji, pisao joj je i pesme, pisao joj je i o psihičkim promenama koje uočava. Otvarao je dušu i sve iz nje «zatvarao» u koverat, sa olakšanjem. «Saznaće jednom. I oprostiće mi», šaputao je dok je ubacivao pismo u «poštu» i osećao je neku blagost i sreću u srcu.

Sve bi bilo u redu da nisu u njemu i oko njega nastajale te čudne promene. Najčudnije se desila jednog prolećnog dana. Taksista ga je dopratio do vrata kuće. Kuća otvorena. U fotelji sedi mlad gospodin koji mu se učini poznat. «Sve sam sredio, samo da se spakuješ», umesto pozdrava, nervoznim glasom reče mladi gospodin… Iz luksuznih kola gospodin Milan je detinjim pogledom radoznalo posmatrao odnekud poznate ulice koje su brzo izmicale. U krilu je stiskao zatvorenu kartonsku kutiju sa prorezom i uramljenu fotografiju. 

U dugim noćima, u domu za stare, gospodin Milan je budan sanjao prolećni dan kada ga je jedan lep, mlad gospodin, koji reče da je njegov sin, kolima prošetao kroz grad. Ničega se više nije sećao o čemu bi sanjao. 



Savremeno britansko slikarstvo
(ulje na platnu)

Nađa je živela u naizgled srećnom braku. Bila je ćutljiva i uvek zamišljena, zagledana u nešto nestvarno. Imala je neobičan hobi. Uživala je u dodiru vune, u njenom mirisu posle pranja u «Nili», u toplini koju je osećala kada ispleteni šal prisloni na obraz. Njeni šalovi su uvek bili «klot», vazdušasti, meki. Poklanjala ih je ili parala, pa ponovo plela. Uplitala je u njih svoje misli koje su se sa svakom petljom vraćale iz davne zimske noći kada je nebo trepnulo i jedna zvezda zauvek nestala.

Imala je dvadeset godina. On – mnogo više. Posle izlaska u pozorište dopratio bi je do kuće. Uvek su se dugo rastajali, kao da je zauvek, zagledani duboko u oči, sa isprepletenim prstima na njegovim grudima. «Hladno mi je», šapnula je drhtavo i za tren se našla ušuškana ispod njegovog «grombi» kaputa. Lice joj je utonulo u meki, mirišljavi, beli šal. Pripijena, slušala je otkucaje njegovog srca i osetila neizrecivu sreću i toplinu u duši. Poželela je da taj trenutak večito traje. Od Nekog prizvana, podigla je glavu. Nebo je trepnulo i jedna zvezda je padala. On je imao zatvorene oči i čudan grč na licu. Dok je prislanjala beli šal na obraz, uvek se pitala: da je i on video zvezdu koja pada, da li bi sve drugačije bilo. 



Savremeno britansko slikarstvo
(ulje na platnu)

U istom gradu, u domu za stare, penzionisani profesor, gospodin Milan, uvek je nosio beli šal. Ovog proleća, Nađa je dobila poziv iz doma da preuzme njegove stvari, njoj upućene: kartonsku kutiju sa neposlatim pismima, njenu uramljenu fotografiju i beli vuneni šal... Zauvek je odložila pletaće igle i belo pletivo. Večeri je provodila pored prozora zagledana u krošnju breze. U ehu večernjih zvona, kada se zvuk i poslednji treptaji svetlosti pretvaraju u večnost, prepoznavala je otkucaje njegovog srca. 

Nadica Janić

Objavljeno:

- Zbornik "Topla reč 2", jun 2016.
STV USA septembar 2020. 
- Srpska dijaspora septembar 2020. 
Serbia-world septembar 2020.



Korice knjige "Topla reč 2", 2016. godine
Izdavač: Udruženje slobodnih umetnika Australije