четвртак, 12. јануар 2017.

NEKRŠTENI DANI - DANI NEČISTIH SILA


Duša slovenska (43)




Nekršteni dani

Period između prvog dana Božića i Krstovdana zove se “nekršteni dani” (u te dane Hristos je bio nekršten), pa se u narodu veruje da tada vladaju nečiste sile, veštice, vampiri, karakondžule i đavoli koji baš u to vreme imaju naročitu moć. U to doba zemlja je otvorena da mrtvi izlaze, a zajedno sa njima đavoli i razni drugi demoni. Od kako se smrkne, pa sve dok petli ne zapevaju, zemljom vladaju zli dusi. U to doba niko se ne kreće nikud dalje od kuće. Narod je verovao da bi onaj ko bi u to vreme putovao rđavo prošao. Ko baš mora da izađe nosi sa sobom beli luk, krst ili neki oštar metalni predmet.

U ove dane žene ne predu, ne tkaju, ne peru, jedino što pletu. Napolju se ne ostavlja ništa belo, a naročito se ne ostavlja dečja odeća, jer su svuda urokljive i zle oči koje mogu da naškode deci.

U mnogim krajevima Srbije, krije se i svetlost iz kuća, tako što se na prozore stavljaju zavese ili spuštaju zaklopci ili roletne. Noću se ne pije voda jer se demoni uvlače u kućne posude i vodu pa vrebaju neoprezne.

Ljudi su nekada dobro pazili da ne naljute te mračne sile, pa se novorođenčad ne krsti u tom periodu, dok žene obavljaju kućne poslove samo za videla, nikako noću. 

Veruje se da deca začeta u vreme od Božića do Bogojavljenja mogu postati živi vampiri a da su bebe rođene za nekrštenih dana bolesne i slabašne. Naročito je opasno ako u ovom periodu umre nekršteno dete, koje je tako zauvek osuđeno na lutanje i njegova duša ne može da nađe spokoja na onome svetu. 

NEČISTE SILE 

“Vlasi tvrde da ljudi padaju pod uticaj raznih nevidljivih natprirodnih bića, a među njima su najdosadnije karakondžule. Pojavljuju se uglavnom noću, a veruju se da su u pitanju ženski demoni, koji se ponekad materijalizuju u stvorenja svetlih buljavih očiju i izduženih ruku. 

Karakondžule napadaju od večeri do prvih petlova, a najopasniji su za vreme nekrštenih dana. Zbog toga su stariji upozoravali decu da nikada ne šetaju sama noću po šumi ili livadi. Ova zla bića uzjašu žrtvu i teraju je da izvodi razne nedolične stvari i da u transu igra do iznemoglosti. 

Taj se stadijum uglavnom završava bez težih posledica, a čovek često nije svestan šta mu se dogodilo – oseća samo neobjašnjivu napetost i nervozu, ali dešava se da bude i neuračunljiv. Baka Ikonija iz sela Klokočevac kod Majdanpeka tvrdi da su i stresovi ponekad delo karakondžula. Ljudi nakon njihovog prepada obično osećaju bolove u desnoj strani tela i grčeve u predelu stomaka. Međutim, sve prođe za nekoliko dana. 

Veruje se da karakondžule često napadaju s leđa, sa leve strane, što je veoma opasno i neretko ima fatalne posledice. To i nije čudno ako se zna da se leđa, naročito leva strana čovekovog tela (za razliku od desne koja je ovozemaljska i materijalna), smatraju htonskim, podzemnim i duhovnim uporištem. U njoj su smešteni svi centri poimanja, mašte, intuicije, kao i vančulni senzori. 

Zato napad karakondžula može dovesti do ozbiljnih psihičkih poremećaja, paralize pa i šloga, ali ništa od toga se ne manifestuje u trenutku napada. Karakondžula pronalazi svoju žrtvu na raznim mestima a potom je zaskače sa leve strane i kao pijavica neprimetno ulazi u nju. Osoba i ne sluti da je žrtva demona, pa čak i da je njeno telo jedno vreme bilo dom natprirodnog bića.“

(Odlomak iz knjige “Vlaška magija” 1 i 2, Jasne Jojić)


"Koledari"
(ulje na platnu)
Autor: Svetlana Miladić

A kako bi odagnali nečiste sile u ove sumorne dane, nekada su po selima i gradovima u Srbiji išle maskirne povorke koje su predstavljale duhove, čudovišta i mrtve pretke. Ovi koledari su se kretali od kuće do kuće i tražili priloge: slaninu, jaja, meso, brašno, mleko, rakiju i vuno… A onda, uz hranu, piće i muziku, i oni najplašljiviji zaborave na strahote koje vrebaju iz mraka.


Priredila: Nadica Janić

петак, 6. јануар 2017.

BOŽIĆ


Duša slovenska (42)

U gradu Nazaretu živela je Presveta Deva Marija sa svojim srodnikom Josifom kao devica. Na dan 7. aprila (Blagovesti), od arhangela Gavrila dobila je radosnu vest: ”Raduj se blagovetna…evo začećeš i rodićeš sina i nadeni mu ime Isus”(Lk 1, 18, 31).

Skoro devet meseci od tog događaja, od rimskog imperatora – kesara Avgusta, koji je vladao Izraelom, stigla je naredba da svi punoletni građani odu do svog mesta rođenja radi popisa. Tako i Marija sa Josifom krenu ka obližnjem Vitlejemu. Grad je bio prepun, a siromašni supružnici nisu mogli naći sebi mesta za konak i njih dvoje nađoše sebi prenoćište u jednoj pećini u blizini grada, u kojoj su se pastiri sklanjali za vreme nepogoda. Te noći, u tišini, bez bola, Marija je rodila Sina. Čudesna veza između Svetog duha i volje Svete Deve Marije proizvela je začeće i rođenje Isusa Hrista. Povila ga je i stavila u jasle na slamu. Čudo se dogodilo – Bogomajka se prva poklonila Caru nad carevima, zatim stari Josif, a anđeli su radosnu vest preneli i pastirima koji dođoše da se poklone vitlajemskom Bogodetetu, a zatim krenuše da pronesu radosnu vest i slave i hvale Boga. 



"Sunčani Hristos"
(kolaž; 40 x 35 cm) 
Autor: Nadica Janić

Te noći iznad Izraela pojavila se na nebu velika i sjajna zvezda. Bila je neobična i po tome što se nije kretala kao i sve ostale od istoka ka zapadu, već od severa prema jugu, i kretala se veoma nisko. Tada je postojalo verovanje da svaki čovek ima svoju zvezdu i da od njene veličine i njenog sjaja zavisi i ugled čoveka na zemlji. Ugledali su je i stari mudraci iz Persije i pomisliše da se najverovatnije rodio neki izuzetan čovek, najverovatnije car i požuriše da ga pronađu i poklone mu se. 



"Vreme"
(mixed media; 21 x 21 cm) 
Autor: Nadica Janić

Priča o rođenju Bogočoveka nadahnjuje svako biće. Njegovo rođenje je ispunjenje čovekovih želja i htenja za smislom i dobrotom. Dan jedinstvenog događaja u svetu je početak beleženja Vremena do ponovnog Vaskrsenja, dan koji daje Nadu i ispunjava nas Ljubavlju. 

Rođenje Isusa Hrista je i početak nove religijske epohe. Od njegovog učenja nastala je najistrajnija ideologija koja ujedinjuje Ljude u Dobru. U hrišćanstvu je spas protiv Zlog. A spas je u ljubavi, praštanju, dobroti. 

Radost Božića ispunjavala je srca ljudi 25. decembra, ispunjava i 7. januara, ali Hrist je Jedan, jedan je ovaj sveti dan!

Verujem u Jedno Sutra, 
u dugu koja će obaviti Zemlju, 
verujem u Jedan Svet
u kome će carovati LJUBAV. 


Nadica Janić











HRISTOS SE RODI!
VAISTINU SE RODI!


четвртак, 5. јануар 2017.

BADNJI DAN


Duša slovenska (41)

Srbi Božić obeležavaju od pamtiveka. Božić je praznik cele porodice i zato se očekuje da ona tokom prazničnih dana bude na okupu, a prati ga niz narodnih običaja koji se poštuju i dan danas: polaganje badnjaka, pečenje pečenice, zastiranje domova slamom, kvocanje i pijukanje, mešenje česnice, položajnik, a tu su i mnoga druga verovanja, gatanja, izreke i poslovice.

Pripreme za ovaj praznik počinju 40 dana pre 7. januara Božićnim postom koji predstavlja pročišćenje duha i tela.


Badnji dan

Dan uoči Božića, 6. januar se zove Badnji dan. Naziv je dobio po tome što se tog dana seče badnjak. Sa ovim danom već počinje Božićno slavlje. Rano ujutro se kreće u šumu po badnjak (u gradovima se uglavnom kupuje), loži se vatra i peče pečenica. Žene u kući mese kolače i pripremaju trpezu za Božić.

Pravoslavni vernici obeležavaju Badnji dan tradicionalnim unošenjem i paljenjem badnjaka, liturgijama u hramovima i porodičnim okupljanjem na Badnje veče za posnom trpezom pred najradosniji hrišćanski praznik Božić - praznik kojim se proslavlja rođenje Isusa Hrista.


Badnjak

Još su antički putopisci opisivali Slovene kao narod koji poštuje šume i vode, a hrast navode kao njihovo najsvetije drvo s božanskim duhom. Savremeni naučnici navode da je drevno verovanje opstalo do današnjih dana u poštovanju posvećenih hrastova-zapisa i naročito badnjaka.

Badnjak je mlado hrastovo ili cerovo drvo koje se na Badnji dan seče i donosi pred kuću, pored ulaznih vrata, gde stoji do uveče. Badnjakom se u kuću unosi sreća, zdravlje i napredak. Po selima i danas domaćini s badnjakom razgovaraju, zasipaju ga pšenicom i zalivaju vinom pre no što ga poseku, a ukućani svetom drvetu pevaju pesmu "Badnjače, rođače" dok ga unose u kuću:

Oj, badnjače badnjače, ti naš stari rođače,
Dobro si nam došao i kuću ušao!
Mili srpski badnjače, ti naš stari rođače,
Badnjače, badnjače, rođače, rođače.

Donosiš nam mnogo sreće, svakog dobra pune vreće.
Ti nam Hrista objavljuješ, Njega slaviš ikazuješ;
Mili srpski badnjače, ti naš stari rođače,
Badnjače, badnjače, rođače, rođače.

Kolko, kolko varnica, tolko, tolko srećica
I toliko ovaca, i toliko janjaca;
Mili srpski badnjače, ti naš stari rođače,
Badnjače, badnjače, rođače, rođače.

Hristos nam se rodio, u pećinu spustio,
Da svud ljubav posije i ozeble ogrije;
Mili srpski badnjače, ti naš stari rođače,
Badnjače, badnjače, rođače, rođače.

Badnje veče

Badnje veče spaja Badnji dan i Božić. Zato se u našem narodu za osobe koje su prijateljski bliske kaže da su «kao Božić i Badnji dan». Uveče, kada padne mrak,domaćin sa sinovima unosi u kuću pečenicu, badnjak i slamu. Smisao je okupljanje ukućana oko posne trpeze, po starom običaju najčešće na podu, a nekada je pripreman samo neparan broj jela. Trpeza se spuštala na pod jer se smatralo da će tako biti najbliža dušama pokojnika. Zato je večera proticala u miru i tišini, a ako je ko i bio zavađen,Badnjeg dana se morao obavezno izmiriti.

Neki običaji su se u međuvremenu prilagodili vremenu i mestu u kojem živimo, te se danas ne praktikuje večera na podu, već sa stola ispod kojeg je prostrta slama. 

Jelovnik za Badnje veče ponavlja se iz godine u godinu i gotovo nikada se ne menja. Od jela, na stolu, pored hleba i soli, treba da se nađe i riba pržena na ulju, presan kiseo kupus preliven uljem, rezanci s orasima, turšija, med, vino i pasulj (obično prebranac). Svaki deo ove praznične trpeze ima svoju simboliku.


Badnjačka pogača simboliše samog Gospoda Isusa Hrista ("Ja sam hleb živ, koji siđe sa neba; koji jede od ovog hleba živeće va vijek; i hleb koji ću ja dati za život svijeta" - Jovan 6,51).

Riba, kao i hleb, simboliše Gospoda Isusa Hrista, jer na grčkom jeziku, preko koga su naši preci primili hrišćanstvo, riba je IHTHIS, a to je skup inicijala Isusa Hrista. So simboliše silu božansku, koja čuva delo božje, kao što so čuva hleb i ribu od plesni i truleži. Vino predstavlja krv Spasiteljevu kojom je On na Golgoti dao otkup Bogu za grehe ljudske, dok med simboliše sladost večnog života.

Pored toga, na sto se postavlja božićna sveća i sito ili tepsija u koju domaćica stavlja četiri velike rumene jabuke, žito, kukuruz, novac, suve šljive i orahe. Sve to simbolično predstavlja želju za berićetom i dobrim životom u kući.

Danas se svi ovi običaji prilagođavaju gradskoj sredini gde nema ni vatre, ni ognjišta, ni šume... Umesto velikog drveta se uzima hrastova grančica i mala količina slame. Sve to se uoči Božića stavlja ispod slavske ikone. Potom se zapale sveća i kandilo, što simbolizuje vatru i ognjište, a kuća se okadi tamjanom.


Pred crkvama, gde se okupe vernici,  ritualno se spaljuje Badnjak. Spaljivanje svetog hrasta badnjaka usred zime, doba kad priroda prividno umire, nije čin uništenja, već nagoveštaj ponovnog rođenja sveta.


Za SRPSKU TEEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić 

Veza: STV USA

Veza: Srpska Dijaspora


BOŽIĆNI PRAZNICI


Duša slovenska (40)

Hrišćanska era i početak brojanja godina započinju velikim i najznačajnim događajem od nastanka sveta – rođenje Isusa Hrista. Da bi se očuvalo sećanje na taj daleki dan uspostavljen je verski praznik – Božić. Sveti Jovan Zlatousti je govorio da je Božić osnovni izvor svih ostalih hrišćanskih praznika, jer da nije bilo rođenja ne bi bilo ni krštenja, ni vaskrsenja.

Pravoslavni Srbi 7. januara slave najradosniji hrišćanski praznik – Roždestvo Gospoda Isusa Hrista - Božić. Hristovom rođenju raduju se svi, ali praznovanje Božićnih praznika počinje 3 nedelje pre samog Božića kada se slave Detinjci i završavaju se 20. januara slavom Svetog Jovana. 



















Detinjci su praznik koji pada tri nedelje pred Božić, kada odrasli ukućani vezuju kaišem ili kanapom deci noge za stolicu. Deca moraju roditeljima darivati neki poklon da bi se otkupila i roditelji ih tada odvezuju. Smisao ovog običaja je zbližavanje i povezivanje dece sa porodicom.

Materice su nedelju dana posle Detinjaca. U rano jutro deca se bude i majci, koja se pravi iznenađena, vezuju nogu. Čestitaju joj praznik, a majka isto kao i deca za Detinjce, otkupljuje se poklonom. Ponegde deca  posle ovog čina odlaze u komšiluk i vezuju nogu udatim ženama koje ih daruju orasima, bademima… 

Očevi su nedelju dana pre Božića, kada deca vezuju oca koji tada daruje decu. 

Sva tri praznika, Detinjci, Materice i Očevi potiču iz prehrišćanskog vremena, porodični su praznici i značajni su jer na simboličan način vezuju i učvršćuju porodicu. Porodica bi trebala biti puna razumevanja i ljubavi i na taj dan trpeza ukućana je svečana, prave se bolji i kvalitetniji obroci. Pravoslavna crkva posvećuje im punu pažnju naročito Matericama, kada se organizuju proslave u hramovima, obilaze bolnice i porodilišta. 

Sv. Ignjatije Bogonosac (kokošiji Božić) je pet dana pred Božić, 2. januara. Tog dana domaćin se budi rano, izlazi u dvorište, skuplja svoju živinu i hrani je kuvanim žitom. Gost koji prvi dođe u kuću proglašava se kokošijim polažajnikom i postavlja se da sedne na meko jastuče, kako bi i koke tokom godine sedele mirno u svojim gnezdima, nosile jaja i legle piliće. Zatim dobija tikvu, odabranu za tu priliku, koju treba nasred dvorišta da razbije, da se seme tikve rasprši po celom dvorištu, da bi se pilići sto više množili. Polažajnik se tada čašćava ručkom i pićem. Obično se tada sprema vruća rakija. U tekućoj godini, ako su kokoške zdrave, nose jaja i legu piliće, i sledeće godine se isti čovek poziva da bude kokošiji polažajnik.


U nekim našim krajevima običaj je da ukućani ujutru pod krov kuće zabadaju grančice koje stoje ili do Božića ili do vremena kada se izlegu prvi pilići. Ponegde, ujutru rano u kuću unose po jedno malo drvce koje bacaju na ognjište, da bi živina bila zdrava. Verovanje je da ako na kokošiji Božić pada kiša ili sneg godina će biti rodna, a ako je dan bez padavina biće nerodna. 

Tucin dan je dva dana pred Božić, 5. januara. Na taj dan prase koje je predviđeno za božićnu pečenicu se “tuče” i kolje. Udarali su ga u glavu sekirom ili većim komadom soli. Iz tog razloga ovaj dan je dobio ime Tucin dan. Ošamućeno prase se klalo, a prva krv koja poteče se skupljala, mešala sa mekinjama i time se hranila ostala stoka u domaćinstvu jer se verovalo da je to štiti od bolesti. U nekim kućama osim praseta kolje se i kokoš ili petao, i to na kućnom pragu, a perje i creva zakopavali su u najbliži mravinjak da bi živine bilo kao mrava.


Svi ovi rituali klanja stoke i skupljanja krvi potiču još iz starih paganskih vremena kada su Srbi kao mnogobošci prinosili žrtve radi napretka kuće i stoke. Mnogi ovi običaji padaju u zaborav. Održavaju se pojedini samo u nekim ruralnim delovima naše zemlje. 

Veoma je važno da se na Tucin dan ne tuku deca, naročito da ih ne tuku očevi. Smatralo se da ako deca dobiju batine biće preko cele godine nevaljala i neposlušna. A i deca su se trudila da slušaju i lepo se ponašaju.


Nekršteni dani (beli dani) su između Božića i Krstovdana, tj. dani dok je Isus bio nekršten. Verovalo se da tih dana nečiste sile, đavoli, karakondžule i veštice imaju posebnu moć. U tim danima narod je pazio da ne strada od nečastivih, da ih ne naljute, da ih ovi ne bi povredili. Tokom svih tih dana se ne posti već se mrsi i iz tog razloga dobili su naziv beli dani. U nekrštenim danima pasulj se nije jeo.

Ako se dete rodi pre Božića, krsti se ili na Božić, a u retkim prilikama do trećeg dana Božića. Do Bogojavljenja čin krštenja se ne obavlja jer i sam Hrist u tim danima bio je nekršten.

Običaji su nalagali da se tih dana ne peva, ne tuku deca, ne plače se, noću se ne izlazi, a žene su svoje poslove obavljale samo preko dana, a čim mrak padne sve se ostavljalo i odlazilo vrlo rano na počinak.

Mali Bozic – Nova godina (Sv. Vasilije) je 13. januara. Nova godina, u narodu poznatija kao Srpska Nova godina, dočekuje se u krugu porodice i prijatelja. Za doček se pripreme mnogobrojna hladna predjela. U ponoć svi sedaju za trpezu. Tradicionalna poslastica su krofne spremane neposredno pred služenje, a u jednu od njih stavlja se novčić, a onaj ko ga nađe biće sretan u Novoj godini.

Za Mali Božić postoje mnogi običaji koji se razlikuju od kraja do kraja. Negde se seku dva badnjaka i jedan se unosi za Božićc, drugi za Novu godinu. Ujutru 13-og mesi se vasilica (po Sv. Vasiliju). Za ručak se jede plećka i glava ostavljena od božićne pečenice. U mnogim selima postojali su ljudi koji su budućnost predviđali iz kosti plećke. Po tradiciji, pije se kuvano vino i rakija. Veruje se da ako na dan Nove godine pada sneg godina će biti rodna, naročito u polju. 

Krstovdan se slavi 18. januara. Na ovaj dan Sv. Jovan Krstitelj krstio je malog Isusa u reci Jordan.Tog dana obavezno se posti, odrasli vrlo malo jedu, a ponegde se jede postan pasulj sačuvan od badnje večere. Smatra se da tada duvaju vetrovi koji se ukrštaju i koji nadvlada taj će tokom godine najviše duvati. Na Krstovdan sveštenik obilazi svoje parohijane i sveti vodicu. Pozdravlja se sa “Hristos se krsti” a otpozdravlja sa “ Vaistinu se krsti”.

Bogojavljenje je 19. januara. Crkva ga praznuje kao dan vodosvećenja i u hramovima se posebnim obredima sveti vodica. Po narodnom verovanju sveta vodica ima čudotvorna dejstva, lekovita je i vernici je nose kući, čuvaju i koriste kao lek. Tog dana u mnogim krajevima običaj je da se časni krst baca u reku, mladici skaču u hladnu vodu i onaj koji ga prvi uhvati dobija nagradu od crkve. Po verovanju, te noći u ponoć, nebo se otvara, Bog se javlja ljudima i onima koji ga spaze ispunjava želje. Za vreme dok se čeka ponoć, druži se uz priču i pije vruća rakija. Pozdravlja se sa “Hristos se javi” a otpozdravlja sa “Vaistinu se javi”. 


Veruje se da ako na Bogojavljenje duva vetar sa severa, godina će biti zdrava, a ako duva sa juga biće rodna ali i puna bolesti. Ako pada sneg  godina će biti rodna, a ako je nebo vedro na leto će vladati suša. Ako pada kiša, na proleće se mogu očekivati poplave. 

Sv. Jovan Krstitelj, jedna od najvećih slava u našem narodu, slavi se 20. januara. U staro vreme prezali su se konji i išlo se na saonicama od kuće do kuće slavljenika koji su ih čašćavali kuvanim vinom ili rakijom. Sa ovim praznikom završavaju se Božićni praznici.

Izvor:

Tanja Stanić – ROĐENJE HRISTOVO I BOŽIĆNI PRAZNICI


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA

уторак, 3. јануар 2017.

BALOVI U SRBA


Duša slovenska (39)

Prvi balovi na našem podneblju bili su mali i gotovo beznačajni pa stoga i nisu beleženi. Prvi za koji se zna je onaj koji je davne 1727. godine održan u Zemunu a verovatno ni on ne bi bio zabeležen da vlasnik kafane nije zatražio od zemunskih vlasti da se odrede patroldžije koje će brinuti o redu tokom bala.
















Najvažniji bal u godini je bio novogodišnji koji je počinjao oko 22 časa i trajao do zore. Novogodišnji balovi bili su  mnogo slobodniji od drugih balova (oficirski, zanatski, maskenbali…) pa su se uz “mezetluke i ćefelisanje” igrala tzv. “nestašna kola”. Malo pre početka Nove godine izlazio je voditelj i objavljivao smrt stare godine a zatim je usledio njen sprovod koji su činili maskirani učesnici iza kojih je išao odžačar a za njim u belo obučena devojčica koja je simbolizovala Novu godinu. Zatim je sledilo odbrojavanje, ljubljenje i čestitanje a voditelj je puštao prase koje su posetioci bala hvatali a verovalo se da će sreća pratiti tokom čitave naredne godine onog ko prase uhvati.

Prečanski balovi

U Austro-Ugarskoj monarhiji su tokom 18. veka postojali samo plemićki ili nobl balovi a tokom vladavine cara Josifa II sasvim legitimni postaju i purgerski tj. balovi za građanstvo i zanatlije. Purgerski balovi mogli su biti operski, kućni, staleški, dečji, maskenbali a sve više se otvaraju i balske dvorane i plesne škole. Igrački repertoar bio je šarenolik s tim što se na srpsko kolo gledalo sa podozrenjem pogotovo na nobl balovima a budući da je politička klima u drugoj polovini 19. veka bivala sve više nacionalno ustremljena ubrzo se bal nije mogao zamisliti bez kola kojim je počinjao i završavao se.

U to vreme u Beču, knez Miloš Obrenović živi boemski život koji puni stupce štampe. On se trudi da agituje u Beču za svoje političke interese i okuplja viđenije Srbe. Tako je godine 1846. organizovao bal i to prvi Svetosavski bal i na njemu je izveden Srpski kadril koga komponuje Johan Štraus po Miloševoj narudžbini. Svetosavski bal nastao je iz tradicije proslave Savindana što je knez Miloš uspostavio 1823. godine proglasivši ovaj dan kao školsku slavu a prvi pisani trag o obeležavanju ovog dana je iz 1734. godine. Sledeće godine Svetosavskom balu u Beču prisustvuje oko 3000 zvanica a među njima i Vuk St. Karadžić čija se kći Mina posebno isticala na balu, odevena u srpsku nošnju.

Bio je zapažen i bal 1861, na kojem su se, pored najuglednijih bečkih Slovena, stranih diplomata, srpskih ministara i njihovih supruga, visokih oficira, dvorskih dama… pojavili i austrijski državni ministar Šmerling, ruski, mađarski i poljski plemići, pisci Ivan Mažuranić i Petar Preradović, general Stratimirović... Svirao je Štrausov orkestar, a plesali su se kadril, valcer, kolo srpsko, kolo hrvatsko, kolo slavonsko, polka, mazurka… da bi, kako je zapisao jedan od učesnika, oko ponoći „sva slavenska mladež” zaigrala uz pesmu „Rado ide Srbin u vojnike”.

Iako je prvi bal u Novom Sadu održan još u 18. veku balovi postaju sve popularniji u četvrtoj deceniji 19. veka a tada vlasti propisuju da oni mogu trajati do 3 časa po ponoći i da u povratku kućama učesnici moraju skinuti maske sa lica. Budući da su balovi stekli veliku popularnost i bili omiljena vrsta zabave često se odlazilo i u preterivanja pa su bili i predmet kritike.

Balovi na srpskom Dvoru

U matici Srbiji stanje je bilo drugačije. Vekovima pod turskom vlašću Srbija nije imala mogućnosti a ni znanja da se zabavlja po evropski. I tako sve do četvrte decenije 19. veka kada knez Miloš Obrenović priređuje prvi dvorski bal 1834. godine u Kragujevcu a povod je orden koga je dobio od sultana. Balovi se zatim sele u Beograd gde se 1837. na inicijativu engleskog konzula Džordža Hodžesa održava jedan pravi bal sa domaćim i stranim zvanicama u čast tadašnjeg vladara Srbije kneza Miloša Obrenovića. Samo nekoliko dana kasnije, 6. februara 1838. knez Miloš Obrenović pravi bal na svom dvoru u čast Hodžesa.

Nedugo posle ovog bala knez Miloš je primoran da abdicira i nakon kraće vladavine njegovih sinova Milana i Mihaila godine 1842. na vlast dolazi knez Aleksandar Karađorđević, sin Karađorđa. Njegovom zaslugom a još više zaslugom kneginje Perside srpski dvor počinje oponašati evropske dvorove a balovi i umetnička posela kneginje postaju redovna pojava. Posela su u mnogo čemu prethodila balovima najviše iz razloga što su se na njima okupljale žene jer im nije bio otvoren pristup kafanama gde su se okupljali muškarci. Ženska posela bila su obrazovnog karaktera i na njima se uglavnom čitala poezija, muziciralo uz klavir, razmenjivani saveti o vođenju domaćinstva, vaspitanju dece, ali se vrlo često i vodila diskusija o aktuelnim temama. Pored ženskih posela postojala su i tzv. šarena posela na koja su dolazili i muškarci.

Nakon odlaska Karađorđevića i povratka Obrenovića tradiciju balova nastavlja knez Mihailo i njegova supruga Julija. Prvi Svetosavski bal u Srbiji je održan 1860, organizuje ga Opština a pokrovitelji su kneževski par. Bal je počinjao obavezno kolom Srbijanka a zatim su usledile 33 igre. Bal je trajao sve do povlačenja kneževskog para i smatralo se nepristojnim da se ostaje na balu duže.

U narednim godinama balovi se sve više iz dvora i luksuznih hotela sele u kafane i približavaju se širem građanskom sloju. Uspostavlja se tradicija dobrotvornih balova a prvi takav bal inicira knez Mihailo 1865. za izgradnju Opštinske bolnice u Beogradu. Knjeginja Julija je sastavila odbor od uticajnih gospođa koji je prikupljao prilog za lutriju a lozovi su se prodavali u kafanama.

Nakon atentata na kneza Mihajla, 1868. godine na vlast dolazi njegov nećak Milan koji kasnije postaje prvi srpski kralj novije istorije. Milanova supruga Natalija bila je ruskog porekla i u Beograd je htela doneti duh evropskih mondenskih prestonica pa je pratila modu, vršila isti takav uticaj na beogradske gospođe, često pravila prijeme i balove i na srpski dvor prva uvela modele protokolarnog ponašanja.



Balska dvorana na dvoru Obrenovića, 1907.

Bitan momenat za profilisanje uloge balova na srpskom Dvoru je proglašenje Kraljevine 1882. godine i izgradnja reprezentativnog zdanja Dvora koji je imao velelepnu i prostranu balsku dvoranu sa čak 322. sijalice. Balovi kod Obrenovića dobili su sjaj evropskih balova i odvijali su se prema strogo utvrđenom ceremonijalu. Najviše se plesalo uz valcer, kadril, polonezu a srpsko kolo se stilizuje i prilagođava novim prilikama. Bal je počinjao kolom zvanim Srbijanka, zatim je sledio valcer, smena kola i stranih igara a bal se obavezno završavao kolom. Popularnost srpskog kola ogleda se i u sve češćem nastajanju novih kola prigodnog naziva a neki od njih su Devojačko kolo, Inžinjersko kolo, Kraljevo kolo, Kolo kraljice Natalije, Kolo kraljice Drage...
















Pozivnica na Novogodišnji bal na dvoru Obrenovića, 1901.

Na bal se isključivo dolazilo uz pozivnicu sa potpisom maršala Dvora, dame su dobijale knjižicu sa redosledom igara a propisano je i kako se treba obući: dame su mogle obući balsku toaletu sa dekolteom ili srpsku nošnju a gospoda frak ili ako su u vojnoj službi paradnu uniformu.

Javni balovi

Kako je evropski duh počeo da zapljuskuje srpski građanski sloj tako su balovi sve više potiskivali tradicionalna posela. Ako je bal konzula Hodžesa bio primer onoga što kasnije postaje dvorski bal, prvi građanski bal priređen je povodom rođendana kneza Mihaila u Velikoj pivari 1840. u Beogradu a zatim se javni balovi sele u zdanje Đumrukane, carinarnice na Savi. Istih tih godina knez Mihailo daje da se izgradi kuća u beogradskoj trgovačkoj čaršiji, na tri sprata i kako je na ovoj kući stajao bronzani beleg u vidu rogova jelena ova kuća počinje da nosi naziv Zdanije “Kod Jelena”. Tu su se davali i pozorišni komadi ali i balovi jer je zdanje imalo prvu modernu balsku salu a prvi je održan 1844. godine.

Javni i dvorski balovi dobili su i svoje kopije u tzv. krompir balovima koji su se održavali po kafanama u predgrađima. Javni balovi postepeno su ulazili u društvo zamenjujući posela a nakon srpsko - turskih ratova oni se proširuju po čitavoj Srbiji.

U građanskim porodicama pripreme za bal su bile jedna od najvažnijih događaja i to pogotovo onoj sa ženskom decom spremnom za udaju. Porodice su odlazak na bal videle kao veliku i retku priliku da prikažu udavaču u punom sjaju. Pozivnice za bal su zvanice dobijale deset dana pre bala i tada počinju pripreme toalete a haljina je zavisila od prirode bala. Postojala su posebna obeležja koja su ukazivala na bračni status. Udate žene su nosile haljinu sa šlepom, starije su bile u srpskoj nošnji dok su devojke u dvoranu ulazile sa lepezama, svilenim maramicama i specijalnim balskim knjižicama sa redosledom plesova kao i upisanom gospodom koja je bila spremna na ples sa njima. Postojali su i rezervni igrači za one koje nije niko odabrao.













Beogradske gospođice dolaze na bal 

Kao i u drugim evropskim metropolama sredinom 19. veka i u Srbiji glavna sezona balova je bila u zimskim mesecima. Postojale su razne vrste balova i to svetosavski, novogodišnji, gardijski, oficirski, velikoškolski... Balove su organizovala građanska udruženja po raznim zakupljenim prostorima, pozorištima, kafanama, hotelima... U samom Beogradu najotmeniji su bili balovi koje su organizovali Društvo sv. Save, Streljačko društvo, Kolo jahača, Društvo Trgovačke omladine, Žensko muzikalno društvo...


Devojačka balska haljina

Oficirski i gardijski balovi počinjali su u 20 ili 21 čas i na njega su gospođice dolazile u pratnji roditelja koji su zatim sedali duž zidova sale a devojke su stajale pored čekajući kavaljere. Gospođice uglavnom nisu odbijale ples a ponašanje kavaljera je bilo besprekorno pa nije zabeležen nijedan incident na balovima ove vrste. Kako je bal odmicao pažnja roditelja je popuštala. Očevi su se bavili u bifeu a majke se zabavljale tračevima ili menjale recepte pa su tako veštije gospođice imale priliku da zakažu i randevu. Ovi balovi su se završavali posle ponoći.

Javni balovi imali su svojih osobenosti ponajviše što su im mogli prisustvovati svi pa tako i oni vični incidentima. Zabeleženo je da su trgovci na balove osim porodice vodili i kalfe da im se nađu a gospođe su vodile decu pa su nastajali problemi kada su se deca vrtela oko nogu tokom igre. Iz tog razloga Opština je čak izdala naredbu u kojoj je pisalo da se na bal zabranjuje dovođenje muške dece mlađe od 16 i ženske mlađe od 12 godina. Nije se ni vodilo računa o ponašanju tokom igre pa su pojedini gosti čim krene kolo izuvali cipele i igrali bosi ili su tako snažno skakali i cupkali da se sala nakon kola morala prskati vodom kako bi se slegla prašina. Iz tog razloga finiji svet je gledao da sa bala ode pre ponoći i početka igara po narudžbini kada su nastajali ispadi.

Izvor:

Milorad Stokin - FRAGMENTI PROŠLOSTI

Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA