субота, 19. април 2014.

USKRS - PRAZNIK NAD PRAZNICIMA


Duša slovenska (19)






Praznikom Uskrsom se završava sedmonedeljni Veliki post. U narodu Uskrs se pored Božića smatra najvećim hrišćanskim praznikom i praznuje se tri dana. Međutim, hrišćanska crkva ga smatra najvećim praznikom u godini i stoga Uskrs i naziva ’’praznikom nad praznicima’’. Ne samo što se smatra najvećim praznikom, već je, možda, Uskrs i najstariji praznik, pominje se još od II veka.

Uskrs – ’’praznik nad praznicima’’ uvek pada u nedelju, i to u prvu nedelju posle punog meseca – prolećne ravnodnevnice. Pošto je Uskrs pokretan praznik, datum njegovog praznovanja može se pomerati u razdoblju od pet sedmica ili trideset pet dana. Najranije može pasti 22. marta po starom, odnosno 4. aprila po novom kalendaru. Najkasnije pada 25. aprila po starom, odnosno 8. maja po novom kalendaru. U slučaju prvom Uskrs biva pre Blagovesti, a u drugom, posle Đurđevdana.

U samom proslavljanju Uskrsa preovlađuju crkveni elementi, jer se Uskrs proslavlja kao uspomena na Hristovo stradanje – smrt, ali i njegovo uskrsnuće iz mrtvih, a za koje su tesno vezani i dani koji mu neposredno prethode u Strasnoj nedelji. U samoj narodnoj tradiciji proslavljanja Uskrsa sadržani su pored crkvenih i drugi elementi, koji su u kontinuitetu sačuvani iz znatno starijih religijskih epoha a vezani su za kult pripode i njeno ponovno prolećno obnavljanje iz dugotrajnog zimskog sna, to jest ponovnog rađanja života u prirodi, što se manifestuje različitim postupcima praznovernih žitelja, koji su kao i u svim do tada obrednim radnjama želeli obezbediti dobro zdravlje, berićetnu letinu, kao i zaštititi se od svih nevolja i zlih sila koje su čoveka vrebale u toku prolećnog i letnjeg perioda. Zato su glavni elementi i u samom prazniku Uskrsa bilje, zelenilo, voda, vatra, bojena ili nebojena jaja kao simbol života, a neizostavan je i kult predaka, koji naročito prati kako praznike koje mu prethode, tako i praznike koji se proslavljaju posle Uskrsa.

Sam praznik Uskrs je dan radosti i veselja, dan opšteg praštanja i druženja. Toga dana se svi u susretanju pozdravljaju sa ’’Hristos voskrese’’, a otpozdravljaju ’’Vaistinu voskrese’’. U prošlosti su se tako pozdravljali sve do Spasovdana.

Na sam dan Uskrsa, rano, već posle pola noći, u crkvi se proslavlja vaskrsenje Hristovo, koja crkva obeležava posebnom svečanošću, zvonjavom zvona, pucanjem prangijama, kao i idenjem oko crkve ili sela sa litijom, što je crkva održavala sve do Drugog svetskog rata, a nakon toga vremena sve crkvene manifestacije održavane su samo u krugu crkve i crkvene porte.

U nekim selima južnog Banata, Bačke i Srema bilo je u običaju da pale vatre po ulicama kojima je prolazila litija ili su pak palili sveće u prozorima kuća. U nekim selima sveštenik je na kraju bogosluženja vernicima delio cveće kojim je bio okićen Hristov grob u crkvi. Tom cveću narod je pripisivao magijska svojstva i čuvali su ga u kući preko godine, te kad neko oboli od ukućana, to cveće su potapali u vodu i njome umivali bolesnog da bi ozdravio. U nekim porodicama pripisivali su mu apotropejsku snagu, te kad je nevreme, iznosili su ga na dvorište da bi rasterali njime gradobitne oblake ili ako je padao grad, da bi grad što pre pestao da pada (Klenak).

Većina obrednih radnji na dan Uskrsa bila je vezana za bojena jaja koja su pripremana za Uskrs, kao i za uskršnje kolače i prvo mršenje ukućana nakon dugortajnog posta.

U nekim selima ujutru na Uskrs umivali se se u vodi u kojoj je bilo potopljeno cveno uskršnje jaje, da bi bili zdravi i rumeni. U nekim porodicama na Uskrs crvenim jajetom ’’čuvarom’’ i bojom od jaja mazali su po obrazu i čelu decu iz kuće da bi bili zdravi i rumeni kao što je i uskršnje jaje (Zagajica, Vatin, Banatska Subotica).

Po dolasku s jutrenja iz crkve o Uskrsu u običaju je da se okupi cela porodica i da se ukućani tucaju bojenim jajima između sebe. U Đurđevu, ljuske od prvog razbijenog jajeta bacaju u kuhinju za vrata, gde stoje preko uskršnjih praznika. Svako od ukućana mora da pojede po jedno jaje i deo od barene šunke. U nekim selima Srema prvo svi ukućani probaju pihtije i bojeno jaje, kao i kolač ’’jajčenik’’(Laćarak, Grabovci). U severnoj Bačkoj (Stapar, Žarkovac) prvo se jajetom omrsi starešina kuće, pa tek onda ostali članovi porodice. Uz jaje obavezno jedu i kolač zvani ’’batinica’’. U Mošorinu prva jaja koja jedu za doručak o Uskrsu ne ljušte već ih polove nožem, da bi se lako legla živina.

U Banatskoj Subotici omrse se jajetom i jagnjećom kaurmom. Međutim, u mnogim selima Banata o Uskrsu stari nisu dali da se jedu bojena jaja na Uskrs, da stoka ne bi dobila ’’supurkat’’ (da stoci ne bi izrastale guke po telu i vimenu). Tako u Cvenoj Crkvi ni gazda, ni ovčar ne samo da nisu jeli bojena jaja, već ih čak ni u ruku nisu uzimali čitavo vreme Uskrsa, da im stoka ne bi dobila ’’supurkat’’. Neki pak vele da gazda ne uzima bojeno jaje u ruku da žito ne bi obolelo od glavnice.

U Sremskoj Rači i Šimanovcima bojena jaja nisu davali o Uskrsu svinjaru, da im muške svinje ne bi bile kilave. U Elemiru bojena jaja nisu davali pastirima da marva ne bi dobila guke po telu, a takođe ih nisu smeli nositi ni na njivu. Slične paralele ovim običajima nalazimo i kod Srba u istočnom delu Srbije (Homolje, Lužnica, Nišava), gde takođe seljaci strogo paze da o Uskrsu ne jedu jaja, da im stoka ne bi dobila ’’jajčenice’’ po glavi.

U Klenku u Sremu od Uskrsa do Spasovdana nisu jeli nebojena jaja, da useve ne bi tukao ’’led’’ (grad).

Još i danas je opšti običaj o Uskrsu da se svi ukućani tucaju bojenim jajima. Obično se prvo tucaju vrhovima jajeta, pa ukoliko se vrhovi jajeta razbiju, tucaju jaja i drugom stranom. Onaj kome se jaje ne razbije dobija razbijeno jaje onoga drugog. Taj se smatrao da će biti veoma uspešan u svim započetim poslovima tokom godine. Ako se jaje razbije i jednom i drugom, smatrali su se ravnopravnim (Deč). Naročito je kucanje jajima predstavljalo radost za malu decu. Deca su naročito bila ponosna ako je njihovo jaje odnelo pobedu i mnoga jaja svojih drugova razbilo. Jaja su deca razbijala i ciljanjem metalnog novca iz daljine u jaje. Takođe se praktikovalo i kotrljanje jajeta sa neke uzvišice i da se tako pogodi tuđe jaje. Od novijeg vremena u severnobanatskom selu Mokrinu održava se organizovano takmičenje u tucanju jajima na dan Uskrsa, gde se okupljaju ne samo seljani, već i mnogi učesnici iz drugih sela.

U nekim selima Srema ranije je bilo uobičajeno da deca već ujutru na Uskrs obilaze kuće pevajući Hristos voskrese. U kućama koje su pohodili i čestitali Uskrs, domaćini su im darivali bojena jaja, kolače, novac (Belegiš, Krčedin, Subotište, Bešenovo).

U nekim selima južnog Banata u običaju je da se bojena jaja dele susedima, deci i rodbini za dušu umrlih (Jarkovac). Kod banatskih Hera jaja odnose o Uskrsu i u crkvu i darivaju popu, crkvenjaku i rodbini.

Pošto je Uskrs predstavljao i završetak Velikog uskršnjeg posta, Su porodicama se gledalo da o Uskrsu bude bogata trpeza. Za Uskrs se, pored bojenih jaja, u mnogim porodicama klalo jagnje, a kod mnogih obavezno se barila šunka, koja se služila sa jajima i renom. U nekim selima jagnjeće meso se nije smelo jesti do Uskrsa (Banatka Subotica). Za Uskršnji ručak se priprema i supa od živine. U nekim selima Srema (Ilinci, Berkasovo) za Uskrs ne kolju petla, jer je Isus Hristos rekao svetom Petru da će se on njega tri puta odreći dok petao ne kukurikne. Umesto petla kolju kokošku. Takođe ni u Staparu za Uskrs ne kolju petla, jer veruju da bi u tom slučaju umro gazda, te stoga kolju kokošku. Obilna uskršnja trpeza simbolizovala je i bogatu letinu.

U nekim porodicama za vreme ručka seku uskršnji kolač na četiri dela, a jaje na kolaču simbolisalo je plodnost.

Bilo je i drugih običaja vezanih za Uskrs. Tako kod banatskih Hera na dan Uskrsa davali su stoci varzilo u kome su bojena jaja, i u kome je bila pomešana zob.

U nekim selima severnog Banata momci uveče na Uskrs okite prozore devojačkih kuća strukovima zelenog žita, što je devojkama bio znak da će im drugi dan Uskrsa doći ’’polivači’’. Takođe i pred crkvu momci su donosili posudu s vodom i prskali one koji izlaze iz crkve, dajući im po struk žita (Novi Kneževac).

Neki od običaja primenjivali su sve do Spasovdana, pa čak i Duhova. Tako od Uskrsa do Spasovdana u mnogim selima svih sedam četvrtaka između Uskrsa i Spasovdana nije se oralo, jer se verovalo u narodu, ako se pak ore, da će im uginuti vo u jarmu. Takođe se u tom periodu nije smelo prati ni širiti rublje, naročito belo rublje, jer ako se te zabrane ne bi pridržavali, letinu će u tom slučaju potući ’’led’’ (grad).

U Mošorinu od Uskrsa do Duhova (sedam nedelja) u svaki petak u nedelji nisu radili veće poslove, a takođe su i postili toga dana.


Izvor:
Dr Mila Bosić:  Godišnji običaji kod Srba u Vojvodini

Priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt

Veza: STV USA April, 2017.



JAJE - UNIVERZALNI SIMBOL IZVORIŠTA ŽIVOTA


Duša slovenska (18)

Jaje je simbol uskršnjih praznika svuda u svetu. Tom prilikom jaja se boje u različite boje, iscrtavaju ili ukrašavaju na druge načine, a sve u čast proslavljanja njegove simbolike.




Pre nego što je jaje povezano sa Uskrsom, bilo je poštovano za vreme prolećnih festivala i svetkovina.







Jaje je klica svega stvorenog. Univerzalni simbol - vaseljensko jaje, predstavlja životni princip. To je nediferenciranost sveukupnosti i potencijalnost. Simbol je praiskonskog sveta haosa. To je velika okruglina u kojoj je svemir. U njemu je skriveno ishodište i misterija bića, vaseljensko vreme i prostor, početak, utroba, sve što postoji u zametku, praroditelji, savršeno stanje sjedinjenih suprotnosti. U hrišćanskoj tradiciji - simbol uskrsnuća, ponovnog stvaranja i nade.


Jaje sa zametkom iz koga će se razviti svet je univerzalan simbol. Mišljenje da je svet nastao iz jajeta je zajedničko Keltima, Grcima, Egipćanima, Feničanima, Kanaancima, Tibetancima, Indijcima, Vijetnamcima, Kinezima, Japancima, stanovnicima Sibira i Indonezije i mnogim drugim narodima. Proces stvaranja sveta poprimio je međutim različite oblike; keltsko zmijsko jaje, jaje koje je ispljunuo egipatski
 Knef, ili kineski zmaj – slike su sveta koji je stvorila Reč. 

Ponegde iz jajeta nastaje prvi čovek, na primer Pan Gu. Neki drugi kineski junaci rođeni su posle iz jajeta koje je oplodilo sunce. Još češće se kosmičko jaje, na površini prvobitnih voda iz kojih je nastalo, deli na dve polovine od kojih nastaje nebo i zemlja: to je polarizacija Androgina. Indijski Bramânda deli se na dve polulopte, zlatnu i srebrnu; iz Ledinog jajeta rađaju se dva Dioskura s poluloptama na glavi; kineski jin-jang, polarizacija prvobitnog jedinstva, isto je takav simbol sa svoje dve polovine, crnom i belom.

Jaje je prvobitna stvarnost koja sadrži mnoštvo bića u zametku. Za Egipćane
 je personifikacija prvobitnog okeana, čista voda s klicama sveta u iščekivanju. Iz tog jajeta izašao je bog koji je sredio haos oblikujući različita bića. Bog Knum, koji je izašao iz tog okeana i iz prvobitnog jajeta, izradio je, kao grnčar, jaja ili embrione života. U starom Egiptu je bilo više kosmogonija. Prema onoj iz Hermopolisa, prvobitno jaje je Kerehet, zaštitnica životnih sila ljudske vrste. U drugim predanjima je takvu ulogu imao prvi veliki lotos, koji zablista kad se u zoru otvori na površini mulja u delti. I samo je sunce nastalo iz čudesne klice u majci-jajetu.

U Indiji, jaje je nastalo iz nebića i stvorilo elemente.
 U početku beše samo ne-biće. Iz njega nastade biće. Ono naraste i postade jaje. Ono mirovaše godinu dana i onda se raspuknu. Pojaviše se dva dela ljuske: jedan srebrni i jedan zlatni. Onaj srebrni, to je zemlja, onaj zlatni, to je nebo. Ono što beše spoljna opna, to su planine; ono što beše unutrašnja opna, to su oblaci i magla; ono što behu žile, to su reke; ono što beše voda u mehuru, to je okean.

U kineskim predanjima, pre podele na nebo i zemlju, haos je imao oblik kokošjeg jajeta. Kad je proteklo 18.000 godina, otvorilo se jaje haos: od teških elemenata nastala je zemlja (jin); od laganih i čistih nastalo je nebo (jang). Prostor koji ih je razdvajao povećavao se iz dana u dan. Kad je prošlo još 18.000 godina, Pan Gu je izmerio udaljenost neba od zemlje. Prema teoriji Huntian, svet je kao golemo jaje uspravljen na svom dužem promeru. Nebo i zvezde su u unutrašnjem i gornjem delu ljuske; zemlja je žumance što pliva usred prvobitnog okeana koji ipunjava dno jajeta. Periodičnim gibanjem tog okeana nastaju godišnja doba.


Glavni ukras velikog hrama Inka u Kusku, bila je zlatna pločica ovalnog oblika, sa slikom sunca s jedne strane, i slikom meseca s druge strane. Postoji više kosmoloških mitova koje su ih u Peruu zabeležili prvi španski letopisci, a među njima i ovaj: Junak stvoritelj moli svoga oca, Sunce, da stvori ljude kako bi nastanili svet. Onaj šalje na zemlju tri jajeta. Iz prvog jajeta – zlatnog – nastaće dostojanstvenici; iz drugog jajeta – srebrnog – nastaće njihove žene; iz trećeg jajeta – bakrenog – nastaće narod. Prema drugoj varijanti, ta tri jajeta padaju s neba nakon potopa.


Mit o
 kosmičkom Jajetu nalazimo na Maliju. Ono je prvobitni Duh nastao usred zvučne vibracije. Oblik je dobilo kovitlanjem, zgušnjavalo se, postepeno se odvajalo od vibracije, naduvavalo se, tutnjalo, lebdelo u prostoru, uzdiglo se i rasprsnulo ispuštajući dvadeset i dva osnovna elementa, nastala u njemu, koja prethode stvaranju raspoređenom u dvadeset i dve kategorije.

U Finskoj, Devica, boginja voda, izronila je, pre postanka vremena, svojim kolenom na površinu prvobitnih voda. Patka (gospodar vazduha) odložila je na njega sedam jaja, šest zlatnih i jedno gvozdeno. Devica je zaronila i jaja su se razbila u prvobitnim vodama: Svi delići se pretvoriše u loše i dobro: 
od donjeg dela ljuske nastade nebeski svod, od gornjeg dela žumanceta nastade blistavo sunce, od doneg dela belanceta nastade sjajni mesec, od delova ljuske s pegama nastadoše zvezde, od tamnih delova ljuske nastadoše oblaci vazduha i onda je počelo teći vreme...

U sklopu svih tih kosmogonija jaje ima ulogu slike-obrasca sveukupnosti. Ono se najčešće pojavljuje posle haosa, kao princip reda. Sve razlike potiču iz njega, a ne iz bezoblične magme na početku vremena. Mada jaje nikada nije prvo, ono je simbol prvih diferencijacija. Kosmičko i prvobitno jaje je jedno, ali obuhvata nebo i zemlju, donje i gornje vode; u svojoj jedinstvenoj sveukupnosti sadrži mnoštvo virtuelnog.


Jaje je i jedan od simbola
 periodične obnove prirode: uskršnja obojena jaja. Ono je ilustracija mita o periodičnom stvaranju. Jaje potvrđuje uskrsnuće koje nije rođenje nego povratak, ponavljanje. Očito je da jaje simbolizuje ponovno rođenje i obnavljanje; ali, prema najstarijim svedočanstvima, jaje je, u počecima, zametak ili prvobitna stvarnost.

Jaje pripada i simbolizmu sigurnosti
, zajedno s kućom, gnezdom, školjkom, majčinskim krilom. Ali, unutar školjke, kao i u simboličkom krilu majke, počinje igru dijalektika slobodnog i sputanog bića. Život teži za tim da se izvuče iz te slatke sigurnosti: pile razbija mek i topli omotač. Jaje postaje simbol unutrašnjih sukoba između građanina željnog udobnosti i pustolova zaljubljenog u izazov, između težnje za ekstraverzijom i težnje za introverzijom. Kao i u kosmogonijama, psihičko jaje obuhvata nebo i zemlju, sve klice dobra i zla, pa i zakon neprestanih rođenja i procvata ličnosti. 

Jaje mudraca, u alhemiji, takođe se povezuje s pojmom klice, ali klice duhovnog života. Kao postojbina sveta, ono krije u svojoj ljusci životne elemente kao što hermetički zatvorena posuda sadrži kompost dela.

Simbolizam jajeta izražava se i u manje direktnim slikama, kao što je jajoliko kamenje (Kibelin
 kamen), poluloptasti deo stupe koji se i zove anda (jaje). Ta kula, stupa, sadrži klicu, seme života. Jaje se u tom smislu može pridružiti simbolima kao što su školjka, pećina, srce, pupak, središta sveta, počeci prostora i vremena.

Leženje jaja i sedenje na jajetu imaju po sebi simbolično značenje. Kokoška koja sedi na jajima je u budističkim sektama simbol koncetracije duha i njene moći da oplođuje duh. Teorijsko učenje, sasvim spoljno, Čuang Ce upoređuje s neplodnim jajetom, jajetom bez zametka. Skolastici su se pitali što je pre, kokoš ili jaje:
J
aje je u kokoši, kokoš u jajetu, odgovara Silezius.


USKRS – ZAŠTO JAJE?

Jaje je simbol uskršnjih praznika svuda u svetu. Tom prilikom jaja se boje u različite boje, iscrtavaju ili ukrašavaju na druge načine, a sve u čast proslavljanja njegove simbolike. Pre nego što je jaje povezano sa Uskrsom, bilo je poštovano za vreme prolećnih festivala i svetkovina. Rimljani, Gali, Kinezi, Egipćani i Persijanci poštovali su jaje kao simbol kosmosa. Od prastarih vremena, oni su bojili jaja, razmenjivali ih i darovali. 





U paganskim vremenima jaje je predstavljalo ponovno rođenje zemlje. Dugačkoj i teškoj zimi došao je kraj i zemlja je ponovo počela da se budi i cveta. Sve to podseća na jaje, koje označava novi život. Zato se i verovalo da jaje ima specijalne moći. Sa dolaskom hrišćanstva, jaje nije ostalo samo simbol ponovnog rađanja prirode već je postalo i simbol ponovnog rađanja čoveka.

Tradicija bojenja i ukrašavanja jaja nastala je u Engleskoj u srednjem veku. Jedan od zapisa iz vremena Edvarda I, iz 1290. godine, govori da je u jednom domaćinstvu ofarbano čak 4.500 jaja za uskršnje poklone.


Najčuvenija i svakako najlepše ukrašena jaja su Faberžeova jaja. Prvo njegovo jaje bilo je ustvari jaje u jajetu. Spoljašnja ljuska bila je bela i ukrašena brilijantima. Ona se otvarala i otkrivala manje zlatno jaje u unutrašnjosti. Manje jaje je takođe moglo da se otvori, a unutra se nalazilo zlatno pile i replika carske krune.


Dizajneri jaja veruju u njegovu simboliku i slave ga praveći neverovatne umetničke predmete. Pri tom koriste cveće ili listiće, perje, nakit i elegantne tkanine, a sve to da bi jaja ukrasili na najveličanstvenije načine. Iako je danas ipak nestala sva misterija povezana sa jajima, ostalo je njegovo simbolično značenje. Umetnici širom sveta nastavljaju da u duhu stare tradicije obožavaju baš - jaje.


VASKRSNI PONEDELJAK – DRUGI DAN USKRSA

Drugi dan Uskrsa naziva se ’’vodeni ponedeljak’’, a čitava nedelja posle Uskrsa naziva se ’’Vodena nedelja’’. Neki je nazivaju i Tomina nedelja, jer se sedmog dana po Uskrsu u crkvi drži pomen svetom apostolu Tomi.

Za drugi dan Uskrsa to jest za Vodeni ponedeljak vezani su određeni običaji, kao i zabrane određenih poslova. Zabrane su važne kako za Vodeni ponedeljak tako i za čitavu nedelju Uskrsa i Malog uskrsa.

Najvažniji običajni elementi vezani za drugi dan Uskrsa su: kult mrtvih, to jest izlazak i posećivanje groblja, polivanje devojaka, nošenje kolača kumu i udatoj kćeri, kao i prikupljanje uskršnjih darova od strane čuvara Hristovog groba u crkvi. 


Izlazak na groblje

U mnogim selima Vojvodine običaj je još i danas da se na drugi dan Uskrsa masovno izlazi na groblje i nose na grobove uskršnji kolači i bojena jaja. Pre Drugog svetskog rata na groblje se išlo u procesiji sa litijom, na čelu sa sveštenikom. Sveštenik je na groblju držao opšti pomen za sve umrle seljane, ali i pojedinačno na pojedinim grobovima, čije su to porodice zahtevale. U nekim selima izlazak na groblje obavljale su žene trećeg dana Uskrsa. U Banatu se na groblje uglavnom izlazi ili drugi dan Uskrsa ili na drugi dan Malog uskrsa. Crkva je ustanovila „Pobusani ponedeljak“, nedelju dana posle Uskrsa to jest drugog dana Malog uskrsa. U narodu drugi dan Uskrsa, kada najviše izlaze u mnogim selima na groblje, nazivaju, u severnom Banatu, „Ružičara“. U Bačkoj i Sremu dane kad izlaze o Uskrsu na groblje, uglavnom nazivaju „Ružičalo“. U južnom Banatu izlazak na groblje drugog i trećeg dana Uskrsa ili drugog dana Malog uskrsa uglavnom nazivaju: „Pobušeni ponedeljak“ ili „Pobusani ponedeljak“. U običaju je da se toga dana pobusavaju grobovi. Obično tri puta motikom zahvate zemlju i stave na grob. U Vršcu, Uljmi i Jasenovu stavljaju na grob po tri busena i to čine pre izlaska sunca. Neko umesto busena stavlja na grob pesak. Pobusavaju se uglavnom novi grobovi. 

U južnom Banatu, kad izlaze na groblje, izlaze čitave porodice, i to i stari i mladi, a toga dana dolaze i članovi porodice koji žive na strani. U južnobanatskim selima iznose na groblje velike količine hrane i pića koje obično donose u velikim korpama, a u Dolovu i Dubovcu prenose i kolima. Tako se na jednom grobu može videti celo pečeno prase, pa i nekoliko torti, kao i druge vrste hrane i različitog pića. Jelo na grobu ne raspoređuju dok sveštenik ne održi pomen. Na grobovima se drži čitava gozba, poziva se rodbina kao i susedi, na posluženje za dušu umrlog. Kod banatskih Hera primajući jelo obavezno kažu: „Bog da prosti“. U Bačkoj i Sremu na groblje idu više žena, ali nose manje količine hrane, koje ostavljaju na grobove umrlih članova porodice. Hrana se razdeljuje i sirotinji na groblju.

U prošlosti je bilo u običaju da se na Ružičalo ili Pobusani ponedeljak nakon obilaska grobova žene sakupe na jednom mestu na groblju, rasporede hranu koju su donele i tu jedu i piju zajednički sa sveštenikom. U Fruškoj gori, dok žene jedu i piju, uvek se govori: „Za pokoj duši mrtvima a nama za zdravlje“. Tako se dešavalo da se na toj gozbi na groblju stare žene i napiju, pa često napite odlaze i pevaju kući. To je duhovito opisao i jedan Sremac, savremenik tih običaja. U nekim selima Banata početkom dvadesetog veka bilo je u običaju da kad žene završe obred na groblju i tri puta se obrede rakijom i nazdrave za žive, sveštenik na groblju povede kolo uz pesmu „Udri pojka nemoj stati...“ i tako žene u kolu izvede iz groblja (Elemir).

U Bačkoj od Uskrsa do Malog uskrsa groblje prelivaju samo vodom, dok u Sremu i Banatu pored vode prelivaju ih i vinom. Kod banatskih Hera na drugi dan Uskrsa ne valja zapevati na groblju, jer će u tom slučaju biti mutna voda pred mrtvima.

U Elemiru je ranije bilo u običaju da su žene između Uskrsa i Malog uskrsa išle svaki dan na groblje, a po povratku sa groblja nisu ništa smele raditi, naročito ne šiti, presti, pa ni iglu nisu uzimale u ruke. 


Polivanje devojaka

Jedan od karakterističnih običaja vezan za drugi i treći dan Uskrsa je polivanje devojaka vodom od strane momaka, kao i obrnuto. 

U mnogim selima Vojvodine očuvao se sve do savremenih dana običaj da drugog dana Uskrsa momci, svečano obučeni, idu u devojačke kuće i polivaju devojke i mlade žene. Imućniji momci su obično išli u okićenom fijakeru. To su takozvani polivači. U nekim selima polivanje je bilo vezano za Đurđevdan, ali je bilo i sela da je običaj polivanja i o Uskrsu i o Đurđevdanu uglavnom ostao nepoznat sve do danas (Buđanovci, Rivica, Kupinovo, Deč, Radojevo, Banatska Subotica, Starčevo i druga).

Običaj polivanja još je i danas ostao očuvan u selima severne Bačke. U severnoj Bačkoj polivači dobijaju uskršnji kolač i jaja. U prošlosti su kolače, koje dobijaju od devojaka posle polivanja, nosili obešene o štapu, tako da su po tome znali koliko su devojaka polili. U nekim selima Banata polivali su samo one članove u porodici koji drugog dana Uskrsa nisu bili na jutrenju u crkvi, a to su činili da bi godina bila kišovita i plodna. 

U fruškogorskim selima na drugi dan Uskrsa desetina ljudi „polivača“ su u polivanje išli kolima. Na kolima su nosili bure za vino. Išli su od kuće do kuće i u svakoj kući dobijali „polivački kolač“, slanine, sira, jaja, mesa, a što dobiju vina sipali su u bure. Vino je njihovo, a sve drugo prodavali su licitacijom, a novac su davali crkvi. U Čalmi (Srem), ako devojka stavi u prozor flašu s pićem (vinom), bila je pošteđena polivanja, jer je to bio znak momcima „polivačima“ da će biti počašćeni u devojačkoj kući i bez polivanja devojke. Često je polivanje trajalo čitav dan drugog dana Uskrsa. U Žarkovcu (Bačka) momci, kad ulaze u kuću da polivaju devojku, pevaju: 

„Ustaj curo pa suknju navlači,
Evo idu tebi polivači...“

A u Sremu (Erdevik) su pevali: 

„Ide Uskrs, ide želja živa,
Ide lola da te ispoliva...“


Izvor:

Dr Mila Bosić: Godišnji običaji Srba u Vojvodini



HRISTOS VASKRSE!  VAISTINU VASKRSE!



"Vaskrsenje"
(fito-kolaž; 18 x 13 cm)
Autor: Nadica Janić


Literatura:


F. Guirand - J. Schmidt, MITOVI I MITOLOGIJA
J.Chevalier - A.Gheerbrant, REČNIK SIMBOLA

Oslikana uskršnja jaja (tempera): Nadica Janić


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila:
 Nadica Janić

Veza: 

- Arhiva
STV USA Stari sajt

STV USA Novi sajt