петак, 30. јануар 2015.

KRST – UNIVERZALNI SIMBOL




Rajnlendski krst iz VII veka.

Krst je jedan od najstarijih univerzalnih simbola. Predstavlja središte sveta - tačku opštenja neba i zemlje, vaseljensku osu (zajednička simbolika sa drvetom, planinom, stubom, lestvicama...). Simbol je univerzalnog, arhetipskog čoveka, sposobnog za bezgranično i harmonično širenje, kako u horizontalnoj, tako i u vertikalnoj ravni. Vertikalna linija krsta je nebeska, duhovna, intelektualna, pozitivna, aktivna i muška, a horizontalna je zemaljska, racionalna, pasivna, negativna i ženska, a ceo krst stvara praiskonskog androgina (dvopolno telo). Simbol je dualizma u prirodi i jedinstva suprotnosti. Predstavlja integraciju čovekove duše u horizontalnom i vertikalnom vidu, neophodnu za ispunjen život. Predstavlja najviši identitet.

Pošto se može bezgranično proširiti u svakom pravcu, simbol je večnog života. Obrazuju ga i četiri rajske reke koje teku iz korena drveta života. Krst gradi kardinalne ose i predstavlja kvaternar u dinamičnim vidovima. Kvinkungs je jer sjedinjava četiri elementa sveta u petoj tački - središtu.



Ankh

Crux ansata (ANKH) - krst sa krugom ili omčom na vrhu - je egipatski simbol života. Predstavlja kosmos, sve živo, ljude i bogove; put je za saznanje tajni, misterija i skrivene mudrosti. Oličava i moć, autoritet, zavet. Kombinacija je muškog i ženskog simbola, Ozirisa i Izide, te sjedinjuje dva tvoračka principa, nebo i zemlju. Označava i besmrtnost. U ruci ga nosi Maat, boginja istine i svetskog poretka.





Krst u krugu - simbol solarne pokretljivosti. Predstavlja točak promene, ili točak sreće.

Krst u kvadratu - kineski simbol zemlje; predstavlja stabilnost.

Krst sa točkom u središtu - hinduska čakra; simbol je moći, veličanstva.

Lopatasti krst - predstavlja raširena ptičja krila; amblem je vitezova Jovanovaca.

Krst putača - predstavlja savršenstvo; znači i broj deset. To je krst sv. Andreje.

Malteški krst - predstavlja četiri velika asirska boga - Ra, Anu, Vel, Ea. Amblem je malteških vitezova.

Ružin krst - simbol srca, središta i harmonije.

Tau krst - predstavlja drvo života. Simbol je regeneracije, skrivene mudrosti, božanske moći i budućeg života. Predstavlja čekić bogova gromovnika.

Dvogubi krst - predstavlja solarni simbol Zevsa, kao boga neba.

Krst s rukom - drevni talisman protiv urokljivih očiju.

Krst sa mesečevim srpom - simbol sjedinjenja muškog i ženskog, neba i zemlje. Obično se tako obeležava pričesni hleb.

U alhemijskoj tradiciji krst je simbol prirodnog poretka elemenata - quinta essentia, kao središna tačka.

U afričkoj tradiciji (Bušmani i Hotentoti) - predstavlja boga i simboliše zaštitu pri porođaju.

U budističkoj tradiciji - predstavlja osu točka zakona i kola postojanja.

U egipatskoj - simbol života, besmrtnosti.

U gnostičkoj - ravnoteža savršenstva.

U grčkoj tradiciji nalazi se na čelu Artemide Efeske.

U hebrejskoj tradiciji (kabalizam) krst sa šest zrakova označava šest dana stvaranja, šest faza vremena i trajanja sveta.

U hinduističkoj - krst je radžas - širenje bića, pri čemu je vertikala satva (viša, nebeska strana bića), a horizontala je tamas (niža, zemaljska strana bića).

U hrišćanskoj - predstavlja spasenje putem Hristove žrtve. Simbol iskupljenja, pomirenja, patnje i vere. Po srednjovekovnoj simbolici, za Hristov krst je bila upotrebljena građa od drveta spoznaje, uzročnika pada u greh, koje je tako postalo oruđe iskupljenja. Dva kraka krsta predstavljaju milosrdnost i sud i u hrišćanskoj ikonografiji često nose sunce na jednoj i mesec na drugoj strani, kao simbola dve prirode Hristove, koje takođe simbolizuje i vertikalna, nebeska, te horizontalna, zemaljska osa krsta.

U indijanskoj tradiciji - predstavlja ljudsko obličje. Simbol je i kiše, zvezde, vatre od drveta, devojaštva, četiri glavna pravca i četiri vetra. Središte krsta su zemlja i čovek, koje pokreću sukobljene sile bogova i vetrova. Krst indijanske lože upisan u krugu, predstavlja sveti prostor, vaseljensko središte.

U islamskoj - krst je savršena veza svih stanja bića. On je horizontalno i vertikalno širenje i najviši identitet.

U keltskoj - ima faličko značenje i simbolizuje život i rodnost.

U kineskoj - krst u kvadratu je simbol zemlje, nasuprot krugu kao nebesima.

U majanskoj - krst u obliku slova tau predstavlja drvo života i drvo hraniva.

U maorskoj - znak je boginje meseca i simbol opšteg dobra.

U meksičkoj - predstavlja drvo života. Takođe simbolizuje i četiri vetra, pa otuda znači i plodnost.

U rimskoj - predstavlja uništenje za zlotvora.

U sumersko-semitskoj tradiciji - u Vavilonu, krst sa mesečevim srpom je povezan sa božanstvima meseca, a u Asiriji, krst prikazuje četiri pravca sijanja sunca. U Fenikiji je simbol života i zdravlja.



Ručni krst Prote Mateje
 (početak IXX veka; crkva u Brankovini)


Poreklo krsta


U gotovo svim delovima starog sveta pronađeni su različiti predmeti koji su nastali davno pre hrišćanske ere, a obeleženi su krstovima različitog oblika. Bezbrojni primerci potiču iz Indije, Sirije, Persije i Egipta. Upotreba krsta kao religijskog simbola u prethrišćansko doba i kod nehrišćanskih naroda je sveprisutna i bila je povezana sa poštovanjem prirodnih sila.

Oblik krsta kao dve prekrštene grede potiče iz stare Kaldeje, gde se koristio kao simbol boga Tamuza (jer nalikuje mističnom slovu Tau, prvom slovu njegovog imena). Osim u toj zemlji upotrebljavao se i u susednim zemljama, uključujući i Egipat.





Neobična je, ali i neosporna činjenica da se krst koristio kao sveti simbol davno pre Hristovog rođenja, a i nakon njegovog rođenja u zemljama na koje nije uticalo crkveno učenje. Grčkog Bakha, tirskog Tamuza, kaldejskog Bela, norveškog Odina - sve su njih njihovi poklonici obožavali uz pomoć nekog simbola u obliku krsta. 

Krst u obliku „crux ansate“ (ankha) nosili su u ruci egipatski sveštenici i kraljevi (koji su bili vrhovni sveštenički poglavari) u znak vlasti koju su imali kao sveštenici boga Sunca, a nazivali su ga „znak života“. 

Različiti oblici krstova nalaze se na egipatskim spomenicima i u grobovima, a mnogi stručnjaci ih smatraju simbolima falusa (muškog uda) ili polnog odnosa. U egipatskim grobovima crux ansata (krst s krugom ili omčom na vrhu) je pronalažen uz falus. 

Ankh se upotrebljavao i kao simboli vavilonskog boga Sunca i najpre je pronađen na novčiću Julija Cezara (100-44. pr. n. e.), a zatim na novčiću koji je izdao Cezarov naslednik August 20. godine pr. n. e. Na Konstantinovim novčićima nije ankh već krst sa četiri jednaka kraka postavljena uspravno i vodoravno. Taj krst se obožavao kao „Sunčev točak“. Konstantin je bio poklonik boga Sunca i pristupio je hrišćanskoj Crkvi tek oko četvrt veka nakon što je prema legendi video takav krst na nebu. 


Simbolika svastike 


Svastika (sskr. swastica - srećan) - kukasti krst, po prvobitnom značenju je simbol Sunca. U Hitlerovoj Nemačkoj je bio simbol nacionalsocijalističkog pokreta. Pre nego što je 1935. godine usvojena kao nacistički amblem, svastika je predstavljala sveti religiozni simbol ili talisman za sreću u prehrišćanskoj Evropi, kao i u mnogim religijama Orijenta, Egipta i kod Indijanaca. Jedan je od najsloženijih simbola, preistorijski, univerzalan. U svim tradicijama je simbol dobre kobi, dobrih predznaka, dobre želje.

U budističkoj tradiciji označava pečat Budinog srca i simbol je doktrine njegovog učenja; u hinduističkoj označava „dobro je“ - simbol je života, kretanja, zadovoljstva i dobre sreće; u indijskoj je simbol sreće, plodnosti i kiše; u kineskoj je simbol savršenstva, dugovečnosti, blagoslova.

Kao drevni simbol Arijevaca, smatran je prikazom njihovog vrhovnog boga Sunca i boga neba, Djausa. Najstarija upotreba znaka otkrivena je Indiji u Indus-dolini. Indo-arijevci, prastari narod, koristili su ga kao pečat 10000 godina pre Hrista (Neolit) i značio im je kao simbol uprave, vladara ili samog arijevskog naroda.

Kod slovenskih naroda kukasti krst je bio simbol sreće, i kao simbol nađen je u ranom Vinčanskom pismu iz 6000. godine pre nove ere. Rusi imaju specifičan naziv za svastiku: kolovrat (kolo - Sunce; vrat - kretanje) i za razliku od klasične svastike ima osam krakova, mada se nalazi i sa četiri.



Svastika

Poznato je oko 1200 oblika svastike, a najstariji potiče iz 12000. godine pre nove ere. Ima i izvedenih oblika svastike, kakav je, na primer, oblik sa krakovima u obliku krive u Baskiji, koji podseća na dvostruku spiralu. Takav je oblik i ključaste svastike čiji svaki krak predstavlja ključ: to je vrlo obuhvatan izraz simbolizma ključeva, gde vertikalna osa odgovara svešteničkoj funkciji i solsticijima, vodoravna osa kraljevskoj funkciji i ekvinocijima.

Svastika je jedan od najraširenijih i najstarijih simbola. Susrećemo ga od dalekoistočne Azije do Srednje Amerike, u Mongoliji, Indiji i severnoj Evropi. Bio je poznat Keltima, Etrurcima, staroj Grčkoj, i od njega je izveden ornament koji se naziva grčkim. Neki su tvrdili da potiče od stanovnika Atlantide, što je trebalo da potvrdi njegovu veliku starost, a u vezi s iskonskim tradicionalnim značenjima.

Svastika je jedan od najvišeznačnijih simbola koji su brojne civilizacije prihvatile kao glavno znamenje. Svastika simbolizuje vertikalnu osovinu točka sa četiri kraka, čije je kružno kretanje prikazano zavrnućem svakog pojedinog kraka, kao da trake vijore na vetru ili kao da su stope u pokretu... Romanski likovi Hrista često su prikazani oko neke spirale ili svastike: ti likovi daju ritam stavu, raspoređuju pokrete, nabore odeće. Time se ponovo uvodi stari simbol stvaralačkog vrtloga oko koga se postepeno raspoređuje hijerarhija stvorenja koja emaniraju iz njega.

Bez obzira na to kakvo značenje imala, svastika očigledno ukazuje na kružno kretanje oko središta, oko nepomične ose koja je stožer pojavnog sveta. Ona je simbol nastajanja univerzalnih ciklusa, tokova energije: ne ovosvetovne, nego delovanja načela na pojavnost. U tom smislu dugo se mogla smatrati Hristovim znamenjem od katakombi na srednjovekovnom zapadu do nestorijanizma u stepama; a u tom smislu je i znamen Bude, jer prikazuje Točak zakona (Dharmačakra) koji se okreće oko svog nepomičnog središta. U njegovom središtu je ponekad prikazan Agni. U masonskom simbolizmu središte svastike predstavlja polarnu zvezdu, a četiri gamme koje je čine predstavljaju četiri glavna položaja Velikog Medveda oko nje.

Izgleda da dva smera okretanja svastike nemaju značenja koje im se pokušavalo pripisati. No ta dva smera ukazuju na dva navoja dvostruke spirale, dvojaki tok jin i jang kosmičke energije, okretanje sveta viđeno s jednog i drugog pola.

U hinduskoj ikonografiji svastika ponekad zamenjuje točak. Ona je i znamen Ganeše, božanstva spoznaje, a ponekad pojavni oblik vrhovnog načela. Ravni delovi krsta svastike odgovaraju uopštenom simbolizmu, ali zakrivljeni delovi ukazuju na to da spoljne stvari sveta ne vode direktno u središte, u bindu. Put načela je zakrivljen (vakra).

U Kini je svastika znak za broj deset hiljada, što je sveukupnost bića i pojavnog. Ona je i prvobitni oblik znaka fang: pokazuje četiri smera četvrtastog prostora, zemlje, vodoravno širenje iz središta.


Literatura:

1. Aleksandar Milinković – Mali leksikon okultizma
„Plato“, Beograd, 2000.

2. Mario Lampić – Mali rečnik tradicionalnih simbola
„Libretto“, Beograd, 2000.

3. J. Chevalier, A. Gheerbrant – Riječnik simbola
„Romanov“, Banja Luka, 2003.


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila:
Nadica Janić

Veza:

Arhiva STV USA Stari sajt


Blog Veštičja revija, maj 2019.

недеља, 18. јануар 2015.

NOĆ KADA SE OTVARAJU NEBESA


Duša slovenska (25)



Ikona "Bogojavljanje"

Bogojavljenje je jedan od velikih godišnjih praznika hrišćana. Praznuje se 19. januara. Kod pravoslavaca se praznuje kao sećanje na krštenje Hristovo u Jordanu, kod katolika i kao sećanje na poklonjenje trojice careva-čarobnjaka novorođenom Hristu. Najvažniji momenti iz sadržaja obreda i verovanja tog dana vezani su za simboliku lustracionih svojstava vode i krsta koji isteruju nečistu silu iz čoveka i čovekovog životnog prostora. 

Za istočnoslovensku tradiciju najznačajnije je veče uoči Bogojavljenja. Verovalo se da je
 ponoć uoči Bogojavljenja trenutak kada se odvija smena vremena i dešavaju neka čuda: „otvaraju“ se nebesa, a čoveku koji to vidi ispunjava se svaka želja; prestaje da duva vetar, životinje su u stanju da govore; snovi se ostvaruju... Čudesna, lekovita, „sveta“ postaje tada voda na izvorima. 

Bogojavljenskom vodom donetom sa izvora škropili su stambeni prostor, čeljad, dvorište, stoku, povrtnjake i njive, bunar, bačve i dodavali stočnoj hrani. Kod Srba u Homolju trudnice su tu vodu pile prilikom teškog porođaja verujući da se mogu otvoriti kao što su se nebesa otvorila na Bogojavljenje. 

Kod Istoćnih i Zapadnih Slovena i kod Slovenaca poštovan je običaj crtanja krstova a kod katolika i ispisivanje početnih slova imena „tri kralja“. To je rađeno kredom, testom ili belim lukom na prozorima, vratima, ogradi, da bi se prostor ogradio od „besova“, zmija i svake nečisti. 


U tradiciji Južnih i Zapadnih Slovena čuveni su rituali obilaženja kuća koje čine maskare. Kod Slovena katolika trojica maskiranih „kraljeva“, Kasper, Meliher i Baltazar, ulazili su u kuće i škropili čeljad „svetom“ vodom.



Tri kralja - Kasper, Meliher i Baltazar


Kod Istočnih i Južnih Slovena postojao je običaj kupanja u reci ili jezeru posle osveštavanja vode: to kupanje je bilo obavezno za učesnike koledanja „da bi sprali sa sebe prljavštinu besovnih maski“. Na isti način, bolesni ljudi su pokušavali da se oslobode bolesti i nabačenih čini.

U Bugarskoj je, u cilju očišćenja, obavljan obred sovojnica: devojke, obučene kao mlada i mladoženja, išle su po kućama i vodom i bosiljkom škropile sve građevine u svakom dvorištu i svu čeljad.


Za Bogojavljenje su vezana mnoga gatanja i predskazivanja o vremenu i letini u nastupajućoj godini. Kod Istočnih Slovena se smatralo da toplo vreme ili mokar sneg na Bogojavljenje predviđa dobar rod na njivama. Na osnovu pravca vetrova određivano je kakvo će leto biti: kišno, sušno, „zdravo“...

Kod Južnih Slovena istočnog dela Balkana, u bogojavljenske praznike, pored večeri uoči Bogojavljenja, uključeni su i dan sv. Jovana Krstitelja (20. januar) i Babin dan (21. januar) koji su terminološki vezani kao „muški“ i „ženski“ praznici.
 Zbog svih običaja vezanih za vodu, Bogojavljenje se u našem narodu drugačije naziva “Vodice” ili “Vodokršće”.

Od Božića do Krstovdana (18. januar) prilikom susreta, obično se pozdravlja rečima: “Hristos se rodi! – Vaistinu se rodi”, a od Bogojavljenja, pozdrav je “Hristos se javi – Vaistinu se javi”. Tako se Bogojavljenjem završava celina Božićnog svetkovanja, tokom koga je većina obreda posvećena zdravlju, pa odatle i potiče obredno kupanje u reci (pre sunca).


Hristovo krštenje na ikonama i freskama se oslikava njegovom figurom, koja stoji u reci Jordan, dok ga Sveti Jovan Preteča krštava vodom, a nad Isusom, u visini se vidi Sveti duh u obliku goluba u letu. 



FRESKA KRŠTENJE NA JORDANU – BOGOJAVLJENJE




“Umetnički gledano, ovo je jedna od najkvalitetnijih fresaka u Hramu Svetog arhiđakona Stefana. Rađena je preciznijom tehnikom, kojom se rade ikone, a ne freske, sa mnoštvom sitnih poteza pri izradi likova. Po bogatstvu poteza četkicom ona gotovo da prevazilazi i ikone na ikonostasu. 

U pravoslavnim crkvama se ova scena često slika kraj krstionica jer, kao što krštenjem Hristovim i Bogojavljenjem koje se tom prilikom odigralo, počinje Hristovo spasonosno delo i propoved na zemlji, tako i krštenjem svakog čoveka u ime Hristovo počinje njegov put ka Carstvu Nebeskom i njegovo spasenje još ovde, na zemlji.


Kada je napunio 30 godina "dođe Isus iz Galileje na Jordan Jovanu da ga ovaj krsti. A Jovan mu branjaše govoreći: Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš meni? A Isus odgovori i reče mu: Ostavi sada, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu. Tada ga ostavi. I krstivši se Isus iziđe odmah iz vode; i gle, otvoriše mu se nebesa, i vidje Duha Božijega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I gle, glas sa nebesa koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji" (Mt. 3, 13 - 17).

Tako se, pri Isusovom krštenju, Bog javio u tri ličnosti - Bog Otac je govorio sa neba, Bog Sin se krstio u Jordanu, a Bog Duh Sveti je sišao sa neba u vidu goluba nad Hristom. Taj trenutak predstavlja objavljivanje Bogočoveka i uvođenje Hrista u mesijansku misiju. Zbog toga se ovaj događaj slavi kao Bogojavljanje.

Bogojavljenje [grčki Επιφανεια, (Bogo)javljanje, pokazivanje]  je dan našeg spasenja, jer Hristovo krštenje na Jordanu ima opštečovečanski i kosmički značaj. Krštenjem Hristovim se osvećuje voda i njom sva tvar; osvećuje se čovek i sa njim sav rod ljudski. Vode su osvećene, a kroz njih i celi svet, u pripremi za obnovu i preporod za večno Carstvo Božije koje dolazi. Kroz osvećenu vodu sva priroda se osvećuje i očišćava, jer je iz vode svet stvoren i voda prožima svu tvorevinu. Hristos je osvetio prirodu voda i dao joj moć da u Svetoj Tajni Krštenja pere ljudske grehe."

Protojerej - stavrofor Srboljub M. Miletić


Literatura:

- SLOVENSKA MITOLOGIJA
- SVETOSAVLJE

Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza:

 Arhiva STV USA Stari sajt
STV USA Novi sajt, 2021.

субота, 17. јануар 2015.

NEKRŠTENI DANI


Duša slovenska (24)



Desanka Petrov-Morar - "Božić"
 (ulje na platnu)


Kod Istočnih Slovena dvonedeljni period zimskih praznika, koji počinje Badnjim danom 6. januara, a završava se Bogojavljenjem 19. januara, naziva se nekršteni dani. Po crkvenom kalendaru početni i krajnji datum ovog perioda posvećeni su sećanju na biblijske događaje vezane za Hristovo rođenje i krštenje u Jordanu. U narodnoj tradiciji praznovanje Nove godine pada sredinom ciklusa nekrštenih dana. Sva tri datuma – Božić, Nova godina i Bogojavljenje doživljavani su kao jedinstven ciklus praznika o čemu svedoči ponavljanje kompleksa rituala istog tipa.



Desanka Petrov-Morar - "Božićna dečja radost"
 (ulje na platnu)


Neobična zasićenost mnogobrojnim običajima, obredima, magijskim radnjama, gatanjima, zabranama, prognostičkim predznacima, izdvaja nekrštene dane iz čitavog kalendarskog kompleksa. Nekršteni dani su smatrani za opasan period, vreme kada duše umrlih i nečiste sile ulaze u svet ljudi. Po verovanjima Istočnih Slovena, Bog, radujući se rođenju sina, pušta s „onog sveta“ sve umrle i zle duhove da šetaju po „belom svetu“. Time je objašnjavano negativno tumačenje tog vremena kao „Đavoljeg“, „nečistog“, „zlog“, „strašnog“ i „štetnog“. 

Dolazak lica sa „onoga sveta“ prikazivale su božićne maskare, među kojima su najpopularnije figure strašila – vampira sa zoomorfnim crtama, staraca, pokojnika. Domaćini su učesnike koledarskih obreda primali kao sakralne goste i „božje poslenike“. 

U krug predstava o nevidljivom prisustvu duhova u čovekovom životnom prostoru vezane su i mnogobrojne zabrane: nije se smelo šiti, presti, vezivati, seći, bosti šilom...inače bi priplod domaćih životinja bio kriv, slep, unakažen. Čitav period nisu iznosili đubre iz kuće – da ne iznesu svoju sreću. Briga o duhovima - zaštitnicima kuće izražavala se u zabrani prazne trpeze tokom noći.
 



Desanka Petrov-Morar - "Nova godina"
 (ulje na platnu)


Centralani momenat sva tri božićna praznika predstavljala je zajednička porodična ritualna trpeza koja je predstavljana kao parastosna trpeza: obavezno jelo bilo je koljivo, na sto je postavljan prekobrojni priboj – za duše. Pre večere je obavljan ritual pozivanja za sto duhova predaka ili štetnih sila: mraza, gradonosnog oblaka, vuka...

Prisustvo duhova u ljudskom prostoru obezbeđivalao je, po narodnom verovanju, mogućnost da se zaviri u budućnost, čime se objašnjavaju mnogobrojne forme božićnih gatanja.


Verovanje o povratku došljaka s „onoga sveta“ natrag , u carstvo mrtvih, poslednjih dana božićnih praznika, dobija svoje ritualno oblikovanje u nizu običaja tumačenih kao simboličko „sprovođenje“ duhova – isterivanje koleda, zime, mraza.
 



Desanka Petrov-Morar - "Koledari"
(ulje na platnu)


Koledo je mitsko biće Starih Slovena koje se može posmatrati na dva načina. Kao zimski duh i kao božanstvo. Praznici u čast Koleda su se organizovali tokom zime, a najveći praznik je bio Koljada, koji je bio na dan zimskog solsticija. Običaji ovog praznika zadržani su i u hrišćanstvu, a ima autora koji smatraju da je hrišćanstvo preuzelo ovaj praznik i slavi ga kao Božić.

Koledo je blizanac sa Ovsenjom. Njihova majka je Zlatogorka Maja a otac Dažbog. Ovsenj je rođen pre Koleda, pa je upregao konje u nebeske kočije praveći put svom bratu Koledu.  Ovsenj se pojavljuje leti a Koledo zimi. U vreme zimskog solsticijuma Ovsenj ispraća staru godinu, a Koledo dočekuje novu godinu, odnosno novo Sunce.

Koledo je dao ljudima znanja o vasioni i nebeskim telima. Dao im je knjigu o zvezdama koju su Sloveni zvali ,,Zvezdana knjiga Koleda”. Koledo je napravio i kalendar za ljude, koji su Sloveni zvali ,,Dar Koleda’’ i otkrio je ljudima nauku o Velikom Kolu (Mlečni put). Po legendi poslednji silazak Koleda na zemlju je bio oko 6530. godine pre nove ere. Od tad se ovo znanje prenosilo s kolena na koleno. 

Koledovo ime se pominje u mnogim zdravicama. Postoje takozvane koledarske pesme ili koledi. Ove lirsko obredne pesme se uglavnom izvode tokom božićnih praznika i zadržale su se u mnogim krajevima do danas. Po običajima Ovsanj je ispraćajući staro Sunce puštao mrtve, pa su se muškarci preoblačili u razna ruha i išli po selima pevajući i praveći buku. U koledare su išli isključivo muškarci. Njih je koledarskim pesmama učio mešter. Koledari su išli selom i pevali celu jednu noć, sve do drugog dana posle podne. Primer jedne koledarske pesme:

"U našega, koledo!
Domaćina, koledo!
Našlo se je čedo, koledo! 
Mlado čedo, koledo!
Muška glava, koledo! 
Na glavi mu, koledo!
Kruna – kapa, koledo!’’

Koledara je uvek bilo dvanaest, ali su se delili na dve čete po šest momaka. Svaka četa je imala kolovođu, koji je nosio fenjer okićen ruzmarinom. Zatim su bila tri pevača i jedan blagajnik. Unajmljivali su torbonošu koji je samo nosio darove, kojima bi ih darivali domaćini. Uglavnom su se davali darovi u hrani i piću.

Koledari su išli po sokacima i kucali na vrata kuća u kojima je gorela sveća u pendžeru. Pevali su pesme koje su bile namenjene svim ukućanima. Pevalo se mladoženji, domaćinu, mladoj, bebama, deci. Sve koledarske pesme su imale svoju namenu. Koledo je u njima pominjan kao zaštitinik i dozivan da podari sreću, snagu, ljubav. On je ovde postajao zaštitnik porodice i pojedinaca. Kasnije je u nekim pesmama zamenjen hrišćanskim bogom.


Literatura:

- MITOVI I MITOLOGIJA
- SLOVENSKA MITOLOGIJA
- STARI SLOVENI (Nikola Milošević)



DESANKA PETROV-MORAR




Rođena 1946. godine u Sefkerinu. Živi u Pančevu. Bogat stvaralački fond umetnice prate obimna izložbena i izdavačka aktivnost u zemlji i inostranstvu, kao i brojne nagrade i priznanja, među kojima se izdvaja Nagrada za ukupan umetnički rad dodeljena 2007. godine na Trinaestom bijenalu naivne i marginalne umetnosti. 

Izložbom “Zavičajni mit” u Muzeju naivne i marginalne umetnosti u Jagodini, u junu 2014. godine, obeleženo je pedeset godina kontinuiranog posvećenog umetničkog rada ove značajne naivne umetnice. 
Izložbu su pratile projekcija filmova: Običaji kroz Desine slike – “Sefkerinska Mandalina” (Etnografski muzej, 1994.) i “Slike zaboravljenog života” (autor: Vojkan Morar).

Retrospektivna izložba koja prezentuje zaokružen, snažan i originalan umetnički opus obuhvata sedamdesetak dela, slika, crteža, skulptura i ikona iz zbirke Muzeja naivne i marginalne umetnosti i privatnih kolekcija, nastalih u periodu od 1964. do 2014. godine. 


Stvaralački opus Dese Petrov-Morar otkriva se kao riznica retkih tragova vremena, obeleženih snažnim likovnim pečatom umetnice. Preovladavaju scene inspirisane verom i običajima, kao i svakodnevicom banatskog sela, a u manjoj meri prisutni su prizori fantastičnih sadržaja i portreti. Zavičajni mit na slikama ove umetnice čuva memoriju pravoslavnog i iskonskog identiteta kao temelja naše egzistencije. Reminiscencije na predele detinjstva i važne životne događaje, harmonične idilične scene svakodnevice nekadašnjeg života, predstavljaju odsjaj vremena u kome je ostvarena unutrašnja harmonija čoveka, u okviru porodice, zajednice, sredine i prirode.

Izvor:
JIP “Novi put” Jagodina





Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: 

Arhiva STV USA Stari sajt
STV USA Novi sajt, januar 2019. 


четвртак, 15. јануар 2015.

KUĆNI PRAG – PREBIVALIŠTE DUHOVA PREDAKA


Duša slovenska (23)



Zvonimir Požar - "Kućni prag"
(ulje na platnu) 

„Kad iz kuće odu čeljad, kad kuća ostane sama, napuštena, kad počne da se urušava, mora nešto živo da ostane. Mrtva uspomena ničemu ne služi, pa su otuda ljudi izmislili guju kućevnicu. Znamo svi za tu guju, više smo je mi pod prag podgurali, ostavili je kao ključ, nešto živo da čuva uspomene…Naša prošlost, briga o prošlosti bez koje ne možemo u budućnost, je simbolično gujna. To gujište koje je u nama i oko nas nikad se od kuće nije odvojilo, ko to izgubi, izgubiće uspomenu na sebe.” (Slobodan Ristović)

Kućni prag  simbolizuje granicu između dva sveta u kojima čovek boravi: svet topline i sigurnosti koji je unutra i svet rada, truda i poteškoća koji je napolju.  Na toj granici nalaze se preci koji one unutra štite od zlih uticaja spolja. Otuda važnost kućnog praga u narodnim verovanjima svih Južnih Slovena.



Milić od Mačve - "Kućni prag"
(ulje na platnu)

Mističnost kućnog praga i njegov značaj u tradicionalnim običajima  ogleda se  u narodnim izrekama: “Kućni je prag najviša planina”, “Ne napuštaj kućni prag i ognjište” i slično.  Među prvim tabuima s kojima se susreću deca  su zabrane vezane za kućni prag. Vrlo brzo dete nauči da je prag poseban deo kuće prekriven velom mističnosti i magije. I u današnje vreme poštuje se  kućni prag na način da starije osobe zabranjuju mlađima da stoje na njemu. Stajanje na kućnom pragu nije poželjno, a pogotovo je zabranjeno kad grmi. Veza između groma i kućnog praga ukazuje na posvećenost kućnog praga Perunu, bogu groma i grmljavine. 

U svim slovenskim krajevima  kućni prag je bio svetinja. Smatralo se da onaj ko stane na kućni prag čini svetogrđe.  Takođe je rašireno verovanje da ne valja sedeti na kućnom pragu jer to sluti na siromaštvo. Neki istraživači staroslavenske religije i mitologije svetost kućnog praga povezuju s kultom predaka. Spasoje Vasiljev navodi: „Sloveni su svoje mrtve ili sahranjivali u polja, pod pragom ili oko ognjišta, ili su položivši ih u čamac spaljivali, ili pak na more otiskivali.“ 

Mlada se udajom ne vezuje samo za mladoženju već i za celu njegovu porodicu i kuću. Kućni prag je bio svetinja koja se nije smela skrnaviti, te se mlada preko njega morala prenositi ili ako je mladoženja nije prenosio morala je da pazi da prag pri prelasku ne dotiče. Ovaj običaj povezan je sa staroslovenskim sahranjivanjem gospodara na svom konju ispod kućnog praga.



Jasna Kovačević - "Kućni prag"
(akril na platnu)

Ukorenjeno je verovanje da svaka kuća ima po jednu zmiju koja se naziva čuvarkuća.  Niko je nije video. U nekim krajevima pretpostavljaju da je šarena, negde da svetli kao zlato a negde da je bela sa krstom na glavi. Živi ispod kućnog praga ili ognjišta.  U njoj je inkarnirana duša umrlih predaka. Pošto čovek oduvek ima ambivalentan odnos prema zmiji - boji se zmije i čini sve da predupredi njeno negativno svojstvo, ali  istu tu zmiju obožava, prinosi joj žrtve. Upravo zato su Srbi svoje mrtve sahranjivali  ispod kućnog praga ili ognjišta. 



Miodrag Nadlački - "Čuvarkuća"
(ulje na platnu; 60 x 70 cm)

Za razliku od ognjišta kućni prag kao simbol ulaza odnosno izlaza u svetu magijske simbolike oduvek je predstavljao ženski polni organ i posvećen boginji života Velikoj Majci. Kroz vekove su devojke upražnjavale ljubavnu magiju koja će dovesti do braka i rađanja. Rekviziti korišćeni u ljubavnim ritualima (metla, sekira, biljka milogled, pramenovi kose, nokti, zemlja uzeta iz otiska stopala itd.) odlagani su u neposrednoj blizini praga, iza kućnih vrata ili zakopavani ispod praga.

I u ritualima sa razdvojenim predmetom, poput prepolovljene kocke šećera, predmeti su se stavljali na ulaznim vratima kako bi između njih prošao muškarac čija se ljubav htela osigurati. Čim bi on prošao devojka bi uzela oba dela kocke i spojila ih. Ideja da se magijski ritual izvodi u neposrednoj blizini kućnog praga proizilazi iz želje da se osigura pomoć boginje Velike Majke da se postane supruga i majka.

Narodna izreka kako temelji ili tri ugla kuće stoje na leđima žene a samo jedan na muškarcu naglašava da je svaki dom područje gde žena ima dominantni uticaj. Nevesta pre nego što će po prvi put ući u kuću svoga muža prostire svoju maramicu preko kućnog praga i poljubi ga izražavajući na taj način poštovanje prema svom novom domu. Zatim ulazi u kuću noseći maramicu, prilazi kućnom ognjištu i u vatru baca maramicu kako bi tim gestom prekinula sa devojaštvom i označila ulazak u period aktivne plodnosti. Ovaj čin je i izražavanje poštovanja prema Velikoj Majci od koje se traži blagoslov plodnosti i naklonost prema ženskoj deci. 

Prag je pored ognjišta oduvek bio najsvetije mesto u kući što potvrđuju mnogi tabui vezani za njega, posebno onaj da se na njega ne sme stati nogama jer “time zatireš dom” misleći time na neplodnost. Povezanost kućnog praga i plodnosti ogleda se i u zabrani da žena sedi na pragu jer će “teško roditi dete”. 


Prema narodnom verovanju, opasnosti od ograme (napada zlih duhova) izlaže se onaj ko neokupan nakon intimnog odnos pređe preko kućnog praga.  Kućni prag je i mesto s kojeg deluju zle sile te se veoma često koristi da se magijski predmeti stavljaju pod kućni prag onih kojima se želi naškoditi.  
PragPrag je pored ognjišta oduvek bio najzzliku 

KUĆNI PRAG

Nigde nema toliko slobode 
kao što je na svome nebu 
uramljenom kućnim pragom. 
Sa njega se vidi sve 
od krštenice do kadionice. 
Vide se kapi znoja
i ruža rađanja. 
Kad krenete od kuće, sve zaključate, 
samo za njegovu košulju nemate dugme. 
Sakriven u pupak i majku 
prag te prati i sa puta vrati. 
Onaj ko ima prag za putokaz, 
ni na nebu ne može da zaluta.


Slobodan Ristović

Iz knjige KUĆNA GUJA
Srpska knjiga, Ruma, 2001.



KNJIGAMA PROTIV RATA




Slobodan Ristović je rođen 1952. u Čajetini, a odrastao u Radljevu kod Uba. U zbirci pripovedaka "Mržnja" slika život ljudi čije su sudbine određene ratom, siromaštvom ili pijančenjem, a u zbirci priča "Svetlica" bavi se mržnjom kao trajnim ljudskim opterećenjem. Objavio je romane „Sreća je negde blizu", "Strah od ljubavi", zbirke poezije "Vilin točak", "Viline vrzine", "Kućne guje", "Čemerište", "Senka svilenog sna"…

Bavi se etno filmom. Piše književne i likovne impresije, duhovne članke i eseje. Po zbirkama pesama "Kućne guje" i "Čemerište" snimljeni su istoimeni filmovi. Film "Čemerište" dobio je dve Gran pri i jednu specijalnu nagradu. Zastupljen je u više antologija, a prevođen je na nekoliko jezika. 

Dobio je nagrade "Blažo Šćepanović", "Janko Tufegdžić", jugoslovensku nagradu SS za poeziju i prozu uperenu protiv rata (1983, 1984, 1985, 1986. i 1989.), nagradu "Kondir Kosovke devojke". Zbog knjige “Kućni prag”, proglašen je za “Pesnika viteza” pred pokojnim Patrijarhom Pavlom u Gračanici 1995. godine. Po knjizi “Kućni prag” Radoje Tasić je snimio istoimeni film. Plaketom “Paun Petronijević” za književnu produkciju užičkog kraja 2014. godine odato mu je priznanje za knjigu „Dozivanje Boga” ali i za celokupan dosadašnji pesnički opus i očuvanje narodnog jezika i naše bogate kulturne baštine.

“Među ljudima vlada velika pustoš pa je čovek postao najbliži Bogu i došao u stanje da za sagovornika bira Boga”, obrazložio je naziv svoje poslednje pesničke knjige "Dozivanje boga".  Ovo je njegova četrnaesta knjiga poezije. "Dozivanje Boga" svoju promociju doživelo je i u Oslu 2014. godine, a književni kritičar i publicista iz Brizbejna Dragan Tepavčević izabrao je ovu knjigu za svoj doktorski rad jer Ristovića smatra jednim od najznačajnijih i najboljih srpskih pesnika na početku ovog veka. 

Radi na Zlatiboru, živi u Beloj Zemlji nadomak Užica. Ima šestoro dece.


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić


Veza: Arhiva STV USA Stari sajt


Veza: Kućni prag - granica između dva sveta STV USA Novi sajt