понедељак, 29. април 2013.

MAJKA ZEMLJA


Duša slovenska (4)



Zemlja je jedan od osnovnih elemenata univerzuma (pored vode, vatre i vazduha), centralni deo trodelne vasione (nebo, zemlja, pakao), nastanjen ljudima i životinjama, simbol ženskog polodonosnog načela i materinstva.

U mitskom tumačenju stvaranja i postanka sveta, zemaljska kora je nastala kao rezultat prvog čina stvaranja sveta: od pregršti zemlje izvađene sa dna mora. Bog je prvo stvorio malu parcelu kopna a zatim (uz saradnju svog antagoniste) je rastegao i stvorio zemljišni prostor. Po popularnim slovenskim verovanjima, zemlja je ravna kora, okružena vodom i natkrivena nebeskom kupolom. Predstave o zoomorfnim bićima (ogromnoj ribi ili nekoliko mitskih riba, zmiji, kornjači, itd.), koja na sebi drže zemlju, karakteristične su za mitologiju Istočnih, a naročito Južnih Slovena U bugarskim i srpskim verovanjima, zemlju drži bik ili bivo na svojim rogovima; ona počiva na telu zmije, koja leži na leđima vola, koji, opet, stoji na ogromnoj ribi, a ta piramida počiva na ogromnoj kornjači.



Obeležja personifikacije zemlje zebeležena su u narodnim verovanjima, po kojima se ona ponaša kao živo biće: spava, boluje, zatrudni, rađa, jauče, plače, ljuti se na ljude zbog njihovih grehova. Ženska simbolika zemlje, univerzalna za sve slovenske tradicije, otkriva se kroz metaforu materinstva i plodnosti (sposobnosti da donese letinu). Belorusi su smatrali da zemlja, primajući u sebe seme, „zatrudni“ i daje novi rod, da je ona sveopšta Majka i hraniteljka: hrani žive, a uzima sebi mrtve. U ruskim folklornim tekstovima i frazeologiji poznat je izraz Majka - Vlažna zemlja koji označava plodnu zemlju koju je oplodila nebeska vlaga. U skladu s tim, ispošćena i jalova zemlja u ruskim pesmama-legendama se javlja kao „udovica“. Arhaične predstave o nebu i zemlji kao bračnom paru sačuvane su u magičnim formulama kao što je: „Ti si Nebo – otac, ti si Zemlja – majka!“ Po bugarskim verovanjima, iz braka neba i zemlje rođen je mesec. Motiv materinstva u verovanjima o zemlji ima veze ne samo s kosmičkim likom univerzalnog plodonosnog načela nego s realnom majkom konkretnog čoveka. To se ispoljava u zabranama udaranja zemlje, koje su motivisane mogućnošću uvrede sopstvene mrtve majke. Poštovanje zemlje kao „majke“ doprinelo je zbližavanju tog kruga predstava s likom Bogorodice, kojoj su se Srbi obraćali „zemljo-Bogomajko“. Smatralo se da psovanje majke vređa istovremeno sve tri čovekove „majke“ – njegovu rođenu majku, Majku vlažnu zemlju i Bogorodicu.

U slovenskim verovanjima, zemlja ima obeležja svetosti i ritualne čistote; u molitvama i basmama obraćali su joj se istim molbama kao božanskim silama: „Pomiluj, sačuvaj i spasi, sveta zemljo i majko Božja!“ Za grešnog čoveka su govorili da nije dostojan da ga „sveta zemlja na sebi drži“. Po masovno poznatim predstavama, zemlja ne prima u sebe tela „nečistih“ pokojnika; njihovim sahranjivanjem u zemlju narušavaju se vremenska ravnoteža i opšti poredak; tela takvih mrtvaca u zemlji se ne raspadaju ili ih sama zemlja „izbacuje“.

Kao najviši moralni autoritet i simbol pravednosti, zemlja je često korišćena u narodnim pravnim običajima, zakletvama i kletvama. Rusi su , u slučaju spora oko međa, dokazivali da su u pravu stavljajući na glavu busen ili grumen zemlje. Zaklinjanja sa zemljom na glavi poznato je iz slovenskih istorijskih izvora XI veka.

Običaj ispovedanja zemlji zadržao se kod staroveraca sve do XIX veka. U srpskoj tradiciji, seljaci su ženu, koju bi zatekli da se bavi vračanjem, terali da se pokaje zemlji za svoje grehove. Kod Slovena je veliku popularnost uživao običaj celivanja zemlje u raznim ritualnim situacijama: na primer, pri prvom oranju ili prvoj setvi; u običajima mirenja ili moljenja za oproštaj; prilikom izgovaranja kletve, zakletve ili molitve.

Predstave o zemlji kao mestu na kome čovek boravi tesno su vezane za pojam svog roda i otadžbine. Iseljenici bi pred odlazak u tuđu zemlju uzimali pregršt rodne zemlje da bi se ustalili na novom mestu. Isto tako su postupali hodočasnici koji su napuštali rodni kraj na duže vreme: nosili su sa sobom šaku „rodne zemlje“ koja bi, u slučaju smrti, bila sipana u oči pokojnika ili na njegov grob. Svetost rodne zemlje određivalo je i to što je ona „svoja“ i što su u njoj sahranjeni rodovski preci, roditelji. „Roditeljska“ zemlja uzeta iz svog dvorišta ili s groba rođaka, smatrana je svetom i verovalo se da ona može da zaštiti od nevolja. U skladu s tim, u basnama su sve bolesti, zla i nesreće slani „u tuđu zemlju“ (tj. u „pustu“, „daleku“, „crnu“, „devetu“ zemlju).



Za zemlju kao granicu između ljudskog i podzemnog sveta vezane su i narodne izreke koje označavaju približavanje smrti: „On već miriše na zemlju“ – govorili su za beznadežnog bolesnika, ili „zemljano dete“ – za dete koje neće dugo poživeti (Istočni Sloveni). Bugari su, takođe, za smrtno bolesnog čeveka govorili da „miriše na zemlju“. U poljskim sanovnicima, uzorana njiva ili isušena, ispucala zemlja tumačene su kao predznaci smrti.

Najritualizovaniji predmeti za domaću upotrebu - zemljani sud, vrč, krčag, vezani su za simboliku zemlje i peći. Osmišljeni su kao boravište duše i duhova. Najviše su korišćeni u obredima vezanim za kult predaka, pogotovu u obredima sahrane. Najarhaičnije crte imala je upotreba zemljanog suda kao urne u obredima sahranjivanja, za koje su bili karakteristični prevrtanje i razbijanje posude.       


Literatura:

SLOVENSKA MITOLOGIJA
Enciklopedijski rečnik
ZEPTER BOOK WORLD
Beograd, 2001.

Foto: Internet




Sava Sekulić - “Klica života” 
(1974. ulje na kartonu; 72 x 102 cm)
Muzej naivne umetnosti, Jagodina




Za  SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt

Veza: Forum POREKLO  

Veza: STV USA Novi sajt


субота, 27. април 2013.

CVETONOSNICE – LAZARICE


Duša slovenska (3)





Po srpskom mitološkom rečniku Lazarke su mlade devojke koje na praznik Lazarevog vaskrsenja, odnosno na Lazarevu subotu, idu po seoskim kućama i uz igru i pesmu proriču domaćinu plodnost, sreću, bogatstvo. Nastupanje sasvim mladih devojaka ima obeležje inicijacije. 

Pretposlednja, šesta po redu sedmica uskršnjeg posta, po velikom prazniku Cveti, koji pada u njen nedeljni dan, naziva se cvetna nedelja. U istočnoj Srbiji se ova sedmica naziva cvetonosna nedelja, a u Leskovačkoj Moravi lazarička nedelja. 

U svim srpskim krajevima je u prošlosti bio običaj da se u šestoj sedmici uskršnjeg posta naseljem kreću povorke devojaka, izvodeći svoju igru i pevajući pred svakom kućom. Ove povorke se najčešće javljaju na sam dan i uoči Lazareve subote, nazivaju se cvetonosnice ili lazarice, a njihove predvodnice lazari ili, takođe, lazarice. Zato se ova sedmica po njima naziva i lazarička nedelja. Običaj lazarica je po svom sadržaju i nameni obznanjivao da nastupa novi naraštaj, ili, kako bi sociolozi rekli, ovim običajem su devojčice prelazile u viši društveni i generacijski red - red devojaka. Time je stavljano do znanja da stupa novo pokoljenje devojaka za udaju. 

Koje su devojke za udaju?

U davnini je sva ženska mlađarija, kad tome dođe red, učestvovala u lazaricama. U Gornjoj Pčinji se do danas održalo verovanje da će devojka koja za vreme svog devojaštva ne uzme učešća u lazaricama - na onom svetu nositi žabama vodu. Po pravilu, treba tri godine zaredom ići u lazarice jer, u protivnom, može se očekivati neka nesreća. Na ovaj način su devojke štićene i od prerane udaje.
















Cvetonosnice su devojke koje su se okupljale da bi brale, sušile i sadile cveće. Tako su nazivane jer su, odlazeći zorom na proplanke i u šume i vraćavši se u naselje, nosile svakovrsno ubrano cveće, kojim su se i kitile. Njihov odlazak i branje cveća su propraćani pesmom, te je pojava cvetonosnica bila i živopisna, ljupka i mladalački razdragana prolećna svetkovina.

Cvetonosnice su, usput, iz šume donosile i otkinute grančice leske, drena, gloga i trna, kiteći potom njima kuće i zgrade za stoku, što je značilo želju za podmlađivanjem a istovremeno, jer se verovalo u zaštitnu moć ovog drveća i grmlja, grančice su bile i obezbeđenje od groma, grada (leda) i svake druge nepogode i razornih sila. Devojke su istoga dana zasađivale ubrano cveće, a verovalo se da će ono najbolje cvetati i mirisati ako je zasađeno na sam dan Cveti.

U danima cvetne nedelje je bilo uobičajeno da se narod kiti vrbom i koprivom. O ovim biljkama je mnoštvo verovanja, u čijoj je osnovi ubeđenje o njihovoj magičnoj, zaštitnoj i isceliteljskoj moći. Osobito se vrba uzima kao simbol rađanja, a kopriva ima svojstvo da štiti seme u koje se stavi. Zato su se devojke u cvetnoj nedelji opasivale vitkom vrbovom šibljikom - da bi bile napredne kao vrba. Verovalo se da kopriva može da brani od senke, kako je nazivan ženski demon koji napada porodilje, pa je zato ova biljka stavljana porodiljama pod jastuk. 

Ranije se sredom izbegavalo da se deca kupaju, o cvetnoj sredi pogotovu, a izbegavalo se i da se cvetne nedelje izmiva kosa - da ne bi cvetala.



Božidar Bošković: “Lazarka” 
(1979. drvo; visina 61 cm)
Muzej naivne umetnosti, Jagodina

  
"Bošković je izvajao izvornu figuru lazarke i, što je izuzetak u srpskom narodnom vajarstvu, obojio je živim bojama. Frontalna, oblikovana u sećanje na folklornu masku, ova neobična figura istovremeno deluje arhaično i ekspresivno."

Izvor:

PASTIR TRAŽI DNO NEBA
Antologija poezije, slikarstva i vajarstva naivaca Srbije, Crne Gore i Republike Srpske
Draganić, 2001. (Beograd)


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: Arhiva STV USA Stari sajt

Veza: STV USA Novi sajt


петак, 26. април 2013.

ZOVEM SE SEĆANJE


Iz sveske na široke linije (20) 


Rastanak ili susret i jedna Reč – menja priču, život...
„poništio“ ili „oživio“ – zaborav ili sećanje...
Sliku je okrenuo ka zidu.


...

„Ljubav zahteva da damo sve od sebe, 
a moja ljubav ti postavlja samo jedan zahtev: 
ma šta da se desi i ma koliko dugo da traje, 
veruj u mene, sećaj se ko si 
i nikada nemoj pasti u očajanje.“

„Zovem se sećanje“,  En Brešers 




"Anemona" (1996.)
(fito kolaž kaširan na staklu; 40 x 30 cm)
Autor: Nadica Janić


Priredila: Nadica Janić

четвртак, 25. април 2013.

DODIR VETRA


Iz sveske na široke linije (19) 


Prolećni vetar je donosio nemir i žudnju. Zatvorio je oči. Vetar je uplitao san u kosu. Prilazi mu u dugoj, lepršavoj letnjoj haljini. Provlači prste kroz njegovu kosu. Grli joj struk i privlači k sebi. Dodir usana i želja...

Vetar je stao. Otvorio je oči. Senka je nestala. Ostao je miris njene kose i toplina u šakama. Grčevito je nastavio da slika. Poslednji potez četkicom je poništio (možda - oživio) njen lik.

...

Aprilsko jutro. Na stolu u vrtu ohlađena kafa i otvorena „Plava sveska“. Njegov lik ispred zatvorenih očiju. Vetar se igra njenom kosom... Prišla mu je. Osetila je njegove ruke oko struka. Provlači prste kroz njegovu kosu. Dodir usana. Grč u grlu... 

Vetar je stao. Otvorila je oči. Zatvorila je „Plavu svesku“. 
Jednom je već u jednoj pesmi, davno, napisala:
„Vetar je samo hteo da jače pomeri lišće“.


Nadica Janić



"Igra svetlosti"
(mixed media; 10 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić