понедељак, 17. април 2017.

NEOBIČNI USKRŠNJI RITUALI


Ljudi i vreme (7)

Uskrs se širom sveta proslavlja šarenim jajima, uskršnjim kolačem, svakojakim đakonijama, a sve to prate često neobični, pa i bizarni običaji, koji traju još od paganskih vremena. Mnogi narodi su prihvatili hrišćanstvo, ali se nisu odrekli paganskih rituala za koje su verovali da će im obezbediti sreću i berićet.

U Srbiji se veruje da na Uskrs ne valja zaspati pre ponoći jer će se u protivnom spavati celog leta i ništa se neće uraditi. Sremci mese poseban uskršnji kolač zvani buzdovan, a u selima južne Srbije ukućani preskaču sekiru postavljenu uz prag ulaznih vrata izgovarajući želje za zdravlje i napredak kuće. Ipak, u neobičnim poduhvatima prednjače žitelji Timočke krajine.

Uskrs su mnogi Timočani proveli u potrazi za zakopanim blagom. Po paganskoj tradiciji, u noći pred Uskrs, na nebu se pojavljuje plamičak koji se ubrzo rasplamsava u veliku vatru i osvetli put onome kome je suđeno da tu svetlost ugleda. Svako ko primeti i izdrži blještav sjaj, treba da mu  pođe u susret izgovarajući polušapatom: "Igra zlato" i da nakon toga pomisli važnu želju jer će mu se sigurno ispuniti, ili da pođe u potragu za nekim izgubljenim blagom, jer će ga sigurno naći. Mnogi kopači zlata kunu se da su baš na Uskrs tako nabasali na ćupove s dukatima, a mnogi su nabasali i na arheološko nalazište. Običaj je da ovi uskršnji srećnici u znak zahvalnosti proviđenju zakolju ovna ili petla.




Tucijada u Mokrinu

I način na koji se proslavlja Uskrs u Banatu je jedinstven u svetu. U selu Mokrin se svake godine na praznik održi "Tucijada"- takmičenje u kucanju jajima. Za ovu priliku u Mokrinu i okolini ofarba se više od 100.000 jaja, što kokošjih, prepeličjih, guščjih, pačjih, ali u novije vreme i nojevih. Mnogi Mokrinčani obilaze susedna sela u potrazi za kokoškom koja leže tvrda jaja. A tvrdoća ljuske proverava se kuckanjem o zub.

Švajcarci uoči praznika ukrašavaju izvore i fontane, odajući počast vodi, koja je neophodna za život, a ovo je praznik obnovljenog života.



Polivanje vodom na uskršnji praznik "Mokar ponedeljak"

Poljskoj nailazimo na sličan simbol: i tamo je voda, kao simbol života, deo uskršnjih praznika, a na uskršnji ponedeljak prijatelji jedni druge polivaju vodom kako bi "sprali grehe", pa se zato taj dan i naziva Smigus Dingus, što znači "mokar ponedeljak". Muškarci polivaju žene sa vodom iz kanta koje su ukrašene grančicama vrbe, kao vesnikom proleća. Veruje se da se na ovaj način osigurava vitalnost i plodnost kod žena. U Mađarskoj se prskaju čak i parfemima.

U Australiji verenički parovi na Uskrs odlaze na obližnji potok ili reku da zahvate tekuću vodu koju čuvaju do venčanja na kojem će se njome međusobno poškropiti za sreću u braku.

U Latinskoj Americi, Brazilci u pokrajini Minas neguju jedinstvenu tradiciju nošenja kristala radi berićeta. Dan pre Uskrsa džepove pune komadićima kvarca, a na sam praznik ih ostavljaju kod kuće.

U Finskoj se udaraju svežnjem brezovih grančica a u Holandiji je običaj da se dečacima simbolično „ispraši tur", jer se tako isteruje loše ponašanje. Ovaj običaj imaju i Škoti, kod kojih postoji i izreka „istučen kao na Uskrs".

U Švedskoj i Finskoj na Veliki četvrtak, devojčice maskirane u uskršnje veštice skupljaju slatkiše od vrata do vrata u zamenu za ukrašene grane vrbe. Ova neobična tradicija predstavlja svojevrsnu kombinaciju običaja blagosiljanja kuća grančicama i skandinavske veštičje tradicije. Tradicija "uskršnjih veštica", koja se naziva Virpominen, potiče iz drevne legende prema kojoj trolovi i veštice izlaze između Velikog petka i Uskrsa.

U skandinavskim zemljama se veruje  da na Uskrs treba ustati rano jer se tada može videti kako sunce pleše. Žuta boja sunca je, inače, boja kojom se ukrašavaju jaja u Norveškoj, Švedskoj i Danskoj.

Zanimljiv je i običaj u Irskoj gde se haringe zakopavaju u zemlju jer su bile glavno jelo tokom uskršnjeg posta. Time se označava početak ponovnog uživanja u mesu.

Neobično je i da Polinežani uoči Uskrsa krštavaju školjke za koje se veruje da su povezane s morskim duhovima. One se posle obreda vraćaju u more da uskrsnu novi život.

Jedan od najneobičnijih uskršnjih običaja je "divljenje snegu" koje slave Laponci. Pri tom uz pesmu i ples prave Sneška Belića u obliku životinja slaveći Hristovo uskrsnuće i buđenje prirode.



Čišćenje duše za Uskrs na Filipinima

Na Filipinima mladići se dobrovoljno razapinju na krst, u spomen na stradanje Isusa Hrista. Kao pokajanje za svoje grehe, učesnici uskršnje manifestacije bivaju bičevani bambusom, potom paradiraju ulicama goli i bosi, a tim samokažnjavanjem imaju cilj da ponove patnju Isusa i očiste dušu. Mnogi filipinski katolici se tokom nedelje pred Uskrs, podvrgavaju molitvi, verujući da se na taj način čiste, leče bolesti, pa čak i ispunjavaju želje.

U Meksiku se održavaju uskršnje procesije na kojima se nose papirne lutke Jude. Tokom procesije Jude eksplodiraju, uz oduševljenu ciku učesnika.

Na Bermudama se na Veliki petak puštaju ručno izrađeni papirni zmajevi, kao simbol Hristovog uspeća. Ova tradicija započeta je kada je jedan britanski učitelj napravio zmaja kako bi objasnio Hristovo vaznesenje.



Parada šešira za Uskrs u Njujorku

U Americi, parada šešira je tradicionalna proslava Uskrsa duž čuvene Pete Avenije u Njujorku. Američki predsednik na Uskršnji ponedeljak organizuje veliko "kotrljanje jaja" u vrtu Bele kuće, a cilj je da se jaje najdalje otkotrlja, a da se pri tom ne razbije.

Španci  tokom uskršnjih praznika, odeveni u belo, na ulicama izvode pozorišne predstave i organizuju svečane povorke koje pripremaju nekoliko meseci ranije.

Po francuskim običajima sva crkvena zvona se utišaju neposredno pred ponoć uz bajkovito objašnjenje da zvona za Uskrs napuštaju svoje tornjeve kako bi otišla u Rim da posete Papu.



Uskršnje drvo u Nemačkoj

Nemačkoj, tradicionalna "uskršnja vatra" okuplja uveče roditelje i decu, kao simbol sunca, koji slavi proleće i kraj zimskog perioda. Nemci imaju još jedan običaj - Osterbaum, uskršnje drvo ili žbun ukrašen obojenim ljuskama od jaja, kao plodovima koji simbolizuju povratak toplote.

A u Češkoj se Uskršnji ponedeljak obeležava neobičnim običajem - dečaci vezuju devojčice oko nogu pletenicama od vrbinog pruća, što je simbol zdravlja, mladosti i snage.


Priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA

недеља, 16. април 2017.

USKRŠNJI OBIČAJI U SVETU


Ljudi i vreme (6)


















Za Uskrs, najveći hrišćanski praznik, vezani su različiti običaji, ali, u celom hrišćanskom svetu, zastupljeno je farbanje i darivanje jaja. Jaje je simbol obnavljanja prirode i života, a uskršnje crveno jaje znači radost i za one koji ga daruju i za one koji ga primaju. Zajednički običaj je svečana i bogata uskršnja trpeza oko koje se okupi porodica.




Uskršnja trpeza

Domaćice u Rusiji unapred pripremaju uskršnju trpezu, uz obavezni simbol "kulič" - uskršnji kolač od testa i jaja, osveštan na Veliku subotu. Osveštana je i "pasha", specijalno jelo od mladog sira, pavlake i jaja, u obliku zarubljene piramide ukrašene ušećerenim voćem, koja, prema tradiciji, predstavlja simbol Groba Gospodnjeg. "Pasha" je i simbol "pune kuće" i njome se služe gosti u znak dobrodošlice. I u Rusiji je uobičajeno kuvanje i farbanje jaja, čemu se, kao i drugde, najviše vesele deca. Vekovima je omiljena dečja igra "tucanje jaja", u kojoj se od "protivnika" pobedom osvajala njegova igračka ili druga ukrašena jaja koja su doneli sa sobom.

U Grčkoj, Uskrs ne može da prođe bez crvenih jaja, uskršnje supe od jagnjećih iznutrica "magiritse", slatkog kolača "curekija" i jela od jagnjećeg mesa "kokoreci". Jagnjeća supa i jaja se jedu obično u nedelju ujutru posle ponoćene službe. U nedelju ujutru običaj je i da se na ražnju peče jagnje, a ljudi tokom višečasovnog pečenja jedu meze i piju “uzo”. Ipak,  najznačajniji običaj je farbanje jaja u crvenu boju i postavljanje prvog ofarbanog jajeta pred ikonu u kući.

Jedan od običaja koji se praktikuje na ostrvu Krf je i bacanje "botidesa", keramičkih posuda napunjenih vodom sa prozora na ulicu, dok se u područjima prema Bugarskoj održava tradicionalna "borba jajima".




Uskršnji hleb

Uskršnji običaji u Bugarskoj su se kao i u drugim pravoslavnim zemljama formirali vekovima, a glavno mesto na uškršnjoj trpezi Bugara zauzimaju “kozunjak” (domaća štrudla) i jaja ofarbana u crveno. Jaja se obmotavaju u zeleni stoljnjak (zelena je nacionalna boja Bugarske) i nose se u crkvu na osveštavanje. U Bugarskoj su popularne i uskršnje figure od čokolade i šećera u obliku zeca. Na Veliki Četvrtak se farba prvo jaje i priprema testo za uskršnje hlebove, koji imaju mnogo imena u Bugarskoj - uskršnji kravaj, bogova pita, košara, harman, kvasnik, jajčenik, pletenica ili kukla (lutka). Bugarke pripremaju uskršnji hleb sa crvenim jajem u sredini koje se poklanja prvom gostu koji poseti ukućane.

U nedelju Bugari idu u crkvu na svetu liturgiju i vraćaju se domovima sa svećom u ruci. U Bugarskoj je, takođe, običaj da se za Uskrs nosi nova odeća koja simbolizuje vaskrsenje i rađanje novog života na proleće.

U Italiji se tradicionalno priprema posebna uskršnja „torta di Pasketa", slani kolač s kuvanim jajima i spanaćem, a praznik dočekuje uz “kolombu”, kolač u obliku golubice koja je simbol dobrih vesti. Sličan zlatnožuti uskršnji kolač, koji se naziva “mona”, peče se i u Španiji, ponegde i s jajima koja se ređaju po površini pre pečenja. U Švajcarskoj se poklanja uskršnja golubica, „paloma di paskva", kolač sa sušenim voćem.



Uskršnja trpeza

U Francuskoj se na Uskrs, posle tradicionale mise i potrage za skrivenim jajima po bašti, porodica okuplja oko pečenog jagnjeta na trpezi, a za sutradan je obično predviđen porodični izlet, dok se na jugozapadu zemlje u Uskršnji ponedeljak pravi džinovski omlet.

U Engleskoj na prazničnom stolu umesto jagnjetine uglavnom služe šunku, dok su uskršnja jaja i tamo obavezan deo praznika.

Interesantno je da u Poljskoj kraj posta nastupa tek kad se na uskršnjoj jutarnjoj misi blagoslovi i isprazni korpa napunjena hranom. Za uskršnji ručak se služi jagnje napravljeno od putera, koje simbolizuje proleće.


Uskršnje jagnje od putera - Poljska

Deca zauzimaju posebno mesto tokom proslave Uskrsa. U Nemačkoj se za najmlađe u baštama skrivaju korpe s jajima i čokoladnim figuricama, a drveća kite šarenim uskršnjim jajima. U Francuskoj deca stoje u krugu i u vazduh bacaju i hvataju šarena jaja, dok u Americi sakrivaju jaja u kući, dvorištu ili vrtu, a deca ih zatim traže, uverena da ih je preko noći sakrio uskršnji zeka, ostavljajući slatkiše i druge poklone.


Priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA

четвртак, 6. април 2017.

NEZNANI JUNAK NA AVALI – SRPSKI VOJNIK


Duša slovenska (52)




Tvrđava Žrnov na Avali pre rušenja 1934. godine 

Ispod zidina srednjovekovne srpske tvrđave Žrnov na Avali, 1915. godine, poginuo je petnaestogodišnji dečak - vojnik. Sahranili su ga Nemci i na drvenom krstu napisali: „Ein unbekannter serbischer soldat”. Posle oslobođenja meštani obližnjeg sela podigli su spomenik od kamena na kom su urezane reči: “Ovde počiva nepoznati srpski vojnik“.



Spomenik palim junacima na Avali podignut 1922. godine,
 a srušen 1938. godine
















Svečanost podizanja spomenika palim junacima na grobu neznanog junaka na Avali, 1922. godine



Milan Stojadinović sa gostima pored spomenika palim junacima



Spomenik palim junacima i radovi na Meštrovićevom zdanju
 - spomeniku Neznanom junaku



Prostorni krst sa srušenog spomenika palim junacima na Avali prenet je u portu crkve u Belom Potoku

Šta se danas pouzdano može reći o identitetu i sudbini mladog vojnika? Malo je istorijske građe a interesovanje veliko. Predanja i neznanja su se ukrstila. Vraćanje u prošlost daje odgovor.

List “Vreme” je izlazio između dva rata i bio jedan od najčitanijih novina onog doba. Tadašnji izveštači bili su prisutni kad je došlo vreme da posmrtni ostaci neznanog junaka budu premešteni iz starog groba i postavljeni u mauzolej. Oni se prvi poklanjaju časti i viteštvu koje je onda vladalo, jer je iznad pokojnika bio natpis na nemačkom da tu „počiva nepoznati srpski vojnik“, natpis koji je izražavao poštovanje borbe za slobodu.

„Gore, ispod starog avalskog grada, (misli se na Žrnov) čobani su odavno kitili cvećem bezimeni grob“, beleže tadašnji reporteri. „Bezimeni srpski vojnik bio je sitan čovek, skoro nežan. Niko mu nije video žive oči, ni živo telo, ali meštani Belog Potoka sećaju se kad je poginuo, mlad, u srpskoj uniformi.“

Uvodeći nas u priču o Neznanom junaku, potpisnik teksta Ante Matekalo objašnjava da grobnica nikada nije ni kopana. Pod jednom avalskom osmatračnicom pala je granata i našla svoj „plen“ u odredu koji se povlačio. Na tom mestu poginuo je i ovaj vojnik, mlad, tek ubačen u stroj. Sahranjen je u krateru granate.

Kako se to moglo znati?

Iskusni novinar našao je Svetozara Vićentijevića, prekaljenog ratnika koji je prvi pronašao grob na Avali. 
“Znam pouzdano da je bio iz Sedmog puka Drugog bataljona Dunavske divizije” – govorio je Vićentijević za “Vreme”. “Dok su svi stariji vojnici imali oko vrata amajliju na kojoj su ubeležene vojničke oznake i pukovska obeležja, mlađi, koji su dolazili da popune čete umirali su bezimeni.”

Posle rata brojne majke, očevi i rođaci tumarali su Avalom između grobova tražeći najmilije. Tako su mnogi olakšali svoj bol, makar potajno, verujući da je baš ispod tog, nepoznatog groba, sahranjen neko njima toliko drag...

Na Avali je u ono vreme ostala samo čobanska priča, jer su oni videli kad ga je neprijatelj sahranjivao, a govoraše da je bio „mlad i lep“ čovek. Preciznost je, ipak, važnija od predanja, pa ostaje istorijska činjenica da je 23. novembra 1921. godine odlučeno da se komisijski pregleda grob ovog vojnika. 

“Nije trebalo dugo kopati” – beleži Matekalo. “Prvo su se ukazali delovi granate. Hiljade ovakvih granata padalo je na srpsku vojsku. Težina – 10,3 kilograma. Ali, ova je ležala kao jastuk na grobu Neznanoga. Lobanja se odmarala na čeliku.”

Vrlo mala lobanja i kostur srednje veličine, ukazivali su da je u pitanju dečak - ratnik. To je potvrđivalo i odsustvo ratničke značke s imenom i oznakom jedinice, jer se zna da su dečaci - vojnici ostali bez značke.

Posebno potresan deo priče je onaj na kojem su očevici shvatili da je ceo levi deo grudnog koša nesrećnikov raznesen granatom, pa je zabeležena i reakcija jednog od Belopotočana koji je prisustvovao ovom nesvakidašnjem, tužnom skupu: „Ovom ratniku neprijatelj nije mogao srce da sahrani!“ Srce je ostalo zauvek negde na Avali. Prsti su držali municiju, kojom se naša vojska snabdevala od 1908. godine. Opasač je obavijao struk kojega više nije bilo, a kaiševi (uprtači) padali su preko desnog ramena. Na dnu grobnice nalazile su se cokule, a one nisu mogle da budu ničije nego srpske...

Teške cokule pretvarale su noge u žive rane, a vezivane su ponekad, baš kao i u ovom slučaju, telegrafskom žicom. Ratne 1915. godine bilo je i takvih veza, a kad su članovi Komisije pronašli cokule, odagnana je i poslednja sumnja da je Neznani bio – srpski vojnik.

Upleten u kostur, pronađen je novčanik sa tri stara srpska dvodinarca sa likom kralja Petra i jedan groš. Tu je bilo i jedno parče hartije, zbog kojeg su nastala mnoga predanja i legende, jer je to, navodno, pismo upućeno najdražima. Međutim, gospodin Andonović je, posle svih stručnih analiza, zaključio da je nemoguće sa njega razaznati bilo koju reč, a hartija je formatom čak podsećala na jednu od novčanica onog doba.


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA

среда, 5. април 2017.

SPOMENIK NEZNANOM JUNAKU


Duša slovenska (51)



Spomenik Neznanom junaku na Avali 

Na vrhu Avale, na koti od oko 511 m sagrađen je spomenik Neznanom junaku u znak zahvalnosti za sve borce koji su položili živote braneći Beograd i otadžbinu, a kojima se nije moglo utvrditi ime. Veliki broj stranih državnih delegacija sa svojim predstavnicima položili su venac na grob u znak poštovanja prema palim borcima. Sve je više turista koji posećuju spomenik, a misterija koja je pratila izgradnju i dalje je prisutna.

Godine 1932. poznati vajar Ivan Meštrović izložio je ideju kralju Aleksandru I Karađorđeviću o izgradnji spomenika Neznanom junaku. U to vreme u Evropi su nicali slični spomenici, i to je bio jedan od načina da se oda pošta ljudima koji su poginuli tokom Prvog svetskog rata. Slični monumenti nastajali su, otprilike u isto vreme i u Pragu i Parizu. 



Radovi na spomeniku Neznanom junaku na Avali

Dve godine kasnije, uz pomoć vojske generala Petra Živkovića, započela je gradnja. Radovi su trajali četiri godine. Ceo objekat urađen je čuvenim Jablaničkim kamenom, koga su dovozili železnicom do stanice u Ripnju, a odatle seoskim volovskim kolima do proplanka (današnji veliki parking), odakle su ga vojnici u malim vagonima gurali po specijalno za tu svrhu postavljenim šinama do kote 511, gde su ga majstori Ivana Meštrovića klesali, brusili i radili po projektu za ugradnju u spomenik. Veliki broj mermernih kocki je složen u ovaj spomenik, a svaka ugrađena kocka je teška 15 tona.



Predratna razglednica spomenika Neznanom junaku na Avali

Spomenik je tako postavljen da je njegova ulazna strana okrenuta prema Beogradu, a do spomenika vodi staza sa impozantnim stepenicama od mermera. Samo postolje sagrađeno je i složeno od pet velikih mermernih kocki koje su na licu mesta klesane i obrađivane. Unutar spomenika simbolično su položeni posmrtni ostaci junaka poginulih na Avali. 



Spomenik Neznanom junaku na Avali sa natpisom: 
„Aleksandar, kralj Jugoslavije, neznanom junaku“ 
koji je posle Drugog svetskog rata uklonjen.

Svojim umetničkim rešenjem, Meštrović je ugradio u sastav spomenika osam velikih karijatida koje predstavljaju šest republika i dve banovine tadašnje Jugoslavije. Svaka je sa narodnom nošnjom svoje republike ili banovine. Težina svake karijatide je oko 15.000 kilograma. Na prednjoj strani sa desna su Srpkinja i Crnogorka, sa leva su Hrvatica i Slovenka, dok su na zadnjoj strani, prema Šumadiji, desno Vojvođanka i Makedonka a levo Bosanka i Dalmatinka.

Fotografije iz Vojnog muzeja na Kalemegdanu pokazuju izgradnju spomenika Neznanom junaku, ali otkrivaju i svu simboliku koju nose masonske građevine. Autor spomenika, dvorski vajar Ivan Meštrović, bezbroj puta je pominjan kao mason. Meštrović je bio izuzetno visoko kotiran u očima kralja Aleksandra I Karađorđevića, tako da je njemu bila prepuštena gradnja nekoliko kapitalnih spomenika koji su označavali ne samo ondašnji Beograd, već i predratnu Kraljevinu Jugoslaviju. Imao je odrešene ruke, novac i moć da radi po svojim estetskim, simboličkim, ali i kriterijumima sa kojima je i sam kralj bio saglasan.

Plan luksuznog spomenika je nacrtan kao da se radi o potpuno golom vrhu planine, “belo platno”, te je donesena odluka o potpunom rušenju drevne tvrđave. I stari spomenik nepoznatom srpskom vojniku s prostornim krstom morao je biti srušen, jer se našao u podnožju zamišljenog monumentalnog stubišta i po Meštroviću “kvario ambijentalnu cjelinu, kao i opći dojam grandioznosti".

Grad Žrnov i spomenik su srušeni, materijal prebačen u podavalsko selo Beli Potok, a na goloj beloj steni podignut je današnji spomenik Neznanom junaku. Belopotočani su nakon rušenja Žrnova iskoristili kamen koji je ostao da sagrade temelj crkve u centru Belog Potoka. Takođe, oni su u portu preneli i krst koji je krasio prvobitni spomenik nepoznatom vojniku.

“Zašto je kralju Aleksandru zasmetala ta celina, pitanje je na koje, evo već godinama, pokušavam da nađem odgovor” - govori istoričar Radovan Damjanović. “Ima tu raznih pretpostavki, mnogo toga nije lako proveriti. Pominju se čak i masonske organizacije koje su u svemu imale udela. Pitanje je zašto je tek podignuti spomenik na Avali palim junacima odjednom postao nereprezentativan. Ima li ikakvog smisla ozbiljno razmišljati o nekakvim pričama da je to bio početak realizacije plana o uništenju glavnih istorijskih tačaka u Srbiji. Možda ima, a možda i ne. Ali, ako se uzme u obzir činjenica da je samo nekoliko meseci posle rušenja Žrnova kralj ubijen u Marselju i da je time njegova uloga kao vladara stavljena pod lupu, onda možda neke priče i imaju smisla.”

Tokom popodneva, na Vidovdan, 1934. godine, Viteški kralj Aleksandar I Karađorđević Oslobodilac stigao je na Avalu.U pratnji pet ađutanata, kralj je obišao spomenik, a potom svečano otvorio spomenički kompleks Neznanom junaku na Avali. Кralj Aleksandar Karađorđević је otpočeo ceremoniju držeći srebrni čekić u ruci, а srebrni čekić spada među osnovne simbole alatke kod masona. 



Grobnica persijskog kralja Kira - inspiracija Meštroviću za mauzolej - spomenik Neznanom junaku na Avali

Rušenjem starog utvrđjenja i pravljenjem ravnog platoa na vrhu Avale, Meštović je dobio svoje “veliko belo platno” koje je tražio. Njegov nacrt, koji je pre gradnje prikazan dvorskoj publici kao originalno delo, predstavlja zapravo nešto izmenjenu kopiju grobnice persijskog kralja Kira.



Spomenik Neznanom junaku na Avali 

U avalsku piramidu uzidano je 4.000 kubika obrađenog kamena koji je železnicom dovožen iz “Primorske” banovine. Ceo kompleks je završen 1937. u septembru, a otvoren na najveći srpski praznik Vidovdan 28. juna 1938. godine. 

“Kralj Aleksandar I to nije dočekao. Samo nekoliko meseci posle početka gradnje ovog mauzoleja – piramide ubijen je u Marselju, 9. oktobra 1934. godine” - piše Radovan Damjanović koji je pokušao da da odgovor i još uvek istražuje misteriju izgradnje i rušenja starog srpskog grada Žrnova, Avale i masona, koji su u vreme kraljevine Jugoslavije srpsku prestonicu Beograd smatrali svojim značajnim uporištem.

U knjizi "Žrnov - srpski Avalon", Damjanović konstatuje i pita, s vrlo interesantnim zaključkom: "Srpski prostor posebno oko Beograda je prepun brda, zašto se spomenik nije zidao na praznim planinskim vrhovima, ili je to jedna od akupunkturnih tačaka srpske zemlje koje ne smeju da ostanu nepokrivene!?"

Na monumentu je pisalo: „Aleksandar, kralj Jugoslavije, neznanom junaku“. Ovakav natpis nije bio prijemčiv komunistima koji su ga sastrugali posle dolaska na vlast, a spomenik je ostao da služi kao elitno državno ceremonijalno mesto.

Da li je Tito ikada posetio spomenik Neznanom junaku? 

To pitanje je izazivalo polemike zbog nedostatka dokaza i pouzdanih izvora sve dok nedavno Udruženje za prikupljanje i prezentaciju istorijske građe „Foto-Muzej” iz Beograda nije objavilo pronađenu fotografiju koja prikazuje posetu Josipa Broza u društvu oficira i sveštenika. Datum na fotografiji je 13. maj 1945. godine. 


Da li je Tito ikada zvanično posetio spomenik Neznanom junaku na Avali - dugo je bila tajna.

Tito je dolazio privatno, u večernjim časovima na spomenik. Pri posetama stranih državnih delegacija slao je svog izaslanika u pratnju. Ostaće tajna Titovog odnosa prema spomeniku. U vreme pogibije srpskog vojnika, neznanog junaka čije je srce razneto na Avali, Tito je bio u austrougarskoj vojsci.

Misterija su i prostorije ispod spomenika. Teška gvozdena vrata nisu decenijama otvarana.


Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA