петак, 20. јун 2008.

BOŽINA PRIČA O PSU KOJI JE PLAKAO

Feljton

STRADALNICI (2)


Boža već dugi niz godina dolazi u Novu Pazovu kod svog prijatelja, zemljaka, Dušana na slavu Sveti Jovan. Donese domaću rakiju, banijski kulen i novosti iz zavičaja. Ove godine je došao sa "mladom", drugom suprugom, Hrvaticom. Spontan, topao čovek, sa crtama na licu koje zbunjuju. Rado se odazvao pozivu lokalnih novina da za feljton “Stradanje izbeglog srpskog naroda” ispriča svoju priču o stradanju u "Oluji" i izbeglištvu. Bio je tačan i na važnost ovog sastanka ukazivao je uredan izgled, miris kolonske vode i neka patetika u ophođenju.

“Piši samo ovako: čika Boža, Banijac, iz sela kod Dvora na Uni, stolar, penzioner... Pričaću ti o mom Viktoru, psu koga sam devedeset i pete godine ostavio i koji je sedam godina patio na kućnom pragu u Baniji, dok sam ja bio u tuđoj kući u Vojvodini.

Dok nisam počeo da živim sa Evicom, ja sam bio uništen čovek, usamljen i nesrećan sa osećajem krivice koji me je razdirao...Posle tragične smrti našeg sina jedinca, supruga i ja smo se sve više udaljavali jedno od drugog. Ja sam po čitav dan bio u radionici a ona je radila kućne poslove. Prestali smo i da razgovaramo - sem najnužnije. U radionici je sa mnom bio vučjak Viktor. S njim sam pričao. Zajedno smo tu i doručkovali. Obožavao je kulen. Dok sečem komade, oči su mu sijale od radosti i širio je vilice u osmeh. Uvek me je gledao u oči dok pričam i siguran sam da je znao šta tada osećam. Kada sam neraspoložen započinjao je igru: zadirkivao me, skrivao alat pa mi ga ponovo vraćao, ili me "izvodio" za rukav u dvorište da se protrčimo.
Za vreme rata osećao je opasnost. Bio je uznemiren i nije se odmicao od ulaznih vrata. On je predosećao "Oluju"... I, došao je taj dan.
”Pakujte stvari na traktor i u kolonu!", vikali su vojnici. "Preko Une, u Bosnu. Brže, brže..!"
I kao uznemireno stado ovaca, celo selo se sludilo.
"Ja nikud ne idem", kažem ženi.
"Bežimo, pobiće nas!", viče uspaničeno i širi plahtu po podu i na nju trpa sve što dohvati.
"Nosi belu tehniku na traktor", viče i zamotava televizor u ćebe. "Ištekaj belu tehniku, beno, i nosi. Što stojiš?!"
Viktor ulazi u kuću i pripija se uz mene.
"Isteraj ćenu da ne smeta. Pakuj najvrednije!", viče razbarušena.
Gledam je u čudu, paralisan. Viktor je tužno zacvileo i još jače se privio uz mene.
"Marš!", dreknula je. "Marš oboje!"

Sve se srušilo tog trena... Poveo sam Viktora u dvorište. Drhtao je i cvileo. "Ti si moje najvrednije", šaputao sam mu i grlio ga.

Belu tehniku sam uz zajedničko natezanje smestio na traktor. Onda sam otvorio obor i pustio svinje, odvezao kravu i konja, pustio živinu. Iz ostave sam poskidao kulen. Pola sam strpao u torbu, pola poslagao na ulaz za Viktora… U grudima sam osećao užaren kamen. "Čuvaj mi kuću, lepi moj”, milovao sam ga po glavi i plakao.

Viktor me je gledao u zenice. Za taj pogled nemam reči. On je žig na mojoj duši. Supruga je vikala sa prikolice:
"Jebo te ćeno! Bežimo!"
Seo sam na traktor i - to više nisam bio ja.

Stigli smo u Novu Pazovu kod Dušana. Nisam hteo da prijateljstvo pretvorim u obavezu. Posle nedelju dana otišli smo u Bač. Smestili smo se u napuštenu, vlažnu, staru kuću. Stvari su bile na podu, bela tehnika pod ćebetom, a nas dvoje - dve senke... Mrzeli smo se. Prestali smo i da jedemo zajedno. Ona je svaki dan nekud odlazila. Mislio sam da me vara. Osećao sam se bedno. Rano sam legao i još budan bi počeo da sanjam. U snovima sam bio kod kuće. Uvek sam nešto lepo sanjao i uvek je u snu bio moj sin i Viktor... Tako smo živeli šest godina. Jednog dana je u plahtu umotala svoje stvari i otišla. Laknulo mi je.

Saznao sam da je u selu ostao Ilija i još dvoje starih. Nekoliko porodica se vratilo. U srcu mi se rodila nada da ću ponovo živeti u svojoj kući. Radio sam sve moguće poslove. Kada sam uštedeo nešto malo para i sredio papire, odlazim u Hrvatsku.

Od uzbuđenja pri ulasku u selo mislio sam da ću umreti. Kuće kao avetinje. Dolazim do moje kuće. Bez prozora i vrata... kao lobanja. Ograda srušena. Dvorište zaraslo u korov. Jedva pomeram noge. Srce mi u grlu tuče. Prilazim ulazu. Na gomili prljavih krpa leži mršav, bolestan pas… bez oka... Zajedno smo zaurlali. Grlio sam ga i tepao: "Lepi moj, lepi moj..." Viktor je drhtao i cvileo isto kao kad sam ga ostavio. Iz oka su mu tekle suze... Posle nekoliko dana je uginuo.Ilija mi je pomogao da ostanem normalan. Sredili smo jednu sobu. Kuvali smo zajedno i jeli. Znao je trenutak kada će mi, nekako u dozama, ispričati šta se dogodilo u selu posle bežanja. Neki ljudi su sa kamionima dolazili u selo i skidali stolariju. Odnosili su i sve što je ostalo u kućama. Moj Viktor je branio kuću. Udarali su ga, ali on se nije pomerao od praga... Izbili su mu oko.
"Mislio sam da će uginuti posle vašeg odlaska", priča mi Ilija i uvek odmerava kako će da mi kaže.
"Dovukao je na ulaz tvoje stvari i na njima je ležao... Onaj kulen, što si mu ostavio, nije ni okusio."

Na Božinom licu se poigrava popodnevno januarsko sunce. Zagledan u dubinu svog zdenca, nastavlja drugim glasom:
”Prošle godine, kada sam sređivao papire za penziju, u Dvoru sretnem moju školsku drugaricu Evicu. Obradovala se što me vidi i pozvala me na kafu. Posle sam sve češće pronalazio razlog da idem u Dvor ne bi li je video. Živela je sama. Muž, Srbin, poginuo je na "međi", deca otišla u Nemačku… Kada se preseljavala kod mene, iz kola je iznela kuče:
"Božo, poklanjam ti Viktora, da nas čuva."


Nadica Janić

“Pazovačke novine”, februar 2007.







MOZAIK ZVAN ISTINA

Feljton

STRADALNICI (1)


Marko Tutuk, rođen u Pakracu 1934. godine, profesor fizike u penziji i bivši savetnik u Ministarstvu prosvete, kulture i sporta Republike Hrvatske, službujući u Zagrebu, Rijeci, Pakracu i Virovitici, kao hobi, sakupljao je istorijsku građu o zapadnoj Slavoniji. Uporedo je pisao dnevnik i beležio sećanja ljudi. Nije ni slutio u kom kontekstu će se taj materijal naći i da će biti oblikovan u knjigu «Moja zapadna Slavonija», koja nalazi mesto u bibliotekama mnogih naših iseljenika i izbeglica.

«Dok neka unutrašnja snaga ne pokrene čoveka, ni jedno delo ne nastaje. Da li je to neko preživljeno iskustvo koje nam je ostavilo pečat na duši, neostvarena želja, ili ljubav i sreća – čovek mora ono što nosi u duši, kao svoj usud, da podeli sa nekim», kaže Marko Tutuk.

Nekoliko puta u toku razgovora, Marko je napomenuo da ne propustim da napišem da mu se jave čitaoci na telefon ako imaju dokumentarnu građu o stradanju srpskog naroda u Hrvatskoj.
«Zločin je prikrivati zločin», kaže Marko. «Treba oprostiti, ali ne treba zaboraviti. U našem klubu radimo na tome da od mnoštva prikupljenog dokumentarnog materijala: priča, svedočenja, fotografija...napravimo mozaik, istiniti prikaz šta se dešavalo srpskom narodu u Hrvatskoj. Ako ne želite da eksponirate svoju životnu priču, svoje stradanje, svoj bol, a muči vas – zapišite to», poručuje Marko. «Pišite kako umete i kako osećate. Kada vas obuzme seta, a sećanje kao kamen leži na duši, prenesite ga na papir, zapakujte u koverat i sakrijte negde u ormaru. Naći će unuci – jednog dana. I znaće.»

Sagoreo sam kao Feniks i oživeo iz pepela

«Kada smo se nekako sredili i kada sam imao vremena da priberem misli i sistematizujem prikupljenu građu, knjiga je jednostavno «izletela» iz mene. Skoro u jednom dahu sam je napisao. Za to vreme, kao Feniks sagoreo sam na vlastitoj lomači i ponovo oživeo iz pepela svoje prošlosti», priča sa sigurnošću u glasu Marko Tutuk.

Knjigu nije pisao u prvom licu iako je autobiografska. «Sudbina glavnog junaka, sa simboličnim imenom Stojan, je sudbina svih Stojana koji su svoje živote poneli u koferima, na traktorima ili u najlon kesama po svetu», kaže Marko.

Marko sada živi novim životom. Ponosi se svojim ćerkama koje su specijalisti medicine u Londonu. Sa suprugom povremeno odlazi u London, a ovog leta, posle porodičnog odmora, u gostima - «na čuvanju» - su im male unuke. Na licu mu se očitava sreća.

Aktivno se bavi uređivačkim poslom u Književnom klubu «Branko Radičević» iz Beogada. Tehnički urednik je izdanja «Biblioteka istoriografija i sećanja». Član je istorijske sekcije Zavičajnog udruženja Slavonaca, potomaka i prijatelja Slavonaca. Svakodnevno je u kontaktu sa Maticom iseljenika i sakuplja istorijsku građu za 11. knjigu sa istorijskom tematikom o stradanju srpskog naroda u Hrvatskoj. Odaziva se na predavanja i skupove posvećene rešavanju problema izbeglica.

Hrabrost je priznati slabost

«Kroz ceo život nosio sam strah u sebi. Moja prevelika briga o porodici, o mojoj deci, o deci koju sam učio, bila je u stvari strah da im se nešto loše ne desi. To je slabost mnogih ljudi koji su preživeli teško detinjstvo, ratne strahote. Strah je i velika pokretačka snaga. Iz straha su nastala mnoga hrabra dela u odbrani onog što je najvrednije u životu – sloboda i dostojanstvo, da nam neko ne otme, ne zgazi...

Za vreme bombardovanja moja supruga je spavala na spratu u spavaćoj sobi, ja – u podrumu. Prestrašeni osmogodišnji dečak iz jasenovačkog logora oživo je u meni. Ne stidim se da kažem da sam tako sam, u nekoj drhtavici, misleći na svoje kćerke, koje su tada bile u Londonu, plakao.»

Detinjstvo gradi ličnost čoveka

«Za vreme drugog svetskog rata moja dva brata, sestra i ja bili smo u ustaškom logoru a roditelji deportovani na rad u Nemačku. To cepanje detinjih duša i vrisak, poslednji zagrljaj majke i očajni plač ne mogu rečima da opišem. To je osećaj koji se pritaji u vama, traje ceo život, i u nekim tenucima, kada se stvori «okidač», on se pokrene i izbije iz vas. To mi se dešava kada se rastajem sa ćerkama prilikom poseta. Pozdravljam se po nekoliko puta i plačem... Moje ćerke me razumeju.

U logoru sam se trudio da budem dobar, poslušan, ne bi li mojoj braći i sestri bilo dobro. Da bih spasao šestogodišnjeg brata i četvorogodišnju sestru od gladi, čistio sam izmet i tako dobijao krišku hleba više. Čuvali smo se međusobno – ali se nismo sačuvali.

U jednoj sobi pokrivenoj slamom, u izmetu su ležala bolesna deca, kosturi, na kojima su samo oči bile žive. U toj sobi, zvanoj «obor za bolesne», umrli su moj brat i sestra. U istim kolicima u kojima je ujutro dovežen hleb, odvožena su mrtva deca.

Kada smo izbegli iz Slavonije, radio sam sve moguće poslove po tuđim kućama, jedino što nisam krao, da bih izdržavao porodicu. Opet sam postao «poslušnik», utučen, prestrašen od svačega... Imam izuzetnu suprugu, diplomiranog defektologa. Da nije dominantna i da me ne razume, ne bih imao snage da prevazilazim psihička stanja u koja zapadam kad god imam neki veći problem.»


Nadica Janić

«Pazovačke novine», septembar 2006.