четвртак, 21. март 2013.

SLOVENSKI BOGOVI PROLEĆA


Duša slovenska (1) 



Slovenska svetkovina obnove života

Pošto nije raspolagao snagom da tajanstvene sile prirode ukroti, stari Sloven je nastojao da ih bar ublaži. Njihovo misteriozno i kobno delovanje potčinjavao je drugim silama oličenim u brojnim božanstvima, kojima je naselio oblake, zemlju, šume, vode, njivu, štalu i kuću u kojoj je boravio sa svojom porodicom. U takvim uslovima postepeno je nastala jedna izrazito rustična mitologija zajednička svim slovenskim narodima i saobrazna primitivnim uslovima u kojima su živeli.

I pre no što se u potpunosti razvila, hrišćanstvo je počelo proganjati slovensku pagansku mitologiju i ugušilo je gotovo u zametku. Njegovom pobedom nestala su velika božanstva, ali su dii minoris, mala božanstva, uspela da prežive pogrom te su tako slovenski narodi, pod okriljem hrišćanstva, sačuvali veliki broj paganskih verovanja. Njihov duhovni i materijalni svet i danas naseljava mnoštvo malih bogova i boginja – „dobrih“ i „zlih“ duhova.



"Jarilo" - Maksim Suharev

U slovenskoj mitologiji posebno su zanimljivi i živopisni bogovi proleća i radosti – Jarilo i Kupala. Poreklo imena Jarilo neki su pokušavali da objasne transkripcijom grčke reči Eros i Erilo. Ako bi se ovakvo tumačenje prihvatilo, ono bi znatno pojednostavilo mitološka istraživanja o ovom božanstvu, jer je ono doista predstavljalo i boga telesne ljubavi. Jarilo, međutim, pre potiče od prideva jari, koji znači vatren, strasni, neobuzdani, a pored toga, postoji i reč jarovoj, koja označava pšenicu posejanu u proleće, za razliku od one koja se seje u jesen i naziva ozimoj. To pokazuje da se za ime Jarila vezivao pojam telesne ljubavi i prolećnog obnavljanja. 



Ritual posvećen slovenskim bogovima Jarilu i Kupali

Kult Jarila je mnogo vekova nakon paganske ere ostao u toj meri raširen i uvrežen da su se krajem XVIII veka preduzimale veoma oštre mere protiv upražnjavanja „satanske zabave“ koja je trajala i po nekoliko dana.

Beloruske narodne legende sačuvale su veoma živopisnu sliku o tom bogu. Mlad i lep, u belom ogrtaču, Jarilo jezdi na svom belcu. Na glavi mu je venac od poljskog cveća, u levoj ruci drži snop žita i bosonog je.

Tokom hrišćanske epohe, paganski obred posvećen Jarilu i narodne svetkovine priređivane u njegovu čast obeležavala su dva događaja. Budući da je istovremeno bio bog proleća i plodnosti, Jarilo je u nekim slovenskim krajevima bio slavljen u vreme prve prolećne setve. U XIX veku, još uvek, u Belorusiji mlade seljanke bi se okupile, izabrale najlepšu, obukle je u bele Jarilove haljine, okitile cvećem i postavile na belog konja. Oko nje bi onda, i same ovenčane svežim cvećem, raširile kolo – „horovode“ (čudan slovenski izdanak antičkog hora) i zaigrale. Praznik se slavio na tek zasejanim poljima, u prisustvu staraca i starica iz sela. Na kraju bi „horovode“ devojaka gromko zapevao pesmu koja je slavila dobra dela ovoga boga:

Tamo gde on stupi nogom
Žito raste kao gora;
Tamo gde on baci pogled svoj,
Klasje zri...

Tokom leta, obavljao se obred Jarilove „sahrane“. Taj svečani čin, veoma rasprostranjen među Istočnim i Zapadnim Slovenima, a naročito među Rusima, odolevao je vekovima i uspeo da se suprostavi svim hrišćanskim zabranama. Na taj praznik, muškarci, žene i devojke okupili bi se da zajedno jedu, piju i igraju. Kada bi zašlo sunce, na mesto slavlja donosio se Jarilov idol od slame, koji je predstavljao mrtvog boga. Žene, omamljene vinom i igrom, prilazile su mu i naricale. „Umro je! Umro je!“ Onda bi mu prišli muškarci, uzeli ga u ruke, prodrmali i uzvikivali: „Jeste, žene ne lažu! Poznaju ga one dobro, znaju da je slađi i od samog meda!“ Naricanja i molitve potrajali bi još neko vreme, nakon čega bi se idol, u pratnji žena, odnosio do mesta gde se sahranjivao, a učesnici svetkovine bi se ponovo vratili jelu, piću i igri.



"Kupalina noć " - E. Kurbala

Isto kao i Jarilo i Kupala je bio bog prolećne radosti i kult obnove života. Njegovo ime istog je korena kao i glagol kupati se, što objašnjava zašto su se ljudi za vreme Kupalinih praznika, koji su padali u junu, kupali u rekama i prali Kupalinom rosom sakupljenom tokom praznične noći. Obožavanje vode i verovanje u njenu tajanstvenu moć predstavlja jedan od elemenata Kupalinog kulta. 

To verovanje bilo je opšterasprostranjeno kod paganskih Slovena. U njihovim narodnim legendama često se govori o „mrtvoj“ i „živoj vodi“, koje poseduju čudotvorne moći. Kada junak, u legendi, nastrada od neprijateljskog mača i njegovo raskomadano mrtvo telo ostane da leži na zemlji, dolazi vila i poškropi ga „mrtvom vodom“ pa tako rasute delove sastavi, a potom poprskavši ga „živom vodom“ vraća u život.

Isto tako, stari Sloveni su veoma poštovali i svete izvore i pored njih često podizali molitvena i žrtvena mesta. U nekim krajevima, sve do kraja XIX veka, sačuvao se čudan običaj traženja „milosti od vode“. Osoba koja bi, želeći da se izleči od kakve bolesti, došla da zatraži njenu milost, trebalo je da u vodu baci komad hleba, da joj se duboko pokloni i tri puta izgovori:
„Prilazim ti, majčice vodice, pognute glave i ponizan. Smiluj mi se; smilujte mi se i vi, njeni preci i praoci!“

S Kupalinim kultom tesno je bilo povezano obožavanje vode, kupanje, kvašenje, bacanje buketa cveća u vodu... ali ništa manje nije bilo ni obožavanje vatre. Svete vatre, koje su se palile u noći kada se slavio Kupala, imale su pročišćavajuću moć: poklonici kulta obrazovali bi oko vatri „horovode“ i preskakali ih.

O praznicima Kupale, čak i nakon zvaničnog kraja paganske epohe, srećemo njegove idole načinjene od slame, odevene u ženske haljine i ukrašene trakama, ogrlicama i sličnim predmetima. U nekim krajevima slamnati idol je dobijao i drvene ruke, o koje su se kačili cvetni venci i razni ženski ukrasi. Po zalasku sunca, povorka bi odnosila idol do neke reke, gde bi ga bacali u vodu, ili do svetog plamena, u kome je spaljivan. Paganski Srbi, nisu idol bacali u reku, već su ga samo potapali u nju. 

Literatura: 

Feliks Giran, Žoel Šmit: MITOVI I MITOLOGIJA

Za SRPSKU TELEVIZIJU USA priredila: Nadica Janić

Veza: STV USA  2018.

петак, 15. март 2013.

SVETLOPIS


... a priča teče dalje 



Fotografija deda Vlaje u pocepanom vunenom džemperu kako grli svog ovna Bekana dotakla je mnoga srca na Fejsbuku. Milija Dikić, umetnički fotograf iz Sevojna, ispisivao je svetlošću priču o ljubavi između čoveka i životinje, o samoći i sreći, o siromaštvu i ponosu. 

Veza: STV USA (Stari sajt) - Foto reportaža SVETLOPIS  

Foto: Milija Dikić
Tekst: Nadica Janić
Urednik: Veroljub Milošević


петак, 21. децембар 2012.

ZAČARANI VAL POVRATKA


... a priča teče dalje

Snažan vetar podigao je pesak sa obale Reke.
Sa druge strane Stvarnosti,
ispod ugašene Duge, poteklo je Vreme.
Nosilo je Čistotu, Mir i purpurnu Svetlost.

Ljudi su bili svetlucave iskrice Peska
koje su rasle i pretvarale se u prozirne Senke.
Crveno i Plavo postalo je Nova Stvarnost.
Začarani val povratka širio se Zemljom.

Šest dana je plavio Zemlju Istinom.
Granica između Neba i Zemlje je nestala.
Muzika sfera... I ples Senki. 
I bi veče. I bi jutro. Dan Sedmi.

Nadica Janić



"Začarani val povratka"
(mixed media - akril i pesak na lesonitu; 60 x 80 cm)
Autor: Nadica Janić




четвртак, 20. децембар 2012.

EVOLUCIJA UMA I DUHA


... a priča teče dalje 



"Začarani val povratka"
(mixed media - akril i pesak na lesonitu; 60 x 80 cm)
Autor: Nadica Janić

„21. 12. 2012. započinje Zemljin veliki evolucijski kozmički skok. Posle 13 milijardi i 700. 000. 000 godina konačno će um i duh biti ti koji dominiraju procesom kozmičke evolucije.

Kako se možemo pripremiti? Tako što ćemo zaboraviti naše staro biće i povezati se s našim dubokim, istinskim bićem. Ako se ne možemo povezati s našim dubokim bićem i oprostiti se od našeg starog bića, našem starom egu neće biti lako kad dođe velika mutacija. Trebamo posaditi seme novog bića. 

Budimo svesni da se nalazimo između dva sveta, jednog koji umire i drugog koji se rađa; jedan još nije mrtav, a drugi se još nije rodio. Na žalost, stil života Sveta kojeg poznajemo je stil umiranja, ubijanja, uništavanja biosfere. 21. 12. 2012. je početak paljenja Svetlosti koja će stvoriti sledeći Začarani val od 13 milijardi i 700.000.000 godina, koji se zove Začarani val povratka.

Nalazimo se u trenutku potpune kozmičke tranzicije. Zašto? Jer mi jesmo kozmička bića. Ne možemo biti u evolutivnoj tranziciji, mutaciji, ako nije kozmička. Nalazimo se, dakle, u kozmičkoj tranziciji i svrha kalendara koji pratimo je da ovaj kalendar, ovaj sinkronar, stvori bazu da počnemo smeštati naše emocije i misli u drugu frekvenciju, jer ono što je utkano u program vremena, kalendar nekog društva ili civilizacije, predstavlja krajnji domet tog društva. Moramo prevazići svaki koncept koji imamo o sebi: ja sam ovaj ili onaj tip ličnosti, ili, ja imam više prava nego ova ovde osoba - sve te koncepte potrebno je baciti u smeće.

Moramo, što je jednako tako važno, očistiti naše umove. Svi hoće biti Čarobnjaci na Zemlji, hoće biti bio-solarni telepati, ali ne mogu vežbati telepatiju ako nemaju čist i jasan um. Ne možeš iskusiti telepatiju kada tvoj um govori sve vreme. Ne možeš napraviti razliku između telepatije i svih tih glasova koji stalno govore u tvom umu. Telepatska matrica nije stvorena kao neka apstraktna funkcija, nego je to potreba koja je nastala zbog prelaska biosfere u noosferu. 

Godine 2012. doživećemo jednu mutaciju planeta, našeg bića i našeg Sunca, jer već između 2012. i 2013. nastupa sledeći horizont evolucije materije. Nema druge opcije nego vratiti se svesti ovoga trena. Evolucija se događa u svim složenijim oblicima uma i duha, i baš što se događa, događa se da bismo se pripremili za taj trenutak. Zbog toga govorim o potrebi pročišćenja uma i tela, potrebi za početkom življenja vrlo jednostavnih života, veoma iskrenih i moralnih.“


Hose Argueljes - Valum Votan

Priredila: Nadica Janić



четвртак, 11. октобар 2012.

PLAVA SVESKA


Iz sveske na široke linije (18)



Fragment slike "Spasenje" (akril na kartonu)
 Autor: Nadica Janić

„Plava sveska“ i nije „plava“.
Velika, neugledna svaštara.
Snovi su plavi,
blistavi i večni
u mojoj „Plavoj svesci“.

Kao zabluda,
kao razočaranje,
kao neutešnost
su zgužvane korice
rokovnika iz 1989...

Zatvarala sam ga
u najdublju fioku,
govorila – „Neću više!“
Uzalud je...
A onda opet -

ujutro, uzimam rokovnik
i pišem plave snove
u „Plavu svesku“
i lakše mi je -
On i Ona postoje...

kao što postoji
požutela bela hrizantema,
iz jednog oktobra,
ispresovana i sačuvana
u „Plavoj svesci“,

kao što postoji san
o jednom plavom oktobru
kada će On otkinuti uz put
plavu hrizantemu
i staviti u Njenu belu kosu.


Nadica Janić




среда, 10. октобар 2012.

MIHOLJSKO LETO


Zvuk neke daleke muzike i cika dece.
Miris pekmeza od šljiva, pečene paprike...
Šum lišća i užurbani let ptica.

Suva zemlja iščekuje dodir lišća.
Dunav se pritajio ispod niskih oblaka
i čuva tajnu usamljenih Senki.

Miholjsko leto - kao lepota koja nestaje,
kao poslednja ljubav, kao propadljivost života...
Tajna večnog kruga u crvenom sutonu.


Nadica Janić





Poslednji dan u letnjoj haljini.
Ne volim jesen... i nestajanje.
Plašim se magle i krika vrana.


недеља, 23. септембар 2012.

SAT


... a priča teče dalje

Šta je život čovjeka spram kucanja sata?
Krhko i lomno savitljiva vlat.
Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata,
u samoći sobe ostavljeno, mudro kuca sat.

Zamire poslednji uzdah na usni od voska.
Sklapaju se ruke, svijeća svjetluca.
A ura kuca, mirno kuca i kuca,
tišina je u sobi kao noć seoska.

Zvone čaše. Gozba. Stolnjaci i vino.
Viču ljudi. Radost. Ure idu.
A sat kuca, govori na zidu

staru pjesmu o protjecanju pijeska
što iz ruke smrti teče, iskri se i ljeska.

Miroslav Krleža



"Vreme"
(mix media; 15 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić


Priredila: Nadica Janić