Priče iz Usnulog grada (18)
Plakala je kada je nebo puno zvezda.
Pisala je priče o njemu i život pretvarala u bajku.
Pisala je pisma na nevidljivoj hartiji
i davala vetru da mu ih odnese
na drugu stranu Reke.
Voleo je zalaske sunca i igrao se bojama.
Jedne večeri, šetao je svojom stranom Reke
i čekao zalazak sunca.
Znao je da će mu poslednji zraci
dati odgovor zašto u svojim slikama
ne može da prepozna njeno lice.
Gledala je u nebo.
Ako jedna zvezda padne
- vetar mu je dao pismo.
Izneo je nedovršenu sliku ispred ateljea.
Crveno sunce se ogledalo u njoj.
U beloj haljini izronila je iz slike.
Zasijala je Bela Svetlost.
Treperila je i grejala njegovo telo.
Zaplakao je.
Preplavila je sreća.
Pružila je ruke ka njemu.
Suze su sijale na njenom licu kao male zvezde.
Nadica Janić
Komplimenti!
ОдговориИзбришиp.s.Imam problem da se priključim vašem bolgu ne daje mi dozvolu ne znam zašto.
prihvatio mi je zahtev
ОдговориИзбришиHvala, draga Alexandra na poseti i lepom komentaru.
ОдговориИзбришиToliko dugo uzajamno pratimo naše blogove, da smo pronikle u suštinu onog što želimo da kažemo našim tekstovima.
Topao pozdrav i sve najbolje,
Nadica