субота, 21. април 2012.

TRENUCI

... a priča teče dalje (21)


Kad bih mogao da se vratim unazad,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako niste znali,
život je od toga sačinjen,
od trenutaka samo;
nemojte  propuštati SADA...


Horhe Luis Borhes




"Trenutak u večnom trajanju"
Foto: Nadica Janić






Priredila: Nadica Janić

понедељак, 16. април 2012.

TO JE ŽIVOT!

... a priča teče dalje (20)




Čarli Čaplin


Kada sam zaista počeo da volim sebe,
shvatio sam da sam uvek i u svakoj prilici
na pravom mestu i u pravo vreme,
i da je sve što se događa ispravno –
od tada pa nadalje mogao sam da budem miran.
Danas znam da se to zove POVERENJE.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
mogao sam da spoznam da su emocionalna bol i patnja
za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini.
Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam da žudim za nekim drugim životom
i mogao sam da vidim da je sve oko mene bilo poziv na rast.
Danas znam da se to zove ZRELOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam sam sebi da kradem slobodno vreme,
i prestao sam da smišljam grandiozne projekte za budućnost.
Danas radim samo ono što me čini zadovoljnim i radosnim,
ono što volim i što čini da se moje srce smeje,
na moj jedinstven način i u mom ličnom ritmu.
Danas znam da se to zove ČESTITOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene:
jela, ljudi, stvari, situacija;
i od svega što me je uvek iznova odvlačilo unazad,
dalje od mene samog.
U početku sam to zvao „zdravi egoizam“,
ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOM SEBI.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam da priželjkujem da sam uvek u pravu,
tako sam manje grešio.
Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
odrekao sam se života u prošlosti
i preterane brige za svoju budućnost.
Sada živim samo u ovom trenutku u kojem SVE počinje.
Tako danas živim svaki dan i zovem to SVESNOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,
spoznao sam činjenicu
da se od svojih misli mogu razboleti i postati jadan.
Kada sam pak zatražio natrag snagu svoga srca,
razum je dobio važnog partnera.
Ovu vezu zovem danas MUDROST SRCA.

Od danas pa na dalje;
ne plašim se rasprava, konflikata i problema
sa samim sobom i sa drugima,
jer čak se i zvezde ponekad sudare pa nastaju novi svetovi.
Danas znam: TO JE ŽIVOT!


Poemu napisao Čarli Čaplin 
povodom svog 70. rođendana
16. aprila 1959. godine


Priredila: Nadica Janić

недеља, 15. април 2012.

ZAŠTO PIŠEMO?

... a priča teče dalje (19)


Prije pisanja, zastanite bar trenutak i dozvolite sebi da razmislite: zašto vi želite bilo što napisati i podijeliti sa drugima? Mnogi ljudi će vam reći kako oni uvijek pišu samo “iz duše“ (misleći na iskrenost i srce kao sjedište Duha) i da, tobože i ne znaju drugačije… – ali to je neistina u koju su sami sebe uvjerili jer nisu postigli tu dubinu senzibilnosti i introspektivnog zapažanja da bi mogli osjetiti i izdiferencirati: šta je “podvala“ treniranog razuma, a šta originalni, neponovljivi dio njihove duše. 

Pogledi: Pisanje... 

- danak Duha ili vapaj razuma?


Prilikom pisanja bilo čega (proza, poezija), duhovno afirmiran tekstopisac najprije samom sebi postavlja jedno vrlo jednostavno pitanje: Zašto ja želim napisati taj rad (poemu, priču) i objaviti je? I ovo je pitanje introizirano kao neraskidiva misaona nit u njegovom umu i ona daje poseban oslonac i konotaciju svim notama koje će poteći iz njegove duše. Ujedno, to je najjača nit. Ukoliko ona fali, onda pisanje i nema realnog smisla – osim onog koji autor sam izmisli i umisli nošen subjektivnošću i egocentrizmom.

Rad (pjesma, priča) dakle, treba sobom nositi univerzalnu poruku (odgojnog ili filozofskog karaktera), ili treba biti bar podsticaj za čitaoca – da ga ponuka na neka razmišljanja, zaključke, da mu prenese i donese to nadahnuće koje je i vas obuzelo kada ste pisali. Činjenica jeste da bilo koji tekst ne može promijeniti čovjeka koji to čita, ali može i treba biti podsticaj za bar malu pozitivnu promjenu.

Slijedeća stvar zbog koje se treba imati gore opisani misaoni obrazac je i taj što su niti duše jako krhe, nježne, tajanstvene… i one bježe ako svoju dušu pokušavate odmotavati “šapama“ neobuzdanog razuma. Ali, kada imate jednu već postojeću plemenitu misaonu nit koja ima u cilju dobrobit svih čitaoca i koja je samim tim nepovjerljivoj duši dala odgovore na pitanje: zašto treba pustiti sebe van, u svoj svojoj punini, ljepoti i mudrosti… – ona će vas uistinu i poslušati, i sve ostalo će biti lako.

Dakle, prije pisanja, zastanite bar trenutak i dozvolite sebi da razmislite: zašto vi želite bilo što napisati i podijeliti sa drugima? Mnogi ljudi će vam reći kako oni uvijek pišu samo “iz duše“ (misleći na iskrenost i srce kao sjedište Duha) i da, tobože i ne znaju drugačije… – ali to je neistina u koju su sami sebe uvjerili jer nisu postigli tu dubinu senzibilnosti i introspektivnog zapažanja da bi mogli osjetiti i izdiferencirati: šta je “podvala“ treniranog razuma, a šta originalni, neponovljivi dio njihove duše. Namjerno je naglašeno pa rečeno – “orginalni i neponovljivi dio duše“, jer duša, ako se shvati u širokom smislu, je nešto promjenljivo, varljivo… baš kao i razum. Ona, stoji kao nit ili spona između srca i razuma, i omatajući ih, zajedno sa njima čini naš unutarnji svijet. Kakva će biti naša duša, zavisi od toga da li smo umirili razum i dozvolili da se srce otvori, – tj. da li postoji ravnoteža između srca i razuma? Duša koja je stala na stranu brbljivog i treniranog razuma koji se stalno žali, dramatizira, patetiše, galami, ljuti se, prijeti, zavidi… – ne može, i ne smije biti shvaćena kao naš stvarni identitet.

Također je potrebno podsjetiti i napomenuti, da se razum i ne može baš potpuno “isključiti“, – on se samo može i treba dovesti u stanje potpunog mira i tišine koja je toliko lijepa i jaka da prožme svaki damar tijela. Ali, razum u stanju takve smirenosti, nikad nije u beznađu, nikad ne očajava niti osjeća neki žal, nije revoltiran, nije bučan, niti govori mnogo. On je tada u jakoj vezi sa srcem (i Duhom) kao izvorom života. Prema tome, u stanju mirnog razuma, vi silazite na tron svog srca i samo slušate šta će ono reći? A naše srce je nježno, plemenito, optimistično, pozitivno… i kaže nam malo – ali dovoljno! Ovdje je cijeli proces objašnjen kroz metafore jer i nije moguće drugačije objasniti taj doživljaj ili stanje kada vlada tišina uma, a vi osjetite “govor“ nečeg svjetlijeg, jasnijeg… iz samih sebe. Mogli bi reći, ustvari, da nam naše srce ili Duh (istinsko ja) govori kroz tišinu uma.

Sve navedeno vam može poslužiti da sami provjerite kada ste se dali većoj navali razuma, a kada pišete (ili bilo šta radite, govorite…) srcem. Za podsjetiti, – srce je sjedište Duha kao izvora života, i ono se nikad ne žali, nikad ne očajava, nikad se ne ljuti… Razum je taj koji pravi probleme čim se previše umiješa. Posmatrajte malu djecu, čije srce je još živo i nije podleglo navali razuma; i zaključite: da li mala djeca ikada padaju u depresiju i beznađe, da li su osvetna, ponosna, sujetna… ? Ne, nisu.

Nažalost, ustaljeno je a pogrešno mišljenje ljudi kako je srce odgovorno za sve emocije. Ne, emocija nastaje u limbičkom sistemu centralnog nervnog sistema, a srce može samo da osjeća informaciju koja je nastala u CNS-u kao sjedištu razuma; ali samo od sebe, kada je oslobođeno neobuzdanog razuma, ono stvara samo i samo pozitivnu energiju. Dakle – jedno je kad srce osjeća, a sasvim drugo kada ono samo od sebe – stvara.

Sada, postavlja se pitanje: Kako to da srce (kao obični vitalni organ) bilo šta stvara? Pod pojmom “srce“ u duhovnosti i transpersonalnoj psihologiji, misli se na “duhovno srce“, tj. misli se na srce kao jedan od ključnih bioelektromagnetnih centara našeg organizma koje bi sa svojim vibracijama trebalo biti usklađeno sa ostalim ključnim centrima jer samo tada postiže se cjelokupna ravnoteža organizma (čovjeka) koji može da se uskladi sa strujama Univerzuma te donose misao / ideju koja je nova i orginalna, a koja po samom načinu nastanka, mora biti i univerzalna i za dobrobit cijelog čovječanstva.

Mnogi ljudi, čak i ako uspiju postići sve opisano (tišina uma i otvaranje srca), upropaste sve tako što svoj rad, tekst ili poemu nastoje proširiti i reći mnogo toga, “uljepšati“ ili “nakititi“ svoj rad, i tu puca veza između razuma i srca, i vi se poput federa vraćate gore na polugu razuma koji tada počne da se okreće… poput stare i isparane gramofonske ploče. A šta slijedi kada vas u bilo čemu vodi veći udio razuma? Razum vas dalje vodi onako kako je istreniran, a treniran je da stalno kalkuliše, analizira, sintetizira, procjenjuje… trudi se da ostavi dojam na okolinu, i u tom pokušaju najčešće nesvjesno slijedi neki svoj uzor; ili se žali, plače, samosažaljeva, čezne… Da, i ta stalna “čežnja“ za ljudima, jeste “podvala razuma“. Zašto? Svaka naša čežnja, samo je pogrešno interpretiran derivat duboko ukorijenjene čežnje koja postoji u svakom čovjeku, – a to je čežnja za pronalaskom smisla u našim životima. Svaki drugi čovjek, ovu čežnju nastoji ugasiti tako što se pogrešno veže za okolinu; jer tako je naučio i vezanje ga prati još od kolijevke i prvog afektivnog vezivanja za majku. Mnogi će sada povikati: “Pa čovjek i jeste društveno biće…“. Da, jeste… ali jedno je biti društven, a sasvim drugo biti ovisan o društvu (žena, muškarac, grupa ljudi, mišljenje drugih i sl.). Zrela osoba je društvena, ali sasvim dobro funkcionira i kada je sama, a to i jeste bit igre, – biti sa ljudima, ali nikada ne ovisiti o bilo kome; to je i suština istinske ljubavi – voljeti a ne žuditi za posjedovanjem voljene osobe.

Dakle, prilikom pisanja bilo čega, očekivati je udio i Duha i razuma. Koliko je naš rad opterećen razumom i svim karakteristikama njegovog djelovanja, a koliko je u njemu Duha i univerzalne primjenljivosti, možemo i sami zaključiti ako odvojimo vremena za sebe i ispitamo sve navedeno: Zašto pišemo (šta poručujemo čitaocu i svijetu)?, a iz njega proizilazi i niz drugih pitanja: Da li je rad univerzalan i jednostavan za shvatiti? Šta je cilj: buđenje optimizma u ljudima ili dijeljenje vlastite misaono emocionalne zbunjenosti i tegobe? Da li vi očekujete ličnu satisfakciju (rasterećenje od misaono-emocionalne tenzije, ili neko priznanje vas kao tekstopisca) ili se nadate promjenama u ljudima i svijetu očekujući opće dobro?

Autorka: Senada Brčaninović

Izvor: http://knjige.pravac.com/


Priredila: Nadica Janić

недеља, 08. април 2012.

NA KRAJU STAZE

Priče iz Usnulog grada (20)


Tražio sam te...
Lutao sam  po šumama sveta.
Urezivao tvoje ime u svako drvo.
Sudarao se... gazio...
Gazili su me... ranili...
I dalje sam te tražio.

Ostavili su mi dušu da bi te tražio.
I našao sam te... u magli...
kada me je telo bolelo, kada sam nestajao.
Zasvetlela si između drveća.
A ja sam hodao... Umoran.
Pružao sam ruke, a ti si nestajala.

Budio sam se u drhtavici.
Plakao bih... Hoću da budem jak!
Vratiću snagu, dušo.
Nisam još star.
Hodaću, stići ću te...
Ti si tu – na kraju Staze. Znam.



"Na kraju Staze..."
Foto: 
 Blanc & Noir


Sanjam te, dušo,
i san mi stvara maglu u pogledu. 
Nema nas nigde... a tražim te. 
Jedino si u mojim mislima.
Ostani tu -
iza zatvorenih kapaka.

Tvoja sam, jedini. 
Oduvek. 
Satkan si od mojih snova. 
Oživeo si iz moje bajke o Ljubavi.
Predajem ti se
i nestajem u tebi.

Ne moraš da me vidiš, 
ne moraš da me dodirneš, da me čuješ... 
jer i ti mene oduvek znaš.
Poznata sam ti 
iako me nikada poznao nisi.
Tvoja sam čežnja i san. 


Nadica Janić






субота, 07. април 2012.

O PREDANOSTI

... a priča teče dalje (18)


Toliko je lepo pripadati nekoj ženi, sav joj se predati! 
Nemoj mi se smejati ako ono što ću reći zazvuči budalasto. 
Ali pazi: voleti neku ženu, predati joj se, sasvim obujmiti sobom i osećati da si obujmljen njome, to nije istovetno sa onim što ti nazivaš zaljubljenošću i čemu se pomalo podruguješ. To nije za podrugivanje. To je za mene put ka životu i put ka smislu života.

Pred njenim pogledom, iz koga kao da me je gledala moja sopstvena duša, potonula je stvarnost, čak i stvarnost moje čulne požude za njom. Očarani, gledali smo jedno u drugo, očarano ju je posmatrala moja jadna sićušna duša.


Herman Hese  



"Zagrljaj"
Foto:  goga.bloger.hr


Priredila: Nadica Janić